Liberalna misao (39)

Oznake

investicije, poduzetništvo, politika, pomoć, poticaji, povlastice

Ako političara tražite pomoć u poduzetničkom poduhvatu zapravo tražite pomoć onoga koji vas sprječava u poduzimanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatskih 1%

Oznake

1%, Država, hrana, iksica, occupy, porez, poticaji, povlastice, prosvjedi, stipendije, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, zdravstvo

Ne čuje se u zadnje vrijeme vrlo popularna paradigma o 1% jednih koji žive na račun 99% drugih. Jučer i danas prisjetio sam se iste zahvaljujući dva neposredna primjera i došao do zaključka o tome tko su zapravo 1% u Hrvatskoj, barem grubo ilustrirano.

Od jeseni šok za studente u Zagrebu! Cijena menija u menzama poskupljuje s 4,40 HRK na 6,50 HRK! Uzjogunili se momentalno studenti, stali kritizirati sveučilište, SC, državu i zazivati pravdu u kojoj bi ta ista država trebala po demokratskom načelu stisnuti porezne obveznike i osigurati sredstva za održanje subvencionirane cijene hrane takvom kakva jest – jer u protivnom, prebacivanjem troška jela na onoga tko jede, država izgleda čini atak na njegovo pravo da se istovremeno i besplatno obrazuje, ruši temelje društva znanja, potkopava sustav obrazovanja budućih generacija uljuđenih etatista.

Ne priznaju studenti činjenicu kako “besplatno” ne postoji jer sve sasvim očito plaćaju porezni obveznici. Argument koji za uzvrat nude jest kako nisu oni krivi poreznim obveznicima što se i sami ne koriste tim sustavom, što se također ne obrazuju “besplatno” jer prilika im je dana.

No može li se doista svatko tko želi obrazovati besplatno? Na jednog studenta dolazi 10-ak poreznih obveznika koji njegovo obrazovanje financiraju kroz porez. Za svakog novog studenta potrebno je naći novih 10-ak poreznih obveznika koji će izdvajati za njegovo obrazovanje, a da pri tome sami ne koriste tu mogućnost jer u suprotnom opet treba novih 10 koji će financirati itd.. Logično je da u takvom sustavu raspodjele troškova ne postoji matematička računica kojom bi se zadovoljilo očekivanje “besplatnog” obrazovanja svim zainteresiranim poreznim obveznicima. Uostalom da bi se na javnim učilištima taj broj kontrolirao uvedene su kvote kojima se određuje tko će otpasti i postati marginalizirani porezni obveznik, a tko povlašteni student. Dakle 1% (karikirano) u ovom slučaju su studenti koji se obrazuju, jedu, stanuju i voze se gradskim prijevozom na račun mase svojih sugrađana pri čemu kao dodanu vrijednost stječu komparativnu prednost nad njima. I većina tih studenata će pri tome reći kako je to njihovo pravo, kako je to demokratski i na koncu konca normalno (čast iznimkama koje shvaćaju problem).

Populaciju srednjoškolaca i osnovnoškolaca nisam ni dotakao, no i oni su tu, obrazuju se “besplatno” jer tako kaže država u Ustavu koja ove zadnje navedene na školovanje čak i obvezuje pod prijetnjom kaznenog progona. U takvoj okolini sasvim sigurno će prije netko u zatvor nego što li će država ukinuti tu obvezu.

Što je s primateljima poticaja? Uklapaju li se i oni u ovu priču? Država je u određenom trenutku odlučila dati povlastice jednima na račun drugih. Tako su mnogi preko noći postali poljoprivrednici i mljekari, stali koristiti obilate poticaje iz državnog proračuna namaknute poreznom presijom države prema poreznim obveznicima, te pri tome kao i studenti licemjerno govoriti o tome da svi imaju jednake prilike i da su si sami krivi što je nisu iskoristili.

Vidite, i da odmah razjasnimo, imati priliku za izvlačenje koristi putem države na direktnu štetu sugrađana koje država terorizira tako da im novac otima pa daje vama, nije isto što i imati priliku na slobodnom tržištu i od države neometano pokušati vlastitim radom stvoriti nešto što bi drugim ljudima bilo korisno. Stvoriti onim ljudima koji pri tome imaju punu slobodu odlučiti sami hoće li vam za to vaše proizvedeno dobro dati svoj novac ili ne. Ovo zadnje poprilično utječe na to kako ćete razmišljati, jer ukoliko znate da ne postoje državna jamstva u slučaju vašeg neuspjeha (jamstva plaćena novcem poreznih obveznika) tada ćete se svojski potruditi da poštenim i predanim radom zaslužite svoj kruh i da to što radite bude drugima od osobite koristi. To je tržišni princip i kapitalistički način razmišljanja. Za razliku od ovoga što čini država kroz sipanje prava, povlastica i garancija povlaštenim skupinama na račun poreznih obveznika, ovdje nema apsolutno ničega za što bismo mogli reći da je nevaljalo.

Danas u Jutarnjem još jedan primjer ustanka revoltiranih pripadnika skupine “hrvatskih 1%” – Liječnici i medicinske sestre zaposleni u javnim bolnicama u borbi za svoja prava iz kolektivnog ugovora (ovo je jedan oblik garancije koje sam kratko spomenuo u prethodnom pasusu, dakle oblik “prava bez obzira na sve”). Javne bolnice financiraju se novcem poreznih obveznika i kao što već vidimo ponovno ista kategorija problema. Megalomanski, neučinkoviti, rastrošni i korumpirani državni zdravstveni sustav je na koljenima. Samo ove godine kreditima se saniralo 5 milijardi HRK nastalog duga. Pokušava sada država uskratiti povlaštene za prethodno dana prava i naravno da je naišla na dreku. Prekasno je za reforme u smislu smanjivanja radničkih prava. Koliko prekasno? Pet milijardi kuna prekasno.

S obzirom da je pitanje zdravlja i zdravstvenog osiguranja prilično škakljiva tema, jer se ljudi lako dižu na zadnje noge na sam spomen državnog zdravstva u negativnom smislu možda je dovoljno za sada priupitati se koliko točno liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u privatnim poliklinikama i specijalističkim ordinacijama kreće u štrajk? Ni jedan? Nadam se da je jasno na što aludiram.

Da spomenem umirovljenike čiji penzioni fond je pokrala država pa sada njihove mirovine također namiruju porezni obveznici? Bolje ne. Diram u osinje gnijezdo. Sve je jasno. Očito je da većina građana smatra da je država alat za ostvarivanje pogodnosti na tuđi račun i kako je demokracija percipirana kao sustav tiranije i preglasavanja u borbi za te pogodnosti. Tu ideju potkrijepljuje i činjenica kako se na vlasti konstantno izmijenjuju samo dvije političke opcije, a građani naginju čas jednoj pa čas drugoj s obzirom na to koja im ponudi više “besplatnih” stvari (free shit) na račun skupine koju treba preglasati. Nakon izbora većina u pravilu ostane posrana, a slatkorječivi političari uhljebljeni na tronu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sport, moral i povlaštene mirovine!

Oznake

mirovine, moral, povlastice, sport

Svako malo kada se kakva hrvatska sportska reprezentacija nađe u pobjedničkoj zoni Hrvati se ushite, proradi nacionalni ponos, podsjetimo se na one trenutke kada je Hrvatska ostvarila dugo očekivanu samostalnost – osjećaj je sličan, te se krene s pričama o potrebi za priznanjem muke sportaša koji svojim neprikosnovenim talentom i žrvtom tako plemenito propagiraju hrvatski duh u bijelome svijetu.

Sportska pobjeda je po svemu posebna jer nakon nje slijedi priznanje u obliku medalje, čast da se stoji na tronu i uz vlastitu, nad svima izdignutu zastavu pjeva nacionalna himna, pred poraženim protivnicima, očaranom publikom i masom gledatelja okupljenih oko same ceremonije, te onih koji bi pratili u tom trenutku svečanost proglašenja pobjede sportaša putem svojih TV prijamnika. U tome leži ljepota sporta i privilegija užitka tih ljudi, sportaša.

No hrvatima, sportskom lobiju i sportašima to očito nije dovoljno. Aktualiziralo se tako ovih dana pitanje potrebe za dodatnim nagradama za njihov doprinos u sportu i promociji Hrvatske, u obliku povlaštenih mirovina koje bi zasluženo morali primati jednog dana kada onemoćaju, a sve u spomen njihove plemenitosti – za koju su, usput rečeno, već bili nagrađeni u duhu sporta per se. No to je sada manje bitno.

Politika socijalističke vlasti, kakvu danas Hrvatska nedvojbeno ima, je odraz težnje ljudi koji su tu vlast izabrali na tron. Kod nas je to doslovno tron, gdje se postavilo ljude ne bi li ovi mogli pravedno prosuđivati i sipati nagrade zasluženima, gdje god oni bili, što god oni radili i ima li to veze s ekonomskom računicom i smislom. Ne žele ljudi zamarati svoje glave besmislicama logičkog izračuna već žele bezuvjeto priznanje za svakojaki trud u obliku novca i blagostanja.

Sportski lobi, skupina istih tih građana koji su postavljali vlast na tron, snašao se malo bolje od tupog prosjeka, te iskoristio zaista nedvojbeno veliki talent hrvatskih sportaša ne bi li uvjerio vlast kako njima za te zasluge pripada nešto što običnim ljudima ne pripada, nužna povlastica, a s obzirom da nije teško u činjeničnoj analizi doći do zaključka kako će sportaši ostariti i onemoćati, logičan zaključak jest bila povlaštena i podobna mirovina u starosti.

Nitko nema prigovora, nacija je zadovoljna, ponosna na njihove pobjede i odreći će se i vlastitih gaća ako treba ovima priznati neosporivo. Naravno, shvatila bi nacija kada bi ostala bez gaća koliko je tupa i zatrovana propagandom koju si je sama nametnula, pa bi im se stvorila na ramenima magareća glava baš kao likovima u crtiću Tom & Jerry u određenim scenama koje upućuju na njihovu naivnost i glupost.

Povlaštenih skupina, poput budućih povlaštenih sportaša, sada ima neopisivo mnogo i potpuno je besmisleno nabrajati ali ako bi tko želio kontrirati ovoj paušalnoj izjavi neka izvoli komentirati pa ću vrlo rado nabrojati, evo paušalno barem 20 takvih skupina. Gdje god pogledate vidjet ćete nekog povlaštenog. Svaki treći čovjek u ovoj zemlji je na neki način povlašten, a narod je zaista vrlo blizu ove scene s magarećom glavom, no poput protagonista tog crtića nesposoban je prije nego što ispadne glup razlučiti slijed događaja koji do konačnog ishoda vodi.

Najavljuje tako Jutarnji.hr da će vlast do kraja 2012. riješiti i to pitanje. Po nekom njihovom viđenju, nekom pravednom modelu, broju pobjeda, medalja, proputovanih kilometara, odvoženih slaloma, napravljenih kolutova unaprijed ili unatrag, sprinteva s reakcijom starta ispod 0,3s ili Bog zna već prema kojem kriteriju, Hrvatski sportaš ostvarit će pravo, uz sve već navedene nagrade moralnog karaktera sporta, i na povlaštenu penziju.

Kada istaknete u diskusiji kontru tom stavu onda će zagovornici ideje reći kako ima i sportaša koji nisu ostvarili uspjehe i ostali negdje u dvoranama neshvaćenog talenta, ili su se bavili sportom od kojeg nisu mogli živjeti i stvarati kapital tokom života te da im je takva nagrada i pomoć potrebna za starost.

Vrlo je upitno da li je uopće moguće da takav sportaš postoji ili da ih postoji u tolikom broju da bi se trebalo definirati neko opće pravilo za sve sportaše iz kojeg bi pravo na povlasticu proizlazilo. Zašto stavljam na preispitivanje tu pretpostavku? Zato jer se u tom slučaju radi o ljudima koji su, zbog izostanka vrhunskog rezultata i nagrade proizašle direktno iz bavljenja sportom, zasigurno morali raditi i nešto drugo u životu od čega su uopće mogli napuniti želudac pa i odlaziti na treninge. Bitno je i to da se za bavljenje sportom treba kvalitetno i dobro jesti, a takva prehrana je skupa, ili skuplja od prehrane prosječnog čovjeka pa je zasigurno radio i solidan posao uz bavljenje sportom. Od toga posla zasigurno je odvajao u mirovinski fond pa prema tome jednog dana imat će mirovinu zasluženu svojim radom. Zašto bi društvo trebalo nagraditi dodatno takvog čovjeka na konto njegove sportske prosječnosti? Pa ne bi.

Prosječnih sportaša ima cijelo čudo u ovoj zemlji, raznih sportova barem tisuću i načina na koji se ljudi istima bave, s koliko truda i vremena, još toliko. Kuda bismo došli financijski kada bismo svakome od njih priznavali trud davanjem novca? (hipotetski)

Na to će zagovornici povlastica reći da se ne radi o svim sportašima već samo onima koji ostvaruju vrhunske rezultate. O olimpijskim i svjetskim prvacima, prvacima u ligama i po rezultatu i svemu posebnim ljudima, profesionalnim sportašima. Profesionalni sportaš je čovjek poput svakog drugog čovjeka profesionalca u nekom nesportskom zanimanju, poput radnika zaposlenog u nekoj tvornici ili gdje drugdje na tržištu. Za taj angažman prima plaću, u slučajevima vrhunskih sportaša i atraktivnih sportova to su iznosi od kojih prosječnog čovjeka zaboli glava, i iz kojih sportaš po sili zakoa već izdvaja pozamašna sredstva u mirovinski fond iz kojeg će u budućnosti zasigurno imati iznadprosječnu mirovinu.

Uz tu činjenicu neosporno je i da zahvaljujući tom povećanom pristupu novčanim sredstvima tijekom radnog života sportaš stvori više kapitala od prosječnog čovjeka. Pri tome može se raditi o nekretninama, dionicama, dodatnim osiguranjima, plemetnitim metalima, novcu i koječemu već, a s čime u starosti može održati kvalitetu života dostojnu truda kojeg je tokom radnog vijeka ulagao u to sportsko zvanje.

Treba li onda takvom sportašu, koji je već dobio sva sportska priznanja i počasti, još i dodatak povlaštene mirovine koja će realno biti isplaćena na teret nesportaša i radnika iz druge, nepovlaštene skupine, i koju realno nitko nije pitao želi li se odreći dijela svojeg novca za račun ovih? Mislim da ne, no neka tko misli suprotno i slobodno argumentira, ako to želi, uzevši u obzir ovo što sam u članku ukratko napisao.

Svako dobro,
vaš Kapitalac