Oznake
Beograd, fiskalizacija, inspekcija, Ivan Simič, pljeskavica, porez, porezna uprava, porezni moral, račun, roštilj, SUR Mara
Kada je nešto dobro tada se za to i čuje, a dobre stvari vole privući svakojake zlikovce. Uz ugostiteljski biznis veže se raznorazna mafija koja prodaje svoje zaštitničke usluge u zamjenu za harač, no kako je mafija sinonim za silu očito je da konkurira državi u istoj poduzetničkoj kategoriji. Država je naime monopol sile na određenom teritoriju. U praktičnom smislu monopol bi trebao osigurati mir no često je tek instrument za legalizirano ugnjetavanje građana i oblikovanje njihovog morala. Zapravo to je više pravilo nego tek česta pojava (npr. vidi Hrvatsku).
Iz Beograda dolazi zanimljiva priča, o poznatoj pečenjari Mara u kojoj se Beograđani dave u sočnim pljeskavicama i roštilju. Ima takvih mjesta vjerujem i u vašoj neposrednoj blizini, znate i sami o čemu se radi. Takva mjesta su uglavnom dupkom puna jer se u njima dobro i fino jede, i gdje su upravo ti parametri nadmašili onaj cjenovni. Uz kvalitetnu hranu tu je i brzina i ljubazno osoblje. Ono što je dobro je poželjno i ljudi će nagraditi svojim povjerenjem i novcem.
Pohlepa
A gdje je novac tu je i sila. Direktor srpske porezne uprave, Slovenac Ivan Simič, čuo je za Maru pa se odlučio prošetati na pljeskavicu. Ono što ga je privuklo nije bio miris roštilja već miris novca. Čekajući na svoju pljeskavicu zapravo je radio svoj posao – promatrao je zaposlenike kako ne izdaju račune (koji su usput rečeno također fiskalizirani kao i u Hrvatskoj). Na svakoj prodanoj pljeskavici bez izdanog računa on je ostao oštećen za svoje pravo na dio kolača.
Razum
Čekajući na svoju pljeskavicu izračunao je kako u minuti prodaju četiri komada, u satu dakle 240, mjesečno oko 6.000, što godišnje znači 15 milijuna dinara. Pretvoreno u HRK to je tek nešto više od jedan milijun. Porez na dobit u Srbiji je 15%, a PDV 20% (zbrojeno 35%), dakle samo na pljeskavicama Simič propušta ubrati 350.000 HRK, odnosno 5,2 milijuna RSD. Obrisao je znojno čelo bijelim rupčićem, zatražio svoj fiskalizirani račun (i dobio ga) te usta natrpanih pljeskavicom stao razmišljati o tome što napraviti. Zatvoriti Maru administrativno, a zaposlenike fizički, i odreći se milijuna dinara poreza, ili ih pokušati uvjetiti da je plaćanje poreza u njihovom interesu pa usput ispasti i frajer?
Ucjena
Poslao im je pismo. Tobože došao je jer je od mnogih čuo kako se kod Mare jedu najbolje pljeskavice pa da i sam kuša ima li istine u tome. Prvo ih je nahvalio, zatim ukazao na računicu, pa ih umirio izjavom kako ih neće kazniti ako ubuduće pripaze na izdavanje računa. Nazvao je to “poreznim moralom”. Naime kada država ne bi imala monopol nad silom tada, kaže Simič, ne bi bilo niti ulice kojom mušterije dolaze do Mare, niti škole u kojoj državni učitelji “Marinu” dječicu i unučiće podučavaju koliko su novca spremili u džep, a kada “Mara” pod stare dane onemoća i razboli se kuda će nego li u državnu bolnicu. Sve to se eto mora plaćati jer sila tako nalaže. U tom tonu završava Simič svoje pismo, a “Mara” najavljuje odgovor.
Naravno, zaboravljaju građani kako je društvo do ekspanzije centralizirane države tj. državnih institucija nezaustavljivo napredovalo zahvaljujući voluntarizmu. Do Bizmarcka to je bilo vrlo značajno. Ali kao što rekoh na početku, dobre stvari privlače svakojake zlikovce, a oni pak u svojim glavama imaju svakojake ideje. One uglavnom jesu primamljive jer zlikovac je manipulator koji traži odobrenje za svoje postupke (i uglavnom ga dobiva). Tako su uostalom i podržavljene solidarne socijalne organizacije, zdravstvo, škole pa čak i mirovinska osiguranja koja su bila vrlo jaka na prelasku 19. i 20. stoljeća, u potpunosti privatna i dobrovoljna te su za njih građani iskazivali velik interes.
Možda i najgora vrsta državnog monopola jest obrazovni monopol koji se očito potrudio ne propagirati solidarnost bez države, a državu (preciznije rečeno – institucije države) isticati kao jedino sredstvo kroz koje je moguće ostvariti solidarnost među ljudima. U tom okviru nastao je i “porezni moral” kao poluga učinkovitijeg pokoravanja državnoj blagajni.
Da ne razvlačim, jer razvlačiti bih mogao u nedogled, pitam se kako je moguće da još uvijek tamo neka “Mara” može napraviti bolje pljeskavice od države. Bilo bi dobro da državni planeri ponovno razmotre uvođenje domaćinstva u škole, a svakako i da uvedu neke standarde u pravljenje pljeskavica, kao što to Hrvatska čini za burek i pizzu, kako slučajno neki pojedinac ne bi ugrozio drugog grill majstora (a time i državu) time što pravi bolje pljeskavice.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
