Propast socijalne države

Oznake

Država, fiskalizacija, građani, Kapitalizam, kriza, monopol, ovisnost, porez, propast, socijala, socijalizam, tržište, utaja, vlada, vlast

Jedan ugostitelj s Hvara zadovoljno trlja ruke. Unatoč krizi i padu potrošnje promet mu raste više nego ikada pa ga je od uvođenja fiskalnih blagajni u prvih šest mjeseci ove godine povećao za nevjerojatnih 2729 posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje.

Uvodne su to riječi udarnog teksta Jutarnjeg lista o učincima fiskalizacije ugostitelja.

Iako se tekst Jutarnjeg načelno bavi prezentiranjem rezultata fiskalizacije tek 70 najvećih ugostiteljskih objekata u turističkim središtima ne može se ne uočiti cinizam i generalizacija autorice teksta koja prvo sasvim logično konstatira kako su ugostitelji do sada skrivali promet da bi nakon toga podmetnula jalovu, huškačku tezu kako su baš zahvaljujući uvođenju fiskalizacije ostvarivali nikad bolje poslovne rezultate – “unatoč krizi i nakon fiskalizacije trljaju ruke”.

Istina je naravno nešto sasvim drugo. Fiskalizacija ne otkriva realno povećanje prometa u odnosu na predfiskalno razdoblje. Ona otkriva isključivo i jedino registrirano povećanje prometa. Kakav je realni promet bio prije fiskalizacije zna jedino fiskalizirani poduzetnik. Ugostiteljeve poduzetničke aktivnosti danas odvijaju se usprkos fiskalizaciji, a ne zahvaljujući njoj jer kao što znamo fiskalizacija je mjera nametnuta poduzetnicima pod prijetnjom zatvaranja tvrtke i kaznenog progona. Važući bi li veća šteta bila zatvoriti tvrtku ili nastaviti poslovati u izmijenjenim okolnostima koje je donijela fiskalizacija mnogi će ipak odlučiti podrediti se nametnutoj mjeri, jer u suprotnom ostaju bez posla, izvora prihoda i kruha.

Statistike o broju poduzetnika na margini održivosti u predfiskalnom periodu i broju onih koji su propali zbog fiskalizacije naravno nećete vidjeti, o tome će govoriti oni sami, a u pravilu ih nitko neće htjeti čuti (Osim Kapitalca! Molim sve koji su zatvorili svoje tvrtke zbog fiskalizacije neka mi se jave na e-mail koji se nalazi u uvodnom tekstu ovdje. Ako treba otvorit ću novu kategoriju na blogu i pisati o tome). Stoga zaključci i insinuacije koje nudi novinska propaganda očito imaju za cilj nahuškati širi krug čitatelja-građana na utajivače prometa. No čemu to?

Razlog je donekle vrlo jednostavan ali uzroci su duboki i većini građana u potpunosti nerazumljivi i neshvatljivi. Država se nalazi u dosad neviđenim financijskim problemima pri dosad neviđeno visokoj razini državne potrošnje. Kako bi se državna potrošnja mogla održati logika nalaže kako je nužno namaknuti dovoljno novca kojim se ista realizira, a kako je proračun u deficitu i dug države gotovo 200 milijardi HRK “dovoljno novca” zapravo znači u proračun početi puniti više kako bi se dugove otplatilo i istovremeno zadržalo to što se iz proračuna financira. S obzirom na to krivca za nastale probleme traži se u utajivačima poreza, koji ne podupiru državnu potrošnju, te se u svrhu uspješnijeg lova na njih osmišljaju i uvode sustavi nadzora poput fiskalizacije. Toliko o razlogu medijske hajke na ugostitelje, ili utajivače poreza općenito, a naročito s obzirom na kritičnu situaciju u državnoj blagajni.

Većina građana podupire hajku i poteze koje u smislu povećane porezne presije vuče ministar Linić. Skretanje pažnje na uzroke nastalog problema izvlači na površinu skrivene motive građana te suštinu zloupotrebe države kao organizirane društvene forme. U komentarima koji se nalaze ispod spomenutog članka na stranici Jutarnjeg solidarizirao sam se s ugostiteljima i na suptilan način pokušao skrenuti pažnju čitateljima na osnovu problema. Izjavio sam slijedeće:

Žalim ugostitelje. Više novca kojeg će morati dati u državni proračun znači manje poduzimanja i budućih investicija, te unatoč tome više državne birokracije koja se hrani otetim novcem. Jedini lopov i štetočina u ovoj priči je vlast koja se povampirila za novcem građana kao i povlaštene skupine građana koje vlast hrani tim novcem kako bi im podarile glas na budućim izborima. Država kvazimoralnih parazita.

Iz izjave možete vidjeti koga smatram direktnim krivcem za postojeće stanje. No postoje i indirektni krivci koji su zapravo blagoslovili put u propast započet davno u prošlosti, sa jednim usputnim checkpointom – osamostaljenjem Hrvatske nakon kojega se u načinu vođenja javnih financija i proračunske potrošnje nastavilo u istom smjeru. Indirektni krivci su građani. Na moj komentar izjasnili su se uglavnom ovako:

– S koje ste vi to planete sišli?
– Moram priznati da gluplju stvar nisam već dugo čuo. Zato, svaka čast.
– Hahaha
– Ne sa planete, takvi iz mulja ispužu
– I onda se čudimo kak nam je država u qurcu, a mentaliteta ovakvih bisera na svakom koraku
– Ti si samo kapitalna budaletina…
– Baš je kapitalac, onaj od 700 kila, telac
– I Grcka je i propala zbog nereda i porezne evazije…
– Koja ”poduzimanja” šmekanje kokaina i kupovina Mercedesa?
– A jeeesssiii kkaaapiiitaaallacc…U PM.

Neki su si dali i još više truda ali bilo je i par zaštitničkih komentara i još poneka indolentna diskusija. Preporučam da pročitate sami. No osobito su zanimljivi slijedeći komentari jer kroz njih se nastavlja osnovna ideja teksta kojeg sada pišem:

Vi podržavate utaju poreza, a s druge strani se žalite kak su male mirovine, smanjuju se plaće profesorima itd. Uopće se ne čudim kako već nismo propali u ovih 20 godina kad imamo ljude koji tako razmišljaju kao Vi.

i još jedan…

Ali kod ljecnika bi isli besplatno i djecu skolovali, i zale se onda najvise na to, kako se mora platiti ucesce i ostalo, i kako su socijalne usluge slabe… e moj kapitalac…

Nema sumnje kako je do postojećih problema i propasti javnih financija došlo upravo zbog sve većih očekivanja građana da državu koriste kao uslužni servis. Bez obzira radi li se o zdravstvu, školstvu, mirovinama, poticajima, pomoći socijalnim skupinama, financiranju javne infrastrukture ili pokretanju investicija svjedočimo isključivo i jedino slučaju prebacivanja odgovornosti s građana na preambiciozne političare željne vlasti. Zlonamjernici željni vlasti jedva čekaju obećati glasačima komociju prepuštanja tih pitanja u njihove ruke.

Gomila zadataka koje su građani predali vlastodršcima u ruke podrazumijeva bujanje birokracije i stvaranje monopola državnih usluga te visok trošak državnog proračuna. Takav monopolistički položaj otežava kontrolu trošenja proračunskih sredstava, potiče korupciju, teži širenju na nove usluge financirane kroz proračun što dovodi do sve većih izdataka za porezne obveznike.

Viši izdaci za usluge koje nudi država smanjuju ostatak koji građanin može koristiti na usluge koje nisu vezane uz državu, dakle privatne usluge. U isto ulaze i poduzetnički poduhvati građana pa je jasno da ukoliko više novca odlazi u državnu blagajnu, manje novca ostaje za pokretanje realne ekonomske aktivnosti.

Kako smo očito upali u zamku opadanja realne ekonomske aktivnosti, uslijed sve većih troškova koje odvajamo na državne usluge, sve više se ispoljava ovisnost mase građana o njima, a stvarne posljedice prepuštanja tih pitanja u ruke državnoj birokraciji izlaze na površinu. Ovisnici o državnim uslugama, tzv. socijalni narkomani, u ovim trenucima daju veliku potporu političarima i zadatak da položaj koji su im podarili iskoriste za pronalaženje sredstava kojima će nastaviti održavati mogućnost nebrige o pitanjima suštinski bitnima za njih same.

Mirovine su vjerojatno najbolji primjer kako su se građani odrekli odgovornosti da tijekom radnog vijeka razmišljaju o tome što trebaju činiti kako bi vlastitim radom osigurali što sigurniju i ugodniju starost te su to pitanje prepustili birokraciji u ruke. Birokracija je osmislila državni mirovinski fond (sustav redistribucije prema visini plaće, radnom stažu i drugim krnjim kriterijima) te prisilila svu radnu snagu da ga bez iznimke puni.

Međutim ukoliko bi čovjek s tim novcem želio sam učiniti nešto racionalnije, disperzirati rizik ili uložiti u nešto što bi mu do starosti donijelo viši prinos od mirovinskog fonda, on je na to izgubio pravo. Za takve pothvate morao je i još uvijek mora pronaći dodatna sredstva u novcu koji mu preostane nakon što država uzme “svoje”. Isto vrijedi i za svaku daljnju uslugu koju država na isti način osigurava građanima kroz prisilno financiranje njihovim novcem.

Možete reći kako se država brine za vaše zdravlje no kada završite na nepreglednoj listi čekanja na neki specijalistički pregled, a vam zdravlje visi o tankoj niti, tada na površinu izlaze posljedice prepuštanja brige o vlastitom zdravlju u ruke državnoj birokraciji. Ukoliko želite spasiti vlastiti život pregled ćete morati obaviti izvan tog sustava kod privatnika (srećom postoji ta mogućnost) za što ćete morati pronaći dodatan novac iako ste za istu stvar platili državu.

Pitanje obrazovanja vas i vašeg djeteta također je u rukama politike. Ukoliko ne sumnjate da država treba imati monopol i u tom pitanju te da se isto mora financirati kroz poreze tada nemate ni sumnje kako su konačni učinci te politike dobri, a učinci nam govore o moru visokoobrazovanih mladih ljudi koje država zapošljava za 1600 HRK jer realna ekonomija ne nudi ništa.

Na način usporediv s učincima fiskalizacije nema sumnje kako bi opća mobilizacija neradnog stanovništva na poslovima javnih radova otkrila nevjerojatnu sposobnost vlasti da zaposli mase građana, no to, kao i stvarna učinkovitost fiskalizacije, ne bi govorilo ništa o realnim rezultatima takvih mjera tj. o realnoj koristi po one na koje se politika primjenjuje. Učinkovitost fiskalizacije u tom smislu je samo tehničke prirode i ne govori ništa o negativnim posljedicama koje uslijed iste trpe ljudi čiji novac se sada učinkovitije otima. Posljedice iste vidjet ćemo kasnije kao što sada vidimo posljedice propalih mirovinskih i zdravstvenih fondova.

U konačnici vi niste samo u milosti ili nemilosti nekog birokrata već i same ideje da će vam usluga za koju vam vlast prisilno oduzima novac donijeti veću korist od iste usluge koju biste mogli realizirati na slobodnom tržištu uslijed djelovanja konkurentskih mehanizama. Istovremeno će vas uvjeravati kako je malo prisile za vas dobra stvar, što indirektno govori za što vas vlast smatra – nesposobnima da se brinete o vlastitom životu i pitanjima koja se tiču samo vas. Ne zaboravite da ta birokracija živi na vaš račun, dakle čak i njenom politikom ograničeni vi i dalje uspijevate stvoriti dovoljno za sebe i za njih istovremeno. Gdje bi vam bio kraj da ne živite pod njihovom komandom i usprkos nebrojenim zabranama i prisilama pitanje je o kojem trebate razmisliti sami.

Ne bi bilo korektno završiti članak, a ne ponuditi nešto konkretno pa ću rekapitulirati i dati svoje nimalo jednostavno rješenje:

• smanjiti volumen usluga koje građanima nudi država
• omogućiti privatnom sektoru da ponudi građanima usluge koje sada u monopolističkim uvjetima nudi isključivo država (zdravstvo, školstvo, mirovine, poticaji…) – ukidanje državnih monopola. Privatni sektor su poduzetni građani, a ne babaroge. Dakle radi se o vama samima koji umjesto da ovisite o birokraciji i onome što vam ona da, trgnite se i počnite nuditi jedni drugima usluge koje su vam potrebne i koje zadovoljavaju vaša očekivanja.
• smanjiti prihode i rashode proračuna
• smanjiti poreze i parafiskalne namete, ukinuti paušalno oporezivanje
• smanjiti birokraciju, regulatorni i administrativni okvir države – birokrati moraju pronaći radna mjesta u realnom sektoru koji optimizira radni učinak sukladno realno proizvedenoj koristi. Ako netko za vas nije koristan ne postoji razlog zbog kojega biste ga morali financirati, a da ne uključuje prisilu.
• otplatiti dugove koje su stvoreni izgradnjom socijalne države kao ideala koji nas je pomalo uništio
• prepustiti ekonomiju tržištu
• radikalno pojednostaviti Zakon o radu te sve zakone koji reguliraju poduzetničke aktivnosti – vaše pravo bi trebalo biti da nudite posao i postavljate uvjete kao i da prihvaćate posao uz postavljene uvjete. Vaše pravo bi trebalo biti i da postavljate uvjete pod kojima želite postati zaposleni, a pravo potencijalnog poslodavca da ih takve prihvati. To znači da država ne bi smjela prisiljavati ikoju stranu na tobože zaštitničke uvjete. Primjerice minimalna plaća danas sprječava masu građana da se zaposle pa s obzirom da nikome nije dozvoljeno ponuditi plaću od 2500 HRK ti ljudi po kontejnerima traže boce i koricu kruha.
• Ustav RH, koji se bavi izgradnjom socijalne države, odbaciti i ustanoviti temeljni akt države koji bi štitio slobodu građana i njihove imovine. Ograničiti vlast da kroz zakonski okvir izvršava samovolju zbog vlastitih vizija i tobožnjih “viših ciljeva” je nužno za očuvanje slobode i imovinskih prava građana.
• Vladavina prava, a ne čovjeka na vlasti, temelj je slobodnog i prosperitetnog društva sačinjenog od zadovoljnih pojedinaca koje nitko (drugi pojedinac, većina ili država sama) nema pravo sprječavati u pronalaženju vlastitog cilja i smisla života. Sve što se primijenjuje na pojedinca vrijedi i za većinu ali i za državu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac