Oda državi socijalnog blagostanja

Oznake

Država, država socijalnog blagostanja, mater, pomoć, skrb, socijala, welfare state

Baš razmišljam nešto. Ove mile i drage nam države socijalnog blagostanja nitko se ne želi odreći. Iako je već neko vrijeme tek obična lešina tijelo joj se izgleda još nije posve ohladilo. Tako je mnogima i dalje toplo pod njenim skutama. Jest da malo smrdi, ali toplo je. Toplina je umirujuća, utješna. Oni osjetljiviji su skontali da im nekako nije toplo kao što im je bilo toplo prije, pa čas jamraju, a čas proklinju one koji su negdje izvan njihovog vidokruga, jasno nemoš srat po ovima s kojima dijeliš poziciju, i krive ih za svoje usrane živote. Zamisli patetike.

Kako ih je sve više pod njenim skutama tako je sve manje onih koji nisu pod njima, onih koji su se na neki način osamostalili, odvojili od nje, naučili pobrinuti za sebe. To naravno ne znači da su ikad bili otišli van njenog domašaja, štoviše, oni su dobro brinuli za svoju mater i gomilu braće koja nikako da stasa u odgovorne ljude. Brinu oni o njoj i njima i dalje. Samo kako je njeno tijelo prestalo funkcionirati tako ono što u nju na usta ubace bude sve lošije iskorišteno, gubitak energije je sve veći. Dio ubačenog fermentira pa nastane nešto topline, one umirujuće i utješne, ali također vrati se iz nje puno toga na nos ili na usta (da ne kažem i na dupe) pa propadne, a od toga više nikome dobra nit koristi. Teško je to gledati onima vani što misle da pomažu jer kad vidiš što se vratilo od onoga što si ubacio u nju stvarno ti dođe slabo. Ali radiš to i dalje iz nekog refleksa, misliš si – pa ne mogu samo tako ostavit one jadničke pod njom da se smrznu. Pretvaraš se da je živa i kako je ona ta koja brine brigu.

A treba brinuti i o potomstvu! Tu i tamo ispod skuta ispuže koji novi sužanj i pridruži se ovima na lopati. Tu i tamo koji pobjegne, ne zna nitko ni kuda ni kamo, kažu negdje gdje teče med i mlijeko, gdje rade za svoje dobro, ali pustimo te zlobne priče jer znamo dobro da bolje od ovoga ne može bit, a sa papirom na kojemu se ispisuje sve gora migracijska bilanca znate i sami što ćemo učinit.

Među lopatarima ima pametnih ljudi. Shvatili su da je zakon o očuvanju energije, ili bolje rečeno termodinamike, zajebana stvar. Mislim nemoš fiziku nasamarit. Ako se toplina gubi onda se gubi. Shvatili su i to da tijelo ne radi isto dok je živo i dok je mrtvo, pa postaje zajebano što se u lešinu i dalje trpa kao da je živa, ma šta kao da je živa, trpa se još i više nego dok je bila živa, a to znači da se njenom usahlom tijelu ne daje šanse da se ohladi i s vremenom raspadne, onako kako to u prirodi već ide, već je se i dalje bjesomučno mrcvari, poput kakvog stroja ili parnog kotla na rubu eksplozije, mi bismo da radi jedno, a bakterije s njom rade nešto sasvim drugo.

A tko god da je za lopatom, koliko god to možda izgledalo kontraintuitivno, zapravo je u kudikamo boljoj poziciji od onih koji se griju pod njenim skutama. Jer kad pritisak u njenom tijelu dođe to točke pucanja ipak će lakše pobjeć.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Stečena prava jednima, a obveze drugima

Oznake

braniteljska mirovina, invalidnina, naknada, pomoć, pravo na mirovinu, pravo na naknadu, pravo na što mi god padne na pamet, socijalna pomoć, socijalna prava, stečena prava

Uz sva stečena prava o kojima se govori, primjerice stečena prava hrvatskih branitelja, postoji jednak broj stečenih obveza o kojima se javno NE govori. Da se odmah na početku razumijemo; u obitelji imam mnogo branitelja, uglavnom dobrovoljaca, srećom svi su se živi vratili s bojišnice na kojoj su uglavnom bili od početka do kraja rata, i prema njima gajim veliki respekt. Niti jedan od njih nije član ikakve udruge, niti je u povlaštenoj mirovini, niti je fingirao PTSP, niti iskoristio povlasticu za stan ili auto, niti je u ikojem drugom obliku pokušao na konto rata, a posredstvom države, ostvariti ikakve privilegije. Niti jedan. Zbog toga je moj respekt prema njima još i veći.

Dakle za svako stečeno pravo nekome je nametnuta obveza. Onaj tko je “stekao pravo” (u načelu privilegiju) sam sebe će uvjeriti kako je obvezu preuzela država, no onaj tko to pravo mora platiti, primjerice porezni obveznik od svoje plaće, uviđa pravu sliku stvari – a ta je da je država u cijeloj priči posrednik u novčanom transferu od jedne osobe prema drugoj, ili od jedne skupine građana prema drugoj. Država kao posrednik, odnosno osiguravatelj opstojnosti tih transfera, uživa zavidnu poziciju jer: 1. raspolaže sredstvima prisile kojima utjeruje novac od jednih 2. uzima dio tog novca za sebe kao naknadu za transfer 3. omogućavanjem sve većeg broja transfera sebe nameće kao figuru bez koje se ne može (normalno) živjeti.

Stečena prava postaju kardinalan problem u trenutku kada ih država podijeli previše. 10 radnika koji su financirali jednog umirovljenog nije bila razina problema vrijedna pažnje niti se itko zamarao očitim pogoršanjem trendova. Međutim do danas taj broj je pao na ispod 1:1 te postaje velik problem prema kojemu se pristupa onako kako se dosad naučilo – ne zamara se očitim. Ali to nije sve. Genaralno, pitanje dijeljenja prava pati od velikog stupnja paralelizma. Što to znači? Ne dijeli se samo jedno pravo nekoj manjini već gomila prava različitim skupinama. Sve ih je više. A osim što ih je sve više postojeća prava šire se na sve veći broj korisnika i sve su izdašnija.

I to nije slučajno. Podjela prava bio je (i ostao) način kako dominantne političke stranke šire svoju stranačku mrežu, dolaze na vlast i ponovno se na nju vraćaju. Stečena prava u najvećem su broju slučajeva nagrada za političku lojalnost, a njihova količina svojevrstan je dokaz kako se u Hrvatskoj gotovo o svemu odlučuje političkim putem unatoč raširenom uvjerenju o nekakvim kapitalističkim, liberalnim ili tržišnim silama pod čijim djelovanjem se kao društvo raspadamo. Dakle stečena prava i politikanstvo osnovni su uzrok društvene dekadencije. A u Hrvatskoj nema odricanja od stečenih prava niti života bez političkog odlučivanja.

Branitelji na Savskoj nisu došli srušiti ministra branitelja već braniti svoja stečena prava. Oni žele smjeniti ministra samo da pokažu svoju moć. Ništa drugo. Paradoksalno, njihova prava u ovom trenutku uopće nisu ugrožena jer o njihovom smanjenju ne priča se ni u kuloarima. Ako shvaćamo odnos između stečenih prava i stečenih obveza ovaj nesuvisli prosvjed odjednom postaje sasvim suvisao. Oni su tamo da pokažu kako su još uvijek tu i kako se s njihovim stečenim pravima nitko neće kockati (čak i kada se ne kocka). To što s druge strane netko mora platiti njihova stečena prava, kažu prosječno 5000 kuna mjesečno za svaku braniteljsku mirovinu ili gotovo 6 milijardi kuna godišnje u ukupnom iznosu, nije ih briga. Strana koja plaća njihova stečena prava nije samo nezastupljena već je otvoreno i besramno eksploatirana. Ovakvi prosvjedi stoga daju legitimitet državi da još jače stisne produktivne građane, daju odobrenje za uvođenje novih poreza (na nekretnine, na štednju, na internet, na bilo što…), daju naredbu da se nad poreznim obveznicima provodi jača represija.

Radi se o ljudima koji su formalno prisiljeni financirati braniteljske, povlaštene, redovne, nasljeđene i ine mirovine, zdravstveni sustav i njegove rastuće dugove pa i školovanje doktora koji s diplomama odlaze preko granice, istovremeno i socijalne naknade u 16 milijuna varijacija, državu, njene projekte i birokraciju, uključujući i javni dug kojim se prikriva stvarna cijena socijalnih transfera kao i golemi iznos danih garancija i poticaja politički podobnim fizičkim i pravnim osobama. Sve je to jedna velika politička, antitržišna predstava u kojoj je glumaca daleko više nego gledatelja, cirkus u kojem u sjeni reflektora uvježbani prevaranti džepare publiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Solidarnost i voluntarizam nadjačali poplavu!

Oznake

BDP, Gunja, pomoć, poplave, Slavonija

Nezapamćena tragedija zadesila je stanovnike Slavonije čija je imovina teško stradala u poplavama. Jedan je poginuo. Još strašnije slike dolaze iz susjedne Srbije i Bosne i Hercegovine.

U ovakvim trenucima politika pada u vodu, a na scenu nastupa solidarnost. Država neće pomoći. Ono što se vjerovalo da će učiniti u ovom slučaju, a to je osigurati rijeke nasipima, nije učinila. To povjerenje je izigrala. Pomoći će si stoga ljudi međusobno, na solidarnim osnovama, jer kada je pomoć potrebna ljudi su skloni pružiti ruku jedni drugima. Ljudi su empatični. Pomaže Crveni križ, nebrojene udruge građana i još mnogobrojniji volonteri, pomaže crkva…

Jedan od načina na koji možete pomoći jest smještaj unesrećenih obitelji. Otkako je jutros aktivirana Facebook grupa Smještaj za žrtve poplava javilo se više od stotinu građana koji su pod svoje krovove spremni primiti ljude s poplavljenih područja. Neki su spremni čak i doći po njih.

Sada je idealna prilika za svakog zagovornika jake države (u onom nakaradnom, upravljačkom smislu jake) da svojim očima posvjedoči tome kako ljudi funkcioniraju bez diktata “odozgo”. Ljudi ne umiru po cestama i ne ostavljaju jedni druge da umru u nevolji. Oni pomažu jedni drugima. Spašava se sve što se spasiti da. Gumenim čamcima izvlači se čak i domaće životinje te ostalu vrijednu imovinu koja stane u čamce.

Vlast je u ovim trenucima u potpunosti izgubila pozornost medija koji su svoje oči okrenuli prema unesrećenim građanima kako bi zabilježili fantastične slike ljudskosti koja proizlazi iz tragedije. Međutim kada se poplave povuku vlast će iskoristiti priliku da okrene pažnju na sebe. Već mogu načuti zadovoljno trljanje njihovih ruku dok najavljuju megalomanske javne radove na obnovi uništenog, koji će biti financirani novcem kojeg vlast nema i na kojima će biti angažirana gomila građana za minimalnu plaću. Javni radovi također ulaze u izračun BDP-a, a poznajući Vladinu opsesiju tom nakaradnom ekonomskom mjerom (jer ne govori ništa o realnoj dobrobiti građana) imam razloga vjerovati da im ova tragedija dolazi kao melem na ranu i da će katrastrofu iskoristiti za demonstraciju gospodarskog rasta u narednim kvartalima. Uz navedeno dolaze i apsolutno nezasluženi politički poeni.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na čiji račun se spašava državni proračun?

Oznake

država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja

Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.

Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:

Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.

35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.

Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.

Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.

Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?

Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nije li vrijeme da pomognete barem jednom siromahu?

Oznake

beskućnici, eksploatacija poreznih obveznika, kleptokracija, korupcija, kriza, politika, pomoć, siromaštvo, solidarnost, vlast

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Liberalna misao (40)

Oznake

Liberalna misao, politika, političari, pomoć, vlada, vlast, vlastodršci

Vlastodršci vam vole pomoći, ali ne vole kada vam njihova pomoć ne treba.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (39)

Oznake

investicije, poduzetništvo, politika, pomoć, poticaji, povlastice

Ako političara tražite pomoć u poduzetničkom poduhvatu zapravo tražite pomoć onoga koji vas sprječava u poduzimanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Revizija invalidnina koja će rezultirati povećanjem izdataka

Oznake

doplatak, invalid, invalidnine, invalidnost, njega, Opačić, pomoć, revizija

Milanka Opačić najavila je reviziju invalidnina, odnosno, novo vještačenje invalidnosti svih postojećih invalida koji primaju određenu naknadu za svoju invalidnost i kojih je preko 500.000.

Moram priznati da sam se na trenutak ponadao da se zaista radi o pokušaju da se revizijom reduciraju proračunski izdaci u tu svrhu no najavljene izmjene modela trebale bi u neznatnoj mjeri smanjiti broj invalida no povećati minimalne naknade ostatku, a u sumi i ukupne izdatke za 80 milijuna kuna. Za invalidnine je ove godine u proračunu planirano nešto više od 700 milijuna kuna, dakle očekivano povećanje je preko 10%, dok se kao doplatak za pomoć i njegu planira još cca. 422 milijuna HRK. Ukupno preko 1,1 milijarde HRK. Postoji tu još stotinjak milijuna dodatnih troškova za državne progame poput onog za “osnaživanje osoba s invaliditetom” koji iznosi preko 38mn HRK, poticaji za zapošljavanje invalida cca 30mn HRK itd..

No i obećano povećanje troškova nije zadovoljilo udruge invalida, naime ustanovit će se novi inkluzivni dodatak koji će ovisiti o dohodovnom cenzusu pa će tako invalidi koji su sposobni raditi primiti manje inkluzivnog dodatka u odnosu na one koji to nisu u stanju. Udruge tvrde da to mora biti statusna naknada, dakle jednaka za sve, jer u protivnom stimulira nerad. Ima tu i istine koja bi mogla postati stvarnost kada ljudi proaktaju rupe u sistemu i počnu koristiti mogućnost da ne rade jer im se više isplati primati viši inkluzivni dodatak. Isto potiče bujanje birokracije i osnaživanje državne vlasti koja bi trebala ispravljati nastale nepravde povećanjem svoje uloge, što posljedično ide na štetu građana jer čini dodatni trošak i smanjuje njihova prava (prije svega imovinska i pravo na osobni izbor). Istovremeno, vidjet ćemo koliko je zapravo jaka želja tih ljudi da se integriraju u društvo i pokušaju raditi. Ova mjera također je u direktnoj suprotnosti sa mjerama poticaja zapošljavanja invalida i onom za njihovo osnaživanje i olakšanje reintegracije u društvo.

Udruge invalida trebale bi se usprotiviti uvođenju ikakvog oblika inkluzivne naknade jer dugoročni negativni efekti te mjere nadmašuju kratkoročnu korist time što stvaraju antagonizam među kategorijama invalida te će se vrlo brzo pokazati problemom to što se neki provlače i koriste dok drugi igraju pošteno i trpe. Pri tome ni jedna skupina među njima neće razmišljati o tome koliko trpe porezni obveznici čijim novcem se rasipaju, a možda ćemo svjedočiti i scenama poput ove na slici na ulicama gradova.

Koliko će revizija koštati još nije poznato. Proračun kaže da “povjerenstvo” u normalnim okolnostima godišnje potroši 640.000 proračunskih kuna, a revizija baš svih invalidnosti sasvim sigurno će taj iznos višekratno povećati. Iznos invalidskih mirovina na godišnjoj razini je astronomskih 5.8 mlrd HRK. Hoće li revizija invalidnosti osim invalidnina povući i pitanje revizije invalidskih mirovina? Pitanje je treba li i željeti da se to uopće desi kako za posljedicu ne bismo imali isti problem – povećanje izdataka i dodatno opterećenje poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac