Oznake
BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz
U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.
Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.
Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.
Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.
Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.
Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.
Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.
Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.
Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.
Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…
Što bi trebalo učiniti?
1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm
Kapitalac 