Oznake
Država, država socijalnog blagostanja, mater, pomoć, skrb, socijala, welfare state
Baš razmišljam nešto. Ove mile i drage nam države socijalnog blagostanja nitko se ne želi odreći. Iako je već neko vrijeme tek obična lešina tijelo joj se izgleda još nije posve ohladilo. Tako je mnogima i dalje toplo pod njenim skutama. Jest da malo smrdi, ali toplo je. Toplina je umirujuća, utješna. Oni osjetljiviji su skontali da im nekako nije toplo kao što im je bilo toplo prije, pa čas jamraju, a čas proklinju one koji su negdje izvan njihovog vidokruga, jasno nemoš srat po ovima s kojima dijeliš poziciju, i krive ih za svoje usrane živote. Zamisli patetike.
Kako ih je sve više pod njenim skutama tako je sve manje onih koji nisu pod njima, onih koji su se na neki način osamostalili, odvojili od nje, naučili pobrinuti za sebe. To naravno ne znači da su ikad bili otišli van njenog domašaja, štoviše, oni su dobro brinuli za svoju mater i gomilu braće koja nikako da stasa u odgovorne ljude. Brinu oni o njoj i njima i dalje. Samo kako je njeno tijelo prestalo funkcionirati tako ono što u nju na usta ubace bude sve lošije iskorišteno, gubitak energije je sve veći. Dio ubačenog fermentira pa nastane nešto topline, one umirujuće i utješne, ali također vrati se iz nje puno toga na nos ili na usta (da ne kažem i na dupe) pa propadne, a od toga više nikome dobra nit koristi. Teško je to gledati onima vani što misle da pomažu jer kad vidiš što se vratilo od onoga što si ubacio u nju stvarno ti dođe slabo. Ali radiš to i dalje iz nekog refleksa, misliš si – pa ne mogu samo tako ostavit one jadničke pod njom da se smrznu. Pretvaraš se da je živa i kako je ona ta koja brine brigu.
A treba brinuti i o potomstvu! Tu i tamo ispod skuta ispuže koji novi sužanj i pridruži se ovima na lopati. Tu i tamo koji pobjegne, ne zna nitko ni kuda ni kamo, kažu negdje gdje teče med i mlijeko, gdje rade za svoje dobro, ali pustimo te zlobne priče jer znamo dobro da bolje od ovoga ne može bit, a sa papirom na kojemu se ispisuje sve gora migracijska bilanca znate i sami što ćemo učinit.
Među lopatarima ima pametnih ljudi. Shvatili su da je zakon o očuvanju energije, ili bolje rečeno termodinamike, zajebana stvar. Mislim nemoš fiziku nasamarit. Ako se toplina gubi onda se gubi. Shvatili su i to da tijelo ne radi isto dok je živo i dok je mrtvo, pa postaje zajebano što se u lešinu i dalje trpa kao da je živa, ma šta kao da je živa, trpa se još i više nego dok je bila živa, a to znači da se njenom usahlom tijelu ne daje šanse da se ohladi i s vremenom raspadne, onako kako to u prirodi već ide, već je se i dalje bjesomučno mrcvari, poput kakvog stroja ili parnog kotla na rubu eksplozije, mi bismo da radi jedno, a bakterije s njom rade nešto sasvim drugo.
A tko god da je za lopatom, koliko god to možda izgledalo kontraintuitivno, zapravo je u kudikamo boljoj poziciji od onih koji se griju pod njenim skutama. Jer kad pritisak u njenom tijelu dođe to točke pucanja ipak će lakše pobjeć.
Svako dobro,
vaš kapitalac
