Poljoprivredni teatar apsurda

Oznake

OPG, Osatina, poljoprivreda, poticaji, Zorić

Jučer i danas drama na slavonskim poljima. U pitanju je dakako eksploatacija “javnog dobra”. S jedne strane OPG koji obrađuje zemlju zadnje dvije godine, a s druge tvrtka koja navodno ima odluku o korištenju te iste zemlje. Oba tabora ratara smatraju kako imaju pravo na eksploataciju spornog zemljišta. Nakon što su se traktorima zaputili na lice mjesta nastao je show. Traktorski šah. Jedni blokiraju druge u nastojanju da preuzmu kontrolu nad zemljom.

OPG koji obrađuje zemlju zadnje dvije godine igra na kartu nekog pravila koje mu omogućuje da ukoliko posije novu kulturu na zemlji novi posjednik mora čekati narednih 6 mjeseci da stupi na posjed. Tvrtka s odlukom o korištenju te iste zemlje izgleda to želi spriječiti. U svemu zapravo uopće nije jasno tko ima kakav ugovor i ima li ga uopće.

Jasno je samo da je zemlja državna, da dozvole bilo jednima, bilo drugima dijeli neki birokrat, da postoje pravila koja onemogućuju korištenje zemlje, te kako je i jednoj i drugoj strani država u zadnje dvije godine poklonila preko 25 milijuna kuna poljoprivrednih poticaja od novca poreznih obveznika (vidi ovdje i ovdje). Ima u priči još aktera koji i sami sišu poticaje, poljem juri i jedan VW Golf s istaknutim logotipom tvrtke koja je ugašena 2014. godine, a spominje se i jedan ministar.

Kada država kroji živote ljudima, kada je javno vlasništvo glorificirano – a privatno stigmatizirano, te kada je borba za eksploataciju “javnog dobra” jedini način za probitak, onda jedino što možemo očekivati jest još ovakvih apsurdnih (i skupih) predstava. Od hrvatskih polja porezni obveznici nemaju ništa, a plaćaju ih kao da na njima raste obilje prvoklasnih ratarskih proizvoda koje im potom ljubazni državni službenici dostavljaju na kućni prag sasvim besplatno i uz obilje zahvalnosti. Iz perspektive poreznih obveznika dakako potpuno je svejedno tko će pobijediti u traktorskom duelu. Bez obzira na ishod država će ih kao i uvijek beskrupulozno iskoristiti. Na njihov račun gubitnicima će nadoknaditi izgubljeno, a pobjednicima kupiti nove strojeve, izgraditi farme i dati poticaje po hektaru ili kraće rečeno – dati sve za ništa.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O degeneraciji hrvatskog agrara i gospodarstva općenito

Oznake

agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz

Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).

Istina je sljedeća:

Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.

Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.

Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.

Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.

Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.

Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:

Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.

Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…

Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.

Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).

Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.

S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?

Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.

Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Razlika između očekivanih i ostvarenih rezultata politike poticaja

Oznake

Država, poljoprivreda, poticaji, prosvjedi, seljaci, traktori, vlada

Sa državnim poticajima vrijedi slijedeće pravilo – čim su poticaji veći tim su gore posljedice po one koji ih primaju, po poticanu granu gospodarstva te porezne obveznike koji su izvor sredstava. O poticajima poljoprivredi pisao sam ovdje, ovdje, ovdje i ovdje, dok sam o drugim vrstama poticaja te poticajima općenito pisao ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i na još ponekom mjestu u dosad objavljenim tekstovima. S obzirom na to ovdje ću samo u kratkim crtama uputiti na suštinu problema, a povod tome je naravno novi izlazak poljoprivrednika u traktorske blokade Hrvatskih prometnica (vijest, vijest).

Kada se priča o poticajima malo tko će o njima suditi po rezultatima koje su polučili. O njima se sudi, bez sumnje pogrešno, po očekivanjima koja se redom svode na:

– zaštitu domaćeg proizvoda pred stranim
– jačanje domaćeg gospodarstva
– stimuliranje tržišta
– povećanu zaposlenost
– nižu cijenu proizvoda

Rezultati poticaja su:

– strani proizvod i dalje se slobodno uvozi (što se na sreću krajnjih kupaca više ne može spriječiti pa im tako ostaje izbor da kupe proizvod po nižoj cijeni umjesto da se suoče s nemogučnošću kupnje skupog domaćeg proizvoda)
– domaće gospodarstvo slabi
– domaći proizvod je skuplji od stranog
– prevelik broj sudionika na tržištu
– poticani poduzetnici suočavaju se s nelikvidnošću
– od države se zahtjeva još poticaja
– od države se zahtjevaju dodatne zaštitne mjere (npr. zajamčena cijena)
– ovisnost poticanih poduzetnika o političkim odlukama vlastodržaca
– povećani proračunski izdaci
– rast poreznog opterećenja
– miješanje pojmova “privilegija” i “pravo”
– ucjejnujući prosvjedi poticanih poduzetnika
– stimuliranje planske ekonomije na štetu slobodnog tržišta

Vjerojatno najkompletniju analizu problematike poticaja dao je Monopolizam i preporučam da je u nastavku pročitate.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Onaj osjećaj kad Vlada ne da poticaje

Oznake

blokada, poljoprivreda, poticaji, prometnice, prosvjedi, pšenica, vlada

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

IT “IN”, poljoprivreda “OUT”!

Oznake

Darko Parić, informatizacija, IT, Ministarstvo uprave, poljoprivreda, poticaji, subvencije, Twitter, VladaUP

Za prvi VladaUP, vladino “druženje” s on-line zajednicom, KapitalacTwitt postavio je pitanje:
“Vidi li @VladaRH sebe kao predvodnika ili ravnopravnog sudionika u procesu digitalizacije u Hrvatskoj? #VladaUp “

Odgovor Darka Parića, pomoćnika ministra Uprave:
“Apsolutno Vlada vidi sebe kao predvodnika informatizacije Hrvatske, prije svega sami sebe, a onda i ostatka Hrvatske”

Odgovor na pitanje, ponovno prvo u nizu, možete pogledati na Youtubeu:

Prije svega želio bih naglasiti da je spomenuti VladaUP bio organiziran zbog namjere ministarstva Uprave da informatizacijom državne uprave ubrza administrativne usluge građanima RH. Moje pitanje malo je šireg scopea od nominalne problematike kojom se Vlada namjeravala baviti na spomenutom eventu no više se ne pokušavam baviti analizom ispravnosti njihovih pojedinih odluka i detalja koji ne stvaraju razliku u odnosu na stanje koje bi proizašlo i iz ne-bavljenja istom, već pokušavam shvatiti kakve reperkusije ima sumprodukt njihovih sitnih akcija i odluka na prava, slobodu i mogućnost pojedinaca u ovoj zemlji te kako skup pojedinaca reflektira njihove odluke.

Pomoćnikov odgovor nije ništa što nisam očekivao. Paušalno, egopodizačko pitanje na koje će se egocentrici uvijek upecati svojim iskrenim odgovorom otkriva iskrene namjere pa tako i u ovom slučaju. Namjera je vlasti ozbiljno se upetljati i u IT sektor, pače toliko ozbiljno da već sada smatraju sami sebe predvodnikom svega informatičkoga što će se dešavati u ovoj zemlji. Nije zaključak nimalo pretjeran. Radi se o tehničkom području, inovativnom i perspektivnom u kojem se kreću lucidni i sposobni ljudi sa bezbrojnim idejama i neograničenim potencijalom. Pravi rudnik resursa potrebnih za revolucionarne IT projekte. Nije čudo što je event pohodila masa visokopozicioniranih IT stručnjaka i vlasnika vodećih IT tvrtki u zemlji koji žele svom silom utjecati na Vlast svojim kompetencijama ne bi li izborili eventualno bolji položaj za sebe. Glupo bi bilo očekivati da su prisustvovali tom eventu iz bilo kojeg drugog razloga osim spomenutog. U prilog očekivanjima IT kompanija mogu navesti iskustvo s prošlogodišnje 16. HrOUG konferencije u Rovinju, gdje je glavna rasprava okruglog stola na Java danu, gdje su sjedili eminentni stručnjaci u tom području, bila svedena na nedovoljno razumijevanje države prema IT-u te nepostojanje subvencija toj perspektivnoj industriji. Posebna muka mi je bila gledati tako uspješne i poduzetne ljude koji zazivaju državu da im dodatno uskače u posao, umjesto da pričaju o javi, a dodatna muka je proizašla iz toga što se nisu mogli od te teme odmaknuti tijekom cijele diskusije.

Problem s tim ljudima u Rovinju, kao i s ovima koji su pohodili VladaUP, je u tome što načelno nisu poduzetnici, a najmanje su ekonomisti. Radi se o potpuno drugačijem mindsetu, ljudima koji razmišljaju 100% procesno, a 0% ekonomski, ne shvaćaju tržište kao okolinu u kojoj svojom konkurentnošću moraju izboriti poziciju iz koje će se njihova kompetentnost u području oblikovati u profit tvrtke. Zbog tih blokada u racionalnom razmišljanju od takvih glava vjerojatno nikada nećete čuti kritiku državnog intervencionizma, dapače, oni će zazivati intervencionizam ali u drugačijem obliku, njima više prikladnom. IT sektor u HR i dražva su slizani na svim razinama. Država je najveći potrošač IT proizvoda u HR, ujedno je siguran i brz platiša, ugovori se definiraju i podmeću gotovo besprigovorno i samim time za njih nema smisla izlagati se rizicima otvorenog tržišta gdje je za očekivati da će netko nužno i izgubiti utrku. Ne žele oni razvoj uz istovremenu konkurentnost već ciljaju na razvoj kroz državnu intervenciju i subvenciju. Poljoprivreda je tako postala OUT, kao zastarjela i još bitnije “primitivna” branša, te se tako od nove vlasti, zaluđenoj promjenama, očekuje da IT postane IN.

Odgovor pomoćnika ministra zvuči poput objave zaruka IT sektora i države, a uskoro, kada se aktualizira pitanje subvencioniranja tog perspektivnog sektora, zaista ćemo se osjećati kao na svadbi – svaki gost, porezni obveznik, donijet će mladencima svoju kovertu i poželjeti “dugu” i “sretnu” budućnost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac