Pad povjerenja u izborni sustav – socijalna država je parazit u utrobi demokracije!

Oznake

demokracija, EU, glasački listić, glasovanje, izbori, parlament, rezultati izbora, socijalna država

Biračko tijelo evidentno ima sve manje motiva glasati na demokratskim izborima. Ova teza primjenjiva je kako na protekle EU izbore tako i na naše parlamentarne izbore, a vjerujem, iako nisam detaljno provjeravao ranije statistike izlaznosti na parlamentarne izbore država članica EU, da je i tamo uočljiv trend sve slabijeg izlaska birača. Na EU izbore izašlo je tek 25,25% Hrvata, pa unatoč tome što je to gotovo 20% više birača nego što ih je izašlo prošle godine (20,84%), govorimo o vrlo niskoj izlaznosti. Međutim vjerujem da takva izlaznost ne proizlazi iz nekakve demokratske nekulture i malograđanštine već prije iz onoga što to biračko tijelo očekuje dobiti za svoj glas, a ne dobije od onih za koje glasa. U biračkom tijelu koje je izašlo na izbore tako preostaje dominantan broj onih koji su pripadnici neke stranke i glasaju za ostvarenje njenih manje ili više radikalnih ciljeva iz čiste partijske stranačke lojalnosti.

Od Hrvatske lošiju izlaznost imale su još samo četiri članice koje su pristupile EU 2004. godine, redom Poljska (22,7%), Slovenija (20,96%), Češka (19,5%), Slovačka (13%), a opći prosjek izlaznosti svih članica EU je relativno niskih 43,09%. Zakonska obveza glasanja nametnuta je građanima Belgije, Luksemburga, Grčke i Cipra. Zanimljivo je kako se usprkos tome tek 44% ciprana odlučilo pokoriti toj obvezi. Bez država u kojima je zakonski obvezujuće glasanje prosječna izlaznost na razini EU pada ispod 39%. Ovo je utoliko važno znati jer Hina izvještava o zaustavljanju trenda pada izlaznosti što nije realno.

Vratimo se na očekivanja – Što biračko tijelo očekuje od vlasti? Jednostavno rečeno – očekuje previše! Demokracija je zastranila u konceptu socijalne države, a od vlasti koja pak zasjedne na tron takve države se očekuje planski, politički pristup u rješavanju izvjesnog broja pitanja kojih se (otkako je socijalne države) namnožio popriličan broj. Poanta je u tome da je demokratski proces s vremenom pretvoren u formalizam namještanja vlasti s očekivanjem da ova zadovolji što veći broj socijalnih zahtjeva te usput definira još poneku politiku s ciljem podizanja socijalnog standarda. Kako broj tih pitanja raste tako učinkovitost (izvršne) vlasti pada te se posljedično pojavljuje sve veći broj neželjenih posljedica. Posljedica koje proizlaze iz krivog djelovanja (krive politike) ili nedjelovanja uopće. Građani, koji bi probleme bili sposobni rješiti sami, postaju inertni (pasivni promatrači vlastitih problema), ne traže ili odgađaju rješavati ih > jer očekuju rješenje od demokratski izabrane vlasti.

Nesposobnost vlasti da rješava sve veći broj zadataka, ili bolje rečeno radi se o praktičnoj nemogućnosti ili nedostatku resursa koji bi vlasti bili potrebni da kalkulirajući politikama proizvede korist (opće dobro?), u konačnici je “nagrađena” rezigniranošću biračkog tijela koje sve ćešće odlučuje ne izići na birališta. Birači unaprijed znaju da će svaka nova vlast biti jednako neuspješna u tome što obećava (zapravo nastavlja nositi štafetnu palicu prethodne vlasti).

Suočavamo se s paradoksom očekivanja. Iako je jasno da vlast neće ispuniti svoja (dominantno socijalna) obećanja građani i dalje nose teret nade da će netko (možda opet nekim čudom vlast) njihova očekivanja ispuniti. Na nova radna mjesta, visoke plaće i standard, kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, stabilne i visoke (a nadasve zaslužene) mirovine, socijalnu zaštitu ugroženih skupina ili jednostavnije rečeno >na prosperitet društva< građani i dalje gledaju kao na uzvišene zadatke koji kao takvi pripadaju isključivo i jedino politici. Ove stvari u očima birača tek su obični politički objekti. Iako se drže od iznimnog značaja za “svakog civiliziranog čovjeka” on, čovjek, odnosno birač u ovom slučaju, ipak ih nerazumno prepušta pod monopol i manipulaciju šaćici odabranih političara, u pravilu demagoga, i (stranački podobnih) birokrata.

Svi problemi koji proizlaze iz vladinih manipulacija nad tim objektima ponovno, paradoksalno, nikada neće biti prepoznati kao problemi proizašli iz pogrešnog pristupa njihovom rješavanju, političkog pristupa, već će biti prepoznati kao problem krive politike. Po tom ključu mijenja se vlast, a vlast dobiva ona politička opcija koja je najsvjesnija socijalnih potreba biračkog tijela i koje očekuje od vlasti da ih zadovolji.

Demokracija, odnosno demokratski izborni proces kakav poznajemo, odlazi u ekstrem u trenutku kada se biračko tijelo dovoljno puta opeče, postane rezignirano, pa ne izlazi na izbore, a o novim društvenim ciljevima, oko kojih se realno i vrti kompletna priča (i dalje socijalne naravi), nastave odlučivati sve malobrojnije i sve ekstremnije skupine građana. U ovim trenucima jača etatizam, a gubi sloboda. Ove tendencije izvrsno je opisao Hayek u svojem kultnom djelu Put u ropstvo. Međutim problem nije riješiv zakonski obvezujućim glasanjem, jer ako znamo da je ono anonimno tada bi baš svaki rezignirani birač mogao ubaciti u glasačku kutiju neispunjen ili išaran listić i rezultat bi u konačnici bio podjednak, pa taman i da se svatko ipak odluči odabrati neku od ponuđenih opcija (može se upogoniti i tzv. “voting machine”) problem ostaje jer se on u osnovi nalazi u prenabujaloj državi i nerealnim očekivanjima. Svaka vlast u postojećem okviru bit će jednako nesposobna pa ni izlaznost od 100% ne bi bila ikakav dokaz kulture demokracije već prije odraz tiranije.

Vratit ću se još malo na statističke pokazatelje pada izlaznosti tijekom godina kako bih dodatno dočarao te razmjere. Slijedeći grafikon pokazuje postotnu razliku u izlaznosti aktualnih EU izbora i izlaznosti tijekom prvih izbora na koje su (u nekim slučajevima i prije 35 godina) izlazili glasači pojedinih zemalja članica EU, počevši od EU sedmorke do današnjih EU28.

Na prvi pogled uočljivo je kako je pad izlaznosti tijekom godina prisutan u većini zemalja članica EU. Uzmemo li u obzir i duljinu članstva evidentno je kako biračko tijelo mlađih članica EU (izuzev Danske i VB, koja je u ovom slučaju glasovala u većem broju kako bi pokazala svoj rastući euroskepticizam) pokazuje veće povjerenje u EU od starijih članica. Nije li jedna od osnovnih životnih lekcija slušati starije? Svakako jest, no većina vjerujem ipak uči na vlastitim greškama. Tako će s godinama, ako je za vjerovati ovim podacima, polako prelaziti u društvo iskusnijih glasača te izlaziti na izbore sve manje. Naučit će poput starijih da sa onime u što se današnja EU pretvorila nešto ne štima te kako su demokracija i izborni proces zastranili. Oni su postali sluge današnje socijalističke* mašinerije.

Jedini spas za demokraciju u ovom trenutku jest vraćanje demokracije njenim osnovama. Jedan tvrdi reset, zakonska defragmentacija odnosno temeljna pravna reforma države. Demokracija nikako ne bi smjela služiti kao frontend za kupovanje socijalnih privilegija putem državnog aparata, bez obzira radi li se o jamstvima na račun državnog proračuna ili izravnom adresiranju troška i odgovornosti na skupine građana koje se smatra imajućima. To je apsurdno i pogibeljno za društvo.

Međutim kako god ja gledao na ovaj problem nema sumnje kako ćemo u godinama koje dolaze svjedočiti daljnoj poreznoj, pravnoj i administrativnoj presiji nad građanima, osobito mi koji živimo i radimo u Hrvatskoj, te nastavku zatiranja njihovih prava i sloboda (ne mislim na umišljene privilegije proizašle iz koncepta socijalne države niti na slobodu od odgovornosti za vlastiti život). Pretpostavljam da će EU formalno jačati jer prostora za to ima. Budžet EU je skromnih 1,5% ukupne vrijednosti EU ekonomije stoga će prosvjećena EU birokracija, logično svojoj poziciji i uzvišenim ciljevima koje svakodnevno nadograđuje novima, težiti ka preuzimanju sve veće uloge nad fiskalno neodgovornim članicama. Težit će se daljnjoj centralizaciji, monetarnom i bankarskom ujedinjenju, pojačanom reguliranju i planiranju sve većeg broja pitanja – iz jedne točke.

O ovoj temi je u subotu pitao i Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar) pa preporučam i njegov odličan tekst.

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* socijalizam, lijevi ili desni, samo su dvije strane iste medalje pa neka se ortodoksni ljevičari ne nađu posebno prozvanima jer su u suštini jednaki svojim političkim oponentima te se navedeno odnosi u istoj mjeri i na njih.

 

Oglasi

Ma po čemu je to direktna demokracija bolja od parlamentarne?

Oznake

demokracija, direktna demokracija, fakultet, filozofski, izborni sustav, odlučivanje, parlament, plenum, skupština

Plenum je javna sjednica na kojoj je pravo prisustvovanja i aktivnog sudjelovanja dano svim građanima. U svojem praktičnom smislu plenum se ne razlikuje mnogo od koncepta “skupštine” odnosno poznatijeg koncepta parlamenta iliti sabora. Na plenumu se kao i u saboru odlučuje o pitanjima od društvenog značaja. Barem u teoriji.

Osnovna razlika između sabora i plenuma nalazi se u modelu zastupanja. U sabor su putem izbornog sustava izabrani zastupnici koji svojim glasom artikuliraju interese građana, stoga je njihovo glasovanje upravo prenošenje prava zastupanja u trajanju mandata, dok na plenumu tih zastupnika nema već se zainteresirani građani zastupaju samostalno jedni pred drugima po načelu jedan “čovjek – jedan glas”, a suma glasova je argument konačne odluke o nekom pitanju.

Pojedinac na plenumu definira, prezentira i brani vlastite interese i zajedno sa okupljenima glasuje o politikama koje proizlaze iz tih interesa. Interesi mogu biti vezani za specifične i uske teme ali i one šire koje se odnose na društvo u cjelini. Pojedinac će na plenumu ostvariti svoj interes ako za njega dobije odobrenje od 50% + 1 glas (u trenutku izglasavanja svojeg prijedloga) odnosno “ne ostvariti ga” ukoliko ne dobije potrebnu podršku.

Plenumski model odlučivanja povezuje se s političkim sustavom koji se naziva direktna demokracija, a parlamentarni model odlučivanja uz predstavničku demokraciju kakva je danas Hrvatska ali i većina država Svijeta.

U praksi ne postoji država koja svoj politički sustav bazira na direktnoj demokraciji niti o unutarnjim državnim pitanjima odlučuje plenumski. Švicarska je, primjerice, iako poznata po referendumskom odlučivanju, ipak parlamentarna demokracija koja ustavom građanima jamči mogućnost da direktnim glasovanjem odlučuju o određenim pitanjima. Ne postojanje određenog sustava u praksi nije istovremeno argument na kojemu bi se isti moglo odbaciti.

Razmatranje mora započeti s razlogom zbog kojega se direktnu demokraciju i plenumsko odlučivanje prezentira kao bolje rješenje od parlamentarnog sustava ili čak kao nužno rješenje kako bi se zaštitio opći interes građana. Taj razlog se prvenstveno nalazi u razilaženju između interesa građana i interesa zastupnika koje oni odaberu u parlament. Stječe se osjećaj, koji bi se mogao potkrijepiti i empirijskim dokazima, kako se interesi birača i zastupnika počnu razilaziti netom nakon prijenosa prava zatupanja na potonje, odnosno nakon što izbori završe. Neposrednih primjera ima mnogo, a kako vrijeme mandata prolazi tako ih je, čini se, i sve više. Jedan od aktualnih primjera je nabavka novog voznog parka za državu sa više od 1500 vozila među kojima su i luksuzna vozila namijenjena baš tim predstavnicima građana. Tijekom prenošenja prava zastupanja građani nisu mogli odlučiti o nabavci tih vozila kao ni o brojnim drugim pitanjima koja su u konačnici stvorila konkretan trošak građanima. Javni dug države (oko 200 milijardi HRK) nastao je na istom principu, sumom pojedinačnih odluka zastupnika koje su iziskivale konkretan trošak.

Iz navedenog slijedi kako izabrani zastupnici uživaju respektabilnu razinu autonomije i samovolje u upravljanju državom i gdje se vrlo često ili gotovo uvijek suprotstavljaju opći interesi građana i osobni interesi zastupnika. Pitanja koja oni detektiraju od društvenog značaja ispostave se kao društveno nebitna, istovremeno bitna za njih osobno, a u konačnici za društvo (građane) štetna. U ovom kontekstu može se nastaviti rasprava o problemu monopolizacije moći, o korištenju države kao poluge za stjecanje osobnog bogatstva zastupnika i njihovih odabranika (poticanje poduzetnika, predstečajne nagodbe…) te pojave korupcije, odnosno o smislu države općenito. No time se u ovom tekstu neću baviti.

Zagovornici direktne demokracije i plenumskog odlučivanja svoju primjedbu baziraju na upravo izrečenom, dakle razilaženju interesa građana (općeg interesa) i onoga što u konačnici u politiku i djelo pretvore zastupnici. Rješenje stoga vide u izmicanju prenosa prava zastupanja sa građana na zastupnike i prepuštanje upravljanja državom građanima u ruke.

Međutim ako se parlamentarna demokracija pokazala kao nevaljala zašto ne bi vrijedila pretpostavka da će i direktna demokracija biti jednako tako nevaljala? Ukoliko je centralni objekt i dalje država, a možemo pretpostaviti da jest, te se pitanja kojima će se plenum baviti i dalje od općeg interesa postoji realna opasnost da će takav sustav naslijediti bolesti parlamenta. Štoviše, mogao bi postati i mnogo gori.

Parlamentarna demokracija je kao pozitivnu novinu u svoje vrijeme donijela mogućnost da se prema unaprijed zadanim pravilima odredi svrha i doseg vlasti. Za razliku od autokratskih sustava koji su prethodili parlamentarnim, sa monarhom na čelu čijoj samovolji se svatko morao pokoravati, parlametnarni sustav pokazao se pravednijim jer se njime po prvi puta ograničila samovolja države nad građanima i uspostavili kontrolni mehanizmi (Ustav, zakoni, trodioba vlasti…).

Problemi suvremenog društva baziranog na parlamentarnoj demokraciji nastaju tijekom vremena kako vlast žudi za poturanjem sve većeg broja društvenih pitanja pod kapu politike pa tako u vrijeme Bismarcka ona asimilira sustave socijalnog osiguranja, zdravstvene skrbi, škola itd., koji su do tada bili bazirani mahom na voluntarnoj osnovi (i to vrlo uspješno), da bi se nadalje u sve većoj mjeri počela baviti pružanjem raznovrsnih usluga građanima, uspostavljanjem monopola itd.. Očuvanje integriteta države i općeg interesa građana kroz zauzdavanje samovolje vlasti nad građanima postajalo je sve više sporedna stvar. Država socijalnog blagostanja, nastala na hiperprodukciji i sve učinkovitijem korištenju resursa, postala je primarna okupacija vlastodržaca.

Međutim u pogledu građanskih sloboda izgradnjom države socijalnog blagostanja svjedočimo svojevrsnoj regresiji u smjeru autokratskog doba i karakteristične visoke razine samovolje vladajućih. Javnost često rezonira da se vraćamo u feudalno doba.

Za razliku od promjene koju je narod mogao ostvariti nasilnom smjenom autokrata, uz pomoć revolucije koja je za cilj imala njegovu abdikciju (najčešće i egzekuciju), moderne revolucije ne donose očekivane rezultate. Autokrat naime više nije jedan niti se udio odgovornosti za nastali problem može pravedno rasporediti na sve pojedinačne zastupnike građana kako bi oni bili adekvatno sankcionirani (smijenjeni, zatvoreni, imovinski obespravljeni ili što već predlažu revolucionari).

Kada se govori o prednostima direktne demokracije nad predstavničkom tada se može konstatirati da one nisu onoliko očite koliko su bile u skoku sa autokratskih na parlamentarne sustave. Pitanje je postoje li uopće ikakve prednosti direktne demokracije u odnosu na parlamentarnu jer od zagovornika direktne demokracije i plenumskog odlučivanja zapravo možemo vidjeti kako osnovni motiv promjene nalaze u očuvanju države socijalnog blagostanja koja je nastala kao posljedica sve veće samovolje nositelja parlamentarne demokracije. Ipak onaj pravi problem je sasvim sigurno regresija parlamentarne demokracije u smjeru autokratskih sustava i karakteristične samovolje vlasti.

Ako u potpunosti zanemarimo motive zagovaranja direktne demokracije i dalje ostaje problem plenumskog odlučivanja koji je u praktičnom smislu jednak parlamentarnom uz mnogo problematičnije neposredno funkcioniranje.

Naime ako pristup plenumu omogućen svim građanima tada bismo i dalje imali problem razgraničenja osnovnih društvenih vrijednosti od utjecaja plenuma. Ima li išta što u smislu države vrijedi i što se nikako ne smije mijenjati ili je sve podložno promjenama baš na svakom plenumu? – Primjerice može li plenum odlučivati o životu pojedinca pa i o tome da se nad njegovom imovinom izvrši eksproprijacija?

Ukoliko se na svakom plenumu može postaviti baš svako pitanje i mijenjati baš sve što je definirano prethodnim plenumima tada ćemo sasvim sigurno stvoriti vrlo nestabilan društveni sustav. Na jednom plenumu ćemo odlučiti za, a na drugom protiv o istom pitanju, i tako unedogled. Pitanje braka, primjerice, plenumski bi se u jednom trenutku definiralo kao pravo isključivo heteroseksualnih parova, na drugom pleumu svih ljudi bezuvjetno, na trećemu opet ono prvo, na četvrtom iz inata samo LGBT populaciji itd. Jer podsjećam plenum u teoriji nije ideološki motiviran, on je sredstvo kroz koje građani slobodno odlučuju o onome što žele, a njegovi zagovornici pravednost tog sustava vide isključivo u tome što većina odnosi pobjedu. Ako i nije tako tada plenumu mora prethoditi neki jasan temelj, a temelji su u principu uvijek ideološkog predznaka. Plenumi tako nemaju niti svoj početak, a niti svoj cilj. Barem kako sada stvari stoje.

Dopuštajući svakome da iznosi prijedloge i glasuje na plenumu sustav direktne demokracije potencira neusporedivo veću opasnost od one koju nalazimo u parlamentarnom sustavu kojeg se želi njome zamijeniti. U domeni bujanja korupcije i kronizma to se može lijepo ilustrirati. Zagovornici direktne demokracije i plenuma u većini slučajeva su žestoki kritičari kapitalizma (antikapitalisti). Ako su već detektirali po društvo razarajuću spregu političara (parlamentarnih zastupnika) i kronista koji međusobno zadovoljavaju vlastite interese na štetu građana, što usput rečeno nije kapitalizam već “kleptokracija i kronizam”, tada ti isti političari i kapitalisti i dalje imaju pristup plenumu i direktnoj demokraciji. Oni i dalje imaju otvoren put da na isti način definiraju pravila sebi u korist, a ostatku građana na štetu. Uz otvorena vrata većinu na plenumu oni će lako osigurati.

Pojedini plenumi, primjerice ovi u BiH, zabranili su prisustvo političarima. No kakva je to demokracija? Ako to (“demokratski”) zanemarimo pa zabranimo pristup plenumu političarima za koje se generalno tvrdi da su pokvareni, a sasvim sigurno jesu, tada plenumu i dalje pristup imaju kapitalisti koji su danas skloni trgovati s političarima. Plenum dakle nije mjesto koje će zaštititi građane od bolesti parlamentarnog sustava s kojima su danas suočeni već je mjesto na kojemu će se još lakše trgovati interesima na štetu nezainteresiranih. Može li se zabraniti pristup plenumu i kapitalistima? Kako? Tko su kapitalisti među građanima i koje metode su dokazano uspješne u detekciji kapitalista? Ima li među kapitalistima razlike? Primjerice može li na plenum vlasnica neke male cvjećarnice ili vlasnik bike-shopa? Zašto je vlasnik bike-shopa manje kapitalist od vlasnika nekog trgovačkog centra? Gdje se podvlači crta?

