Inicijativa raznoraznih građanskih i nacionalnih udruga pod nazivom Pravo na glad, pardon, Pravo na grad, danas me putem facebookovog automatskog sustava obavijesti o zanimljivim sadržajima obavijestila o svojoj najnovijoj ideji – Prikupljanju potpisa za prvu Europsku građansku inicijativu koja na dnevni red tijela Europske Unije pokušava staviti pitanje prava na vodu i kanalizaciju za sve Europćane. Kodni naziv ideje je “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“.
Prije svega razjasnimo što je to Europska građanska inicijativa (ECI). To je metafizički instrument predan u ruke europćana koji im omogućuje da Europsku komisiju natjeraju da radi ne samo ono što si sama zamisli već ono što si udruženi europćani zamisle. Uspješnost ECI obvezuje Europsku komisiju da podnese zakonodavni prijedlog vezan za problematiku na koju ECI upućuje.
ECI ne postoji kao fizičko tijelo već se rađa nebrojeno puta oko određene društvene ideje i to u slučaju kada se oko iste sakupi složnih milijun europćana, a kako ne bi prevladali interesi pojedinih zemalja osmišljene su minimalne kvote po pojedinim državama članicama koje u sumi čine najmanje milijun idealista. Hrvatska tako može sudjelovati u ECI već sa prikupljenih 9000 potpisa podrške nekoj kolektivnoj ideji sa svojim europskim sumišljenicima. Zapravo teško možemo nazvati ideju jednog milijuna kolektivnom idejom, s obzirom da je europćana 500 milijuna, stoga je sam ECI prije instrument za ostvarenje ciljeva interesnih i lobističkih skupina nego instrument za ostvarenje općih društvenih ciljeva. Iako će ECI reklamirati upravo tako.
Pravo na grad je odlučilo pokrenuti blic akciju (dva dana prije krajnjeg roka) prikupljanja potpisa potpore hrvatskih europćana ideji “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“. Ipak malo su zakasnili jer udruženi europćani već su prikupili dovoljan broj potpisa među sobom da izađu pred Europsku komisiju i dobiju prijedlog zakona po mjeri plemenite ideje. Stoga je ova domaća akcija okarakterizirana kao akcija podizanja svjesnosti o europćanskoj inicijativi u Hrvata kroz koju bi se sustavno povećavao njen legitimitet, što je ističu – važno.
Ideja nije došla iznebuha, naime generalna skupština UN-a još je prije 3 godine donijela rezoluciju u kojoj pravo na dostupnost čiste i pitke vode te kanalizacije svrstava u ljudska prava, a sukladno milenijskim razvojnim ciljevima (Millennium Development Goals) obvezuje članice UN-a da do 2015. godine poduzmu sve potrebne mjere kako bi se broj ljudi kojima je pitka voda nedostupna (884 milijuna) prepolovio:
Calls upon States and international organizations to provide financial resources, capacity-building and technology transfer, through international assistance and cooperation, in particular to developing countries, in order to scale up
efforts to provide safe, clean, accessible and affordable drinking water and sanitation for all
prevedeno na hrvatski:
Skupština UN-a poziva države članice i međunarodne organizacije da osiguraju financijska sredstva, povećaju kapacitete i tehnološki transfer, uz međunarodnu pomoć i suradnju, osobito zemljama u razvoju, kako bi se povećali napori koji bi omogućili sigurnu, čistu, dostupnu i prihvatljivu pitku vodu i kanalizaciju za sve!
Otkako je rezolucija donesena 2010. godine gotovo da nisu postignuti ikakvi pomaci u ostvarenju konačnog cilja. UNICEF prošle godine izvješćuje o još uvijek žednih 783 milijuna stanovnika planeta Zemlja. Stoga je mogućnost aktivacije instrumenta ECI postala šansa skupini eruopćana koja gura pitanja prava na vodu i kanalizaciju, iz pozicije stanovnika najrazvijenijih zemalja svijeta gdje se žedni broje u promilima, te se od EK očekuje prvi zakon u novijoj povijesti koji bi osigurao to novopečeno ljudsko pravo europćanima i pokrenuo potrebne mjere za njegovo ostvarenje u obliku zakonske prisile.
Uvođenjem nekog zakona, koji bi vlade europskih zemalja prisilio da trošak financiranja vodoopskrbe i odvodnje prebace na državne proračune, neće učiniti europćane išta manje žednima, jer kao što rekoh oni zahvaljujući svojoj razvijenosti već odavno nisu žedni. Zakon ih doduše može učiniti tek više žednima i to na način što će se trošak održavanja i nadogradnje sustava besplatne vode i odvodnje ponovno prelamati na njihovim leđima kroz rigidnije oporezivanje. Ako i to ne bi bio problem tada je smisao oživotvorenja takvog zakona u EU više simboličkog karaktera. Nerazvijene zemlje imale bi se povesti za primjerom razvijenih zemalja, no zamislite do kakvih financijskih posljedica po porezne obveznike jedne Namibije bi dovelo stavljanje na snagu takvog zakona.
Da li ideja o dovođenju pitke vode i kanalizacije čak i u stotinama kilometara udaljene pustinjske oaze u kojima žive nomadi opravdava prisilu nad poreznim obveznicima koji bi vlastitim novcem morali omogućiti izgradnju te infrastrukture? Je li dovođenje vode i kanalizacije jednom jedinom živućem čovjeku na vrhu Himalaje opravdava utrošak svih raspoloživih resursa? A što je s vremenskom preferencijom u tom slučaju? Za koji vijek se gradi ta investicija? Što je sa slobodom kretanja ljudi? Zamislite da se plati suludo visok trošak izgradnje vodovodne i odvodne infrastrukture u nekom zabačenom brdskom selu, a nova generacija stanovnika se odluči preseliti u urbanu sredinu te selo ostane napušteno. Ljudsko pravo kojeg čovjeka će u tom slučaju osiguravati vodovodna mreža kada ni jednoga tamo više nema?
Mora li se interese čovjeka A, koji živi u urbanoj sredini, podrediti realizaciji fiks ideje kako čovjek B, koji je gorštak i živi negdje u brdima, mora na njegov račun dobiti pitku vodu i kanalizaciju, kao da sam nije svjestan svoje pozicije? Ili je možda zarobljenik koga ili čega pa ne može otići živjeti u urbanu sredinu gdje po četvornom kilometru postoje stotine slavina s tekućom pitkom vodom i jednako toliko WC školjaka i kanalizacijskih odvoda?
S druge strane nevjerojatno velik i pozitivan učinak na ovu problematiku pokazalo bi već ukidanje svih zakona i pravilnika koji reguliraju načine crpljenja pitke vode iz zemlje i koji upravo u ovom trenutku sprječavaju europćane, i ostale građane razvijenih i prereguliranih država svijeta, da se napiju vode do grla. Država, njeni zakoni i pravilnici ne dozvoljavaju vam da u vlastitom dvorištu bez pitanja izbušite bunar. Dužni ste u tom smislu tražiti odobrenje birokrata i dati im novac, a to će opravdavati brigom o vodi i zaštitom okoliša. Dozvolu za bunar mora tražiti i onaj gorštak iz prethodnog pasusa, koji je izabrao živjeti slobodnjačkim životom, jer u suprotnom riskira nasrtaje države u obliku novčane i zatvorske kazne.
Pravo na grad sa svime navedenim pretpostavljam neće složiti jer kaže:
Pravo na vodu i odvodnju dodatno je ugroženo tržišno orijentiranim pristupom Europske komisije te naglaskom na natjeacanju i liberalizaciji u sektoru ovih javnih usluga. No, ljudska su prava iznad interesa tržišta, a voda je javno dobro neophodno za život i zdravlje. Stoga voda mora ostati izvan pravila tržišta.
Pravo na grad predlaže totalitarne mjere (toga vjerojatno nisu svjesni) za ostvarenje ovog “prava” i zahtjeva da:
1. Institucije EU i države članice budu obvezane osigurati da svi stanovnici uživaju pravo na vodu i odvodnju.
Kapitalac: Obveza i provedba ideje podrazumijeva prisilu države nad građanima. Država nema vlastiti novac kojim bi mogla dovesti vodu i kanalizaciju u dom svakog građanina već taj novac prethodno mora građanima oduzeti da bi njime gradila takvu infrastrukturu. Građanin koji nema vodu sasvim sigurno će vodu imati visoko na listi prioriteta i platit će realnu cijenu uvođenja vode u svoj dom i bez intervencije države.
2. Opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne budu podvrgnuti pravilima unutrašnjeg tržišta EU te da se onemogući liberalizacija vodnih usluga.
Kapitalac: Spomenuo sam primjer s bunarom. Građanima nije dopušteno da na vlastitoj zemlji izbuše bunar kako bi došli do vode. Istovremeno očekujete da se za pitanje opskrbe besplatnom vodom pobrine vlast države koja u ovom trenutku zakonima i pravilnicima brani pristup vodi tom istom čovjeku. Možda nije jasno na prvi mah ali radi se o kontradikciji. Ako netko čovjeku sprječava korištenje vode onda je to država prije svega, a ne tržište ili liberalizacija.
3. EU uloži veće napore u postizanje univerzalnog pristupa vodi i odvodnji.
Kao što rekoh, ideja je plemenita ali put kojim ste krenuli u njeno ostvarenje vodi u smjeru daljnje neracionalnosti u upravljanju resurstima nad kojima vlade država te upravljačke strukture EU polažu sve veća prava uz posljedično smanjenje prava građana da raspolažu vlastitom imovinom kojom se politički ciljevi, te ciljevi interesnih skupina, plaćaju. S obzirom da se projekt posredstvom vlada i osiguran zakonom koji očekujete može sprovesti tek uz obilato financiranjem novcem građana EU time ulazite u njihova druga ljudska prava – primjerice pravo na imovinu. Dakle jedino što može pomoći žednim građanima jest upravo tržište i spontana suradnja ljudi u izgradnji sretnije i prosperitetnije te manje žedne budućnosti svih stanovnika planeta Zemlje, a anđeli ne sjede u vladama i centraliziranim komisijama već visoko na nebesima.
Već sam jednom bio napomenuo, ali budem opet (i opet ako treba), kako se ovakve ideje, politike i mjere koje iz njih proizlaze ne smiju suditi po osnovnim namjerama, doista ideja o svima dostupnoj vodi je sjajna i volio bih živjeti u takvom svijetu, no okanimo se beletristike i fikcije. Ideje treba suditi po njihovim realnim učincima i konačnim rezultatima, naročito kada govorimo o pitanjima u kojima se obraćamo vlastodršcima sa zahtjevom za iznalaženje zakonskih rješenja i novih regulacija. Vlast i birokracija imaju nisku otpornost na razmnažanje uslijed promoviranja takvih ideja, a liječenje proizašlih posljedica često je nemoguće i skupo.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 