Proučavajući izmjene i dopune Kaznenog zakona naišao sam pukim slučajem, nevezano uz prethodni, na novi Zakon o koncesijama. Mediji sasvim sigurno nisu prenijeli ni riječi o njemu, a mislim da je vrlo škakljiv kada govorimo o imovinskim pravima građana.
Zakon regulira pitanja davanja koncesija na javne radove i usluge, te opća ili druga dobra u interesu Republike Hrvatske. Ovo zadnje jest problematično. Općim dobrom proglašena su primjerice sva poljoprivredna zemljišta, da da i vaša privatna oranica koja je možda zarasla u kupinovo trnje jer živite u gradu i ne bavite se poljoprivredom ali ste je eto naslijedili od pokojnog djeda.
Prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu vi ste dužni održavati zemljište sposobnim za poljoprivrednu proizvodnju (meni nije jasno zašto bi vas država na to trebala prisiljavati ako nemate interes u tome ali eto), a ako to ne činite država vas na razne načine može natjerati da se odreknete imovine (od kazni, preko poreza do stavljanja vaše imovine u funkciju općeg dobra).
Zakon o koncesijama daje državi pravo da za vaše poljoprivredno zemljište raspiše koncesiju i preda ga na korištenje nekom drugom tko zadovolji postavljene uvjete. Zakon daje državi mogućnost da u tu svrhu regulira imovinsko-pravna pitanja na vašoj imovini, a posebno skandalozno jest da za to može ovlastiti čak i osobu koja je dobila koncesiju na vašoj imovini (Članak 8. st.6. i 7.). Još skandaloznije je da se na raspisivanje natječaja za koncesiju ne treba čekati – onaj tko želi vaš komad zemlje može jednostavno uputiti zahtjev za koncesijom, uz koji prilaže elaborat, a jedan od njegovih najbitnijih dijelova (za državu) jest ekonomska analiza sa posebnim aspektom koristi prema državnom proračunu.
Dakle ukoliko vaš susjed, slučajno mali poljoprivredni poduzetnik koji bi proširio nasade jagoda ili lavande, baci oko na vašu zaraslu oranicu koja graniči s njegovom, ispiše u elaboratu cifru koja se državnom proračunu svidi, ne znam što bi vas više moglo zaštiti od toga da ostanete bez imovine (čak vam ni Ustav ne jamči nepovredivost imovine). Da ovo ne bi bilo puko naklapanje u Zakonu o koncesijama stoji članak 20. u kojem su navedena načela postupka davanja koncesije gdje nepovredivost imovine nije navedena ali jesu neka druga, čisto formalna.
Skandalozan je i članak 33. st.6. koji kaže da će se ugovorom o koncesiji (između države i primatelja koncesije) urediti sva pitanja vezana za vlasništvo nad nekretninama i drugom imovinom koja je predmet ugovora o koncesiji. Mislio sam da ta pitanja regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ali u njegovom prvom članku i prvom stavku stoji ona poznata “ako zakonom nije drukčije određeno”.
Možda u svemu ovome nema ništa, vidjet ćemo s vremenom. Naravno, primjer s poljoprivrednim zemljištem je samo jedan od n mogućih. Tko zna na što se Zakon sve može primijeniti. Zakonom se obvezuje Ministarstvo financija da objavi javni registar koncesija u kojem ćemo vidjeti što se sve dalo i u čijem je vlasništvu (doduše ne i u čijem je bilo prije čl.33.).
Ovakvih zavrzlama ima bezbroj širom zakonskih bespuća, i nisu slučajno stvorene, one su ujedno i sigurnosni mehanizam za održavanje suludog birokratskog aparata.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
