Državna intervencija u tržište nekretnina produbljuje krizu i osiromašuje građane!

Oznake

Država, Lalovac, ovrha, porez na nekretnine, porez na promet nekretnina, porezni dug, stan, tržište nekretnina

Kako država gleda na zamrznuto tržište nekretnina?

Gleda ga kao golemi izvor nenaplaćenih poreza! Ministar Lalovac, kojem će buđenje usnulog tržišta nekretnina biti gotovo pa glavna zanimacija u naredno vrijeme, smatra problematičnom razinu duga građevinskog sektora prema financijskom, a osobito zbog trenda ostvarenih prihoda koji postaju sve manji i tako povećavaju nelikvidnost. U toj činjenici on vidi kako mu iz ruku klizi gomila nenaplaćenog poreza. Gomila izgrađenih nekretnina ostala je neprodana, na njih nije naplaćen porez, a u konačnici bi lako mogle završiti kao imovina u rukama banaka, ponovno neoporezovane – barem do trenutka kada se uvede porez na nekretnine. No do tog trena Lalovac bi svakako volio ubrati što više poreza na promet istima.

Što god da on javno želio po pitanju nekretnina ipak ne daje na znanje koje bi bile moguće metode revitalizacije tržišta nekretnina. Ruku na srce u ovom trenutku problema na tržištu nekretnina nema. Ono se reduciralo kada je shvatilo da potražnja za nekretninama izostaje. Tako sada mnoge građevinske tvrtke žive u “praznom hodu” računajući na oporavak ekonomije u širem smislu ali su pritom spremne prodati nekretnine u svojem vlasništvu po nikad nižim cijenama i to kako bi pokrile troškove tekućeg poslovanja (održale se na životu). Gomila neprodanih nekretnina prodala bi se kroz vrijeme ali samo u slučaju općeg ekonomskog oporavka. Kompletna ekonomska slika mora se promijeniti kako bi građani ponovno odlučili ulagati u nekretnine. Ideja da ekonomiju treba oporavljati državnom intervencijom u tržište nekretnina, odnosno da je ono samo po sebi ključ izlaska iz krize, je apsurdna te u konačnici šteti izgledima za bilo kakvu stabilizaciju stanja u dogledno vrijeme. Intervencija države u tržište nekretnina može jedino produbiti i produljiti krizu, a građane dodatno osiromašiti.

A kako se čini stvari idu upravo u tom smjeru. Porez na nekretnine osiromašit će građane. Uz trenutnu ponudu nekretnina na tržištu, što Lalovac smatra problematičnim zbog nenaplaćenih poreza, tržište će zasuti dodatan broj nekretnina u vlasništvu građana koji će (zbog života na rubu egzistencije) biti prisiljeni prodati svoju imovinu kako bi izbjegli trošak poreza. Neplaćeni porez država će tretirati kao porezni dug, a to može vrlo lako dovesti do ovrhe nad nekretninom tj. gubitka iste u korist države. Građani na rubu egzistencije prodavat će svoje nekretnine u bescjenje samo da izbjegnu potpuni gubitak vrijednosti svoje imovine. Misli li Lalovac na te građane? Naravno da ne. Oni će biti kolateralna žrtva u njegovom obračunu sa nekim (samo njemu poznatim) “protivnicima sistema” na nekretninskom tržištu.

Uz porez na nekretnine još je jedna stvar koju vidim kao problem u oživljavanju tog tržišta – od 01.siječnja 2015. uvodi se PDV od 25% na građevinsko zemljište kao i na zgrade i zemljišta na kojem se one nalaze prije prvog nastanjenja. Porez na promet nekretnina trenutno iznosi 5%, a promjena je (naravno) uvjetovana EU regulativama. Novi namet dodano narušava već ionako narušenu računicu u građevinskom sektoru, a u svakom slučaju dovest će do toga da će se ubuduće građevinskim zemljištem trgovati manje te graditi manje. Nelikvidnost građevinskih tvrtki ovime je dodatno stimulirana, a građani koji će biti prisiljeni na prodaju svoje imovine (zbog novih poreznih troškova) trpit će još veće gubitke jer dizanje cijene nekretnine kako bi se kompenzirao novi namet nije opcija na tržištu na kojem raste ponuda.

Vrijeme za trgovinu je sada. Zašto? U trenutku kada na snagu nastupe mjere državnog intervencionizma mnogi će očito izgubiti u pokušaju da spase što se spasiti može. Međutim onaj tko danas traži nekretninu mora biti svjestan nadolazećih poreza koji će mu postati stalan trošak na istoj. Istovremeno mnogi kupci su svjesni da će zbog gomile prodavatelja, koje će država nakon uvođenja novih poreza stjerati u kut, imati veći izbor nekretnina i po nižoj cijeni. Stoga je takav kupac sada suzdržan od kupnje. Takvome treba danas ponuditi nešto nižu cijenu kroz koju bi ga se demotiviralo od te špekulacije i zaključiti trgovinu. Smatram da je ovo osobito važno za sve vlasnike nekretnina koji žive na rubu egzistencije i koje će porezi na nekretnine odvesti na prosjački štap. Sada je zadnja prilika da za nekretninu (koje će se pod pritiskom morati riješiti) dobiju zadovoljavajuću cijenu, izbjegnu porezni dug i socijalnu degradaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O nakaradnoj teoriji duga prema državi

Oznake

blagostanje, Index, Linić, porez, porezna evazija, porezni dug, socijala, socijalna država

Kada se gospodarski kriminal, a to je u pravilu onaj kojeg se (nakon što se zbroji dva i dva) u konačnici poveže sa političarima i njihovim kumovima, počne razotkrivati kroz poreznu evaziju tada ideje klasičnog liberalizma nailaze na značajan otpor ili barem bivaju zaglušene od gomile propovjednika jake države. Ne pravnog egalitarizma, već ad-hoc državne intervencije na koju se čeka hrabrog i poštenog izvršitelja (indirektno očekivanje).

U friškoj vijesti s Indexa možemo vidjeti jedan od takvih slučajeva. Međutim Index koji razotkriva ovu spletku, gdje možete vidjeti čemu zapravo služi država, vlast, zakoni, fondovi, institucije, predstečajne nagodbe, pa i sam državni proračun, u osnovu problema stavlja nešto sasvim drugo – porezni dug. Sve ostalo je sporedno. Sve što su nevaljalci iz priče činili činili su kako bi u konačnici izbjegli platiti danak državi. Uzeli su puno, a nisu vratili ništa. Da su porez uredno platili vjerojatno bi Index bolila patka za dugovanja tih tvrtki prema nekim drugim, privatnim vjerovnicima. Jer smisao života u 21. stoljeću jest plaćati golemi danak (socijalnoj) državi.

U osnovi shvaćanja ovakve pravednosti nalazimo državu kao ekskluzivnog vlasnika svog novca koji cirkulira u rukama građana. To je inače vrlo zastarjelo i primitivno shvaćanje stvari koje nikako da izumre s lica Zemlje ali eto, fura se i dalje i dapače promovira na sve strane. Index tako konstatira da Linić nekome (uopće me ne zanima kome) oprašta 27 milijuna državnih kuna. Dakle sve što vi osobno svojim rukama stvorite smatra se a priori vlasništvom države pa onda ona, dobra kakva je, vama vraća većinu toga natrag odnosno daje vam sve, a računa na vaše poštenje da joj platite fair share u obliku poreza. U obrnutom slučaju, dakle ako kažemo da je novac koji vi stvorite svojim radom zapravo vaša imovina, država bi očito ispala tek podmukli tat. Što zapravo i jest.

Porez je realno dio vaše privatne imovine koju vam država otima. Porezni dug je vaša imovina koju vam država nije uspjela oteti, ali hoće, a s trenutkom dospijeća duga polaže i pravo da vam uzme još imovine kroz zakonski propisanu zateznu kamatu. Predujam poreza je obveza da državi predate dio imovine KOJU JOŠ NITI NE POSJEDUJETE. Kada o predujmu govorimo pitanje je hoćete li je ikad posjedovati – ali nema veze, državi ste dužni!

Sa imovinom koju vam otme država potom časti gomilu glasača (socijalnih narkomana) i svojih poduzetnika pajdaša (u ovom slučaju kroz Fond za razvoj i zapošljavanje, poticaje itd.), a vama poreznom obvezniku smanjuje vrijednost protuusluga koje očekujete dobiti od socijalne države. U tome leži snaga ucjene.

Naime oni koji izbjegavaju plaćati porez mogu se lako dočepati gomile “besplatnih” usluga iz kataloga socijalne države (poput zdravstva) i tako se šlepati račun poštenih poreznih obveznika. Međutim time, između ostalog, razina usluge, koju sami kao pošteni porezni obveznik očekujete dobiti, opada i vi postajete gnjevni na te ljude, a neplaćanje poreza vidite kao nemoralnu stvar. Tako postajete oruđe države u borbi protiv poreznih neplatiša i zagovaratelj socijalne države, odnosno zatočenik ideje da se stvari koje bismo i mogli nazvati “od zajedničkog interesa” nužno moraju realizirati posredstvom državnog proračuna i državnih monopola.

Zamislite, kada ne biste financirali socijalnu državu (državni proračun), koji je očito paravan za političko-kumovsko-neradničke makinacije, tada biste imali dovoljno novca da platite (i dobijete) sve ono što doista i smatrate važnim za svoju dobrobit. Za bagru koja vas sada iskorištava ne bi vas trebalo biti nimalo briga. One uistinu potrebite sami ćete lako prepoznati i pomoći u skladu s mogućnostima.

Tko u konačnici smatra da je plaćanje poreza pitanje solidarnosti, poštenja, domoljublja ili čak čin čiste pravednosti sasvim sigurno je kršteni imbecil, a kako sve više ljudi bježi iz Hrvatske čini mi se da je broj takvih u porastu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

 

Povrat poreza – Pola milijuna spašenih duša

Oznake

dohodak, državni proračun, godišnja prijava poreza, Linić, nesamostalni rad, porez, porezna prijava, porezna uprava, porezni dug, povrat poreza, preplaćen porez

475.000 građana ostvarilo je pravo na povrat poreza na dohodak za 2012. temeljem godišnje prijave poreza. Brojka proizlazi iz 80% dosad obrađenih zahtjeva kojih je oko 680.000. Dakle biti će preko pola milijuna. Iznos ukupno preplaćenog poreza je oko 1,1 milijarde HRK. S obzirom da je državni proračun u sve većem deficitu, a Vlada fiskalno neodgovorna i rastrošna, povrat će se moći izvršiti jedino kroz daljnje povećanje deficita tj. kroz novi dug na račun građana kojim će Vlada podmiriti ove obveze.

Dio građana nažalost nije uspio vratiti dio oporezovanog novca jer su poreznici, koji svaku pojedinačnu prijavu ponovno obračunavaju, ustanovili kako njih gotovo 50.000 državi “duguje” novac tj. dužni su u državni proračun uplatiti razliku do ukupnog obračunatog iznosa poreza. Država od njih potražuje dodatnih 200 milijuna HRK.

Tim građanima vrijedi pomoći da se bolje pripreme za narednu poreznu prijavu kako ih neznanje ne bi dovelo u lošu situaciju. Naime većinu poreznih prijava građani nisu dužni podnijeti. Radi se o prijavama poreza na dohodak od nesamostalnog rada pa ukoliko im izračun prije podneska pokaže da su u dugu tada im je bolje obrazac poderati i baciti u smeće nego li ga kovertirati i adresirati na Poreznu upravu.

Također nije preporučljivo slati obrasce porezne prijave u kojima ste preskočili ispuniti iznose primitaka i poreza ali skočili ispuniti svoje osobne podatke kao i podatke članova obitelji koje uzdržavate (vašu djecu primjerice). Time činite medvjeđu uslugu poreznicima, a dozivate vraga u kuću da vam čini štetu. Tako će ovih 50.000 građana, svaki u prosjeku sa 4.000 HRK, umjesto napuniti frižider, servisirati automobil i obvesti se za vikend s obitelji na odmor u toplice, uplatom tog novca u državni proračun, zahvaljujući redistributivnoj politici, potpomoći neke druge građane da tim novcem čine korist za sebe (socijalna politika, programi poticanja i razvoja gospodarstva…).

Ukoliko cijenite vlastiti rad potrudite se naučiti što to država od vas traži te na koji način možete izbjeći ta potraživanja i minimizirati osobne gubitke, naravno na legitiman način.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Bajka o poreznom dugu

Oznake

bajka, blagostanje, narod, porezni dug, represija, siromaštvo, sloboda, socijalizam, stup srama, utaja, vlast

Stao jučer jutrom hrvatski narod u čudu iznenađen komentirati od svojih vladara objavljenu listu njegovih poreznih dužnika.

“Stup srama” nazvaše vladari tu listu ne bi li posramili besraman puk, a na njoj sve redom imena uvaženih poduzeća, trgovaca, neznanaca ali i znanih susjeda.

Stade se narod naslađivati nad stupom srama pa i pomalo jalnog pogleda nad gomilom novca koja je tamo ispisana uz imena ljudi zamišljati sliku života kakav mora da su vodili ti sramotni porezni dužnici.

– “Sve lopov do lopova” – prozbori narod.
– “Ne može pošten čovjek uživat kraj tolikog bogatstva i ostat pošten gledajuć susjede mu kako u mizeriji trpe život! Oni kradu državu i treba ih kaznit” – zaključi narod odlučno.

Stade narod dozivati svoje vladare i preklinjati da ih kazni. Najvještiji među narodom izrade vladarima batinu od granita, izrezbarenu narodskim motivima i drškom omotanom u čvrstu i mukom štavljenu, ispletenu kožu. Dadu oni prvom od vladara tu batinu kako bi kazna bila lopovima bolnija i kako bi kažnjenike snašla muka dana od naroda. Bit će im to pouka.

Vladarima se svidi batina.

No ne uvidje narod u tom trenu da vladari već oporezuju tri od pet im vreća mukom požnjetog žita pa i od svakog trećeg radnika što ga gazda zaposli u žetvi na polju novac mora platit vladarevoj hulji umjesto da plati radniku. Ne uvidje narod u tom trenu ni da je svaka četvrta potkova na konjima im dana vladarima, pa konj šepa i često ozljedi nogu, kao ni i da ih vladari sile da im sagrade po jedna kola za svaka u narodu sagrađena kola koja služe za prijevoz žita i slame. Na svaku sagrađenu kuću narod mora sagraditi još jednu vladarima kao znak odanosti i domoljublja. Za objedom, svaka obitelj ima dobro ugostiti jednu vladarevu hulju pa često neko od najmlađe djece ostane tu večer gladno ne bi li hulja pohvalila domaćina pred vladarom kako je baš kod ovoga dobro jela.

Stadu vladari od naroda danom batinom tući po onima koji im hulje ne hrane već hrane vlastitu djecu, onima koji im kuće ne grade stadu domove rušiti, koji kola ne dadu kola im spaljivati, novac uzimati i žito prosipati. Sve za kaznu i pouku, jer narod je to sam htio i to je dobro. Državu se ne treba varati.

Vladari tako uživaše dugo u bogatstvu koje im narod pod batinom daje, a narod je postao kao jedan, lopova je nestalo i svi su bili isti, gladni i siroti. No uživaše oni neko vrijeme barem gledajući kako vladari uživaju u silnom bogatstvu i kako se država ima čime u svijetu dičiti i kakvu raskoš pokazati.

Kako je batina jače mlatila tako su vladari živjeli u većem sjaju no uvidje ubrzo vladarevi računovođe kako narod izgleda opet nešto taji pred njima jer očito daje manje – naime brojevi ne lažu.

I stadu vladari udarati batinom još jače po narodu, skoro da su i batinu od granita slomili na izgladnjelim leđima mnogih, ali novca ni od kuda, niti žita, niti kuća nit kola, a objedi za hulje sveli se na koricu kruha.

Što će jadni vladari sada? Najbolje je oduzeti narodu slobodu jer niti batina ih ne sprječava da vladara kradu pa tako prisili sam narod da si izgradi tamnice i zatvori ga redom unutra jer jedino će ga tako imati na oku i sprječiti krađu. Noću spavaše na blatnim, zemljanim podovima, a danju radiše bez naknade za vladare i služiše im bezpogovorno uz uvijek budno oko vladarevih hulja koje su također vjerovale da nadgledajući ove sprječavaju lopovluk.

Umriješe tako mnogi od naroda pod batinom vladara, a ostali uvidjevši kakav ih kraj vjerojatno i same čeka stadoše pod okriljem noći bježati iz tog blagostanja. Mnoge što bježaše hulje ubiše, neki ipak ostadoše pa pomriješe, a neki i pobjegoše. Bilo kako bilo, s vremenom ne ostade s vladarima ni jedan od naroda.

Vladari se tada stali tući sami među sobom dok nije ostao među njima najjači, sa narodskom batinom od granita u ruci, na urušenom tronu izgrađenom krvlju i slobodom naroda kojeg je batina pobila il potjerala.

Ono malo od naroda što shvatiše da je sloboda čovjekova najveća svetinja pa pobjegoše, još uvijek negdje žive sretni i slobodni, a i uživaju u sreći na koju im je neka druga država i njen narod dala pravo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac