Vjerojatno ne postoji štetnija pojava od proizvodnje potražnje potezom birokratskog pera. Nazvat ću tu vrstu proizvodnje potražnje – Birokratski konzumerizam. Birokratski konzumerizam valja razlikovati od opće poznatog tržišnog konzumerizma. Osnovna razlika je u tome što je tržišni konzumerizam uvjetovan individualnim odabirom potrošača, koji u konačnici može odabrati i ne konzumirati ponuđeno na tržištu (pa potražnja momentalno izostaje), dok ovaj drugi – birokratski konzumerizam implicira bezuvjetno konzumiranje. Bezuvjetnost birokratskog konzumerizma determinirana je zakonskom prisilom.
Tržišni konzumerizam je dakle uvjetovan slobodom odabira, a birokratski konzumerizam je bezuvjetan.
Primjer tržišnog konzumerizma je svima prilično jasan, jer se konstantno reciklira, a mogli bismo ga opisati kao poticanje potrošača na kupnju određene stvari ili usluge korištenjem više ili manje lukavih marketinških metoda. Zamjerka je uvijek na strani prodavatelja koji svojim lukavštinama mami i potiče naivne potrošače na potrošnju. Ideja kako sposobnost prodavatelja da izmanipulira kupca nadjačava sposobnost kupca da donese racionalnu odluku o kupnji osnovni je motiv državne intervencije.
Državna intervencija svodi se na donošenje ograničavajućih pravila. Pravilo koje će proizaći iz percepcije problema u glavi birokrata u stvarnosti je (unatoč namjeri) nemoćno pred sposobnošću svakog pojedinog čovjeka, koji se nađe oči-u-oči sa potencijalnim proizvodom, da prosudi o transakciji na način koji je u tom trenu shvatljiv i svojstven jedno njemu samome. Pravilo u tom smislu može biti tek ograničenje ili zabrana transakcije. S obzirom da pojedinci racionaliziraju na različite načine nedvojbeno je da će to pravilo nekome od njih načiniti štetu samim time što ga ograničava ili mu brani transakciju. Pravilo stoga nije zaštitno iako se a priori postavlja kao takvo.
Zbog onoga što se skriva u pojavi birokratskog konzumerizma, ako prethodni pasus dovoljno nije uvjerljiv, sa velikom sumnjom gledam u ideju o sposobnosti države da primjenom pravila u svakom mogućem tretnutku donese racionalniju odluku od samog potrošača i stoga njemu u interesu.
Primjer prvi – reguliranje prodaje duhanskih proizvoda
Uzmimo za primjer zabranu pokazivanja duhanskih proizvoda u trgovinama koja je nedavno stupila na snagu. Zakon nalaže da se duhanske proizvode mora skloniti od očiju kupaca kako bi se destimuliralo njihovo konzumiranje, utjecalo na smanjenje tog oblika ovisnosti među populacijom, osobito mlađom, a posljedično i na smanjenje pojave ozbiljnih bolesti.
U tu svrhu, koja je i sama problematična ali neću u nju ulaziti (npr. zdravlje kao argument zabrane proizlazi iz ideje da svi moramo sudjelovati u financiranju i korištenju državnog zdravstvenog monopola), razvila se cijela industrija, ili segment proizvodnje, namjenskih ormarića koji služe za skladištenje, a istovremeno i prikrivanje cigareta. Radi se o vrlo funkcionalnim i naoko lijepo dizajniranim ormarićima. Mnogi imaju integriranu i LED rasvjetu. Zaista su lijep primjer napretka industrijskog dizajna.
No zamislite situaciju u kojoj se pravilo (zabrana) pokaže neuspješnim. Dakle statistički se nakon određenog vremena dokaže da nije smanjen broj konzumenata, niti oboljelih od bolesti. Upravo to se već i dogodilo no pravila nisu odbačena već su nadograđena novim pravilima. Čemu bi nakon eventualnog ukidanja pravila služili ti ormarići? Možda bi zbog uloženog novca trgovci i dalje odlagali cigarete u njih, a možda bi ih i odbacili i pokazali cigarete nadajući se boljoj prodaji. Iako se ne bih okladio da bi ukidanje pravila momentalno srozalo segment proizvodnje tih ormarića nema dvojbe kako bi to ipak utjecalo na njega u određenoj mjeri. Uostalom da od baš takvih ormarića ima realne koristi tada bi oni bili ponuđeni na tržišnim principima i prije nego li je doneseno birokratsko pravilo koje je potaknulo njihovu proizvodnju. Dakle u slučaju ukidanja pravila kakvo novo intervencionističko pravilo bi država primijenila na segmente proizvodnje koji bi zbog ukidanja starog pravila stali trpiti pad proizvodnje, neodržive troškove nastale zbog pada potražnje (birokratskog konzumerizma)? Kakva bi bila socijalna politika s obzirom na zaposlene u tom segmentu kojima bi zbog ukidanja pravila zaprijetio otkaz?
Novonastaloj situaciji država će nužno pristupiti na socijalnoj razini, gdje pomoć smatra nužnom, jer se na gospodarskoj razini otkriva slabost osnovnog pravila (iz onoga na čemu je zasnovano proizašlo je nešto drugo). Novi socijalni problem povod je za novo pravilo, novu socijalnu i gospodarsku strategiju i proizvodnju nove potražnje – novog birokratskog konzumerizma.
Šteta je očita. Oskudni resursi su rasipani kroz krivu alokaciju, a radnici dovedeni u bezperspektivnu situaciju zahvaljujući tome što su usmjereni u besmislenu djelatnost zbog koje su usavršavali specifične vještine (također potencijalno neprimjenjive u budućnosti).
Primjer drugi – Energetski certifikati
Večernji list je jučer objavio ekskluzivni popis svih državnih ustanova. Ima ih 184. Zapošljavaju ukupno 21.629 birokrata koji potroše 67,3 milijarde kuna prethodno oporezovanih poreznim obveznicima. Teško je i naslutiti razmjere birokratskog konzumerizma i štete koju bi se (uz nadljudske mentalne napore) moglo povezati s tim institucijama. Ipak, razmjeri su i unatoč tome veći.
Postoji nesagledivo veći broj državnih i javnih tijela (agencija) koje egzistiraju pod krinkom županija, gradova (lokalnih samouprava), i koje na jednak način žive od proizvodnje potražnje, od primitaka baziranih na porezima, prirezima, naknadama i drugih paušalnih dadžbina.
Za ovaj primjer izdvojit ću Regionalnu energetsku agenciju. Nema je na večernjakovom popisu ali očito postoji. I to ne samo jedna već je ista klonirana po regijama i/ili županijama pri čemu svaka uživa određenu autonomiju. Ipak njihov cilj je istovjetan – promoviranje i poticanje regionalnog održivog razvoja u području energetike i zaštite okoliša kroz korištenje obnovljivih izvora energije i uvođenje mjera povećane energetske efikasnosti.
U stvarnosti svojim osnutkom, koji je sasvim sigurno motiviran direktivama iz Bruxellesa, oni su momentalno proizveli enormnu potražnju za energetskim certifikatima. Ili ispravnije rečeno – proizveli su ogromnu količinu energetski neučinkovitih nekretnina koje je potrebno regulirati. Pukim potezom pera stvorena je prilika za rasipanje oskudnih resursa.
U kombinaciji sa zakonskim okvirom koji regulira pitanje u širem smislu zaposleni su novi birokrati, a do sigurnog posla došli su i mnogi građevinci koji su se preorijentirali na izrađivanje projektne dokumentacije koja je propisana u ishođivanju tog komada papira, koji nema sumnje ne mijenja na stvari baš ništa u odnosu na prethodno stanje. Birokratski konzumerizam i ovdje možemo testirati u osnovi. Kako biste mogli nastaviti autonomno raspolagati svojom nekretninom vi od ovog trena morate kupiti energetski certifikat. Nemate pravo ne kupiti taj papir. Kako bi se birokratski konzumerizam u ovom slučaju zaštitio doneseno je zakonsko pravilo o zanavljanju energetskog certifikata svakih 10 godina. Ovime je građanima nepovratno otuđen dio imovine, resursa, koji bi u slučaju nepostojanja birokratskog konzumerizma bili racionalno uloženi. Kada bi posjedovanje energetskog certifikata bilo racionalno tada bi on bio već odavno uveden na osnovi tržišne potražnje. S obzirom da je instaliran od birokracije on služi jedino birokraciji i naravno gomili novopečenih izdavatelja certifikata. Slučaj na svoj način usporediv s proizvodnjom ormarića za sakrivanje cigareta.
Proizvodnja potražnje za energetskim cerfitikatima ima i drugih dimenzija. Postoji mogućnost da od države (županije, posredstvom regionalne energetske agencije) dobijete i subvenciju za podizanje energetske učinkovitosti svoje nekretnine. Time se vabi građane da trošak obnove fasade podijele sa svojim sugrađanima kroz porez, ili sa cijelom EU kroz EU fondove, čime se utječe na njihovo stajalište o ideji energetske učinkovitosti i cerfiticiranja. Subvencionirani pojedinci postat će glasni zagovornici ideje. No nisu li oni baš poput tržišnih konzumenata izmanipulirani?
Zar nije jasno kako iza financiranja tako “navučene” energetski učinkovite fasade ne stoji novac onoga tko će se njome okititi već novac njegovih sugrađana? Zar treba posebno ukazivati na moralni problem u ovoj priči? Kako se može opravdati postojanje tijela kojem se formalno obratite kako bi ste se dočepali neke besplatne pogodnosti (čak i ako je upakirana u priču o zaštiti okoliša), nakon čega to tijelo trošak realizacije te pogodnosti prebaci na vaše sugrađane koji s tom pričom nemaju baš nikakve veze? Misli li tko na onu u diskusijama izraubanu potplaćenu blagajnicu koja o energetski učinkovitoj kući može samo snatriti dok se od njenog oporezovanog novca koristite vi, subvencionirani, zajedno sa energetskom agencijom i kumovskim-kapitalistima (kronistima je ispravan naziv) koji potpisuju certifikate?
Nesaglediva i nemjerljiva šteta proizlazi iz birokratskog konzumerizma. Unatoč dokazima od konstantnom poboljšanju životnih uvjeta stanovnika širom Svijeta jasno je kako će podržavanje ideja i politika ovog tipa dovesti do regresije.
Birokracija je nemoćna pred shvaćanjem realnosti ali je vrlo odlučna u tome da gradi realnost prema vlastitoj fiks ideji. No ipak stvar će se prije slomiti na potpunoj misalokaciji resursa nego li će birokrati postići zamišljeni balans.
U tom slučaju možda bi se gomila ormarića za sakrivanje cigareta mogla modificirati u peći, a njih ćemo ložiti energetskim certifikatima, štedljivo, kako bi zalihe potrajale.
Završit ću sa jednim citatom F. A. Hayeka o ekonomiji:
Izazov ekonomije je prikazati ljudima koliko zapravo malo znaju o tome što zamišljaju da mogu dizajnirati.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
