Porezna uprava poziva na obuku novih uhljeba

Oznake

burza, natječaj, porezna uprava, posao, stručno osposobljavanje

Hrvatska je idealna država za život svakoga čiji se smisao života svodi na sigurno zaposlenje u kakvom državnom birou. Čast povrh toga jest ako se posao nađe u Poreznoj Upravi, jer to je mjesto iz kojega (prema bolesnom uvjerenju) potječe novac, izvor života i materijalizacija mokrih snova svih uhljeba.

Porezna Uprava je jučer objavila natječaj za “stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa” u kojemu poziva čak 380 ljudi da svoje životne ideale ostvare unutar njenih debelih zidina. Citirano je samo jedna u nizu mjera za zapošljavanje koje je osmislila Vlada kako bi tobože potaknula zapošljavanje, da bi se na kraju stvar iskristalizirala kao niz mjera kojima se uglavnom educira i zapošljava novi državni kadar. Pogledajte rezultate google pretrage s popisom natječaja i uvjerite se sami u isto, ili pogledajte ponudu poslova tog tipa na burzi (oko 1000 radnih mjesta u ovom trenu).

Dakako, tu mjeru koriste i poduzetnici kronisti povodeći se danom prilikom da: 1. trošak radnog mjesta prebace na porezne obveznike, 2. plate čovjeka manje no što bi ga morali platiti kada mjera ne bi postojala, 3. nakon završetka stručnog osposobljavanja čovjeka zamijene novim, uz korištenje iste mjere.

Sve to dugoročno šteti ekonomiji (kratkoročno koristi poduzetniku kronistu), šteti radnicima, a ponajviše poreznim obveznicima jer upravo se njihovim novcem financira taj cirkus. Stavimo tih 380 rookie uhljeba Porezne Uprave u perspektivu i pogledajmo što će porezni obveznici morati platiti kako bi se istreniralo i zaposlilo nove poreznike koji će potom raditi (paradoksalno) protivno interesima poreznih obveznika:

380 pripravnika x (2400 HRK plaće + 556,01 HRK mirovinskog + 430,9 HRK zdravstvenog + minimalno 200 HRK prijevoza) x 12 mjeseci

= 16.356.309,60 HRK. Samo za godinu dana obuke novih poreznika i ljudi koji će ih suportirati.

Manja šteta za društvo bila bi kada bi se tim ljudima jednostavno isplaćivala socijalna pomoć u iznosu 2400 HRK, jer nakon što ih Porezna istrenira i osposobi za rad oni će kao predstavnici novog naraštaja uhljeba društvu samo činiti štetu. Njihove vještine i napori bit će usmjereni na iznalaženje novih metoda i načina izvlačenja novca iz džepova poreznih obveznika, svojih dojučerašnjih susjeda, prijatelja, čak i članova vlastite obitelji. Ipak, na to neće tako gledati svi oni koji iz državnog proračuna izvlače kakav novac, pa će tako prije svih štetnost negirati, štoviše i obrtati u korist, Vlada i svi redom političari i predstavnici vlasti na svim razinama, nakon toga svi ostali zaposleni na državnom proračunu, te bezbrojni drugi korisnici proračunskog novca bilo da se radi o “nevladinom” sektoru ili gomili socijalnih narkomana koji svoj glas na izborima prodaju za malo socijalnog dopa i slobodu od odgovornosti za vlastiti život (u ovu skupinu ne ubrajam one koje je životna nesreća doista zakinula, što napominjem samo kako bih tek možda izbjegao zlurade prigovore).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

A što bi Hrvatska učinila s viškom zaposlenih?

Oznake

biro, burza, nezaposlenost, Njemačka, posao, višak, zaposlenost, zapošljavanje, zavod

Zbog rekordno niske nezaposlenosti od samo 4,8% njemačka vlast odlučila je otpustiti 17.000 zaposlenika državnog zavoda za zapošljavanje. Vijest je u Hrvatskoj prepoznata kao paradoks i čini mi se ništa više od toga. Osim što je stvar propušteno komentirati kao izuzetno racionalnu (Vlast može donijeti racionalnu odluku? Wow!) propušteno je komentirati i još jednu, jako važnu stvar – za razliku od hrvatske vlasti, pa i refleksa koji su razvijeni u nas, Nijemci izgleda nemaju problema s time “što će ti ljudi raditi i od čega će živjeti” nakon što im uruče otkaz.

U slučaju Hrvatske nema sumnje da bi se na prvu naznaku tako radikalnog napada na uhljebljene prvi javili njihovi sindikati, a rješenje bi se iznašlo u nekoj vrsti preraspodjele, iliti “utapanja” gomile nepotrebnog kadra u moru drugih državih službi. Sjetimo se samo slučaja Državnog inspektorata koji je uz šok i nevjericu javnosti ukinut (efekt je bio nešto u stilu “ajme, ta tko će nam sada upadat u firme i tlačit nas?”), kadrovi preraspodjeljeni po resorima, da bi u konačnici efekt bio povećanje opsega inspekcija no tako disperziran daleko teže saglediv. Na koncu konca Hrvatska vlast već 25 godina nije u stanju u javnost izaći sa točnim brojem zaposlenih na državnom proračunu.

Bilo kako bilo u Hrvatskoj se čovjeka oduvijek tretira kao stoku, nesposobnu za samostalan život pa otuda i ona “što će raditi i od čega će živjeti”. U Njemačkoj čovjek očito slovi za nešto inteligentnije biće, barem utoliko inteligentnije da je sposobno snaći se i još k tome poboljšati vlastiti životni standard čineći ono što zna i umije, te da mu se ta sposobnost prizna, a ne podvrgne politici. Recimo da ovo spada u domenu uvažavanja elementarnih sloboda i ovdje vidimo koliko se po tom pitanju razlikuju Hrvatska i Njemačka, Hrvati i Nijemci.

Njemačka je ovim potezom rasteretila porezne obveznike, uvjetno rečeno jer “ušteđena” suma plaće tih radnika neće postati porezno rasterećenje već će se alocirati drugdje pa i u socijalne naknade za te iste bivše zaposlenike zavoda za zapošljavanje, a bitnije od svega jest što zadržavanjem nepotrebnog kadra nije stimulirala nastanak novih birokratskih procedura kojima bi se opravdavala nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika čije obavljanje i smisao izravno štete tim istim poreznim obveznicima.

Dakle dio otpuštenih državnih zaposlenika, vjerojatno veći dio, asimilirat će vitalno tržište dok će ostatak biti ono što i jest – socijalni slučaj. I za to će dobiti fantastičnu naknadu.

Za slučaj Hrvatske recimo ovako – bilo bi isplativije svim redom hrvatskim uhljebima dati otkaz i potom im nastaviti plaćati mjesečnu socijalnu naknadu u punom iznosu plaće koju su dobivali prije otkaza. Taj trošak bi opravdala sama činjenica da više ne rade ono što rade sada; postavljaju kajle pod noge građana na čiji račun žive. 99% birokratskog postupka je totalni nonsens kojim se opravdava uhljebništvo, stimulira stranačka lojalnost (osvaja vlast) i održava svojevrstan feudalni odnos prema građanima koji osim što bivaju limitirani u svojim postupcima za isto plaćaju i obilati harač. Jednom oslobođeni uhljebničkog diktata nema sumnje da bismo i mi krenuli put prosperiteta i sreće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Jučer sam izgubio prijatelja…

Oznake

emigracija, odlazak iz Hrvatske, posao, prijateljstvo, Švedska

Nešto prije tri sata poslijepodne zvoni mi mobitel, prvo sam se razveselio što vidim poznato ime, a zatim šok i nevjerica. Pa kako tako odjednom? Zapravo iako se sve odigralo u relativno kratkom roku on i žena odlučili su odmah da neće nikoga zamarati sa svojim problemima. Naporno razdoblje života koje je usljedilo početkom godine odlučili su posvetiti obiteljskim stvarima, svemu što nisu napravili, a trebali su napraviti. Da nešto slučajno ne ostane iza njih, nedorečeno ili zaboravljeno.

Da bi stvar bila gora prijatelj je prije dva mjeseca ostao sam sa dvoje djece. Curicom od tri i dječakom od sedam i pol godina. Osim njih ostala mu je gomila briga koje je od tog trena pa do kraja morao izbrinuti sam. I bezbroj pitanja. Što treba napraviti da sve završi što bezbolnije? Kako će se djeca snaći? Sa svime time nas prijatelje nije želio zamarati. To bi mu bila samo briga više. Odlučio nam je, očito, tu stvar priopćiti na samom kraju.

I tako je jučer par sati nakon poziva došao do nas. Da se pozdravimo. Još uvijek nismo vjerovali da je cijela ta priča istinita. Još nam nitko tako blizak nije otišao. Barem ne na taj način.

Sjeli smo oko stola i ispijali butelju plavca dok smo slušali njegovu priču. Uglavnom njegova žena je specijalizirala citologiju koja je širom svijeta zapravo priznata kao subspecijalizacija patologije. Kako bi bila konkurentna na tržištu rada odlučila je specijalizirati i patologiju međutim u Hrvatskoj za to više nije mogla dobiti priliku. O tome tko će što specijalizirati u Hrvatskoj se odlučuje političkim metodama. To često znači da postoje i jednakiji od drugih pa uz činjenicu da je već specijalizirala jednu granu medicine vjerojatnost da specijalizira još jednu, iako srodnu (što je u stvari otegotna okolnost, barem u Hrvatskoj), bila je ravna nuli. Srećom u Švedskoj priznaju specijalizaciju iz citologije pa je odlučila poslati par mailova na adrese relevantnih klinika. Ubrzo, jedna od njih iskazala je interes. Ispregovarali su posao, a uz posao je dobila i trogodišnju specijalizaciju iz patologije. Također srećom švedski doktori imaju fetiš na Ameriku pa mahom odlaze tamo, što otvara mogućnost našim doktorima da dođu u Švedsku jer ih tamo kronično nedostaje.

Nakon višemjesečnih napora, uglavnom birokratskog karaktera, ishođivanja kojekakvih suglasnosti i dopusnica od liječničkih komora, ministara i inih kuraca i palaca, sve je sjelo na svoje mjesto. Tako je ona prije dva mjeseca otišla gore. Prijatelj i klinci pridružit će joj se krajem ovog tjedna. On, inženjer, ostavlja dobar posao i, kako kaže, jednostavno ide gore na slijepo. Kaže ima gore poslova za njega, ne sumnja da će naći nešto dobro. Odlučili su da je to najbolje što mogu napraviti. Prije svega za svoju djecu za koju ovdje ne vide perspektivu.

Pozdravili smo se, a on je otišao. Čudan osjećaj moram priznati. Tko zna kada ćemo se opet vidjeti licem u lice, pa mi se čini da se nekako i nismo pozdravili kako priliči. No iako se više nećemo družiti s klincima u parku i u dokolici ispijati kavu moram priznati da mi je iskreno drago zbog njih. Odlučili su dobro. Sada mi sve to izgleda kao da su dobili jackpot na lotu. To je i nama koji ostajemo na neki način donijelo olakšanje, osjeti se to nekako iznutra. Kad shvatiš da ti je netko blizak konačno sredio svoj život odjednom je i tebi lakše, a kako taj pritisak malo otpusti nažalost shvatiš da ga je još mnogo ostalo. Nesvjesno u sebi nosiš brigu za sve do kojih ti je stalo. Barem ako si čovjek.

Ostatak večeri proveli smo u nekako u čudu, u tišini odradili one rutinske svakodnevne kućanske poslove, spremili djecu na spavanje i nakon toga još malo fantazirali o tome što bismo trebali napraviti da i sami odmaglimo odavde, kako skratiti taj put i vrijeme, kako za sobom ostaviti roditelje, braću i prijatelje. Shvatio sam da je sve te teške odluke lakše donijeti, a napore i emocije prevladati kada prihvatiš činjencu da i za našu djecu ovdje nema perspektive…

Svako dobro,
vaš Kapitalac

P.S. zanimljivu stvar nam je u gomili drugih, također zanimljivih stvari, ispričao prijatelj. Uglavnom, da bi uslugu odvoza smeća stavio u “hladni pogon”, što znači da ne bacaš smeće jer nisi tu, moraš Čistoći uz par drugih papira donijeti i potvrdu HEP-a o zadnjem očitanju strujnog brojila.

Malverzacije u poticanju zapošljavanja – iznimka ili pravilo?

Oznake

1600 kuna, mjere, Mrsić, politika zapošljavanja, posao, poticaji za zapošljavanje, pripravnički, Romi, ugovor o radu, volontiranje

Osim po ekonomskim rezultatima, koje prosuđujemo kroz makroekonomske pokazatelje, urođenu nesposobnost države da planira možemo vidjeti i u brojnim drugim stvarima. Primjerice u politici zapošljavanja.

Država, odnosno vlast, osmislila je politiku aktivnog zapošljavanja pa kroz desetak mjera pomaže povezati radnika i poslodavca. To čini u pravilu tako da proračunski novac poklanja poslodavcima da zaposle radnike kandidate. Osim što pri tome troši novac poreznih obveznika, dakle kanibalizira nečiji produktivan rad i zbog čega taj netko (porezni obveznik) ima lošiji životni standard, država na ovaj način doprinosi stvaranju lošije plaćenih radnih mjesta, na kraći rok, iako bi na tržišnim osnovama ti radnici ostvarivali znatno bolje uvjete. Preduvjet tome je, naravno, bolji standard građana koji započinju poduzetnički poduhvat, a bolji standard u našim okolnostima postiže se smanjenjem, a ne povećanjem poreznog opterećenja (što čine sve Hrvatske Vlade, bez obzira na boju).

Jedan čitatelj bloga, koji će za ovu priliku ostati u potpunosti anoniman, za što jamčim vlastitim integritetom u svakom pogledu, poslao je zanimljiv e-mail u kojem govori o svojem iskustvu zapošljavanja u jednoj udruzi, a posredstvom državne politike aktivnog zapošljavanja. Unatoč tome što je ugovor između HZZ-a i udruge zaključen, a on dobio posao, uz mizernu plaću ali eto bar nekakvu za početak, taj ugovor je obična malverzacija jer je zbog nedostatka sredstava u optimalnoj kategoriji (javni radovi) on zaposlen na konto Nacionalnog programa za zapošljavanje Roma iako nije Rom, pa je ovime država realno uskratila posao jednom pravom Romu.

Uostalom pročitajte sami i pogledajte sken ugovora (za ovaj slučaj bitno je zaglavlje):

Mlad san čovik, iman dva faxa i nikako o posla. Amo tamo. Ne pišen ovo zbog žaljke neke. Uglavnon od 9 miseca dobija san ti posa priko javnih radova u jednu Udrugu ka stručni suradnik. Daj šta das eli. Bolje i 2400 nego mater i ćaću pitat za cigarete. Uglavnon nisan iša za tin kad san nikidan otkrija nešta na šta san popizdija:

Za javne radove poslodavac i HZZ sklapaju ugovor o financiranju eli. I onda tek poslodavac s menon sklapa ugovor o radu na određeno. Sve bi bilo ok da u Ugovoru između HZZ-a i mog poslodavca ne stoji da je financiranje ovog radnog mista za javne radove ustvari iz fonda za Rome. I tako san ti ja posta Cigan (nemoj krivo svatit, neman protiv nji ništa). Uglavnon caka je da prednost pri zapošljavanju na sredstva javnih financija imaju međuostalin i pripadnici manjina. Samo se tribaju pozvat na zakon o nac. manjinama ali nisu dužni dokazivat pripadnost.

Uglavnon ja nisan pripadnik Romske manjine, niti san ikad igdi to izjavija niti san se ikad pozva na tu zakonski predviđenu prednost pri zapošljavanju. HZZ me deklarira Romon, baš lipo. Na stranu na to šta su ovi ugovori javno dostupni na traženje stranke pa neko jednog dana me može prozvat za to, a državno odvjetništvo more me također i kazneno goniti po više osnova (ne bi sad nadugo o tome, ali viruj mi da more po više točaka vise zakona). Stvar je da je ovo pronevjera i nenamjensko trošenje javnih šoldi.

Kad san to sve reka u firmu popizdili su da seren i da nek mućin jer da ce popušit radnike koji su potribni našin članovima, a ja nisan jedini koji je preko ovih financ sredstava zaposlen (naša san još 3 slučaja ljudi koji trenutno radu priko sredstava za Rome). A kad bi iša kopat siguran san da bi naša još masu takvih slučajeva.

Nisan bisan na poslodavca nego na jebeni socijalistički mentalitet koji promiče državno financiranje zapošljavanja dajući ogroman prostor za malverzacije (osobno znan za bar 5-6 slučajeva razno raznih Udruga di se ljudi fiktivno zaposle preko javnih radova),ali ovi slučaj šta ti san ti opisa di san ja je jos gori.

Ovaj neposredni primjer pokazuje stvarne (neočekivane i neželjene) efekte politike poticanja zapošljavanja odnosno što država (vlast) čini da zaobiđe nedostatak vlastite sposobnosti da sagleda sve moguće scenarije politike koju stavlja na snagu i tako izbjegne neželjene posljedice. Iako bez obzira na scenarije koje sagleda uvijek će se naći jedan kojeg je izostavila. Nemojte ovo krivo shvatiti, društveni procesi su isuviše kompleksna stvar da bi se mogli projektirati. Tvrdnje vlastodržaca da to mogu uspješno činiti su lažne i obmanjujuće. Zbog navedenog, uvjereni u nadljudske sposobnosti i poštenje političara (čitaj: proračunatih nitkova) koje zbog tog uvjerenja građani montiraju na vlast, iznova svjedočimo debaklima koji te iste građane posljedično vrlo skupo koštaju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora?

Oznake

božićnica, državna služba, godišnji odmor, koeficijenti plaće, kolektivni ugovor, minimalac, posao, privatni sektor, regres, sindikati, zakon o radu, ZOR

Postojeći Zakon o radu, kao i novi zakon o radu oko kojega još uvijek traju pregovori socijalnih partnera, pruža mogućnost poslodavcu, radniku, radničkom vijeću, te sindikatima i udrugama poslodavaca da ugovore uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ali i drugim zakonima. Tu mogućnost ipak znatno bolje koriste državni zaposlenici i to zahvaljujući temeljnom kolektivnom ugovoru odnosno granskim kolektivnim ugovorima koji se nadovezuju na prava i privilegije dane u temeljnom. Interese radnika u tom smislu načelno štite sindikati. I to čine prilično uspješno unatoč širem dojmu da se prava tih radnika sustavno krše. Taj krivi dojam javnost stječe promatrajući sindikalne aktivnosti među kojima prednjači štrajk.

Temeljni kolektivni ugovor državnih zaposlenika podigao je privilegije dane zakonom o radu na novu razinu, a granski ugovori za ljestvicu više. Riječ je o svojevrsnom paradoksu jer su privilegije koje kolektivni ugovori pružaju državnim zaposlenicima, počevši od plaće, dodataka, regresa, božićnica, naknada za odvojeni život, obilatih otpremnina i drugoga, redom osigurane na račun privatnog sektora i poreznih obveznika. U tom pogledu treba biti svjestan razlike između građana koji kroz porezni sustav pune državni proračun (porezni obveznici) i građana koji svoje primitke ostvaruju iz državnog proračuna (porezni konzumenti).

Za razliku od državnih zaposlenika oni zaposleni u privatnom sektoru u većini slučajeva uživaju tek minimalne privilegije propisane Zakonom o radu. Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora poput državnih službenika? Zašto sindikati potiču antagonizam između privatnog i državnog sektora tako što državni sektor uzdižu u nebeske visine dok radnicima privatnog sektora preostaje tek da kleče na kukuruzu?

Zaštita prava državnih zaposlenika započinje već od same plaće i nastavlja se kroz cijeli niz dodatnih pogodnosti. Zakonom o minimalnoj plaći određeno je da se radnika ne može zaposliti za manje od 3.017,61 kuna bruto. Sistematizacijom radnih mjesta u državnoj službi, u čiju svrhu su definirani koeficijenti kojima se uvećava osnovica plaće (5.108,84 kuna), država se pobrinula da minimalna plaća državnog zaposlenika bude pedesetak kuna veća od zakonski propisanog minimalca, točnije 3.070,41 kuna. Minimalac u državnom sektoru dokazano je veći od minimalca u privatnom sektoru.

Zakon o radu ne poznaje razliku između radnog i neradnog dana. Radni dani su svi dani u tjednu, što je u načelu dobro jer pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ne može se i ne smije braniti. Državnim zaposlenicima u temeljnom kolektivnom ugovoru dana je privilegija tako što su radni dani ograničeni na dane od ponedjeljka do petka, dok su subota, nedjelja te praznici i blagdani definirani kao neradni. U slučaju potrebe za radom na „neradne“ dane definirana su stimulativna uvećanja osnovne plaće. Za noćni rad 40%, prekovremeni 50%, subotu 25%, nedjelju 35%, a praznike i blagdane čak 150%. Zakon o radu poslodavcima iz privatnog sektora ostavlja mogućnost da samostalno odrede ova uvećanja počevši od 1% u odnosu na redovnu plaću. Tako se rad nedjeljom i praznicima zaposlenima u privatnom sektoru često plaća poput regularnog rada preko tjedna.

Temeljni kolektivni ugovor državnim zaposlenicima jamči minimalno dva dana neprekinutog odmora tjedno, u pravilu subotom i nedjeljom. Privatnom sektoru Zakon o radu ostavlja minimum od jednog dana odmora tjedno. Ukoliko ugovorom o radu niste drugačije definirali radne dane tada vam sasvim sigurno i subota ulazi u obračun godišnjeg odmora.

Zakon o radu propisuje minimum od četiri tjedna godišnjeg odmora, što može biti najviše 24, a najmanje 20 dana godišnje. Državnim službenicima kolektivni ugovor omogućuje minimalno 20 do najviše 30 radnih dana što uz petodnevni radni tjedan znači zajamčenih šest tjedana godišnjeg odmora. Zaposleni u prosvjeti ovom ograničenju doskočili su organiziranjem dežurstava u školama tijekom školskih praznika pa iako su efektivno na godišnjem odmoru znatno dulje od maksimalnih 30 dana formalno su na radnom mjestu uz sve privilegije kao i tijekom regularnog radnog vremena.

Od dodataka na plaću kolektivni ugovor državnih zaposlenika nudi još uvećanje za smjenski rad i rad u turnusima od 10%, za akademski stupanj magistra znanosti 8%, a doktora znanosti 15%, što je posebno paradoksalno s obzirom da se i u sistematizaciji radnih mjesta ovi stupnjevi boduju posebno. Tu je i povećanje plaće na osnovu radnog staža koja godišnje raste za 0,5%. Nakon navršenih 20 godina u službi zaposleniku pripada dodatnih 4%, odnosno za 8% za 30 godina staža, a za više od 35 godina staža 10% na osnovicu plaće. Jubilarne nagrade dijele se svakih 5 godina, a iznosi im variraju od jedne do pet osnovica (o čijoj visini pregovaraju Vlada i sindikati). U mirovinu država ih ispraća uz nagradu od tri osnovice plaće. Državnim zaposlenicima zajamčen je regres prije odlaska na godišnji odmor, dar povodom blagdana svetog Nikole, sistematski pregled svake dvije do tri godine, troškovi prijevoza koji uključuju i bizarne varijante poput „cipelarine“, a tu je i polica osiguranja od nesretnog slučaja kojom su pokriveni 24 sata dnevno, dakle van radnog vremena i prostora.

U slučaju smrti na radnom mjestu djeci državnog zaposlenika država će nastaviti financijski pomagati sa 50% prosječne mjesečne plaće u vrijeme predškolske dobi, 70% tijekom osnovne škole te 90% tijekom trajanja srednje škole i nadalje sve dok dijete, sada već odavno punoljetno, ostvaruje status redovitog  studenta. Troškove pogreba državnog zaposlenika u ovom slučaju pokriva također država i financijski pomaže obitelj jednokratno sa iznosom od tri osnovice plaće.

U pogledu otpremnina Zakon o radu propisuje minimum od jedne trećine prosječne plaće u zadnja tri mjeseca prije redovnog otkaza o radu te maksimum od najviše šest plaća, osim ukoliko nije drugačije definirano kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Drugačija prava na otpremninu ponovno imaju državni službenici. Njima pripada i do dvije trećine plaće za svaku godinu radnog staža u državnoj službi nakon navršenih trideset godina staža. Državnim zaposlenicima sa navedenim stažom zavidna otpremnina pripada i u slučaju izvanrednog otkaza, dakle kada je do otkaza došlo zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Ovakva privilegija radnicima privatnog sektora u potpunosti je nezamisliva.

Poslodavci s druge strane imaju zabranu otkaza ženama za vrijeme trudnoće, porodiljnog dopusta kao i u slučaju pojačane njege djeteta te radnicima u slučaju privremene nesposobnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću. U državnoj službi vrijede dodatne zabrane otkaza i to za invalide, zaposlenike sa više od 25 godina radnog staža i 50 godina starosti, roditeljima s djetetom do sedam godina starosti ili s troje djece do petnaest godina starosti, samohranim roditeljima i roditeljima s djecom s teškoćama u razvoju. Kolektivni ugovor u zdravstvu ta prava proširuje na roditelje s djetetom do osam godina starosti kao i svakog zaposlenika koji je član sindikata. U pravilu o pitanju otkazivanja ugovora o radu navedenim skupinama zaposlenika poslodavac mora dobiti odobrenje radničkog vijeća odnosno sindikata.

Sindikalno udruživanje uživa osobitu pažnju Zakona o radu ali i svih kolektivnih ugovora u državnom sektoru. Gotovo polovica sadržaja Zakona o radu odnosi se na pravnu zaštitu nerada, organiziranja protupoduzetničkih i neradničkih aktivnosti od počevši detaljnog opisivanja postupka osnivanja sindikalne organizacije do pravnih i materijalnih prava koja iz toga proizlaze. Članovi radničkih vijeća i sindikalni povjerenici uživaju zabranu otkaza u vrijeme trajanja mandata te šest mjeseci nakon završetka istog. Tijekom tog perioda poslodavac ih čak ne može premjestiti na drugo radno mjesto. Štoviše on je dužan o svom trošku platiti im dodatne sate, osigurati im prostor za sindikalno djelovanje, telefon, kopirku i druga sredstva potrebna za neometan rad i to tijekom radnog vremena. Ovakak oblik udruživanja zakonom je omogućen zaposlenicima tvrtki sa dvadeset i više zaposlenih koji jednom udruženi dobivaju i zakonska prava poput suodlučivanja u radu tvrtke. Poslodavac je radničkom vijeću dužan omogućiti kompletan nadzor nad poslovanjem ali zakon ne dopušta  da poslodavac nadzire rad vijeća ili sindikata. Čak i kada poslodavac u potpunosti poštuje odredbe iz kolektivnog ugovora i pravilnika o radu sindikalcima je omogućeno sudjelovanje u štrajku solidarnosti, dakle da izbivaju s posla u ime podupiranja zaposlenika neke druge tvrtke.

Sva navedena prava i komocije zaposlenika državnog sektora i njihovih sindikalnih vođa imaju svoju realnu cijenu. Iz tog razloga Vlada ne može na jednak način štiti radnike privatnog sektora. Kada bi i oni uživali tolike pogodnosti na račun svojih poslodavaca tada bi bilo naplaćeno manje poreza i doprinosa na rad te bi se državni proračun punio slabije i u konačnici na štetu državnih zaposlenika (poreznih konzumenata). Zakonom o radu Vlada balansira između privilegija državnih zaposlenika i minimalnih prava zaposlenika privatnog sektora. S obzirom da privatni sektor nema vlastitog glasnogovornika niti zajednički stav o problemu, što je logično i prirodno stanje koje proizlazi iz diverzificiranih interesa, ovakav pristup uvijek će omogućavati državnom sektoru da se pozicionira ljestvicu iznad privatnog.

I činjenice tome govore u prilog. Da bi jedan državni zaposlenik s koeficijentom 1,28, deset godina radnog staža i jednim djetetom dobio svoju plaću i kolektivnim ugovorom dane privilegije potrebno je da čak deset radnika privatnog sektora, s prosječnom plaćom, plati porez na dohodak. U slučaju radnika na miminalcu, gdje je klišej Todorićeva eksploatirana blagajnica, dovoljno je reći da je za financiranje tog državnog zaposlenika potrebno čak 290 takvih.

Zakonom o radu trebalo bi u potpunosti precizirati prava i privilegije radnika u državnom sektoru jer ona predstavljaju direktan trošak poreznim obveznicima i realnom sektoru. Kolektivnim i granskim ugovorima državni sektor ne bi smio imati pravo te privilegije podizati na višu razinu niti se pregovarajući s Vladom iza zatvorenih vrata tako lako kockati novcem poreznih obveznika. Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radno mjesto zdravstvenog radnika opasnije od gradilišta!?

Oznake

bolovanje, HZZZSR, Mrsić, ozljeda, ozljeda na radu, posao, prijelom, rad, sigurnost, zavod, zaštita na radu, zdravlje

Kada ne znaš kako opravdati smisao postojanja neke državne agencije tada je najbolje osmisliti još jednu koja će ispravljati navodne nedostatke prve. Ili bismo posljednju ideju ministra Mrsića mogli razmatrati kroz uzrečicu koja kaže kako je dobar birokrat onaj koji stvori posao za još jednog birokrata?

Na ministrov prijedlog djelovanje Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu (HZZZSR) pojačat će se osnivanjem još jednog zavoda sa potpuno istim zadatkom (poboljšanjem zaštite na radu) ali opet, prema ministrovim riječima, njihove nadležnosti neće se preklapati. Motiv za osnivanje novog zavoda ne nalazi se u izmišljanju poslova za nove birokrate, naravno, već u crnim statistikama koje govore o 333 tisuće ozljeda na radu tijekom posljednjih dvadeset godina te 767 poginulih radnika. U prosjeku navedenog razdoblja to je 16.650 ozlijeđenih radnika te 38 poginulih godišnje.

Na stranicama HZZZSR-a mogu se pronaći detaljne analize ozljeda na radu od 2009. godine na ovamo. Iz njih se može doznati kako je prosječan broj ozlijeđenih i poginulih na radnom mjestu manji nego u spomenutom dvatesetgodišnjem razdoblju ili preciznije od 2009. do 2012. godine zabilježeno je u prosjeku 14.400 ozlijeđenih radnika godišnje te 18,5 poginulih. Vrijednosti su dakle pale sa prosječno 16.650 ozljeda godišnje na cca 14.076 ozljeda u 2012. godini u kojoj je broj poginulih bio 14 (63% manje od prosjeka koji je motivirao Mrsića na osnivanje još jednog zavoda). S obzirom da i HZZZSR-ovi podaci ulaze u spomenuti dvatesetgodišnji prosjek zaključujem kako upravo svjedočimo trendu smanjenja broja ozljeda i smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Pitanje je kome li se uopće mogu pripisati zasluge za ovaj trend, HZZZSR-u koji se prema Zakonu o zaštiti na radu bavi praćenjem stanja, analizama, politikama i drugim povezanim poslovima administrativne naravi, Inspekciji rada koja vrši nadzor na terenu ili možda samim poslodavcima i radnicima kojima je u direktnom interesu da sigurnost na radu bude na što većoj razini kako bi se očuvala produktivnost i kontinuitet poslovanja?

Razinu odgovornosti poslodavaca i radnika možemo provjeriti u posljednje objavljenoj analizi HZZZSR-a, onoj za 2012. godinu. U sektoru graditeljstva inspekcijskim nadzorom je utvrđeno kako je čak 96% radnika na radnom mjestu koristilo propisanu zaštitnu opremu. U sektoru javne uprave, za usporedbu, propisanu zaštitnu opremu koristilo je tek 38% radnika. Prilično velik nesrazmjer između privatnog i državnog sektora kada govorimo o odgovornosti poslodavaca i radnika o pitanju zaštite na radu.

U analizi ima još zanimljivih podataka. Prema načinu nastanka ozljede možemo vidjeti da su ozljede najčešće uzrokovane padom. U svim djelatnostima ta vrsta ozljeda ima udio od 35%.

No državni djelatnici u prosjeku padaju i ozlijeđuju se češće od djelatnika u privatnom sektoru. Djelatnici javne uprave ozlijeđuju se padom u 42% slučajeva dok djelatnici u sektoru graditeljstva, za usporedbu, u bitno manjih 35% slučajeva. Približno jednak postotak (34%) vrijedi i za djelatnost “prijevoza i skladištenja”. Međutim djelatnici javne uprave nisu statistički najgori u postotku ozljeda uslijed pada. Statistički najgori su djelatnici zdravstvene zaštite i socijalne skrbi. Oni se u padu ozlijeđuju u čak 47% slučajeva. Zanimljiva je još jedna kategorija nastanka ozljede – sudar radnika s predmetom (“pad predmeta na radnika” je zasebna kategorija, dakle ovdje se radi o naletu radnika na predmet). Zdravstveni i socijalni djelatnici sudaraju se s predmetima, i pritom ozlijeđuju, u 25% slučajeva. Za usporedbu, djelatnici u sektoru prijevoza i skladištenja, za koje bismo zbog prirode djelatnosti mogli očekivati veći postotak sudara s predmetima, bilježe tek 15% ozljeda tog tipa. U tome ih nadmašuju čak i djelatnici javne uprave sa 17%.

Uostalom možda je najbolje pogledati navedeno u tabličnom prikazu:

U odnosu na broj zaposlenih u navedenim sektorima broj ozlijeđenih na 1000 zaposlenih u graditeljstvu iznosi 14, u prijevozu i skladištenju 18, javnoj upravi 12 te zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 15. Evidentirani broj ozljeda na radu u sektoru graditeljstva manji je od broja ozljeda u sektoru zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.  No dok radnici na gradilištu ozljede ćešće zadobivaju zbog pada nekog predmeta na njih radnici u zdravstvu češće padaju sami ili se pak zalijeću u predmete kojima su okruženi. Zanimljivo.

Ukupan broj ozlijeđenih u 2012. godini u sektoru graditeljstva bio je 1111, u prijevozu i skladištenju 1112, javnoj upravi 1325, a zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 1307. Državni sektor očito prednjači kako u relativnim tako i u apsolutnim vrijednostima povezanim uz ozljede na radu.

Osnivanje novog državnog zavoda teško može pomoći radnicima državnog sektora da njihova radna mjesta postanu sigurnija, jer i novi bi zavod, statistički gledano, spadao u djelatnost zdravstvene zaštite i tako sam postao dijelom loše statistike. Državnom sektoru možda bi mogla pomoći inspekcija rada tako da pomogne uočiti i ispraviti nedostatke. Podatak o tek 38% zabilježenog korištenja zakonom propisane zaštitne opreme trebao bi biti dobar povod za konkretan inspekcijski nadzor. Možda bi zaštitne rukavice i štitnici za koljena popravili tu crnu statistiku? No i inspekcija rada je državna institucija koja i u ovom trenutku ima mogućnost da intervenirati ali unatoč statističkim vrijednostima koje u usporedbi sa privatnim sektorom značajno odskaču (u negativnom smislu) ona to ne čini. Teško da će svoj svome ići kaznu pisati. Lakše je udarati po privatnom sektoru što se toga tiče.

Što bi dakle bio motiv za osnivanje novog zavoda? Nema sumnje, to je stvaranje umjetne potrebe za državnom intervencijom u određeno pitanje pri čemu postoji značajna vjerojatnost da će biti zaposleni novi, nepotrebni birokrati koje će se namjestiti na nova, nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika.

HZZZSR prema podacima objavljenim na web stranici zapošljava 46 radnika, većinom VSS. U 2013. godini iz državnog proračuna financiran je sa 8,26 milijuna kuna (trošak po zaposlenom veći je od 14.000 kuna mjesečno). Za zdravstvenu zaštitu na radu u 2013. iz državnog proračuna potrošeno je više od 103 milijuna kuna. Nema sumnje kako je dobar dio tog iznosa potrošen na liječenje i odštete za ozljede nastale popikavanjem ili zalijetanjem u uredski inventar. Za rad Državnog inspektorata, dijelom kojega je donedavno bila i inspekcija rada, potrošeno je dodatnih 129 milijuna kuna.

Niti dodatnih 100 milijuna kuna povrh navedenog, kao ni dupliciranje zavoda za zaštitu na radu, neće pomoći u rješenju osnovnog problema. Besmisleno je pri tome tražiti način kako postojeće institucije optimizirati (jer to i Mrsić kaže da čini osnivanjem novog zavoda) i natjerati ih da rade bolje ono zbog čega postoje. To bi bio diskurs srednjestrujaša, populista te nadobudne opozicije. Ali jednako besmisleno bilo bi govoriti i o tome kako bi sve redom institucije povezane s problemom trebalo ukinuti, što ćete čuti od malobrojnih libertarijanaca. Jer Osnovni problem je to kako jedan ministar može gotovo nevjerojatnom lakoćom obmanjivati javnost, time si znatno olakšati ostvarenje svog skrivenog nauma, pri tome prikrivati činjenice koje mu ne idu u prilog, a provući se neopaženo i netakuto od oštre kritike javnosti.

U ovom trenutku jedino što bi valjalo učiniti jest sprječiti ministra Mrsića u ideji da osnuje još jedan zavod za zaštitu na radu! Uz to on ima i moralnu odgovornost i obvezu da objasni građanima svoju poziciju i namjere u ovom slučaju. Osobitu odgovornost on ima prema poreznim obveznicima koji će uz dva radnika javnog sektora koje svaki od njih nosi na svojim leđima teško naći mjesta za još jednoga, i pri tome ostati stajati na svojim nogama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Katarina daje otkaz jer želi postati kapitalist!

Oznake

Kapitalizam, Katarina Jovanović, otkaz, performans, poruka, posao, slobodno vrijeme, vrt, zdrav život

Lijepa beograđanka Katarina privukla je pažnju javnosti davši otkaz na osebujan način. Svukla se do gola i oko sebe omotala poveći komad papira na kojem je ispisala – DAJEM OTKAZ!

Super fora. Doista, sviđa mi se, bez sarkazma.

Naime njoj je dosta uredskog posla koji joj oduzima vrijeme i slobodu, a ono malo što joj od nje ostane nije joj dovoljno da se odmori niti druži s prijateljima ili bavi onime čime bi se htjela baviti. Iako je u određenom trenutku vjerojatno sama donijela odluku da će raditi taj posao sada ga ipak više ne želi. Otkaz je ono što će riješiti sve njene dileme. Za sada.

Međutim u porukama koje usporedno s performanceom upućuje javnosti vidim ozbiljan problem. Kaže kako je otkaz njen osobni bunt protiv kapitalizma i načina rada koji je poguban za ljude, osobito žene. Tu još nema problema, jer ideološke poruke i nisu same za sebe problematične, dok ne dođemo do alternativnih metoda kojima zagovara “nešto drugo”. Sada dolazimo do ključnog dijela gdje kaže:

“Vjerujem u prirodu, vjerujem si čovjek može osigurati ono što mu treba. Već dugo sam vegan i želja mi je da imam svoj vrt, da živim i hranim se zdravo”

Je li vam upalo u oko ono na što ciljam? Evo pomoći –

Katarina bi išla za sebe. Što je fantastičan i hvale vrijedan korak. Težak i rizičan korak. Usput opisuje svoje prehrambene ideale i težnju ka zdravom životu.

Kako bi to postigla ona želi imati svoj vrt. Taj vrt pretpostavljam organizirat će kako sama zamisli, u njemu saditi ono što sama odluči saditi i uživati u plodovima koji izrastu na njenoj muci, znoju i odricanju. Na tu zaslugu ona treba imati apsolutno pravo.

Katarina bi se jako razočarala kada bi shvatila kako joj jedino kapitalizam i privatno vlasništvo mogu omogućiti da ostvari taj cilj i osigurati da u svakom trenutku on ostane njen. U suprotnom, prihvaćanjem neke kolektivističke ideologije poput primjerice socijalizma, ona ne bi imala pravo na “svoj vrt”, a plodovi koji bi u tom vrtu izrasli na njenoj muci, znoju i odricanju ne bi bili njeni.

Gotovo sam siguran da ona to ne želi. Katarina želi kapitalizam za sebe. Bilo bi stoga pošteno da dopusti da u kapitalizmu uživaju i drugi pa tako i njen dojučerašnji šef.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Foto: Facebook

Podrška za 400.000 nezaposlenih u Hrvatskoj!

Oznake

400000, facebook, Hrvatska, inicijativa, lajk, nezaposlenost, poduzetništvo, posao, postotak, rad, radna mjesta

Pokrenuta je Facebook inicijativa “400.000 lajkova za 400.000 nezaposlenih u Hrvatskoj” kao podrška sve većem broju nezaposlenih građana. Njen cilj je osvješćivanje javnosti o tom sve većem i izraženijem problemu, njegovim uzrocima ali i potencijalnim rješenjima.

Isječak iz opisa inicijative…

“Radne i gospodarske strategije svih dosadašnjih Vlada pokazale su se i dokazale kao promašene, a nakaradan zakonski okvir koji regulira pitanja rada i poduzetništva doveo je građane Hrvatske do egzistencijalnog sloma. 

Rad, kao temeljna ljudska vrijednost i potreba, u Hrvatskoj je pretvoren gotovo u kriminalno djelo. Ljudi koji ostaju bez mogućnosti i prava u takvom okviru iz potrebe se okreću pronalaženju svakog mogućeg načina da prežive. Država takve marginalizira i imenuje lopovima, radnicima na crno, prevarantima i ne govori otvoreno o tome kako im je prije toga oduzela svaku mogućnost da svojim radom ostvare osobnu sreću i prosperitet.

…”

Lajkam!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Beskućnik protuekonomist i borba za socijalne privilegije

Oznake

beskućnik, birokracija, Država, HRT, Mile, nezaposlenost, osobna iskaznica, posao, protuekonomija, socijalna pomoć, socijalna skrb, ulične svjetiljke

Pregledavajući naslove članaka na monitor.hr naletio sam na jedan zanimljiv, Birokracija napokon izgubila bitku – beskućnik dobiva osobnu. Naslov mi je bio zanimljiv zbog toga što je njegov prvi dio kontradiktoran drugome. Naime “osobna” je državna, birokratska izmišljotina pa je nelogično da je birokracija išta izgubila njenim izdavanjem nekom čovjeku, jer to joj i jest namjera i cilj.

Pročitavši vijest iza linka otkrivam zanimljivu priču. Borbu jednog čovjeka za socijalne privilegije koje kani ostvariti na račun svojih sugrađana putem države (koja za to služi između ostaloga). Tako je čar njegove pobjede, dobivanja osobne iskaznice, u tome što je ona osnova za priznavanje socijalnih privilegija poput “besplatnog” zdravstva, socijalne pomoći, besplatnog noćenja u prenoćištima ali i prava glasa na izborima. Nema sumnje kako će svoj glas ovaj “beskućnik” podariti onim političkim opcijama koje će u svojim programima nuditi više “besplatnoga”. To besplatno stavljam u navodnike jer se račun za sve socijalne usluge ispostavlja meni, poreznom obvezniku. Njegova privilegija moj je trošak. Ono što je dostupno njemu nije dostupno meni. Iz perspektive tog “beskućnika” navodnike možemo maknuti jer njemu je sve navedeno doista besplatno (ne plaća ništa, dobiva sve).

Međutim stavio sam i “beskućnika” u navodnike. U članku možemo vidjeti kako beskućnik zapravo živi u unajmljenom stanu kojeg plaća prodajom Uličnih svjetiljki (časopis koji mogu prodavati samo beskućnici), bavi se fotografijom, organizira humanitarne izložbe. Odlično. Osim što beskućnik zapravo nije beskućnik vidimo kako je i prilično poduzetan. Borba za socijalne privilegije tek je jedan od njegovih poslovnih poduhvata. Naime sada, kada ima osobnu u rukama, moći će noćiti besplatno u prenoćištima za beskućnike što znači da će trošak najma stana postati njegova dobit, liječit će se na račun poreznih obveznika, primati novčanu naknadu i još štošta. Uzmemo li u obzir da je prihod koji ostvaruje prodajom časopisa neoporeziv, a moguće je da ima i druge izvore prihoda (fotografija i sl.), jasno je kako radi ispod radara, odnosno izlaže se državi tek onoliko koliko mu je potrebno da od nje ima koristi.

Iako je u fokusu haerteovog članka birokratski ping-pong beskućnika Mileta prava priča je zapravo ona o protuekonomiji, a vjerujem kako bi uz manje birokratskih prepreka (poput posjedovanja osobne iskaznice kao uvjeta za dobivanje posla) Mile bio mnogo uspješniji nego što jest, na njegovo osobno zadovoljstvo ali i zadovoljstvo njegovih sugrađana – poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (32)

Oznake

Liberalna misao, posao

Posao nije pravo, već posljedica zadovoljenja kompleksnih uvjeta – kako individualnih ambicija i preferencija radnika tako i istih karakteristika poduzetnika (koji posao nudi), odabira optimalnih individualnih puteva kojima će se tijekom izvjesnog vremena obje strane kretati te eventualno ostvariti međusobni kontakt i zadovoljiti interese.

Svako dobro,
vaš Kapitalac