Inicijativa “Pravo na grad” se izborila za poskupljenje vode

Oznake

cijena, EU, građanska inicijativa, infrastruktura, Jakovina, kanalizacija, kriza, ljudska prava, odvodnja, poskupljenje, Pravo na grad, priključak, projekti, standard, voda, vodovod

Cijena vode 1. travnja raste, procjenjuju, za oko 10-15%. Jučer su o tome pisali manje više svi mediji, a ja ću samo kratko podsjetiti što se krije iza poskupljenja zbog toga što želim dati na znanje svima koji su odobravali građansku inicijativu “vodovod i odvodnja su ljudsko pravo“, o čemu sam napisao komentar u kolovozu prošle godine, da se rezultat podržavanja iste ne poklapa sa onime što su aktivisti njome zagovarali.

Inicijative ovog prizvuka uglavnom gađaju na emocije građana od kojih se očekuje podrška, a podrška je nužna jer institut “europska građanska inicijativa (ECI)” funkcionira tek ukoliko se prikupi dovoljan broj potpisa građana o određenom pitanju, u ovom slučaju teze kako su vodovod i odvodnja (infrastruktura) ljudsko pravo.

Kako su posljedice provedbe projekata koji će proizaći iz inicijative negativne na financijskom planu tako se oni ne spominju u propagandnim porukama tijekom prikupljanja potpisa jer tada ljudi ne bi bili skloni inicijativu podržati. Svojim potpisom, shvatili bi, tada odobravaju izravno terećenje vlastitih novčanika u svrhu realizacije nečije fiks ideje.

Možete mi zamjeriti na generalizaciji, naime svrstavam navedenu inicijativu u isti koš sa svim ostalima koje sam vidio da su proizašle iz ECI, jer se uglavnom radi o inicijativama koje podrazumijevaju ostvarivanje utopijskih ciljeva računajući unaprijed na velike količine novca kojeg će biti potrebno oteti poreznim obveznicima širom EU. Inicijative koje se suprotstavljaju financijskoj eksploataciji građana u ime i putem države, za usporedbu, ne postoje. Šteta.

Hrvatska je od EU preuzela obvezu širenja vodovodne i kanalizacijske infrastrukture, što nema sumnje podržavaju udruge okupljene pod nazivom “pravo na grad” koje su prikupljale potpise za inicijativu unutar hrvatskih granica, a kako bi projekte realizirala država mora namaknuti dodatna financijska sredstva. Ali kako?

Poznato je da država nema vlastiti novac za ostvarivanje tog i sličnih ciljeva već ga namiče represivnim metodama nad građanima (oporezivanjem, kontrolom cijena itd.), u ovom slučaju nad onima koji imaju priključak vode. U realizaciju projekata tako mora krenuti povećanjem cijene vode što se izravno manifestira na kućne budžete građana i njihov standard odnosno na njihovo ljudsko pravo na vlasništvo koje je nužan preduvjet za dostojan životni standard (također ljudsko pravo). Vrijedi usput spomenuti kako je i međustopa PDV-a nedavno podignuta sa 10% na 13% što će također pomoći u zatvaranju financijske konstrukcije projekata.

Međutim, povećanje cijene vode u industriji može posljedično dovesti do lančanog poskupljenja druge robe, primjerice hrane, što će dovesti do daljnjeg pada standarda građana, slabljenja kupovne moći i daljnjeg pada ekonomske aktivnosti na ovim prostorima.

Za kraj ne zaboravimo kako se priključak na vodu i kanalizaciju plaća, što je ekonomski u potpunosti razumljivo (meni), pa ako se građanima sruši standard i kupovna moć, što je logična pretpostavka posljedice nametanja financiranja adhoc izgradnje nove infrastrukture na njihova leđa, odakle će smoći novac potreban za plaćanje tog priključka koji je nedvojbeno proizašao iz borbe da bude omogućen kao ljudsko pravo tih istih građana? To bi bilo najbolje pitati okupljene oko inicijative “pravo na grad”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Model referendumskih promjena Ustava i zakona po mjeri interesnih skupina

Oznake

GONG, Hrvatska, Pravo na grad, referendum, sindikat, Ustav, ustavne promjene, vlada, vladavina prava, vlast, zakon

Jedno od pitanja koje je potaknuo skorašnji referendum jest svakako način na koji se referendumom može utjecati na ustavna i zakonska pitanja.

Svoje viđenje na to pitanje dala je družba raznoraznih sindikata i nevladinih organizacija (realno radi se o produženoj ruci vlasti, NGO-ovima, koji potpomažu samovoljne vlastodršce, a da toga nisu ni svjesni) koje je javno predstavio GONG i dokumentirao ovdje.

Osim što bi rado pojednostavili način na koji se pokreće referendum i kako su opisali dokumentom tako bi rado i da se o nekim pitanjima ne može ni u kojem slučaju raspravljati. Prilično oprečna logika družbe koja navodno propagira ravnopravnost građana i direktnu demokraciju. Ta pitanja su sljedeća:

• pitanja kojima se ugrožavaju najviše vrednote ustavnog poretka definirane u članku 3. Ustava RH „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav”
• pitanja kojima se ugrožava nacionalna sigurnost i obrana
• pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze
• obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma
• pitanja koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora

Mišljenja sam kako ni jedno od navedenih pitanja nije pitanje koje bi trebalo isključiti od propitkivanja pred građanima. Za neka pitanja to smatram u cjelini, a za neka u pojedinim elementima (primjerice prvo, koje se odnosi na članak 3. Ustava, gdje većina pojmova nije nigdje egzaktno definirana, primjerice “socijalna pravda”, pa su podložni svačijem tumačenju, želji za interpretacijom i manipulacijom u okviru subjektivnog, a realno prepušteni na samovoljnu definiciju i odluku vlastodršcima u danom trenutku).

Nadalje sva pitanja iza toga također idu na ruku prije svega vlastodršcima koji zabranom javnog referendumskog odlučivanja o tim pitanjima postaju apsolutni vlasnici odluka nad tim pitanjima. Dakle političarima će se prepustiti da određuju pitanja nacionalne sigurnosti i obrane, pa ako oni odluče obračunati se sa hipotetskim unutarnjim neprijateljem tada će imati apsolutno pravo da to čine kako god i kada god žele, kao i da definiraju pojam ugroze nacionalne sigurnosti (to može biti sasvim legitiman zahtjev mase da vlast odstupi koji će se tada moći kategorizirati kao napad na državu).

Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma su obveze koje su preuzeli ti isti ljudi u ime građana, i u pravilu na račun građana iz kategorije poreznih obveznika. Ako se na preuzete obveze ne može utjecati tada političari također dobivaju apsolutno pravo da definiraju sporazume u međunarodnoj politici ili preuzimaju obveze iz postojećih bez prava građana da ih ospore. Isto vrijedi i za pitanja imenovanja u nadležnosti Sabora, gdje dati bianco ugovor za zapošljavanje birokrata birokratima u ruke može biti od koristi samo birokratima. Nismo li dosad već nešto naučili o tim stvarima?

Osobito sporna su pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze. Naime sam Ustav u svojem članku 51. kaže:

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje. Naime ministar Linić ispred ministarstva financija kao i porezna uprava vrše sustavni progon mnogobrojnih poreznih obveznika – poreznih dužnika. U skladu s ustavom tog progona ne bi smjelo biti, a vlast bi kao nositelj javnih financija trebala financije države usklađivati sa mogućnostima njenih građana da plaćaju porez.

Kako je moguće da vlast ne usklađuje financije države i da istovremeno vrši progon iscrpljenih poreznih obveznika kada znamo da oni više nisu u mogućnosti nositi taj teret? Tako što zakoni nadilaze ustavne odredbe s jedne strane, a vlast vrši samovolju s druge strane.

Zagovaranjem zabrane mogućnosti referendumskog glasovanja o pitanjima proračuna i poreza udruženi sindikalci i NGO-ovi također čine nedvojbenu uslugu vlastodršcima, a poreznim obveznicima nedvojbenu štetu kojoj u ovom trenutku svjedočimo promatrajući posrnulo hrvatsko gospodarstvo, osiromašene i apatične građane, i koja objašnjenje nalazi u prethodnom pasusu.

Zašto udruženi sindikati, s obzirom na navedeno, zagovaraju sve navedene zabrane, a među njima ključnu vezanu za financiranje države? Upravo zbog toga što su sami dio tog okvira kojeg bi voljeli očuvati. Naime većina sindikata sudjeluje u kreiranju i izmjenama zakona i u pravilu je vrlo bliska vlastima. Oni se kao i vlast financiraju novcem građana koje asimiliraju pod sobom. To je u njihovom slučaju članstvo zatočeno kolektivnim i granskim ugovorima, a u slučaju države to su građani, porezni obveznici. Sindikati su produžena ruka vlasti.

NGO-ovi se, kao indirektni interesni partneri, u velikoj mjeri financiraju novcem poreznih obveznika. Iako ih većina zagovara političku neovisnost i nepristranost zapravo bez skrupula primaju novčane potpore iz državne blagajne. Odlučivanjem o pitanjima proračuna i poreza otvara se mogućnost da građani odluče suprostaviti se neracionalnom trošenju javnog novca (realno novca kojeg im država otima pod okriljem poreznih zakona i zanemarivanjem ustavnog članka 51.) što predstavlja opasnost prestanka financiranja njihovih aktivnosti novcem tih istih građana. Građane stoga treba sprječiti da odlučuju o načinu na koji se i u kolikoj mjeri troši njihov vlastiti novac.

Tako pitanje trošenja novca građana kao i uvođenja novih poreza postaje apsolutno pravo vlastodržaca i povezanih interesnih skupina koje stoga predlažu zabranu referendumskog propitkivanja tog problema. Upravo u ovom trenutku svjedočim lakoći promjene poreznog zakona. Naime ministar Linić najavljuje obavezno podnošenje porezne prijave za sve fizičke osobe koje ostvaruju drugi prihod počevši od 2014. godine. Prenosi Vlada na svojem Twitter profilu:

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH3h

Linić: Uvodi se obveza podnošenja godišnje porezne prijave za fizičke osobe koje u poreznom razdoblju ostvare drugi dohodak #proračun

Na jednak način i bez sumnje jednakom lakoćom interesne skupine mogu izlobirati, a vlast donijeti odluku da se bilo koji postojeći porez povisi te uvede novi, a građane koji o tome nemaju pravo odlučiti – dotatno financijski eksploatira. Kakav sjajan primjer jednakosti.

Udruženi sindikati i NGO-ovi koji predlažu ovaj model i ograničenja mogu predlagati što hoće no građani, osobito porezni obveznici, trebali bi biti vrlo oprezni u odobravanju tih prijedloga i istima pristupiti vrlo kritički. Uostalom u samom uvodu dokumenta oni kažu kako zabrana navedenih pitanja proizlazi iz ustavnih vrijednosti. Već negiranje članka 51. u praksi govori kako mogućnost prepuštanja pitanja proračuna i poreza pod apsolutnu kontrolu vlasti nije ustavna vrijednost, a iz sličnih razloga, možda ovim tekstom manje objašnjenih jer sam se želio zadržati na primjeru proračuna i poreza, niti su ostala pitanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

“Pravo na grad” u borbi za ljudska prava primjenom totalitarnih mjera

Oznake

EU, inicijativa, komisija, ljudsko pravo, peticija, politika, prava, Pravo na grad, totalitarizam, trošak, UN, voda i odvodnja

Inicijativa raznoraznih građanskih i nacionalnih udruga pod nazivom Pravo na glad, pardon, Pravo na grad, danas me putem facebookovog automatskog sustava obavijesti o zanimljivim sadržajima obavijestila o svojoj najnovijoj ideji – Prikupljanju potpisa za prvu Europsku građansku inicijativu koja na dnevni red tijela Europske Unije pokušava staviti pitanje prava na vodu i kanalizaciju za sve Europćane. Kodni naziv ideje je “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“.

Prije svega razjasnimo što je to Europska građanska inicijativa (ECI). To je metafizički instrument predan u ruke europćana koji im omogućuje da Europsku komisiju natjeraju da radi ne samo ono što si sama zamisli već ono što si udruženi europćani zamisle. Uspješnost ECI obvezuje Europsku komisiju da podnese zakonodavni prijedlog vezan za problematiku na koju ECI upućuje.

ECI ne postoji kao fizičko tijelo već se rađa nebrojeno puta oko određene društvene ideje i to u slučaju kada se oko iste sakupi složnih milijun europćana, a kako ne bi prevladali interesi pojedinih zemalja osmišljene su minimalne kvote po pojedinim državama članicama koje u sumi čine najmanje milijun idealista. Hrvatska tako može sudjelovati u ECI već sa prikupljenih 9000 potpisa podrške nekoj kolektivnoj ideji sa svojim europskim sumišljenicima. Zapravo teško možemo nazvati ideju jednog milijuna kolektivnom idejom, s obzirom da je europćana 500 milijuna, stoga je sam ECI prije instrument za ostvarenje ciljeva interesnih i lobističkih skupina nego instrument za ostvarenje općih društvenih ciljeva. Iako će ECI reklamirati upravo tako.

Pravo na grad je odlučilo pokrenuti blic akciju (dva dana prije krajnjeg roka) prikupljanja potpisa potpore hrvatskih europćana ideji “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“. Ipak malo su zakasnili jer udruženi europćani već su prikupili dovoljan broj potpisa među sobom da izađu pred Europsku komisiju i dobiju prijedlog zakona po mjeri plemenite ideje. Stoga je ova domaća akcija okarakterizirana kao akcija podizanja svjesnosti o europćanskoj inicijativi u Hrvata kroz koju bi se sustavno povećavao njen legitimitet, što je ističu – važno.

Ideja nije došla iznebuha, naime generalna skupština UN-a još je prije 3 godine donijela rezoluciju u kojoj pravo na dostupnost čiste i pitke vode te kanalizacije svrstava u ljudska prava, a sukladno milenijskim razvojnim ciljevima (Millennium Development Goals) obvezuje članice UN-a da do 2015. godine poduzmu sve potrebne mjere kako bi se broj ljudi kojima je pitka voda nedostupna (884 milijuna) prepolovio:

Calls upon States and international organizations to provide financial resources, capacity-building and technology transfer, through international assistance and cooperation, in particular to developing countries, in order to scale up
efforts to provide safe, clean, accessible and affordable drinking water and sanitation for all

prevedeno na hrvatski:

Skupština UN-a poziva države članice i međunarodne organizacije da osiguraju financijska sredstva, povećaju kapacitete i tehnološki transfer, uz međunarodnu pomoć i suradnju, osobito zemljama u razvoju, kako bi se povećali napori koji bi omogućili sigurnu, čistu, dostupnu i prihvatljivu pitku vodu i kanalizaciju za sve!

Otkako je rezolucija donesena 2010. godine gotovo da nisu postignuti ikakvi pomaci u ostvarenju konačnog cilja. UNICEF prošle godine izvješćuje o još uvijek žednih 783 milijuna stanovnika planeta Zemlja. Stoga je mogućnost aktivacije instrumenta ECI postala šansa skupini eruopćana koja gura pitanja prava na vodu i kanalizaciju, iz pozicije stanovnika najrazvijenijih zemalja svijeta gdje se žedni broje u promilima, te se od EK očekuje prvi zakon u novijoj povijesti koji bi osigurao to novopečeno ljudsko pravo europćanima i pokrenuo potrebne mjere za njegovo ostvarenje u obliku zakonske prisile.

Uvođenjem nekog zakona, koji bi vlade europskih zemalja prisilio da trošak financiranja vodoopskrbe i odvodnje prebace na državne proračune, neće učiniti europćane išta manje žednima, jer kao što rekoh oni zahvaljujući svojoj razvijenosti već odavno nisu žedni. Zakon ih doduše može učiniti tek više žednima i to na način što će se trošak održavanja i nadogradnje sustava besplatne vode i odvodnje ponovno prelamati na njihovim leđima kroz rigidnije oporezivanje. Ako i to ne bi bio problem tada je smisao oživotvorenja takvog zakona u EU više simboličkog karaktera. Nerazvijene zemlje imale bi se povesti za primjerom razvijenih zemalja, no zamislite do kakvih financijskih posljedica po porezne obveznike jedne Namibije bi dovelo stavljanje na snagu takvog zakona.

Da li ideja o dovođenju pitke vode i kanalizacije čak i u stotinama kilometara udaljene pustinjske oaze u kojima žive nomadi opravdava prisilu nad poreznim obveznicima koji bi vlastitim novcem morali omogućiti izgradnju te infrastrukture? Je li dovođenje vode i kanalizacije jednom jedinom živućem čovjeku na vrhu Himalaje opravdava utrošak svih raspoloživih resursa? A što je s vremenskom preferencijom u tom slučaju? Za koji vijek se gradi ta investicija? Što je sa slobodom kretanja ljudi? Zamislite da se plati suludo visok trošak izgradnje vodovodne i odvodne infrastrukture u nekom zabačenom brdskom selu, a nova generacija stanovnika se odluči preseliti u urbanu sredinu te selo ostane napušteno. Ljudsko pravo kojeg čovjeka će u tom slučaju osiguravati vodovodna mreža kada ni jednoga tamo više nema?

Mora li se interese čovjeka A, koji živi u urbanoj sredini, podrediti realizaciji fiks ideje kako čovjek B, koji je gorštak i živi negdje u brdima, mora na njegov račun dobiti pitku vodu i kanalizaciju, kao da sam nije svjestan svoje pozicije? Ili je možda zarobljenik koga ili čega pa ne može otići živjeti u urbanu sredinu gdje po četvornom kilometru postoje stotine slavina s tekućom pitkom vodom i jednako toliko WC školjaka i kanalizacijskih odvoda?

S druge strane nevjerojatno velik i pozitivan učinak na ovu problematiku pokazalo bi već ukidanje svih zakona i pravilnika koji reguliraju načine crpljenja pitke vode iz zemlje i koji upravo u ovom trenutku sprječavaju europćane, i ostale građane razvijenih i prereguliranih država svijeta, da se napiju vode do grla. Država, njeni zakoni i pravilnici ne dozvoljavaju vam da u vlastitom dvorištu bez pitanja izbušite bunar. Dužni ste u tom smislu tražiti odobrenje birokrata i dati im novac, a to će opravdavati brigom o vodi i zaštitom okoliša. Dozvolu za bunar mora tražiti i onaj gorštak iz prethodnog pasusa, koji je izabrao živjeti slobodnjačkim životom, jer u suprotnom riskira nasrtaje države u obliku novčane i zatvorske kazne.

Pravo na grad sa svime navedenim pretpostavljam neće složiti jer kaže:

Pravo na vodu i odvodnju dodatno je ugroženo tržišno orijentiranim pristupom Europske komisije te naglaskom na natjeacanju i liberalizaciji u sektoru ovih javnih usluga. No, ljudska su prava iznad interesa tržišta, a voda je javno dobro neophodno za život i zdravlje. Stoga voda mora ostati izvan pravila tržišta.

Pravo na grad predlaže totalitarne mjere (toga vjerojatno nisu svjesni) za ostvarenje ovog “prava” i zahtjeva da:

1. Institucije EU i države članice budu obvezane osigurati da svi stanovnici uživaju pravo na vodu i odvodnju.

Kapitalac: Obveza i provedba ideje podrazumijeva prisilu države nad građanima. Država nema vlastiti novac kojim bi mogla dovesti vodu i kanalizaciju u dom svakog građanina već taj novac prethodno mora građanima oduzeti da bi njime gradila takvu infrastrukturu. Građanin koji nema vodu sasvim sigurno će vodu imati visoko na listi prioriteta i platit će realnu cijenu uvođenja vode u svoj dom i bez intervencije države.

2. Opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne budu podvrgnuti pravilima unutrašnjeg tržišta EU te da se onemogući liberalizacija vodnih usluga.

Kapitalac: Spomenuo sam primjer s bunarom. Građanima nije dopušteno da na vlastitoj zemlji izbuše bunar kako bi došli do vode. Istovremeno očekujete da se za pitanje opskrbe besplatnom vodom pobrine vlast države koja u ovom trenutku zakonima i pravilnicima brani pristup vodi tom istom čovjeku. Možda nije jasno na prvi mah ali radi se o kontradikciji. Ako netko čovjeku sprječava korištenje vode onda je to država prije svega, a ne tržište ili liberalizacija.

3. EU uloži veće napore u postizanje univerzalnog pristupa vodi i odvodnji.

Kao što rekoh, ideja je plemenita ali put kojim ste krenuli u njeno ostvarenje vodi u smjeru daljnje neracionalnosti u upravljanju resurstima nad kojima vlade država te upravljačke strukture EU polažu sve veća prava uz posljedično smanjenje prava građana da raspolažu vlastitom imovinom kojom se politički ciljevi, te ciljevi interesnih skupina, plaćaju. S obzirom da se projekt posredstvom vlada i osiguran zakonom koji očekujete može sprovesti tek uz obilato financiranjem novcem građana EU time ulazite u njihova druga ljudska prava – primjerice pravo na imovinu. Dakle jedino što može pomoći žednim građanima jest upravo tržište i spontana suradnja ljudi u izgradnji sretnije i prosperitetnije te manje žedne budućnosti svih stanovnika planeta Zemlje, a anđeli ne sjede u vladama i centraliziranim komisijama već visoko na nebesima.

Već sam jednom bio napomenuo, ali budem opet (i opet ako treba), kako se ovakve ideje, politike i mjere koje iz njih proizlaze ne smiju suditi po osnovnim namjerama, doista ideja o svima dostupnoj vodi je sjajna i volio bih živjeti u takvom svijetu, no okanimo se beletristike i fikcije. Ideje treba suditi po njihovim realnim učincima i konačnim rezultatima, naročito kada govorimo o pitanjima u kojima se obraćamo vlastodršcima sa zahtjevom za iznalaženje zakonskih rješenja i novih regulacija. Vlast i birokracija imaju nisku otpornost na razmnažanje uslijed promoviranja takvih ideja, a liječenje proizašlih posljedica često je nemoguće i skupo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac