Kolaps mirovinskog sustava i Beškerova pomahnitala retorika

Oznake

Država, Inoslav Bešker, Jutarnji, kolaps, mirovine, mirovinsko, Mrsić, osiguranje, privatizacija, socijalno

Inoslav Bešker, novinar i dopisnik sa adresom u Rimu, pomahnitao je na Boškovićev podsjetnik o neodrživosti matematičke računice koja se nalazi u osnovi mirovinskog sustava baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti. Ta razina neodrživosti, rasapa i propasti državnog monopola nad pitanjem mirovina očituje se u jednom trivijalnom podatku – omjeru broja radnika (čijom ustegom na plaću se osiguravaju sredstva za mirovine) i umirovljenika.

Taj omjer je krajem 2012. godine iznosio 1,18:1 – dakle svaki zaposleni građanin gotovo u cijelosti samostalno podmiruje mirovinu jednom umirovljeniku. Bošković špekulira da bi se taj omjer do kraja 2014. mogao srozati čak do razine 1,05:1.

U svojem tekstu Bošković se u osnovi bavi demografskim problemom. U vrijeme kada je uspostavljen sustav međugeneracijske solidarnosti (po Bismarckovim načelima – doprinosi radnika i poslodavca, fondovi, tripartitno upravljanje), to bi za naše pojmove bila 1937. godina kada je počeo sa primjenom prvi zakon o socijalnom osiguranju radnika, omjer zaposlenih bio je znatno veći. Primjerice 1950. godine 8,75 radnika pokrivalo je mirovinu jednog umirovljenika.

U vrijeme donošenja zakona prag odlaska u mirovinu bio je postavljen visoko na 70 godina starosti. To je bilo vijeme kada je životna dob bila znatno kraća nego danas. Iznos doprinosa određen zakonom bio je tek 3%. Danas se u mirovinu može sa 60-ak godina starosti, doprinosi iznose čak 20% bruto plaće, a očekivana životna dob ljudi je daleko veća. Uzmemo li u obzir navedene trendove rasta socijalne komponente kojom se nastojalo socijalno zaštititi sve veći broj ljudi te općenitu sklonost sistema da zanemaruje financijsku održivost takvog pristupa očito je da se u osnovi dobra stvar pretvorila u neodrživu ponzi piramidu koja se raspada pred našim očima.

Dakle uzroke današnjeg stanja mirovinskog sustava možemo tražiti u najvećoj mjeri u slijedećem:

1. demografskim promjenama (povećanje životne dobi),
2. ekspanziji sustava socijalne skrbi pod državnim upravljanjem,
3. nedostacima ekonomskih sustava (planska ekonomija) i ekonomskim krizama
4. nesavršenosti modela (osiguranje umjesto štednje)
5. političkim makinacijama (ulaganje novca iz mirovinskih fondova u kapitalne projekte poput Đerdapa, te posljeratno državno mešetarenje dionicama privatiziranih tvrtki gdje je nepovratno izgubljeno više od 50% vrijednosti mirovina)

Beškerova primjedba o tome kako su za sve navedeno krivi neki bivši upravljači koji su mirovine pokrali, pa tako i onu koju očekuje i sam početi primati dogodine, zapravo nikako ne stoji odnosno ona nije kompletna. U njegove ilustracije o medvjedima i eskimskim babama uopće nemam namjeru ulaziti.

Političarima se može zamjeriti na tome što su stavili šapu na dio sredstava i ulagali ih u kapitalne projekte, “za budućnost naše djece”, no pravi kolaps dešava se nakon 1990.. Osim što je mirovinska masa prepolovljena ulaganjem fondova u propale privatizirane tvrtke broj osiguranika se (radnika) drastično smanjuje, a broj umirovljenika drastično povećava. Pod socijalnu zaštitu država je i dalje gurala sve veći broj građana unatoč tome što se već 1990. godine moglo naslutiti kuda takva politika vodi (vidljivo iz trenda od 1950. naovamo).

Zapravo to se moglo naslutiti i znatno ranije, već 1980-ih godina – citat iz znanstvenog rada Vladimira Puljiza:

U to je vrijeme bilo malo umirovljenika, dok je broj osiguranika iz godine u godinu brzo rastao. Međutim, usporedno sa sazrijevanjem mirovinskog sustava broj se umirovljenika povećavao, tako da je osamdesetih godina, pred kraj socijalističkog razdoblja došlo do osjetnog pogoršanja omjera umirovljenika i osiguranika. Zbog gospodarske krize koja je u to vrijeme zahvatila zemlju, posebno zbog smanjenih mogućnosti zapošljavanja, nastupila je fi nancijska kriza mirovinskog sustava. Paradoksalno je da su upravo krajem osamdesetih godina, u razdoblju duboke gospodarske recesije, mirovine dosegle najveću razinu u odnosu na plaće zaposlenika. Međutim, bila je to anomalija u razvoju sustava u čijoj se pozadini mogla nazrijeti mirovinska kriza koja će snažno izbiti na površinu u ratnim i poratnim devedesetim godinama.

Omjer osiguranika se od 2,83:1 kakav je bio na početku rata 1990. godine srozao na 1,66:1 u 1996. godini. Ratom pogođena država doživjela je ekonomski kolaps te drastično smanjenje broja aktivnih radnika koji su činili osnovu mirovinskog sustava. No i u tom posljeratnom vremenu taj omjer je bio povoljniji nego li je bio na vrhuncu gospodarskog uzleta 2008. godine (1,4).

2008. godine broj osiguranika (radnika) počinje padati ali broj umirovljenika i dalje neumoljivo raste, što zbog demografskih razloga – što zbog širenja mirovinskih prava na nove skupine građana, te se do kraja 2012. taj omjer spušta na ranije spomenutih 1,18.

Teško je osporiva činjenica kako se od 1955. godine do danas nije moglo uočiti negativan utjecaj širenja socijalnih prava na sve veći broj građana. Ako se i nije uočio taj trend, te se pristupilo pravovremenoj reformi na osnovi toga, tada se nešto moralo učiniti u trenutku kada se po prvi puta odlučilo podmiriti dio mirovina korištenjem sredstava dodavanjem potrebne razlike iz državnog proračuna. Danas se gotovo 50% mirovina isplaćuje iz državnog proračuna, a temeljem uplata radnika samo druga polovica.

Dakle omjer od 1,18:1 koji se danas prezentira kao neodrživ tek je ušminkana slika mnogo goreg stvarnog stanja.

Problem s kojim smo suočeni se ne rješava jer se ne prezentira i ne priznaje kao problem. Broj umirovljenika tako i dalje raste, a broj radnika i dalje pada. Kozmetičke reforme koje se uglavnom svode na pomicanje dobne granice za umirovljenje nemaju nikakvog učinka već ako pretpostavimo da će se tijekom narednih 30 godina životna dob građana u istoj mjeri pomaknuti naviše. Povrh svega mirovine imaju trend rasta, dakle zahtjevaju sve veću novčanu masu.

Bez potrebe za prozivanjem za odgovornost, upiranjem prstom u ove ili one skupine građana, problem koji se nalazi pred nama vrlo je opipljiv i trebalo bi mu pristupiti vrlo ozbiljno. Barem jednom u posljednjih 50 godina i odgovorno. Ludilo gospodina Beškera nije metoda kojom bismo se trebali povoditi.

Reforme koje bi mogle obrnuti tijek negativnih događaja trebale bi ići u smjeru kako se predlaže lijevo u tabeli ali poučeni dosadašnjim iskustvima te univerzalnom nesposobnošću države da se učinkovito bavi ovako kompleksnim pitanjem vjerojatnije je da ćemo svjedočiti birokratskim rješenjima iz stupca desno:

Rješenja koja bi potaknula zaposlenost, popravila omjer ili uvećala prihode mirovinskog sustava:	Rješenja koja možete očekivati u okviru postojećeg sustava:
revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava	dodatno pomicanje dobnih granica na više, što znači manji broj ljudi koji dožive vrijeme mirovine, te kraće vrijeme provedeno u mirovini
povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost	zamrzavanje mirovina, što ne rješava problem, nego samo limitira troškove umjesto da smanjuje deficit
ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju	porast udjela sredstava iz državnog proračuna
pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima	vlast može pravnom prisilom ukinuti II.stup, te sredstva iz fondova oduzeti i prebaciti ih u I. stup zbog podmirenja obveza prema trenutnim umirovljenicima, čime zakida trenutne radnike za njihove vlastite mirovine u budućnosti
ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju	dodatne izdatke iz državnog proračuna za poticanje gospodarstva u nadi da će isti doprinijeti većoj gospodarskoj aktivnosti i zaposlenosti, što bi ukoliko propadne rezultiralo još nepovoljnijom ekonomskom i socijalnom situacijom
smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača	porast izdvajanja u I. stup, što posljedično dovodi do smanjenja neto plaće, te smanjenje prihoda lokalnih zajednica, koji će se kompenzirati nekim drugim vidom poreza ili rasta prireza
ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.	više poreze
povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob	stimuliranje planske ekonomije nauštrb privatne gospodarske inicijative

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Maštrukov socijalistički Končar i Antonov 225

Oznake

Antonov 225, avion, Filipini, Jugoslavija, Končar, nacionalizacija, privatizacija, socijalizam, transformator

Maštruko je napisao jedan zgodan tekst, o velikom uspjehu Končara koji se upravo sprema isporučiti golemi transformator Filipinima, a po njega dolazi ni manje ni više nego najveći avion na Svijetu, teretnjak Antonov 225. Usput rečeno i jedan jedini takav avion. Pače kalkuliram da bih ga s klinkom otišao vidjeti kako slijeće u petak ili polijeće u nedjelju. Stvarno je impozantan.

Ono na što Maštruko gađa jest uspjeh Končara koji ostaje nezapažen, valjda i neslavljen od masa, koje su okupirane manje važnim stvarima poput primjerice pokušaja jednih da referendumom izoliraju druge od njihovih elementarnih prava da žive kako žele (pederluk, lezbijstvo i slično zapravo uopće nemaju veze s prirodom referendumskog problema jer problem nastaje u pravnoj domeni odnosno u vladavini prava koja bi već jednom trebala zamijeniti vladavinu većine ili organiziranih interesnih skupina). Končar veže poput mnogih drugih tvrtki uz socijalizam. Kaže Končar je dijete socijalizma koje je preživjelo privatizaciju, kleptokraciju bivših i nesposobnost aktualnih političara na vlasti.

No ipak povijest o Končaru govori nešto sasvim drugo. Nažalost Končar nije preživio nacionalizaciju. Naime on je osnovan davne 1921. godine kao podružnica Siemens AG-a u Zagrebu te je kasnije nasilno nacionaliziran i otet vlasnicima u vrijeme kada su i mnoge druge privatne tvrtke nacionalizirane i preimenovane u imena mnogih antifašističkih i socijalističkih narodnih heroja. Od tog trena socijalistički povjesničari pisali su povijest, a socijalistički učitelji podučavali mnoge Olege i Kapitalce pričajući im narodne priče. Naravno pogrešne.

21. stoljeće srećom nudi mogućnost svakome tko to želi da se suoči s turobnom činjenicom da smo više od pola stoljeća dogmatizirani i indoktrinirani krivom slikom povijesti. I meni, inače vrlo slobodnoumnom čovjeku, bilo je dosta teško prihvatiti da neke stvari koje sam usvojio kao činjenice zapravo to i nisu, a još teže bilo je početi graditi iznova ovu novu ali realnu sliku Svijeta.

Tko unatoč svemu vjeruje u suprotno, bez želje da se suoči s povijesnim faktima, je žrtva indoktrinacije. Možda je dobro napomenuti kako je upravo ta opća kriva slika posljedica državnog, obveznog, monopolistički ustrojenog obrazovnog sustava, osmišljenog u glavama kolektivističkih ideologa i planera, koji vas ne uči o činjenicama već o pričama kroz koje vas se formira da budete sukladni s kolektivističkom ideologijom koju zagovaraju političke klase.

O tome tko je industrijalizirao Hrvatsku i kada pisao je Šimun prije gotovo dvije godine. Preporučam da pročitate njegov zanimljiv tekst.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (41)

Oznake

Liberalna misao, privatizacija, školstvo

Ako odbacujemo ideju o liberalizaciji i privatizaciji školstva zbog straha kako će nas neka tamo privatna škola podučavati da je 2+2=5, tada možemo razmisliti i o odbacivanju mozga.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

“Uspjeh” HŽ-a: Vlakovi prazni, a radna mjesta očuvana!

Oznake

autobus, Croatia, Država, dug, Express, HŽ, kriza, prijevoz, privatizacija, željeznice

Vijest vrijedna pažnje danas je svakako ova o HŽ-ovom širenju željezničke mreže uvođenjem autobusnih linija! Namjerno naglašavam taj dio priče o širenju.

S obzirom da željeznički prijevoz, osobito putnički, opada već dugi niz godina danas svjedočimo problemu nerentabilne državne tvrtke s gomilom zaposlenog kadra, dotrajalom infrastrukturom, sigurnosnim standardima prijevoza koji u mislima svakog putnika izazivaju sumnju, te obilato sufinanciranu proračunskim novcem.

Kako bi se monopol u željezničkom prometu zadržao čak i kada na tržištu nema apsolutno nikakvih naznaka da bi se išta od željezničkog posla privatiziralo, a naznaka nema jer privatnici neće bacati svoj novac u živo blato, HŽ u maniri pravog socijalističkog poslodavca nastoji svim silama očuvati radna mjesta i tvrtku (koja je odavno propala). Prvi korak jest optimizirati troškove zamjenom vlakova autobusima na nerentabilnim linijama. Pitam se što će strojovođe i osoblje vlakova na tim relacijama reći na tu odluku i hoće li im tim korakom radna mjesta postati ugrožena ili će biti prebačeni gdje drugdje? Postoji li kakav sindikat strojovođa?… GOOGLE…. Postoji! Da pogodim, uskoro ćemo vidjeti i radnike HŽ-a u potrazi za vlastitim pravima i potporom sugrađana, sve u režiji sindikata.

Možda će HŽ iskoristiti Vladinu mjeru zapošljavanja dva radnika na jednom radnom mjestu (“dijeljeno radno mjesto“) uz subvencioniranje 75% godišnje bruto plaće ponovno na račun sugrađana koji nemaju veze s posljedicama neracionalnog poslovanja državne tvrtke, ali imaju tu nesreću da su pripadnici skupine poreznih obveznika porijeklom iz privatnog sektora koji im sve to šutke omogućuje. 😉

Problem s kojim se HŽ suočio u autobusnom prijevozu, kojeg su donedavno osiguravali preko vlastite putničke agencije Croatia Express, jest taj da su na javnom natječaju privatnici ponudili povoljnije usluge prijevoza pa je HŽ izgubio posao. Rješenje vide u doregistraciji djelatnosti autobusnog prijevoza. U tom slučaju više neće biti potrebe za raspisivanjem javnog natječaja za prijevoz putnika već će imati slobodu u okviru tvrtke diktirati uvjete prijevoza. I na to imaju legitimno pravo, no višu cijenu prijevoza na tim relacijama platit će putnici na karti i porezni obveznici kroz poreze kojima se održava nerentabilne linije i državne tvrtke na životu.

Pitam se što u tom slučaju sprječava privatne prijevoznike da na tim relacijama organiziraju vlastiti autobusni prijevoz i ponude jeftiniju uslugu od HŽ autobusa? Politički protekcionizam i socijalna osjetljivost? Moguće.

Očito je kako socijalizam na kraju izjede sam sebe i kako mic po mic državne tvrtke (tobože “naše” ili “javne”) propadnu ili se počnu prilagođavati racionalnijem tržišnom principu poslovanja. Problem je što to čine neusporedivo sporije od privatnih tvrtki koje se nađu u usporedivoj situaciji, te što u tom dugoročnom procesu financijski upropaštavaju građane. Ovo ne pišem iz pozicije prokapitalističkog blogera koji likuje nad propašću socijalizma pred kapitalizmom. Da ne bi bilo zabune. Ovo što se Hrvatskoj danas dešava na ekonomskom planu je kontrolirano propadanje planske ekonomije bez namjere da se substitut nađe u slobodnom tržištu i kapitalizmu kojem se odlučno ne dozvoljava da riješi probleme stvorene socijalističkom politikom, jer to bi značilo konačnu kapitulaciju socijalističkih političara koji vas uvjeravaju u superiornost vlastitih ideja među kojima prednjači jaka uloga vlasti i ovisnost građana o državnoj politici i državnim uslugama.

Spas za javne financije, pardon, spas za porezne obveznike jest što žurnija i transparentnija privatizacija državnih tvrtki i stvaranje protržišnog ozračja u državi počevši od zakonodavnog okvira, preko radikalnog smanjenja regulatornog i birokratskog okvira te zaštite imovinskih prava građana. Ovo zadnje istovremeno znači i prestanak parazitskog odnosa brojnih povlaštenih skupina građana naviklih živjeti na račun malobronih produktivnih građana nad kojima se svakodnevno i sve odlučnije vrši porezna presija. Hoćemo li svjedočiti ovome? Nećemo. Nisam prorok nego libertarijanac.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Linićevo fašističko “NE braniteljima”

Oznake

branitelji, Croatia Osiguranje, dionice, HPB, Linić, privatizacija, zakon

Oko privatizacije HPB-a i Croatia Osiguranja još se lamentira u krugu Vlade, a posljednja vijest govori još jednom o tome tko, kako i pokriven kakvim zakonima sjedi na tronu države.

G. Linić za Jutarnji kaže kako “ne da” dionice spomenutih tvrtki braniteljima, nastavlja obrazloženjem na primjeru INA-e, koja je prodana MOL-u upravo zbog nepromišljenog poteza braniteljskog dioničarskog fonda te je tako velebna domaća tvrtka pala pod čizmom krupnog stranog kapitala (ovdje se namjerno koristim hiperbolom). Nisam siguran što je točno toliko loše u tome što je INA prodana? Koliko vidim tvrtka još uvijek radi, i to solidno, cijenu derivata joj usput rečeno još uvijek štiti vladina agencija i na taj način šteti krajnjim potrošačima koji plaćaju višu cijenu. Što god bilo Liniću loše u toj priči zna samo on, a na neki način na te emocije se rajcaju i građani koji će ponovno u većini reći kako je ta priča loša za Hrvatsku.

Međutim kako možemo znati da INA ne bi završila poput Kamenskog da se prodaja MOL-u nije desila?

Bilo kako bilo Linić je u ovom “NE braniteljima” zaštićen Zakonom o upravljanju državnom imovinom čiji je moderator Audio (nekada Fond za privatizaciju). Zakon tako kaže u 32. članku:

(1) Prodaja dionica u trgovačkim društvima provodi se na jedan od sljedećih načina ili njihovom kombinacijom:

– javna ponuda, koja se provodi kao javni poziv na kupnju, koji je upućen neodređenom ili određenom krugu osoba, i to prema unaprijed objavljenim uvjetima, te sadrži sve bitne sastojke ugovora o prijenosu i prodaji (inicijalna javna ponuda),

Dakle dovoljno je da Vlada donese uredbu o tome kome će dionice ponuditi (članak 34.), među njima braniteljskog fonda neće biti, i sve je po zakonu. Branitelji bi ovdje mogli pokazati svoju slogu pa kupiti dionice na ime i kasnije ih prebaciti u fond – iako mislim da su takve radnje zakonom zabranjene.

Zašto ponovno skrećem pažnju na fašizam? Zato jer je to karakterisika društva čija vlast odabire tko će i pod kojim uvjetima uspjeti (pogodovanje zakonom, uredbama i proračunskim novcem, povlaštenom cijenom itd.) dok istovremeno deklarira skupine koje se po istim zakonima (uredbama) isključuje – jer naši zakoni i jesu toliko izrelativizirani da omogućuju samovolju vlasti u konačnoj definiciji i provedbi istih pa tako i u ovom slučaju.

“Vladavina prava” ne podnosi ovakve zakone i arbitrarne uredbe i kao takva, navedena u Ustavu RH, očito je samo mrtvo slovo na papiru.

(“Vladavina prava” korijene vuče od grč. isonomia, a “isonomia” je pak znatno stariji pojam od demokracije, gotovo pravno-politički ideal. Preporučam “Politički ideal vladavine prava” – Hayek, odličan uvod u tu pravnu kategoriju)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ključna razlika između privatnog i državnog poduzetništva

Oznake

državna tvrtka, konkurentnost, Petrokemija, planska ekonomija, porez, privatizacija, tržište, Željko Klaus

Prenosim svoj odgovor na blogu Komentar tržišta kapitala, vezano za članak objavljen na danas.hr, u kojem predsjednik nadzornog odbora Petrokemije govori kako bi tvrtka propala da je podlegla pritisku privatizacije.

Meni je zapravo čudno s kolikom sigurnošću ljudi govore o relativnim stvarima, npr. spomenuti član NO Petrokemije je siguran da bi tvrtka propala da je bilo privatizacije. Govoriti o nečemu što nije moguće pretpostaviti da bi se desilo, jer se tim smjerom nije ni išlo, nije niti vrijedno ozbiljnog shvaćanja.

Nije sporno da su za vrijeme bivšeg socijalizma ili danas u vrijeme “demokratskog” socijalizma, državne tvrtke u stanju funkcionirati. Diskutirati se može o tome da li bi ta tvrtka funkcionirala bolje kao privatna ili je bolje da ostane državna. Mogli bi i o genezi državnih tvrtki diskutirati no to je poprilično široka povijesna materija – ipak bitno je spomenuti da je većina državnih tvrtki nekada bila u privatnom vlasništvu te je silom socijalističke prisile nacionalizirana i oduzeta svojim vlasnicima bez da je država vodila računa o moralnosti tog postupka.

Cijela ideja centralne ekonomije proizašla iz socijalizma je po prirodni inertna. Što to znači? To znači da se na reakcije sa tržišta reagira sa velikim delayom jer dok se informacija o turbulenciji prenese tijelu koje u tom sustavu odlučuje, te dok ono odredi novi plan kojim će se turbulenciji suprotstaviti, već je debelo zakasnila u reakciji u odnosu na privatne tvrtke gdje se odluke donose neposredno, a signali na tržištu se tumače na najbolji mogući način – to je iskustvo i znanje poduzetnika kapitalista koji se uopće i krenuo baviti nekim poslom i konkurirati na tržištu.

Dokaz inertnosti planske ekonomije jest i u činjenici da je PDV u HR 23%, a u Sloveniji 8% kada govorimo o gnojivima. Dakle očito je da je porez previsok pa naša roba biva povoljnija kupcu na stranom tržištu nego kupcu na domaćem tržištu i sve što se od planske ekonomije očekuje jest da korigira tu poreznu stopu i stavi robu u konkurentski položaj. No to se ne dešava. Dakle samo treba korigirati jednu brojku no ništa – sustav je toliko inertan da to nije u stanju procesirati.

Vrlo jednostavna stvar je kod kapitala ključna, privatni kapital – doslovno novac koji neki čovjek hrabro ulaže u svoju ideju i poduzme neki posao će uvijek biti korišten od tog čovjeka na najracionalniji način jer o toj racionalnosti ovisi njegova vlastita egzistencija. Kada je novac u rukama državnih planera onda ta racionalnost izostaje jer gubitak za njih same ne predstavlja rizik. Ako firma i propadne njima se to ne piše kao teret i ne snose posljedice loše procjene. Privatnik ih snosi.

Planska ekonomija svoje gubitke tako prenosi na porezne obveznike. Nikad ne priznaje poraz dokle god postoji i zadnji čovjek od kojega novac mogu uzeti za sanaciju gubitaka. Hrvatska je na plansku ekonomiju u zadnjih 10 godina potrošila 50 milijardi HRK. Danas imamo deficit i balonski proračun. Mislim da je sve jasno iz navedenog i moguće je preispitati ove teze puno detaljnije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac