DOSTA PLJAČKE! Druga strana priče o poticanju kupnje ekoloških vozila!

Oznake

ekopoticaj, električna vozila, fond, hibrid, porez, poticaji, sufinanciranje, zaštita okoliša

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode objavilo je prošli tjedan novi javni poziv za sufinanciranje kupnje električnih i hibridnih vozila građanima i tvrtkama. To je drugi takav natječaj ove godine, a sredstva se mogu povući do kraja kalendarske godine. U ovoj tranši na raspolaganju je 7,5 milijuna kuna.

Dodajmo malo perspektive u priču; tim milijunima država može potpomoći kupnju 1000 električnih mopeda (do 7500 kn po vozilu), ili 750 električnih motocikala (do 10000 kn po vozilu), ili 500 lakih električnih kvadova (do 15000 kn po vozilu), ili 250 teških električnih kvadova (do 30000 kn po vozilu), ili 250 hibrida (npr. Toyota Yaris), ili 150 plug-in hibrida (do 50000 kn po vozilu, npr. Mitsubishi Outlander), ili cca 107 potpuno električnih automobila (70000 kuna po vozilu, npr. Tesla, ZOE, iMiev, C-Zero i slični), ili pak neku kombinaciju svega navedenoga.

Interes za poticaje uvijek postoji, jer novi automobili se uvijek kupuju, pa mnogi ovu mjeru koriste kako bi uz pomoć tuđeg novca, posredstvom države, kupili automobil kojega vjerojatno ne bi kupili kada bi morali platiti njegovu punu, tržišnu cijenu.

Država uzima novac iz džepova šire populacije poreznih obveznika i njime pomaže relativno dobrostojeću, manjinsku populaciju građana da kupe high-tech automobil za manje vlastitog novca. High-tech automobil je mnogim poreznim obveznicima nedostižan, ali upravo zato je Vladi moguće dijeliti poticaje. Jer kada bi baš svima bio dostižan, a poticaj omogućen, tada bi cijela intervencija države bila suvišna te bi svatko platio punu cijenu vozila. Ovako svaki građanin koji neće kupiti high-tech vozilo biva zakinut malo, da bi onaj koji će ga kupiti dobio puno. Tako će oni koji imaju veliku korist od poticaja o njima glasno pričati, zagovarati ih, jer od njih imaju koristi, pričati bajke o zaštiti okoliša i činiti sve što treba da ih se domognu, dok će ostatak građana, tek neznatno zakinutih, odigrati rolu useful idiota i de facto prešutno odobriti vlastito iskorištavanje.

Za ilustraciju, ako spomenutih 7,5 milijuna kuna podijelimo na 1 milijun poreznih obveznika (toliko ljudi otprilike radi u realnom sektoru) tada svaki od njih u ovoj mjeri participira sa 7,5 kuna. Beznačajan iznos, a takva je i reakcija. Tko će na ulice zbog 7,5 kuna, zar ne? No godišnje država poreznim obveznicima otme pa podijeli svojim odabranicima preko 20 milijardi kuna. To je već konkretna brojka, 20000 kuna po poreznom obvezniku. To bi trebalo izazvati revolt, no očito ga nema. Stvar je u tome što su poticaji istrančirani, pa se stvar uvijek svede na neke beznačajne iznose po poreznom obvezniku. Nitko tu gomilu sitnih iznosa za ovu ili pak onu svrhu ne sumira. Zbog toga nije izgrađena šira slika te nema odgovarajućeg revolta. Uz to izvještaj o rashodima državnog proračuna je takav da tek profesionalci koji se bave fiskalnim auditom mogu shvatiti razmjere ove nevolje. I njih par koji se time bave teško će nadglasati euforičnu rulju koja uokolo galami i traži poticaje i potaknuti one koji će poslužiti svrsi da se tome suprotstave.

O matematici iza državnih poticaja pisao sam u tekstu “Matematika državnih poticaja for dummies“.