Plenumi tehnički funkcioniraju baš kao i sabor ili kakva druga skupština. Plenum od 1000 građana može se moderirati jednostavno ako se diskutira o vrlo uskoj temi. Sama tehnička izvedivost plenuma nije dokaz tome da on funkcionira u političkom smislu, kao sredstvo direktne demokracije, niti se u tom smislu može koristiti kao argument. Za razliku od parlamenta i okvira kojima je parlament ograničen plenum naizgled nema okvira. Ako ih i ima tada trebaju biti jasno artikulirani da bi se o njemu mogla dati jasna i kompletna kritika.

Iz svakodnevnih događaja vidimo da se na plenumima uglavnom razglabaju revolucionarne i subverzivne teme te kako je bastion domaće plenumske klike Filozofski fakultet u Zagrebu – koji je od 2009. naovamo održao ni manje ni više 200 plenuma. Umjesto da su okupirani studijem mnogobrojni studenti filozofskog vrijeme troše na plenumske aktivnosti (blokade predavanja i slično) ne mareći pri tome kako im se sredstva za studij omogućuju iz državnog proračuna kojeg puni masa od države obespravljenih građana (uključujući i Todorićeve blagajnice koje im služe kao mjerna jedinica robovlasničkog odnosa). Te blagajnice osim što su u funkciji pokvarenih političara i kroni-kapitalista su na jednak način i u funkciji sponzoriranja aktivističkog djelovanja revolucionara s FF-a.

Jedna od agendi te klape je i “besplatno obrazovanje za sve”. Pa ako nemate namjeru eksploatirati tu blagajnicu na koga ćete onda prebaciti trošak svojeg studija? Na svoje pajdaše političare s kojima sada u talu eksploatirate ovu jadnicu? Teško. Vama političari trebaju da bi održali mit o besplatnom obrazovanju. Vama treba potlačena klasa koja će biti u funkciji državnog proračuna iz kojega se zajednički financirate. Vama treba država kao centralna točka za osiguranje vaših osobnih interesa.

Dakle po čemu je to direktna demokracija sa plenumom na čelu bolja od predstavničke na čelu sa parlamentom i kako se blagajnica može obraniti od utjecaja oba suštinski jednaka sustava?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Struktura birača u Hrvatskoj

Oznake

birači, broj glasača, demokracija, glasanje, glasači, glasovanje, izbori, manjina, parlament, referendum, većina

Od Ministarstva Uprave doznajem kako u Hrvatskoj ima 3.740.951 birača (A).

Od Državnog zavoda za statistiku doznajem kako je u Hrvatskoj zaposleno 1.349.987 građana (B) od kojih je 298.517 (C) zaposleno u Javnoj upravi, obrani, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi. Dakle o izravnom trošku poreznih obveznika (PO). Zaposlenih na račun poreznih obveznika ima još ali postojeća statistička klasifikacija djelatnosti ne odgovara na pitanje tko prima plaću iz državnog proračuna, a tko izvan njega.

Poreznih obveznika (PO) ima najviše onoliko koliko je razlika (B – C) odnosno 1.051.470.

No osim zaposlenih u javnom sektoru na trošak poreznih obveznika žive i druge skupine aktivnih ili neaktivnih građana. Oni zajedno čine skupinu koju ću nazvati porezni konzumenti (PK), a njihov broj je najmanje razlika između broja birača (A) i broja poreznih obveznika (PO). Dakle PK = A – PO odnosno 2.689.481.

Grafički odnos poreznih obveznika i poreznih konzumenata izgleda ovako:

Iz grafičkog prikaza je jasno kako je broj poreznih konzumenata 2,5 puta veći od broja poreznih obveznika. Drugim riječima skupina poreznih konzumenata nema nikakvih problema ili moralnih nedoumica oko eksploatiranja poreznih obveznika za vlastitu korist. U tu svrhu koriste državu kao alat za implementaciju mehanizama za redistribuciju novca, a demokraciju kao alat za artikulaciju vlastitih želja.

Ne čudi stoga što su građani Hrvatske priupitani kroz ankete u većini podržali ideju za uvođenje temeljnog dohotka ili ograničenje managerskih plaća. Naime temeljni dohodak bi poput postojećih privilegija koje uživaju rado ostvarili eksploatacijom poreznih obveznika. Podržavanje ideje o ograničavanju plaća managera jest “sindrom jedenja iz istog lonca” – ako država pomogne zaustaviti proždrljivca tada će i drugi uspjeti napuniti svoje želuce. No kao što vidimo u grafičkom prikazu problem očito nije u tome. Nazivati porezne obveznike proždrljivima, pohlepnima ili sebičnima tek je kukavičko dobacivanje iz tabora poreznih konzumenata koji su sami sinonim za sve ono što preziru.

Međutim to nikako ne znači da ovime dozivam državu da ih pretvori u porezne obveznike. Država ih je prije svega pretvorila u porezne konzumente. Država bi stoga trebala prestati biti posrednik u redistribuciji novca jednih prema drugima te radikalno reducirati svoj administrativni okvir.

Optimalan alat za redistribuciju vrijednosti među građanima jest slobodno i neometano tržište. Tom stanju treba težiti pa će ovakvi grafovi iščeznuti u svojoj besmislenosti zajedno sa neprirodnim podjelama među građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O deportiranju umirovljenika – Komuna za Švicarce

Oznake

deportacija, desničar, Država, komuna, Nekretnine, parlament, Sabor, tržište, umirovljenici, Švicarska

tema nije o CHF-u već o prijedlogu švicarskog parlamentarca, desnog opredjeljenja, da se razračuna sa siromašnim švicarskim umirovljenicima koje vidi kao socijalni teret državi… zapravo samo želi više novca poreznih obveznika za sebe… no moglo bi biti interesantno i čitateljima koji su baš u CHF-u podigli stambene kredite, skučili se i sada krpaju kraj s krajem, a da realno nisu ni svjesni kakav kraj im mogu priuštiti voljene državne institucije.

Uglavnom, kako u Švicarskoj živi izvjestan broj siromašnih građana koji su na neki način teret državnom proračunu, vjerojatno zbog toga što je Švicarska država socijalnog blagostanja per se i financira sve i svakoga po rođenju, tako je genijalac iz parlamenta došao na ideju da državnim novcem financira izgradnju nekakve komune u Maroku u koju bi preselio te marginalizirane građane. Naravno, za njihovo dobro jer kaže da bi tamo za iznos svojih socijalnih primanja mogli znatno ljepše živjeti. Država bi se o njima nastavila brinuti i u izgnanstvu.

Osim što bi se rado riješio nepoželjnika vjerojatno je računao i kako im u Maroku ne treba niti toliko novca pa će usput i socijalna davanja za njih smanjiti. Prednost vidi i u revitalizaciji tržišta nekretnina koja bi uslijedila jer pretpostavlja da bi u slučaju odlaska oni prodali svoje nekretnine u Švicarskoj. Što će im takva kad su jelte trajno odselili? Genijalac.

Naravno, logika stvari nalaže da kada bi toj skupini građana u Maroku bilo uistinu toliko bolje živjeti tada bi oni već odavno sami tamo odselili. No očito je kako osim što posjeduju nekretnine u Švicarskoj, iako su pripadnici socijalnih skupina (percepcija siromaštva je svakim danom sve bizarnija), oni uživaju dovoljno drugih pogodnosti zahvaljujući socijalnoj skrbi da ovome kažu odlučno – NE!

Tako je moguće preseliti ih tek silom. Ne znam kako ih u tom pogledu štiti njihova direktna demokracija ali znam da bi u Hrvatskom slučaju nekim demokratskim preglasavanjem, potaknutim referendumom, vrlo lako odplahutali iz države.

I sada se, dragi robovi CHF stambenjaka, stavite u poziciju tih umirovljenika. Život vas je “mazio i pazio”, ugazili ste samovoljno u aranžmane iznad vlastitih mogućnosti no ipak nekako probavili taj kamen, dočekali starost i oslobođeni grijeha prošlosti odmarate pod stare dane u zlatom plaćenim stanovima. I tada, pojavi se dobronamjerni ministar i deportira vas primjerice na jugoistok Albanije, učini od vas zatvorenike u nepoznatoj sredini i kulturi, proda vam nekretninu kako bi “oživio” tržište nekretnina, tamo nastavite živjeti i do smrti budete ovisni o socijalnoj pomoći koju će vam ministarstvo slati, naravno sve za vaše dobro.

Genijalno. A mislio sam kako država uopće ne razmišlja o dobrobiti građana. Naivac.

Svako dobro,
vaš Kapitalac