Kroz Solidarnu naknadu Vlada muze građane!

Oznake

HEP, namet, Opačić, solidarna naknada, struja, vlada

Na današnjoj 246. sjednici Vlada je donijela Uredbu o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umreženih sustava.

Tko je ugroženi kupac teško je odgovoriti u jednoj rečenici jer se definicija isprepliće sa Zakonom o socijalnoj skrbi, nadležnošću i postupcima centara socijalnih skrbi, te drugim zakonskim i podzakonskim aktima pa i direktivama EU parlamenta i vijeća.

Stoga je dovoljno reći da je ugroženi kupac osoba koja je prema kriterijima Vlade siromašna (ali ipak ima nekretninu u vlasništvu, pa čak i automobil ako je invalid), i to do te mjere da je ova odlučila uvesti novi namet na kilovat struje koju kupuju svi ostali iz kategorije kućanstva kako bi ovima pomogla. Visinu tog nameta Vlada je postavila na 0,03 kn/kWh i nazvala ga “solidarna naknada”. Na solidarnu naknadu dodatno se plaća i PDV.

Mehanika stvari:
1. Kupac kupuje struju opterećenu “solidarnom naknadom”,
2. Opskrbljivač je uplaćuje u državni proračun, a potom
3. Ministarstvo socijale je isplaćuje ugroženim kupcima nakon upravnog postupka u kojem se određuje vrsta i opseg prava koja mu pripadaju s obzirom na utvrđen status kao i način sudjelovanja u podmirenju troškova energije.

Zadnja točka je dakako problematična jer ona je ta koja zapravo prima “solidarnu naknadu”, odnosno keš kojeg opskrbljivači u to ime prikupe od potrošača i uplate u državni proračun, te potom određuje koliko će i kome proslijediti. U toj točki stoluje vlast, moralni hazarderi te se u njoj zbog ovakvog načina rješavanja problema u društvu stvaraju koruptivne točke, potiče birokracija i s njom povezane negativne pojave poput mita i korupcije.

Već pogledom na iznos “solidarne naknade” od 0,03 kn po kilovat satu potrošene električne energije upalio mi se alarm. Ovo smrdi na klasičnu pljačku novca poreznih obveznika u ime solidarnosti, a dobrim dijelom za račun vlasti. No koliki je taj dio treba pokušati izračunati, barem približno.

Zahvaljujući jednom izvrsnom portalu (Energypress.net) koji piše o energetici saznajem da su u 2014. godini hrvatski potrošači potrošili 16,9 milijardi kWh električne energije. Od toga 40,4% bila je potrošnja kućanstava koja će od sada biti dodatno opterećena i plaćanjem ovog nameta.

Računica je jednostavna. Kada bi i dalje trošili isto kupci iz kategorije kućanstva potrošili bi 6,83 milijarde kWh električne energije godišnje. Na svaki potrošeni kilovatsat platit će namet od 0,03 kn + PDV (0,0375 kn). Ukupno, to je 256.125.000 kuna koje će se sliti iz džepova potrošača u državni proračun.

Prema riječima ministrice Opačić u Hrvatskoj ima oko 125.000 ljudi koji bi bili obuhvaćeni ovom mjerom. Socijalna naknada, ministrica kaže “vaučer za plaćanje cijene energenata”, neće biti dana svakome od tih ljudi ponaosob već svakom kućanstvu. Ministrica predviđa da će za realizaciju ove mjere biti potrebno 170 milijuna kuna (86 milijuna kuna manje od iznosa kojeg će prikupiti ukoliko potrošnja hrvatskih kućanstava ostane na istoj razini), te da će iznos naknade biti oko 200 kuna mjesečno. Iz ova dva podatka možemo pretpostaviti da spomenutih 125.000 ugroženih građana živi u 70833 kućanstava.

@KapitalacTwitt Ta će se naknada isplaćivati kućanstvu.

— Vlada R. Hrvatske (@VladaRH) September 3, 2015

Dijeljenjem 256.125.000 kuna sa pretpostavljenim brojem kućanstava (70833) dobivamo prosječnu vrijednost vaučera po kućanstvu od 3616 kuna godišnje, odnosno 301 kuna mjesečno.

I eto nesrazmjera. Opačić kaže 170 milijuna, a iz potrošnje struje vidimo da će to prije biti 256 milijuna. Opačić kaže da će biti vaučer od 200 kuna mjesečno, a izračun kaže da će biti 301 kuna. Ta ukupna potrošnja struje ipak ne može toliko pasti.

Pa jel sad dobar trenutak da konstatiram kako će razliku od 170 do 256 milijuna, iliti 86 milijuna kuna, pojesti država? A što mislite, jel s obzirom na to postoji neka mala, možda najmanja mogućnost da država ćupne još koju kunu i od onih 200 obećanih kuna po kućanstvu i ostavi je sebi? Mislim, pa neće biti neke statistike o iznosima pojedinačno isplaćenih vaučera, niti javno objavljenog konačnog broja korisnika iz čega bi netko s kalkulatorom pri ruci mogao izračunati što se zapravo dešava. Jel shvaćate sada što je moralni hazard, moć političara i države u usporedbi sa pravom svakog onog potrošača da zadrži te pišljive 3 lipe po kilovatu za sebe (kad već jesu njegove)?

Povrh svega razmišljam o tom broju 0,03 kn/kWh. Kako su došli do toga? I gledam taj višak što će ga država popapati, i mislim si – pa što ga nisu mogli odmah ostaviti u džepovima potrošača umjesto da ga zadrže za sebe? Trebalo je samo bolje izračunati, da ne ulazim sad u prostu činjenicu da je to što rade samo po sebi obična, nepatvorena pljačka jednih za račun drugih. Rekoh, idem vidjeti koliko bi prikupili kada bi naknada bila samo 1 lipu niža, dakle 0,02 kn/kWh + PDV.

I dobijem Opačićkinih 170 milijuna kuna. Slučajno?

Za kraj informacija. Solidarna naknada počet će se naplaćivati od 1. listopada, tako da na sljedećem obračunu struje mnogi mogu očekivati razliku za uplatiti, jer će do obračuna tu stvar realno kreditirati opskrbljivači koji će se potom naplatiti od vas. Logično je očekivati i izvjesno poskupljenje osnovne cijene električne energije, barem u toj mjeri kojom se pokriva trošak prikupljanja i obrade solidarne naknade što je država elegantno prebacila na opskrbljivače i tako od njih napravila neku vrstu ekspoziture Porezne uprave. Gomilu takvih zadataka država inače postavlja pred poduzetnike i tako im poskupljuje poslovanje, što njihovim kupcima posljedično povećava cijenu, te općenito utječe na smanjenje konkurentnosti gospodarstva (uh, a tako patimo za time što izvozimo manje nego što uvozimo, i baš nas briga što upravo na tu stvar utječe jeftinije poslovanje u zemljama koje bismo u trgovinskoj bilanci željeli nadmašiti).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Solidarnost među ljudima je pitanje mentaliteta i naslijeđa

Oznake

Opačić, skandinavski model, socijalna pomoć, solidarnost

Privukla me izjava Milanke Opačić koju sam stavio u naslov ovog teksta. U potpunosti se slažem s tom izjavom, ali na nju gledam iz libertarijanskog kuta, dok se ministrica bavi demagogijom. Dokazuje to u odgovoru na jedno indikativno pitanje novinara portala Zadovoljna.hr za koji je dala duži interview:

Hoće li nam nove društveno – političke prilike olakšati ili otežati da postanemo što solidarnije društvo u kojem zdravi pomažu bolesnima, mladi starijima, a bogatiji siromašnijima?

Solidarnost među ljudima nije nešto što se može propisati dekretom. To je pitanje mentaliteta i naslijeđa, i mogu reći da hrvatski građani nikad nisu bili deficitarni po tom pitanju. Tome u korist govore činjenice; od toga da svaka akcija za pomoć bolesnoj djeci i nemoćnima uspije i odjekne na nacionalnoj razini do toga da je Hrvatska sam svjetski vrh po broju donora organa. I to se neće promijeniti s ulaskom u EU. No propisati se mogu standardi socijalne države.

U ovim teškim gospodarskim vremenima teško je dohvatiti skandinavski ideal socijalne države, no ova Vlada i ministarstvo koje vodim ne odstupa od prakse da zaštiti ekonomski najugroženije skupine društva.

Kontradikcija unutar odgovora na isto pitanje. Dakle doista, solidarnost jest stvar mentaliteta no države u pravilu propisuju standarde solidarnosti tj. standarde socijalne države.

Standardi socijalne države, u hrvatskom primjeru, doveli su do toga da je zdravstvo u kojem zdravi liječe bolesne neučinkovito i s obzirom na astronomske dugove de facto pred kolapsom, da je mirovinski sustav u kojem mladi brinu za stare kolabrirao već odavno jer omjer zaposlenih i umirovljenih je manji od jednog zaposlenog na jednom umirovljenog, dok bogatijih ljudi koji bi mogli pomoći siromašnima na način da ih zaposle u svojim tvrtkama ima sve manje – ili se sve više koncentriraju u manji broj politički povlaštenih igrača na tržištu u kojem nema fluktuacije radne snage.

Ljudi su sposobni solidarizirati se spontano, što dokazuju primjeri na koje upućuje ministrica, no kada bi vlast prestala prisiljavati ih da financijski potpomažu socijalnu državu, koja kao takva ne funkcionira, ostalo bi im više sredstava za dobrovoljnu solidarizaciju i pomoć onima kojima je pomoć doista i potrebna – jer to ljudi najbolje osjete među sobom.

Unatoč tome vlast ne prestaje razmišljati o utopiji zvanoj “skandinavski ideal”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Revizija invalidnina koja će rezultirati povećanjem izdataka

Oznake

doplatak, invalid, invalidnine, invalidnost, njega, Opačić, pomoć, revizija

Milanka Opačić najavila je reviziju invalidnina, odnosno, novo vještačenje invalidnosti svih postojećih invalida koji primaju određenu naknadu za svoju invalidnost i kojih je preko 500.000.

Moram priznati da sam se na trenutak ponadao da se zaista radi o pokušaju da se revizijom reduciraju proračunski izdaci u tu svrhu no najavljene izmjene modela trebale bi u neznatnoj mjeri smanjiti broj invalida no povećati minimalne naknade ostatku, a u sumi i ukupne izdatke za 80 milijuna kuna. Za invalidnine je ove godine u proračunu planirano nešto više od 700 milijuna kuna, dakle očekivano povećanje je preko 10%, dok se kao doplatak za pomoć i njegu planira još cca. 422 milijuna HRK. Ukupno preko 1,1 milijarde HRK. Postoji tu još stotinjak milijuna dodatnih troškova za državne progame poput onog za “osnaživanje osoba s invaliditetom” koji iznosi preko 38mn HRK, poticaji za zapošljavanje invalida cca 30mn HRK itd..

No i obećano povećanje troškova nije zadovoljilo udruge invalida, naime ustanovit će se novi inkluzivni dodatak koji će ovisiti o dohodovnom cenzusu pa će tako invalidi koji su sposobni raditi primiti manje inkluzivnog dodatka u odnosu na one koji to nisu u stanju. Udruge tvrde da to mora biti statusna naknada, dakle jednaka za sve, jer u protivnom stimulira nerad. Ima tu i istine koja bi mogla postati stvarnost kada ljudi proaktaju rupe u sistemu i počnu koristiti mogućnost da ne rade jer im se više isplati primati viši inkluzivni dodatak. Isto potiče bujanje birokracije i osnaživanje državne vlasti koja bi trebala ispravljati nastale nepravde povećanjem svoje uloge, što posljedično ide na štetu građana jer čini dodatni trošak i smanjuje njihova prava (prije svega imovinska i pravo na osobni izbor). Istovremeno, vidjet ćemo koliko je zapravo jaka želja tih ljudi da se integriraju u društvo i pokušaju raditi. Ova mjera također je u direktnoj suprotnosti sa mjerama poticaja zapošljavanja invalida i onom za njihovo osnaživanje i olakšanje reintegracije u društvo.

Udruge invalida trebale bi se usprotiviti uvođenju ikakvog oblika inkluzivne naknade jer dugoročni negativni efekti te mjere nadmašuju kratkoročnu korist time što stvaraju antagonizam među kategorijama invalida te će se vrlo brzo pokazati problemom to što se neki provlače i koriste dok drugi igraju pošteno i trpe. Pri tome ni jedna skupina među njima neće razmišljati o tome koliko trpe porezni obveznici čijim novcem se rasipaju, a možda ćemo svjedočiti i scenama poput ove na slici na ulicama gradova.

Koliko će revizija koštati još nije poznato. Proračun kaže da “povjerenstvo” u normalnim okolnostima godišnje potroši 640.000 proračunskih kuna, a revizija baš svih invalidnosti sasvim sigurno će taj iznos višekratno povećati. Iznos invalidskih mirovina na godišnjoj razini je astronomskih 5.8 mlrd HRK. Hoće li revizija invalidnosti osim invalidnina povući i pitanje revizije invalidskih mirovina? Pitanje je treba li i željeti da se to uopće desi kako za posljedicu ne bismo imali isti problem – povećanje izdataka i dodatno opterećenje poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac