Ako zanemarimo da je porez, bez obzira o kojem obliku govorimo, ništa drugo do li ozakonjena pljačka kojoj je smisao oduzimanje dijela imovine poreznom obvezniku kako bi se omogućilo financiranje (različito od “ostvarivanja”) političkih ciljeva vlastodržaca, tada se često upuštamo u rasprave o tome koji je oblik poreza štetniji od drugog. Iako je opće prihvaćeno mišljenje da je porez na dohodak najštetniji oblik poreza, jer se izravno odnosi na pitanje plaće nekog radnika, nisam siguran da je ispravno smatrati, primjerice, porez na nekretninu, koju će radnik s vremenom izgraditi ili kupiti od ostatka svoje plaće, manje štetnim oblikom. Isto tako možemo li reći da je porez na dobit tvrtke koja posluje konkurentno i racionalno, čime ostvaruje interese radnika i potrošača, manje štetan oblik? Je li od svih oblika poreza najpošteniji (podsjećam da smo zanemarili suštinu poreza) porez na dodanu vrijednost ili se pak radi o najperfidnijem obliku poreza jer on na svakom koraku proizvodnog procesa uzima dio vrijednosti konačnom proizvodu i koji u konačnici kažnjava krajnjeg kupca?
Bilo kako bilo porez na dohodak je u žiži zbivanja, a ovdje ćemo se baviti lošom stranom poreznog sustava u Hrvatskoj, odnosno modelom progresivnog poreza na dohodak.
Stvarni, negativni učinci ovog modela nisu u potpunosti vidljivi na prvi pogled. Opće je poznato kako se dohodak oporezuje u tri koraka, ovisno o njegovoj visini. Oporezivi iznos dohotka dobije se tako da se bruto plaća umanji za doprinos za mirovinsko osiguranje (20%) i zatim neoporezivi dio plaće (2.200 kuna). Neoporezivi dio plaće započinje od 2.200 kuna za sve ali se uvećava ovisno o raznim olakšicama poput onih za djecu, uzdržavane članove, invalidnost, život u područjima od posebne državne skrbi itd. Na oporezivi dio dohotka primijenjuju se stope od 12% (za oporezivi iznos do 2.200 kuna), zatim 25% za oporezivi dio dohotka koji ulazi između 2.200 i 8.800 kuna te 40% za iznos iznad 8.800 kuna. Oporezivi dohodak iznad 8.800 kuna oporezuje se tri puta (sa 12%, 25% i 40%), onaj do 8.800 kuna dva puta (12% i 25%), dok se dohodak do 2.200 kuna oporezuje samo po stopi od 12%.
Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja za neto minimalac od 2383,77 kuna (zagrebački prirez). Bruto minimalac od 3017,61 kuna, umanjen za mirovinsko i neoporezivi dio dohotka, iznosi 214,09 kuna na koje se primijenjuje 12% poreza što iznosi 25,69 kuna. Na porez se zbraja prirez gradu (npr. Zagreb ima prirez od 18%) što u ovom slučaju znači 4,62 kune od iznosa poreza. Ukupno to je 30,31 kuna poreza i prireza. Iznos od 30,31 kune poreza i prireza je 1,2% od neto mininalne plaće. U toj mjeri on je štetan za radnika na minimalcu.
Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja na neto plaću od 10.000 kuna. Bruto plaća u ovom slučaju iznosi 16.729,45 kuna, doprinosi za mirovinsko 3.345,89 kuna, neoporezivi dio je kao i u prethodnom slučaju 2.200 kuna. Razlika daje oporezivi iznos dohotka od 11.183,56 kuna. Ukupni porez i prirez iznose 3.383,56 kuna. U odnosu na neto plaću to je 33,8%. U toj mjeri on je štetan za radnika s neto plaćom od 10.000 kuna. Radnik s plaćom 10.000 kuna, što je okvirno četiri puta veća plaća od minimalca, platit će 111 puta više poreza od radnika na minimalcu (3.383,65 kuna : 30,31 kuna). U ovome se pak očituje nepravda zbog nesrazmjera poreznog opterećenja koju osjeća radnik s većom plaćom.
Tu nepravdu je najbolje prikazati grafički. U primjeru ćemo vidjeti koliko lipa poreza (i prireza) vlast uzima radnicima za svaku kunu neto plaće. Uz to vidjet ćemo i kako porezna reforma utječe na istu stvar:
Učinak porezne reforme vidljiv je na zelenoj liniji. U svakom pogledu neto kuna radnika nakon reforme bit će opterećena manje nego do sada. No za neke će ti efekti biti izraženi u većoj mjeri, a za neke u manjoj. Ponovno zahvaljujući progresivnom oporezivanju. Zelena linija je pomaknuta malo udesno zbog najavljenog povećanja neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.600 kuna, što znači da dio radnika koji sada plaćaju porez, poput radnika na minimalcu, nakon ove reforme više neće plaćati porez. Učinak ove reforme stoga je upravo najveći kod nižih plaća unatoč nižim iznosima. U slučaju radnika na minimalcu, koji je dosad plaćao 30,31 kunu poreza i koji nakon reforme više neće plaćati porez, možemo reći da je učinak ove mjere 100%. Zamjetnije odmicanje zelene linije od plave na višim iznosima neto plaće uvjetovano je pomicanjem praga porezne stope od 40% sa 8.800 kuna na 13.200 kuna.
Na grafu možete primijetiti kako se obje krivulje dva puta prelamaju. Radi se o točkama na kojima započinje viši porezni razred.
Bruto plaća iznad 5.500 kuna, nakon oduzimanja doprinosa za mirovinsko, daje oporezivi dohodak nešto veći od iznosa maksimalno neoporezivog dijela poreznog razreda od 12%, te ovdje započinje stopa poreza od 25%. Na plavoj krivulji to ćete vidjeti kao prvi lom ili ulegnuće nakon kojega kreće jači uspon jer veći porez odnosi sve veći iznos dohotka između 2200 i 8800 kuna oporezivog dijela. Na prvom prelasku iz niže u višu poreznu stopu neto plaća iznosi 4.089 kuna na koju se plaća 311,76 kuna poreza, što znači da je svaka neto kuna opterećena sa 7,62 lipe poreza. Porezno opterećenje nastavlja rasti do bruto plaće 13.750 kuna za koju je oporezivi dio jednak neto plaći (8.800 kuna) kada započinje nova stopa poreza od 40%. Do ovog koraka porezno opterećenje jedne kune neto plaće naraslo je na 26,26 lipa međutim porezna stopa od 40% daje novi vjetar u leđa opterećenju plaća iznad iznosa od 8.800 kuna. Na neto plaći od 10.000 kuna svaka kuna je opterećena sa 33,84 lipe poreza, neto od 15.000 kuna sa 52,36 lipa, dalje da ne nabrajam, no iznosi poreza rastu na 70 lipa poreza za svaku kunu neto plaće pa i više od toga.
Učinak porezne reforme na smanjenje poreznog opterećenja 1 kune neto plaće možemo vidjeti na sljedećem grafu. Očito je kako porezna reforma donosi najveće postotno smanjenje poreznog opterećenja na nižim iznosima, osobito u zoni minimalne plaće koja se više neće oporezovati, zatim na ulasku u porezni razred od 25% gdje je učinak vezan također uz povećanje neoporezivog dijela dohotka nakon čega učinak opada do ulaska u porezni razred od 40% koji se širi sa postojećih 8.800 na 13.200 kuna. Ovaj grafikon otkriva kako će najmanju korist (porezno olakšanje) od ove reforme imati upravo oni radnici koji trenutno imaju neto plaću na granici poreznog razreda od 40%, što je i logično jer progresivan porez od 12% i 25% do ovog je trenutka pojeo znatan iznos njihovog dohotka pa pomicanje neoporezivog dijela ima minimalan učinak.
Zona u kojoj se učinak smanjenja poreznog opterećenja pripisuje pomicanju neoporezivog dijela dohotka sa 2200 na 2600 kuna je obojana plavom pozadinom, a zona učinka pomicanja poreznog razreda od 40% crvenom.
Maksimalno moguće smanjenje poreznog opterećenja odnosno povećanje neto plaće koje će se desiti ukoliko se porezna reforma provede u parametrima koji su dosad prezentirani jest 967 kuna! To je maksimalna moguća korist koju se može izvući zahvaljujući povećanju neoporezivog dijela te pomicanja poreznog razreda od 40% sa 8.800 na 13.200 kuna. O tome je neki dan pisao Monopolizam od kojega možete preuzeti i kalkulator plaća u excelu.
Međutim u ovoj priči nedostaje još jedan pogled na stvar. Ukupan iznos davanja državi za svaku kunu neto plaće. U ukupan iznos, uz porez i prirez, ulazi doprinos za mirovinsko, zdravstveno te ostali nameti koji čine razliku do bruto 2 plaće radnika. Opterećenje naše jedne neto kune plaće ovdje poprima frapantne razmjere.
Crvena crta koja odmah upada u oči predstavlja granicu nakon koje za svaku kunu neto plaće još jednu dajete u državni proračun. Danas (plava linija) ta granica je na 11.000 kuna neto, nakon reforme (zelena linija) ona se pomiče na 13.700 kuna neto. Radnik na minimalcu danas za svaku kunu plaće daje u proračun 46 lipa, nakon reforme će davati 44 lipe, što je iznos doprinosa i nameta, jer više neće plaćati porez i prirez. Radnik s prosječnom plaćom od 5.500 kuna za svaku kunu daje u proračun 68 lipa, a nakon reforme 64 lipe. Visokoplaćeni radnici, u pravilu visokokvalificirani stručnjaci za svaku kunu dati će u državni proračun i 1,3 kune pa i više od toga.
No takvi su rijetkost. Možda upravo i zbog same prirode progresivnog poreznog sustava koji destimulira visoke plaće ali i većinu članova društva koji posljedično gube poticaj i smisao vlastitog stručnog i intelektualnog razvoja. Oni unaprijed znaju da razvoj u tom smislu nije isplativ ili bolje rečeno – država ga kažnjava. Poslodavci će također vrlo rijetko svojim radnicima ponuditi veća primanja jer za takvu priliku trebaju imati dobar razlog. Tako će plaće težiti nižim iznosima, u pravilu što nižim gdje je porezno opterećenje manje, dok će se plaće bolje plaćenih radnika koncentrirati oko 4.100 kuna te 8.800 kuna odnosno na prelasku iz nižeg u viši porezni razred.
Rješenje? Ako se dohodak mora oporezovati onda je jedino pošteno rješenje da postotni iznos poreza bude jednak za sve radnike. To znači flat-tax.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