Uglavnom, iz razloga što država uzima jednima da bi dala drugima ovu stvar ne podržavam. Štoviše, smatram je suštinski nemoralnom, prezirem je i protivim joj se. Zbog planske, političke redistribucije mi propadamo. Uz pomoć države i politike novac odlazi u ruke, na račune, za kupnju vozila i realizaciju raznoraznih fiks ideja ljudi koji ga ne zaslužuju, niti bi ga bez državne intervencije tako lako dobili. Zbog državne intervencije uništavaju se resursi i imovina poštenih i produktivnih građana.

Ukoliko se protivite tome da država uzima novac jednima pa ga daje u obliku poticaja drugima tada možete pomoći. Stvar je ovakva:

Sredstva iz Fonda koja su namijenjena kupnji električnih i hibridnih vozila se rezerviraju po podnošenju zahtjeva. Postupak je opisan ovdje i trivijalan je. Nakon što preda zahtjev i dokumentaciju korisnik ima 6 mjeseci da kupi željeno vozilo i dostavi Fondu račun za kupnju vozila. Nakon što dostavi račun za kupnju vozila Fond mu isplaćuje poticaj u novcu na bankovni račun. Ako korisnik ne kupi vozilo u roku – rezervacija propada, a novac ostaje neiskorišten!

I eto gdje je prilika. Ono što možete učiniti jest izabrati neko električno, hibridno ili plug-in vozilo, predati zahtjev i dokumentaciju Fondu, i jednostavno zaboraviti na stvar.

Već to je dovoljno da se dio sredstava iz Fonda rezervira za vas, što znači da taj iznos neće moći iskoristiti nitko drugi. Sredstva iz Fonda će u toj mjeri ostati neiskorištena. To ostavlja tanašnu nadu da se u idućem proračunu sredstva za poticaje smanje, zbog nedovoljnog odaziva građana. U suprotnom veliki odaziv bit će (i već jest) poticaj Vladi da poveća budžet za poticaje, što iz perspektive poreznih obveznika znači povećanje porezne presije i daljnji pad standarda, dakako osim onima koji se dočepaju poticaja. Njihov će standard zahvaljujući dobivenom novcu (kroz nepravednu politički uvjetovanu redistribuciju) porasti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Poljoprivredni teatar apsurda

Oznake

OPG, Osatina, poljoprivreda, poticaji, Zorić

Jučer i danas drama na slavonskim poljima. U pitanju je dakako eksploatacija “javnog dobra”. S jedne strane OPG koji obrađuje zemlju zadnje dvije godine, a s druge tvrtka koja navodno ima odluku o korištenju te iste zemlje. Oba tabora ratara smatraju kako imaju pravo na eksploataciju spornog zemljišta. Nakon što su se traktorima zaputili na lice mjesta nastao je show. Traktorski šah. Jedni blokiraju druge u nastojanju da preuzmu kontrolu nad zemljom.

OPG koji obrađuje zemlju zadnje dvije godine igra na kartu nekog pravila koje mu omogućuje da ukoliko posije novu kulturu na zemlji novi posjednik mora čekati narednih 6 mjeseci da stupi na posjed. Tvrtka s odlukom o korištenju te iste zemlje izgleda to želi spriječiti. U svemu zapravo uopće nije jasno tko ima kakav ugovor i ima li ga uopće.

Jasno je samo da je zemlja državna, da dozvole bilo jednima, bilo drugima dijeli neki birokrat, da postoje pravila koja onemogućuju korištenje zemlje, te kako je i jednoj i drugoj strani država u zadnje dvije godine poklonila preko 25 milijuna kuna poljoprivrednih poticaja od novca poreznih obveznika (vidi ovdje i ovdje). Ima u priči još aktera koji i sami sišu poticaje, poljem juri i jedan VW Golf s istaknutim logotipom tvrtke koja je ugašena 2014. godine, a spominje se i jedan ministar.

Kada država kroji živote ljudima, kada je javno vlasništvo glorificirano – a privatno stigmatizirano, te kada je borba za eksploataciju “javnog dobra” jedini način za probitak, onda jedino što možemo očekivati jest još ovakvih apsurdnih (i skupih) predstava. Od hrvatskih polja porezni obveznici nemaju ništa, a plaćaju ih kao da na njima raste obilje prvoklasnih ratarskih proizvoda koje im potom ljubazni državni službenici dostavljaju na kućni prag sasvim besplatno i uz obilje zahvalnosti. Iz perspektive poreznih obveznika dakako potpuno je svejedno tko će pobijediti u traktorskom duelu. Bez obzira na ishod država će ih kao i uvijek beskrupulozno iskoristiti. Na njihov račun gubitnicima će nadoknaditi izgubljeno, a pobjednicima kupiti nove strojeve, izgraditi farme i dati poticaje po hektaru ili kraće rečeno – dati sve za ništa.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Matematika državnih poticaja (for dummies)

Oznake

Država, matematika, poticaji

Nastavno na jučerašnju misao o poticajima u ovom tekstu ću na najjednostavniji mogući način, kroz nekoliko banalnih i manje banalnih primjera, demonstrirati matematiku koja se skriva iza svake priče o državnim poticajima.

Krenimo…

Svima poticaj!

Kada bi država svakom poreznom obvezniku kupila automobil iznos poreza kojeg bi porezni obveznik morao u tu svrhu platiti bio bi jednak cijeni automobila. Ili kao da ga je kupio u cijelosti vlastitim novcem. Učinak državne intervencije je u tom slučaju jednak nuli. Jednako tako kada bi svakom poreznom obvezniku država subvencionirala samo dio cijene automobila učinak državne intervencije bio bi jednak nuli. Svatko plaća porez u iznosu jednakom vlastitom primitku poticaja što svedeno na istu stranu jednakosti daje nulu. Koliko si dao, toliko si uzeo. Efekta nema, niti u porezu, niti u poticaju.

Polovici poticaj!

Kako bi efekt državne intervencije bio vidljiv država mora kupiti i podijeliti manje vozila no što je ukupno poreznih obveznika. Za takav zahvat potrebno joj je i manje novca kojeg će uzeti poreznim obveznicima.

U sljedećem primjeru država je kupila 5 automobila za 500 novaca i trošak podijelila sa 10 poreznih obveznika pa tako svaki plaća trošak u iznosu 50 novaca kroz porez.

Učinak državne intervencije je ovdje jasno vidljiv (ali obratite pažnju gdje). Porezni obveznici 1,3,4,7 i 9 su pobijedili na natječaju za poticanje kupnje vozila te su vozilo vrijedno 100 novaca dobili za samo 50 novaca. Porezni obveznici 2,5,6,8 i 10 uplatili su jednak iznos poreza kao i 1,3,4,7 i 9 ali nisu dobili mogućnost kupiti vozilo. Učinak državne intervencije za njih je utoliko negativan. Iznos poticaja za kupnju vozila prvima jednak je iznosu izravnog gubitka novca kroz plaćeni porez drugima.

Učinak državne intervencije u sumi je 0, što država i koristi kao argument i tvrdnju da su poticaji neutralni, no učinak, ako ste obratili pažnju na taj detalj, treba mjeriti kao sumu posebno negativnih i posebno pozitivnih transakcija pa je tako za polovicu poreznih obveznika učinak pozitivan, a za drugu polovicu negativan.

Poticaji manjini!

Kada bi država namijenila poticaj za kupnju automobila samo jednom poreznom obvezniku, a trošak podijelila sa svima, tada bi jedan od sretnika dobio mogućnost automobil kupiti za samo 1/10 cijene dok bi preostalih devet poreznih obveznika podmirili ostatak iznosa do pune cijene automobila.

Iako ovdje država poreznog obveznika nije udarila istom snagom kao u prethodnom slučaju ipak je nepravda proizašla iz državne intervencije jasnije vidljiva.
Stoga državna intervencija, u ovom slučaju subvencije, ne mogu biti i nisu neutralne. Štoviše, njima se pospješuje stvaranje imovinskih razlika između članova društva i stvaranje povlaštenih klasa ljudi putem planske (političke) redistribucije osobne imovine (oporezovanog novca, štednje, kapitala…) preostalih građana.

Poticaji demokratskoj većini!

Kada bi se o ovom pitanju odlučivalo metodom demokratske većine tada bi učinak državne intervencije za manjinu bio iznimno negativan.

U primjeru 8 od 10 poreznih obveznika dobiva poticaj za kupnju automobila.

Demokratska većina će svoje automobile kupiti uz pomoć 20% poticaja, dok će preostala dvojica poreznih obveznika kroz porez platiti ostatak do pune cijene za svakog od tih osam pripadnika demokratske većine.

Učinak državne intervencije za demokratsku većinu je simboličan, pa bi se većina lako mogla naljutiti na državu i zatražiti znatno više, a za manjinu evidentno iznimno negativan.

Ali nisu svi isti!

Dosadašnji pojednostavljeni prikaz u kojemu su svi porezni obveznici identični u smislu ostvarenih prihoda i plaćenih poreza može se zakomplicirati do krajnih granica. Samo to bi onda bilo shvatljivo tek malom dijelu onih kojima te stvari ne treba objašnjavati.

Dodajmo još iznos ukupno uplaćenog poreza za svakog poreznog obveznika i pogledajmo koliki je prema tom omjeru udio pojedinog poreznog obveznika u cijeni koju je potrebno platiti za kupnju subvencioniranih vozila.

Primjer je sličan drugome (poticaji polovici), znači imamo 5 vozila za 10 poreznih obveznika. No u ovom primjeru porezni obveznici se razlikuju u iznosu poreza kojeg uplaćuju u državni proračun. Očito je kako se uvođenjem samo jedne nove varijable stvar komplicira, pa zamislite kako bi bilo da u izračun ubacimo još jednu vrstu poticaja za nešto drugo, treće ili četvrto, da ne govorim o bezbroj drugih varijabli koje također utječu na stvar. No u konačnici to je nepotrebno jer način na koji poticaji funkcioniraju, uključujući i efekte koji se njima postižu, ovime su dosljedno opisani.

(otvorite prikaz u novom ‘tab’-u svojeg browsera)

Iz ovog nijansu kompleksnijeg odnosa poreznih obveznika prema državnom proračunu i pitanju subvencioniranja automobila vidljivo je sljedeće:

• Da pojedini porezni obveznici uplaćuju znatno više novca u proračun od drugih (npr. 1,3 i 6)
•  Kako bi 1,3 i 6 umanjili gubitak svojeg osobnog dohtoka moraju se natjecati za državne povlastice protiv onih koji iz proračuna žele povući više no što u njega uplaćuju
• Kako mnogi u toj borbi za povlastice izvuku deblji kraj, jer povlstica nema dovoljno za sve, a znatno deblji kraj u slučaju da se ne domognu subvencije izvuku oni koji plate više poreza u državni proračun

Primjerice osoba 1 uplatila je 500 poreza, kao i osoba 6, ali je dobitkom povlastice za kupnju automobila smanjila negativan učinak državne intervencije u odnosu na osobu 6 koja nije dobila povlasticu, te istovremeno na taj način ostvarila efekt porezne olakšice u iznosu 20%. Ta osoba rekla bi da si je tako vratila dio onoga što je ranije uplatila u proračun.

Međutim efekt porezne olakšice za osobu 6 je jednak nuli, a negativan učinak državne intervencije na nju je duplo veći nego kod osobe 1. A govorimo o osobi koja puni proračun jednakom predanošću kao i osoba 1.

Drugim riječima kod svake osobe koja nije kupila automobil učinak državne intervencije biti će negativan, a čim više takva osoba uplaćuje u državni proračun negativni učinak državne intervencije se za nju povećava (osoba 6).

Najbolje prolaze oni koji u proračun uplate malo, a iz njega zahvaljujući socijaloj državi i plansko-intervencionističkom pristupu ekonomiji povuku puno. Primjerice osoba 4 je poticaje iskoristila bolje o ostalih. Uplatila je samo 20 od ukupno 1250 prikupljenih poreza, a dobila vozilo vrijedno 100.

Učinak državne intervencije je za nju izrazito visok (udio njenog poreza u cijeni automobila je samo 8, a dobila je preraspodjelom na druge ostatak od 92) kao i efekt porezne olakšice (500%, odnosno povukla je iz proračuna 5x više no što je u nj uplatila). Majstorski. Također prema tumačenju socijalističkog političko-ekonomsko-pravnog establišmenta sve legalno. I sasvim očito nepravedno.

Završna misao!

I tu vidimo čime se država bavi kada se bavi dijeljenjem poticaja, i sa kakvim efektom u konačnici. Istovremeno shvaćamo da se time nikako ne bi trebala baviti (niti “bolje”, kako neki naivno kažu, niti ikako). Sve ove peripetije postat će stvar prošlosti onoga dana kada država prestane redistribuirati tuđi novac na sve i sva, a svatko plati račun za one stvari koje želi imati u vlastitom dvorištu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Misao o poticajima

Oznake

Država, pljačka, poticaji, poticaji za električna vozila, proračun

… bez obzira o kojima je riječ, a recimo da govorimo o poticajima za kupnju e-vozila što je full cool stvar u posljednje vrijeme. Nikad jeftinije do novog gadgeta uz pomoć novca nekih drugih poreznih obveznika koje nikad neću morati pogledati u oči jer tu je državni proračun u kojem političari lako sve njih utope.

Političari čine čuda s tuđim parama. Samo što su pare rezervirane za one koji: 1. već imaju ozbiljnu lovu u džepu da uopće mogu razmišljati o kupovini auta 2. kojima se da zajebavat s papirologijom koja im omogućuje da hape pare.

Trošak naravno podmiruju oni koji: 1. nemaju lovu u džepu da uopće mogu razmišljati o kupovini auta 2. kojima se ne da (ili ne znaju) ili nema smisla (s obzirom na prethodnu točku) zajebavat s papirologijom 3. koji imaju tu nesreću da ne mogu izbjeći plaćanje poreza od kojih će država tako perfidno opljačkanu lovu pokloniti onoj prvoj skupini lukavaca i podržavatelja planske redistribucije tuđe imovine.

Lopovluk je lopovluk. Bez obzira kupovali se otetom lovom e-auti, traktori, konji, masline, gradili brodovi ili zapošljavali pripravnici u uhljebničkom sektoru.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nemoral iza poticaja za kupnju električnih automobila

Oznake

automobil, BMW i3, hibrid, hybrid, poticaji, poticaji za kupnju električnih automobila, Prius, Tesla

U ožujku prošle godine pisao sam o poticajima za kupnju električnih automobila, kako oni utječu na trgovce automobilima, kako na kupce automobila ali i na porezne obveznike. Nije bilo potrebno uložiti previše mentalnog napora da se pretpostavi kako će sredstva namijenjena subvencioniranju biti brzo razgrabljena te da će se mjera prezentirati kao vrlo uspješna. A kako i ne bi, jer glavni akteri priče su političari koji smatraju da je njihov posao da jednima uzimaju kako bi uzeto davali drugima, te s druge strane građani kojima se pogoduje. O uspjehu stvari slušat ćemo samo iz usta političara i usta povlaštenih građana. Priča se i jednima i drugima toliko svidjela da su političari odlučili sredstva namijenjena istoj stvari za ovu godinu uduplati, a da se stvar dobro zakalemila saznajem i u novom broju Auto Kluba koji kaže da je preko 400 vozila, što hibridnih, što električnih, već zakapareno, i čeka da država pusti lovu i oni dođu u ruke svojih ponosnih vlasnika.

Blago si ga povlaštenoj ekipi. Političari imaju opravdanje za vlastito postojanje, a ponosni vlasnici high-tech igračaka razlog više da im drže štangu. Ruka ruku mije. Povlaštenima još treba izgraditi i punionice širom Lijepe naše kako bi se mogli lakše kretati, za što će nema sumnje ključnu ulogu odigrati politikanstvo i lobiranje, jer kamo bi došli kada bi utičnice u vlastitim kućama dali “besplatno” na raspolaganje svima koji voze na struju. Koliko bi ih onda koštao kilovat struje po kilometru i bi li onda klasne neprijatelje nalazili u onima čije vozilo ima bateriju većeg kapaciteta i koji eno baš čeka iza ugla da drugome nabije račun za struju? Socijalizirati treba trošak, a ekologija, koja se ovdje još nikome nije stigla ogaditi (pitajte španjolce o iskustvu sa solarnim pločama), će poslužiti kao dobro opravdanje za isto.

Oni čija se riječ ne čuje i u ovom slučaju su porezni obveznici. Nema sumnje da i među povlaštenima ima poreznih obveznika, čak vjerujem da su u debeloj većini, no u odnosu na poreznog obveznika nije kupio jedno takvo vozilo koliko su ovi povlašteni porezni obveznici zapravo porezni obveznici, a koliko porezni konzumenti? Poticaj možemo zamisliti kao jedan obilan povrat poreza za odabrane građane. Ni u ludilu nije moguće isplatiti ga svima, prema načelu jednakosti zakona, već samo odabranim, malobrojnim građanima. U ovom slučaju to su oni koje je država odabrala da prime poticaj za kupnju e-automobila. Jer kada bi poticaj bio dan svima, prema načelu jednakosti pred zakonom, svakom u jednakoj mjeri i u istom trenutku, tada bi država momentalno ostala bez novca, odnosno shvatili bismo da država zapravo nikome ne daje ništa niti mi što dajemo sami sebi, a posredstvom države. Kada govorimo o poticajima tada svjedočimo o igri s nultom sumom, u kojoj da bi netko dobio drugi mora izgubiti, što i jest karakteristična posljedica planske (političke) redistribucije. Za razliku od distribucije putem tržišta ovdje ne postoji tzv. win-win situacija gdje obje strane od transakcije imaju korist.

Priča o poticajima tek je priča o borbi za osobnu korist posredstvom države, priča o prebacivanju troškova ispunjenja vlastitih želja i ideala na nekoga drugoga, sasvim legitimna, nema što, jer zakoni su takvi, umjesto na pravo usmjereni su na pravdu, bilo ekološku, socijalnu ili neku drugu, u konačnici svejedno. U očima klasičnog liberala ovo je krajnje nemoralna rabota.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O degeneraciji hrvatskog agrara i gospodarstva općenito

Oznake

agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz

Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).

Istina je sljedeća:

Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.

Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.

Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.

Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.

Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.

Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:

Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.

Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…

Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.

Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).

Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.

S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?

Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.

Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mjere za poticanje zapošljavanja su nepotrebne – ukinimo minimalac!

Oznake

burza, HZZ, minimalac, mjere za poticanje zapošljavanja, neradni petak, nezaposlenost, poslovi, poticaji, radna mjesta, zavod

Mnogi ne shvaćaju da se ukidanjem minimalca mogu postići najmanje dvije stvari:

1. sačuvati radna mjesta i
2. zaposliti izvjestan broj nezaposlenih građana

Ponuda rada (radne snage) na tržištu već je dulje vrijeme veća od potražnje za radom (poslodavci). Unatoč tome Vlada raznoraznim intervencionističkim mjerama održava cijenu rada na razini relativno višoj od one po kojoj bi poslodavac zaposlio radnika (ili bi se nezaposlenom isplatilo da se samozaposli). Poslodavci tako ne zapošljavaju nove radnike, jer si ih ne mogu priuštiti, što posljedično utječe i na negativne vrijednosti ekonomskog rasta.

Gomila nezaposlenih s druge strane ostaje trajno nezaposlena i ovisna o socijalnoj pomoći koju su sukladno zakonima i posredstvom državnog proračuna dužni podmirivati preostali (i sve malobrojniji) porezni obveznici. Sretni mogu biti tek oni (iako je sreća relativna stvar) koji imaju posao. No među zaposlenima najmanje razloga za sreću imaju oni koji rade za minimalac. Prilikom idućeg povećanja minimalca njihova radna mjesta su ugrožena.

Na današnjoj sjednici Vlade predložen je Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta koji jednu od postojećih intervencionističkih mjera (neradni petak) u tom kontekstu proširuje i na četvrtak (čl.2 st.7). Mjera neradni petak omogućuje poslodavcu da trošak radnika za jedan dan u tjednu (po novom zakonu i još jedan dan) prebaci na državni proračun, odnosno porezne obveznike. Trošak koji bi za proporcionalni dio (ne)radnih sati time bio pokriven iz državnog proračuna ne smije prelaziti visinu minimalne plaće, a mjeru bi se moglo koristiti najviše šest mjeseci. Po mojem mišljenju to je šest mjeseci previše od optimalnog trajanja.

Ovaj zakon, i mjere koje se njime predlažu, radnu politiku nedvojbeno prebacuje u sferu socijalne politike. Osim toga on stvara nove birokratske zavrzlame zainteresiranim poslodavcima kojima bi bilo pametnije da se koncentriraju na vlastiti biznis nego na sakupljanje bezbrojnih papira i trčanje po državnim uredima, a sve kako bi se dočepali besplatnog novca. Taj novac, ponavljam, država nema. On je oporezovan nekim živim bićima s druge strane proračuna kojima je zbog toga i u proporcionalnom iznosu uskraćeno pravo na vlastitu imovinu (novac). Krajnje je nemoralno na taj način ostvarivati osobnu korist, a nemoral u tom smislu nije ništa manji zato što je u krađi posredovala država koristeći se izmišljenim i nakaradnim zakonskim propisom.

Sve do jedne mjere za poticanje zapošljavanja trebalo bi ukinuti, a u istom koraku i Zakon o minimalnoj plaći. Efekti na zapošljavanje bili bilo znatno bolji, a trošak nepotrebne birokracije značajno smanjen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Da je živ, Reagan bi ismijavao Mrsića i poslodavce koji čekaju poticaje!

Oznake

Hyperactive, lista čekanja, mjere, Mrsić, poticaji, Reagan, startup, zapošljavanje

Jedna tragikomična priča s Jutarnjeg.

Ukratko, informatička start-up tvrtka koja se bavi razvojem mobilnih aplikacija privukla je velikog ulagača, a da bi odradila posao, za koji im je na raspolaganje investitor dao golemi budžet, morala je zaposliti dodatnog stručnjaka. Našli su jednog takvog … i napravili kardinalnu pogrešku! Umjesto da čovjeka plate koliko im vrijedi odlučili su od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tražiti poticaj u okviru Mrsićevih mjera aktivnog zapošljavanja. Što da kažem na to, a da genijalce ne uvrijedim? Ne znam.

Uglavnom, zahtjev za poticaj zapošljavanja im se kuha u ladici nekog birokrata koji je, usput rečeno, pretrpan gomilom sličnih zahtjeva. Točnije 8000 zahtjeva za poticaje zapošljavanja trenutno je na čekanju. Čekaju tako poslodavci, čekaju radnici. Gomila čeka da im država bude posrednik u zapošljavanju. Tako eto izgleda država prepuna freetarda u svojem punom sjaju. U gotovo četiri mjeseca koliko čeka rješenje mladom poduzetniku se sada (neočekivano) desilo da je program poticanja zapošljavanja zamrznut. Nema dosta love za sve koji su se za lovom povampirili. U tome je ostao zamrznut i njegov zahtjev pa mu je palo na pamet nešto doista grozno, a to je da će na kraju, jadan, morati platiti stručnjaka onoliko koliko realno vrijedi. I drago mi je da je tako, zbog stručnjaka.

Tko ide u tal s državom stavlja glavu na panj i nepotrebno preuzima na vrat rizik disfunkcionalne države. A kako i ne bi bila disfunkcionalna kada gura svoj nos tamo gdje joj nije mjesto i još k tome gdje god stigne. Koliko toga je uzela pod svoje ne bi joj bilo dovoljno ni dva milijuna birokrata niti 10 milijuna poreznih obveznika da sve odradi u skladu s obećanjima i očekivanjima.

Međutim je li mladi poslodavac naučio lekciju? Naime, da se osobno odlučim investirati u njegovu tvrtku ne bih ni trenutka tolerirao takve špekulacije sa državom i sitnim interesima. Nekoliko tisuća kuna olakšice posredstvom države ne može opravdati višemjesečni zastoj u projektu kojeg ja financiram! Da ne spominjem njegovu izjavu gdje tolerira birokratski nerad, tobože jadni birokrati su zatrpani poslom… da ne povjeruješ! Pa što njih, skupa s tobom, motivira da budu dio ove krajnje glupe igrarije!?

Ah da, birokrate motivira želja za sigurnim poslom do mirovine, pa smišljaju nepotrebne ALI OBAVEZNE procedure u koje vas privlače povlasticama, a tebe, poduzetniče, to da trošak zapošljavanja ne platiš u cijelosti iz vlastitog džepa već da ga prebaciš malo na porezne obveznike.

Hehe, zato sam vam ja, dragi čitatelji, Pro-market, a ne Pro-business. 😉

Gomila od 8000 ljudi koja stoji u redu i čeka zaposlenje zbog milostinje koja proizlazi iz igre države i uskogrudnih poduzetnika me podsjetila Reaganovu šalu o ekspeditivnosti planske ekonomije i državne birokracije, a ne sumnjam da bi se ista mogla uz sitne promjene modificirati i za prigodu o kojoj je riječ:

Teško je dobiti automobil u Sovjetskom Savezu. Uglavnom ga posjeduju elitni birokrati, a obični građanin nakon što ga naruči u prosjeku mora čekati 10 godina da ga dobije. Procedura kupovine automobila je komplicirana, a platiti ga morate unaprijed. U konačnici tek jedna od sedam obitelji u prosjeku ima automobil.

I tako čovjek naruči automobil, a prodavač mu kaže:
– U redu, po automobil možete doći za 10 godina!
Na to mu čovjek odgovara pitanjem:
– Ujutro ili poslijepodne?
Prodavač ga začuđeno upita:
– Pa kakve veze to ima?
Čovjek proračunato odgovori:
– Ujutro mi dolazi vodoinstalater pa mi više odgovara poslijepodne!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Poticaji hrvatskim ribarima da ne budu ribari

Oznake

bespovratna sredstva, EU, EU fondovi, Europska komisija, MARE/2013/09, poticaji, ribarstvo

Može li priča o poticajima biti bizarnija od same činjenice da su poticaji ništa drugo do li novac opljačkan jednim građanima u ime drugih građana koji su skloni političkoj borbi za ta sredstva?

Može!

Europska komisija nudi 1,2 milijuna eura poticaja ribarima za izlazak iz ribarstva! Naravno, pozadina je i u ovom slučaju vizija nekog EU birokrata kako je ribarska flota mediteranskog priobalja jača od prosjeka EU pa će davanjem bespovratnog novca ribarima mediterana te ribare pretvoriti u nešto drugo, mediteransku ribarsku flotu uprosječiti sa EU, zaštititi ribolovni fond, okoliš, šta god već i u osnovi je nebitno. U tom smislu raspisan je natječaj za testiranje te ludosti, kodnog imena “MARE/2013/09 – čuvari mora”, na koji će se vjerojatno navući izvjestan broj ribara polakomljenih za besplatnim novcem. Specifični ciljevi natječaja otkrivaju zastrašujuće manipulacije građanima (identificirati, testirati, utvrditi) u ime realizacije birokratske vizije. Rastuću europsku totalitarnu birokraciju ne zanimaju realne potrebe tržišta već modeliranje ekonomije u maniri centralističkih planera. Socijalizam par excellence.

Medijska kritika kao i obično nije usmjerena budalaškim namjerama birokrata, i preispitivanju štetnih ideja koje nude i nameću građanima, nego prema nespremnosti domaće birokracije da povuče taj “besplatan” novac. Krivi su tako redom ministarstvo poljoprivrede, uprava za ribarstvo, obrtnička komora, ceh ribarstva, njihove internetske stranice pa i neki birokrati glavom i bradom, što nisu na vrijeme obavijestili i nagovorili ponekog ribara da ostavi svoj brod, postane pokusni kunić u ovom testnom projektu, uzme besplatan novac i otvori recimo obrt za krpanje mreža ili pravljenje mamaca za preostale ribare, dojučerašnje konkurente. Ako projekt ne pokaže željene rezultate i propadne, birokrate neće biti osobito briga, jedan ribar više-manje, neka se prijavi u neki od programa socijalne pomoći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (39)

Oznake

investicije, poduzetništvo, politika, pomoć, poticaji, povlastice

Ako političara tražite pomoć u poduzetničkom poduhvatu zapravo tražite pomoć onoga koji vas sprječava u poduzimanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac