Luda ideja o stavljanju svih poduzeća u Hrvatskoj na web

Oznake

agencija, ideja, poduzetništvo, politika, poticaji, projekt, razvoj, startup, svinaweb, tvrtka, vlada

Oni su mladi i ludi poslovni ljudi s idejama, oni su frikovi koji su start-apnuli agenciju za nešto i probijaju se kroz nemilosrdnu džunglu hrvatskog tržišta i pokreću projekt neviđenih razmjera – stavljanje svih poduzeća u Hrvatskoj na web.

Iza ove lude ideje stoji digitalna agencija “svinaweb” koja će vas na svojoj web stranici uputiti da zaboravite na prodavače magle, ali ne i na njih.

Naime realizacija njihove lude ideje moguća je samo na jedan način – političkim putem i odlukom. S obzirom da je danas internet dostupan svima, po nikad povoljnijim uvjetima, nema sumnje da će se svaki vlasnik tvrtke odlučiti podići web stranicu ukoliko smatra da će od iste imati kakve koristi. Ma možda i neće imati direktne koristi i tek razmišlja u smjeru kako trošak nije prevelik pa neka se brend nađe i na webu. No začudo postoji mnoštvo tvrtki čije vlasnike internet baš nimalo ne zanima pa njima na tom mediju neće rezervirati mjesto. Slobodna volja takvih u direktnoj je suprotnosti sa idejom svinaweba čiji suvlasnik zaneseno kaže:

Niti jedna zemlja na svijetu nema sva poduzeća na webu, zašto Hrvatska ne bi bila prva?

A zašto bi? Znate zašto ni jedna država na Svijetu nema sva poduzeća na webu? Iz istog razloga zbog kojeg ni jedna država na Svijetu do sada nije svojim svemirskim brodom na ionski pogon s ljudskom posadom obišla puni krug oko Sunčevog sustava.

Prema našim analizama, nema niti jedno poduzeće u Hrvatskoj čiji posao ne bi bio bolji s internetom.

Moje analize kažu da je takvih poduzeća više nego jedno. Fascinantno je kako već pukim spominjanjem “analiza” tekst i ideja dobivaju na težini.

Kako bismo to postigli moramo biti jako inovativni u svakom pogledu, a to ne možemo bez da jako dobro poznajemo tržište, kulturu i navike naših klijenata.

Kako biste to postigli morate učiniti samo jedno – naći visokopozicioniranog političara koji će progurati ovu ideju pred Vladu, Vlada predložiti akt po kojem svaka registrirana tvrtka mora imati web stranicu, a Sabor isto izglasati. U tom slučaju možda vas otkupi i HGK koji je svim tvrtkama u Hrvatskoj uspješno nametnuo članstvo i naravno obveznu mjesečnu članarinu.

Govoreći o uzorima u poslovanju, tvrdi kako su im u Hrvatskoj uzori svi mladi ljudi koji su pokrenuli ili pokreću svoj posao. “Mislimo da je to put kojim bi svaka mlada osoba trebala krenuti jer uz poticaje za samozapošljavanje koje izdaje HZZ može se početi uz minimalna financijska sredstva. I bez obzira na krizu, prilika ima svugdje.

Žao mi je povrijediti nečije osjećaje ali ne želim ikome da uspije na račun poticaja. Poticaji su novac koji Vlada oporezuje građanima i planski redistribuira. Uspjeh na tuđi račun je laž. Uspjeh na račun nečijeg osiromašenja je nemoralan. Uspjeh jednog uz cijenu propasti drugog je temelj segregacije. Oni koji grade uspjeh na taj način nisu nosioci prosperiteta. Nosioc prosperiteta tako nije ni Vlada koja za maštovite mlade poduzetnike osmišlja poticajne politike i u očaju se nada da će se bar nešto od te njihove mladosti i ludosti nakalemiti pa BDP usmjeriti prema gore.

Kao idealnu zemlju za pokretanje biznisa smatra upravo Hrvatsku.

Ove konstatacije me realno i strah jer Hrvatska bez sumnje voli ovakve stvari.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kreditiranje mikrointeresnih skupina

Oznake

Hamag, Kamata, krediti, mikro, poduzetništvo, poticaji, program, projekt, vlada

Vlada je donijela odluku o usvajanju programa “Mikrokreditiranje – prvi korak u poduzetništvo” kroz kojeg će posredstvom Hamag Investa, državne agencije za malo gospodarstvo i investicije tj. još jedne u nizu agencija za raspačavanje novca poreznih obveznika prema interesnim skupinama, pomoći mikro tvrtkama u začetku da zahvaljujući jeftinom novcu zagrizu žešće u šta god da već grizu. Pomoć dolazi u obliku kredita u iznosu do maksimalnih 70.000 HRK, uz 1,09% EKS i rok otplate maksimalno 5 godina.

Po definiciji mikro tvrtke su one s manje od prosječno 10 zaposlenih na godišnjoj razini i sa godišnjim prihodima manjim od 2.000.000 EUR. Iz javnih financijskih izvješća tvrtki može se doći do podatka o tome kako prosječna mikro tvrtka ima godišnje cca. 200.000 EUR prihoda (1,5 mn HRK). Maksimalni iznos kredita koji se nudi u programu mikrokreditiranja u odnosu na taj prosjek je gotovo beznačajan (manje od 5% godišnjeg prihoda prosječne mikro tvrtke). Dakle ne govorimo o iznosima kredita s kojima bi tvrtke mogle učiniti velike skokove u poslovanju, a prema uvjetima objavljenima u programu vjerojatno će većina otići na kupovinu informatičke opreme, ponekog alata u proizvodnim branšama, a do 50% može se koristiti i kao obrtna sredstva. No sredstva nisu namijenjena tim mikro tvrtkama već onima u začetku, sa neusporedivo manjim prihodima i koje prilikom traženja kredita u komercijalnim bankama nailaze na veliku prepreku – kreditne rizike.

Komercijalnim bankama je u interesu kreditirati perspektivne i time manje rizične projekte (ispred kojih stoje naravno tvrtke), a odbiti one neperspektivne i vrlo rizične. Sasvim logično. U interesu banaka, a ponajviše klijenata koji deponiraju svoj novac kod njih računajući na pozitivan pripis kamate, jest da novcu nađu plodno tlo. Ukoliko je projekt perspektivan kredit će dobiti čak i tvrtka u začetku, po potrebi i znatno većeg iznosa od 70.000 HRK. Što dakle sprječava mikro tvrtke u začetku da se sa svojim “super” projektima jave komercijalnim bankama? Pa to što ih većina zapravo nije super.

Za te neperspektivne poduzetnike Vlada uskače u pomoć ovim, a što drugo nego socijalnim programom. Kako točno Vlada i Hamag klasificiraju rizik? Pa evo ukratko uvjeta koji govore tko ima prednost u dobivanju kredita tj. koga vide manje rizičnim (a indirektno koga više rizičnim):

– Žene,
– mlade do 30 godina starosti,
– nezaposlene,
– invalide,
– Rome,
– poduzetnike u proizvodnim djelatnostima,
– poduzetnike koji posluju prema nekim indeksima razvijenosti (za detalje vidite odluke na koje se dokument referencira, mene ni najmanje ne zanimaju)

Dakle prve četiri skupine su dio hrvatske socijalne priče (prva ima dodatnu težinu jer iza nje je emancipistički ženski lobi koji ovime očito diskriminira muški rod – ali to je prema njima ok), peta skupina su predstavnici mita o reindustrijalizaciji Hrvatske, šesto je neka kvaziekonomska kategorija koju su izmislili nadobudni keynezijanski birokrati. Odluka je neustavna barem što se spolne ravnopravnosti tiče.

Uvjet koji Vlada postavlja pred korisnike ovih sredstava jest da Hamagu na raspolaganje daju dušu, doslovno. Svaki daljnji poslovni korak kreditirane tvrtke, vezano ili nevezano uz ovaj novac, tvrtka je dužna opravdati Hamagu kojeg ovlašćuje i da u svakom trenutku izvrši nadzor poslovanja u prostorima tvrtke – de facto ovime Hamag dobiva ovlasti financijske policije.

Iako uvjeti nisu nimalo atraktivni siguran sam da će se naći ponešto “perspektivnih” poduzetnika koji će nasjesti na ovu izvanrednu priliku, a mi namagarčeni porezni obveznici čijim novcem će se sladiti možemo samo šutke promatrati.

Ako vam ovo do sada nije dovoljno bizarno pazite sad ovo – upitao sam Vladu i Hamag putem twittera koliki je budžet namijenjen za ovaj program. Nemaju pojma. Kaže Vlada “U roku od 30 dana @HAMAGINVEST mora pripremiti sve potrebne akte za provedbu.” Bitno je da znaju da će dijeliti neki novac, da su žene prije muškaraca, reindustrijalizacija prije vlastitih ideja poduzetnika, da je kamata niska (ovdje će ujedinjeni idioti vjerojatno kritizirati komercijalne banke u stilu – “vidite kako kamata može biti i 1% bando kapitalistička!”), a to što im osnovni parametar projekta, budžet, nije definiran – u potpunosti irelevantno. Živjela socijalna država.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vladina internetizacija Hrvatske je politička manipulacija

Oznake

brzi internet, Dončić, ljudska prava, Milanović, projekt, vlada

Vlast je zamislila Hrvatsku kao zemlju u kojoj svaka kuća i svaki građanin mora imati dostupan najmoderniji i najbrži internet, naravno i jeftiniji.

U tu svrhu pokreće projekt izgradnje optičke mreže širom zemlje, pri čemu bi se postojeća optička infrastruktura javnih tvrtki trebala usput integrirati u cjelovitu mrežu. Vlasništvo nad tom novom mrežom političkom odlukom prenosi se na tvrtku “Odašiljači i veze” – koja je u državnom vlasništvu. Toliko o neshvaćanju konkurencije i na koji način ona djeluje na tržište, očito je bolje stvarati državni monopol. Ne znam zašto se u tom pogledu ne čuje ni glasa iz Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Politička manipulacija?
Ministar Hajdaš Dončić iznosi građanima primamljivu ideju o brzom, jeftinijem i svima dostupnom internetu. No istovremeno znatno tiše govori da je vrijednost projekta procijenjena na 12mlrd HRK. Cijeli broj izgleda ovako: 12.000.000.000 HRK. Usput rečeno, to je otprilike 10% trenutnog javnog duga države, no što bi se vlast zamarala vraćanjem istog kada još uvijek može zaduživati građane.

Trošak će kao i uvijek kroz porez platiti zaposleni građani, kojih je cca 1 milijun, pa i da svako od njihovih kućanstava “dobije” brži i jeftiniji internet to će svakoga od njih koštati 12.000 HRK. Trenutno, super-brzi internet bez ograničenja količine podatkovnog prometa tzv. “flat internet” dostupan je za cca. 130 HRK (cijena malo varira ovisno o pružatelju usluge) što znači da za iznos, kojim ćete silom porezne represije pomoći i podržati uvođenje Dončićevog bržeg i jeftinijeg interneta, možete surfati više od 90 mjeseci ili gotovo 8 godina. Kada će dakle taj Dončićev internet postati jeftiniji i isplativiji od postojećeg?

Premijer govori kako bi internet trebao biti ljudsko pravo (nemam link, čuo sam na Dnevniku Nove TV). S obzirom da se očito radi o suludom projektu kojeg vlast želi financirati novcem građana nekako mi se čini da ta ideja ne spada u domenu ljudskih prava. Radi se o plitkom političkom populizmu i manipulaciji kojom vlast želi zadobiti odobrenje građana da projekt pokrene i provede do kraja. Neki komentatori teksta na Jutarnjem već plješću i konstatiraju kako je konačno došlo vrijeme da vlast građanima vrati novac kojim su nekada gradili telekom infrastrukturu. Osim što vam vraćeno neće biti ništa za ovaj projekt platiti ćete čak i višu cijenu nego što ste nekada platili za uvođenje telefona.

Što dakle govori realnost?
Prema pokazateljima svjetskog razvoja u Hrvatskoj se internetom 2011. godine koristilo 70,53% populacije, dakle cca 3,2 milijuna građana. Internet im je očito dostupan, ne nužno u svakom od njihovih kućanstava ali im je dostupan i oni ga koriste. Opravdano pretpostavljam da određen dio građana ne koristi internet jer je premlad ili prestar ili informatički nepismen. DZS-ov pregled stanovništva po dobi govori kako se okvirno isti broj stanovnika, dakle 3,2 milijuna, nalazi u rasponu od 10 godina starosti do 70 godina starosti. Je li dovoljno rečeno?

Za koga se dakle vlast sprema potrošiti 12 milijardi kuna hrvatskih građana? I doista, koja je zapravo svrha projekta s obzirom na podatke koje nalazimo u realnosti?

U vrijeme visokog tehnološkog razvoja, kada većina građana ima dostupan brz i relativno jeftin internet kao i mogućnost da odaberu usluge različitih operatera, koji se istovremeno trude zadovoljiti zahtjeve i zadnjeg mogućeg korisnika, vlast pokreće suludo skup projekt, ovlašćuje javnu tvrtku da upravlja cijelom mrežom koju će izgraditi tim novcem, da bi postigli ono što je već očito postignuto kroz konkurentsko natjecanje telekom operatera.

Svako dobro,
vaš Kapitalac