Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Oznake

državni službenici, koeficijent, osnovica, plaća, proračun, rebalans, Ribić, sindikati, vlada

Rebalansom proračuna u rujnu 2015. Vlada je povećala očekivane neto prihode državnog proračuna za 1,8 milijardi kuna. Konkretnije, prihodi poslovanja, u koje spadaju i prihodi od poreza, povećani su za 2,475 milijardi kuna, a prihodi od prodaje imovine smanjeni su za 717 milijuna  kuna u odnosu na prethodni plan proračuna.

Očekivane prihode od poreza Vlada je povećala za 1,842 milijardi kuna, iliti 2,8% u odnosu na prethodni plan. Zanimljivo, kao da su znali da će BDP, kojeg računa DZS, u trećem kvartalu porasti baš za taj isti postotak. Zanimljivo je i to što će vraćanje osnovice za obračun plaća javnih službenika “na staro” povećati rashode proračuna baš onoliko koliko je vlada rebalansom predvidjela povećati porezne prihode, i baš onoliko koliko je DZS izračunao da će rasti gospodarstvo, a izračunao je i Vilim Ribić. Ma naravno da je sve to slučajno.

U rujanskom rebalansu također slučajno je prošlo neopaženo povećanje mase plaća i povezanih troškova državnih službenika:

1. Plaće (bruto) +193,055,875.00 kn
2. Ostali rashodi za zaposlene +197,003,002.00 kn
3. Doprinosi na plaće +63,162,795.00 kn
4. Naknade troškova zaposlenima -19,692,651.00 kn
5. Naknade troškova osobama izvan radnog odnosa +20,878,368.00kn
6. Rashodi za materijal i energiju +186,244,344.00 kn
7. Rashodi za usluge +254,976,064.00 kn

Izravno povećanje plaća i troškova državnih službenika (1-5) iznosi 454,407,389.00 kn.

Kada tim troškovima dodamo i rashode za materijal, energiju i usluge (6-7), jer radi se o stavkama koje su “spalili” državni službenici, povećanje troškova izravno povezanih sa njima iznosi 895,627,797.00 kn. Dakle govorimo samo o jednokratnom povećanju iz rujanskog rebalansa. Skoro milijarda kuna više.

Zanimljivo je da na plaće, doprinose, naknade i ostale rashode državnih službenika trošimo 26,5 milijardi kuna godišnje, dok su ukupni porezni prihodi, dakle sva masa uplaćenih poreza na dobit, dohodak (plaće radnika), imovinu, potrošnju i drugo, 65 milijardi kuna. Dakle 40% svih uplaćenih poreza pojedu državni službenici. 

I još jedna zanimljivost – minimalac državnog službenika, koji dobijemo množenjem osnovice od 5,108.84 kn i najnižeg koeficijenta službenika IV. vrste od 0.601, iznosi 3,070.41 kn. Za bijednike u privatnom sektoru, od čijeg oporezovanog rada i dobiti se hrane državni službenici, zakonski minimalac je 3,029.55 kn (-40,86 kn). Baš smo, ono, “ustavno jednaki”, jel da?

Kada se u siječnju 2016. osnovica plaće državnih službenika poveća na 5,415.37 kn njihov minimalac bit će 200 kuna veći od minimalca u privatnom sektoru, plaće na rukovoditeljskim mjestima cca. 600 kuna veće, a na ravnateljskim veće i za 1,000 kuna.

Hoće li se nešto od rasta gospodarstva preliti i u džepove najzaslužnijih, poduzetnika i radnika u privatnom sektoru, pitanje je milosti ili nemilosti zakonodavca ali i brojnih sisača državnog proračuna koji se u socijalnom dijalogu s vladom bore za privilegije na račun poreznih obveznika. Makar nije sasvim nemoguće, ipak, teško je očekivati milost od osoba zvanih “državni službenici” koji na ovakav način nonšalantno povećavaju svoja prava dok se statistika, koja im je dala povoda za isto, još ne osjeća na koži onih koji ta prava silom zakona moraju platiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Misao o poticajima

Oznake

Država, pljačka, poticaji, poticaji za električna vozila, proračun

… bez obzira o kojima je riječ, a recimo da govorimo o poticajima za kupnju e-vozila što je full cool stvar u posljednje vrijeme. Nikad jeftinije do novog gadgeta uz pomoć novca nekih drugih poreznih obveznika koje nikad neću morati pogledati u oči jer tu je državni proračun u kojem političari lako sve njih utope.

Političari čine čuda s tuđim parama. Samo što su pare rezervirane za one koji: 1. već imaju ozbiljnu lovu u džepu da uopće mogu razmišljati o kupovini auta 2. kojima se da zajebavat s papirologijom koja im omogućuje da hape pare.

Trošak naravno podmiruju oni koji: 1. nemaju lovu u džepu da uopće mogu razmišljati o kupovini auta 2. kojima se ne da (ili ne znaju) ili nema smisla (s obzirom na prethodnu točku) zajebavat s papirologijom 3. koji imaju tu nesreću da ne mogu izbjeći plaćanje poreza od kojih će država tako perfidno opljačkanu lovu pokloniti onoj prvoj skupini lukavaca i podržavatelja planske redistribucije tuđe imovine.

Lopovluk je lopovluk. Bez obzira kupovali se otetom lovom e-auti, traktori, konji, masline, gradili brodovi ili zapošljavali pripravnici u uhljebničkom sektoru.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država ne plaća porez niti to može

Oznake

Država, helikopter, Kiowa, MORH, PDV, porez, porezni obveznici, proračun

MORH je od SAD-a dobio na poklon helikoptere pa usput izvijestio javnost kako će za njih morati platiti samo PDV u iznosu od 100 milijuna kuna. Ne znam koji je razlog za ubacivanje PDV-a u priču. Valjda da narod dobije osjećaj da je stvar “dobivena” jeftino. U toj priči je ipak bitno nešto drugo.

Država neće platiti PDV jer to zapravo ne čini (niti može). Ono što država čini je jednostavni računovodstveni manevar u kojemu novac prebacuje s jednog računa na drugi, a oba računa su u njenom vlasništvu. Država ne može plaćati porez jer to bi značilo da potražuje novac sama od sebe, a to je logično nonsens. Ne možete sami sebi biti dužni novac kojeg upravo držite u rukama. To naravno ne znači da se cijelu stvar ne može prezentirati drugačije, recimo u svrhu propagande odnosno kako bi se obmanjivanjem drugih postigao neki cilj. Relativna je stvar koji je to cilj. Kada biste pokušali javno demonstrirati to da sami sebi plaćate porez, i pritom mahali novčanicom koju upravo spremate sami sebi platiti, vjerojatno biste završili u ludari. Kako po istom pitanju državu apsolutno nitko ne kritizira, a kamo li sankcionira, možemo reći da je ona već ostvarila izvjesne ideološke ciljeve u svoju korist, a građanima na štetu.

Iza spomenute cifre ipak postoje konkretne relacije. Tih 100 milijuna kuna je trošak poreznih obveznika. Da bi MORH mogao “platiti” porez državi prethodno je od te iste države morao dobiti novac, svoj budžet. Dakle sada će MORH dio tog novca, u iznosu PDV-a, vratiti natrag odakle je došao. Ali važnije od svega toga jest da fiskalne egzibicije započinju u trenutku kada država (blagim ili grubim) represivnim metodama pretače novac iz džepova poreznih obveznika u državni proračun. MORH će vratiti dio novca u državni proračun, međutim država taj novac neće vratiti u džepove poreznih obveznika već potrošiti na nešto drugo, možda ponovno dati MORH-u na raspolaganje. Možemo reći i da je ovaj trošak nastao davno prije, u trenutku kada je poreznim obveznicima oduzeto 100 milijuna kuna, a ovo sada je tek davanje do znanja tim istim poreznim obveznicima na što je država potrošila njihov novac. Nekima će to biti utješno, nekima predmet kritike, a neki će ostati indiferentni misleći kako država ima vlastiti džep ili barem uzela novac iz susjedovog ali nikako njihovog (što možda i najbolje opisuje stvarno stanje stvari u ovoj državi).

Izjava o MORH-ovom plaćanju PDV-a mogla bi se preformulirati u sljedeću, odnosno jedino tako formulirana izjava bila bi u potpunosti točna:

“Nabava helikoptera porezne obveznike će koštati 100 milijuna kuna”

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto je političarima super?

Oznake

dug, Lalovac, političar, porez, proračun, Varga

Evo jednog friškog primjera kroz kojeg ćemo vidjeti zašto je političarima super – Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo je ministra zdravlja s 20.000 kuna jer je svojevremeno “zrihtao” 50.000 kuna iz državnog proračuna nekoj udruzi. Tu kaznu će platiti u 5 rata po 4.000 kuna. Dok političari trunku višeg moralnog standarda u civiliziranom svijetu podnose ostavku zbog kupnje para čarapa službenom kreditnom karticom u slučaju Hrvatske nema govora o nečem sličnom. U tekstu također saznajemo da je ministar sklopio ugovor za kupnju “zelenog” automobila, a prije toga, znamo, država je njemu sredila mogućnost da takav automobil kupi uz pomoć poticaja, također iz državnog proračuna.

Međutim u zadnjemu nema ništa sporno, niti je za tu stvar kažnjen, jer kada bi nešto bilo sporno, i da je za to kažnjen, tada bi za istu stvar vjerojatno trebali biti kažnjeni i neki drugi pojedinci, bilo njegovog ranga ili nekog nižeg političkog ranga, ili pak koristoljubivi građani koji se uz pomoć tuđeg novca domažu trendovskih vozila. A to je nešto što nitko tko je koristio poticaje ne želi da se desi. Muljaža s udrugom je jedinstven prekršaj, poveziv samo s njime, i zato ga je lako sakncionirati. Zahvaljujući poticajima za kupnju ekološkog automomobila ministar je isti platio 30.000 kuna manje nego što će ga platiti neki drugi građanin kojemu poticaj neće biti omogućen. Kao i u slučaju bilo koje vrste poticaja tako i u ovom slučaju nema dovoljno novca za sve zainteresirane ali zato će uvijek biti dovoljno onih koji će snalažljivima platiti dio računa za stvar koju žele imati.

Dodajmo ovim brojkama malo soli. Da bi ministar dobio svoju plaću na ruke, recimo 20.000 kuna, i da će od te plaće svaki mjesec plaćati ratu kazne, potrebno je da 27 radnika s prosječnom plaćom (5500 kuna neto) plati porez na dohodak (bruto-neto kalkulator, prirez Zagreb). Ako u odnos stavimo radnike s plaćom od 3000 kuna, što je oporezivi iznos blizak minimalcu (koji se nakon porezne reforme više ne oporezuje) tada je potrebno da čak njih 303 plati porez kako bi se prikupio iznos potreban ministru da plati svoju kaznu. Tu kaznu on naravno ne plaća građanima od kojih dobiva novac već će taj novac uplatiti u državni proračun te će isti nakon toga prema osjećaju političara potrošen na nešto drugo, možda na neko novo službeno putovanje tog istog ministra pa će mu na taj način “osobni” gubitak biti kompenziran. Mi o tome, naravno, nećemo znati ništa.

Za poticaj za kupnju ministrovog zelenog osobnog automobila porez mora platiti još 41 radnik s neto plaćom od 5.500 kuna, ili čak 455 radnika s plaćom 3.000 kuna. Za onih 50.000 kuna koje je dao nekoj udruzi to je 68 radnika s prosječnom plaćom ili čak 758 radnika s plaćom od 3.000 kuna. I ima stol od 90.000 kuna. To si računajte sami ako hoćete.

Hoćete jedan vic o Lalovcu za primjer?

Dođe Lale jutros na posao i zaduži nas za milijardu eura, iliti 7,6 milijardi kuna. Pa kaže ma šta je to za vas milijun koji radite? Nećete ni osjetit! Kaže digitron fino 7.600 kuna po glavi zaposlenog, iliti 10 mjeseci svako od vas (prosječno plaćenih) plaća porez na dohodak i kvit smo taman pred Božić da možete fino opet trošit po dućanima i plaćat PDV. Jel to pošteno? Pa naravno! Pošteno nas zaduži!

I zato je političarima super!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tko to građane ucjenjuje rezanjem zdravstva i školstva?

Oznake

javna potrošnja, proračun, Pusić, reforma, rezovi, zdravstvo, školstvo

Vesna Pusić je dala obećanje da se Vlada niti iduće godine neće uhvatiti u koštac sa prenapuhanom, neučinkovitom i preplaćenom državom (iliti sama sobom):
Kad nas kritiziraju da nismo proveli bolne i radikalne reforme, pod time misle na otpuštanje, smanjenje plaća i mirovina – to su radikalni, bolni rezovi i ono što u sljedećoj godini sigurno nećemo raditi. Dakle nećemo smanjivati mirovine, ali hoćemo smanjivati javnu potrošnju, racionalizirati zdravstvo, obrazovanje, sustav MUP-a i sve sustave koji imaju velik broj ljudi koji pružaju neku uslugu građanima. Racionalizacija u tim područjima također smanjuje deficit, ali ja sam uvjerena da je najbolji instrument za smanjenje deficita gospodarski rast – ima prostora za to.
Dakle ako će se negdje u državi rezati onda možete biti apsolutno sigurni da će to biti jedino na onim mjestima gdje država pruža neku uslugu građanima. Rezat će se na školstvu, zdravstvu, sigurnosti i ostalom što građani u najvećoj mjeri zagovaraju kada govorimo o plaćanju poreza. Kada ljudi nešto plate onda očekuju nekog vraga dobiti za uzvrat. Logika Pusićkinog izlaganja upućuje na to da postoje i sustavi koji NE PRUŽAJU neku uslugu građanima, za razliku od ovih koje će se rezati, kao i da će takvi sustavi ostati netaknuti zajedno sa nepoznatim brojem uhljeba koji su zaposleni unutar njih. Možemo sa sigurnošću reći da će radno mjesto naše dopredsjednice ostati 100% netaknuto međutim ne možemo reći isto za radno mjesto nekog učitelja ili pak asistenta u nastavi koji pomaže klincima s posebnim potrebama.

Citirana izjava naravno ima smisla – ako ste uhljebljeni u dijelu sustava koji ne pruža nikakvu uslugu građanima.

Ovaj problem se načelno dotiče prirode političkog i ekonomskog načina djelovanja. Oni su sušta suprotnost. Ljudi koji nešto rade, pri čemu mislim na rad koji proizvodi dodanu vrijednost (što kopanje pa zatrpavanje neke rupe nije, baš kao ni udaranje pečata po papiru zbog nečije arbitrarne forme), u pravilu nemaju vremena niti potrebe djelovati političkim putem. Navedeno je posljedica njihove sposobnosti da stvaraju. Svatko tko je sposoban stvarati naginje ekonomskom načinu djelovanja, a odbija politički djelovati. Nasuprot njima postoje ljudi zakinuti za sposobnost da stvaraju. Većina takvih ljudi odlučuje se djelovati političkim putem. Također, kronisti, koji očito uspješno hine da djeluju ekonomski, zapravo djeluju političkim putem. Naglašavam očito uspješno jer postoji dominantno uvjerenje da su kronisti i kapitalisti ista stvar. To je koliko vidimo krivo uvjerenje.

Dok ljudi koji stvaraju svoje vrijeme troše na stvaranje, pa stvaranjem dobra za druge posljedično stvaraju dobro i za sebe, političari svoje vrijeme uglavnom troše na smišljanje učinkovitih metoda eksploatacije onih koji stvaraju. Izravno zlo prema onima koji stvaraju provodi se kroz porezni sustav, birokratske prepreke ili općenito arbitrarne “zakone”. Međutim metode eksploatacije uključivo su manipulativne. Dio eksploatiranih resursa političari dijele sa labilnim ali važnim glasačima (primjerice kroz socijalnu redistribuciju) dok zavidan dio sredstava zadržavaju za sebe kao nagradu za – političko djelovanje. Nije čudo da se koncentracija najbogatijih ljudi nalazi upravo u populaciji političara. Također činjenica je kako je većina političara svoja bogatstva stvorila upravo zahvaljujući političkoj karijeri i kako je gore pojednostavljeno prikazano. Sve navedeno posljedica je nepostojanja vladavine prava i nepoštivanja privatnog vlasništva. Naime političari kroz arbitrarne zakone rade što žele, a na kocki je jedino privatna imovina mnogobrojnih građana.

Kada slušamo priče o rezovima u državnoj potrošnji onda trebamo biti svjesni tri stvari:

1. Da se javnosti prijeti isključivo rezanjem onih javnih usluga prema kojima su građani vrlo osjetljivi – jer teškom mukom stečeni, i zatim oporezovani novac, vežu uz željenu korist za sebe (imati dobrog liječnika, sigurne ceste, solidnu mirovinu…)
2. Da javnosti prijete uvijek i jedino oni za koje vjerujem da imaju putra na glavi, dakle oni koji ne stvaraju ništa već se bave isključivo političkim djelovanjem kako bi maksimizirali vlastitu korist od sustava kojeg grade manipulacijom.
3. Da politički manipulatori iz prethodne točke produktivne ljude u javnom sektoru drže svojim taocima. Kako bismo uopće mogli govoriti o benefitima liberalizacije zdravstva i školstva, koji ne da su nam nepoznati nego se o njima diskutira jedino na ideološkom frontu, prvo treba raskrinkati manipulatore koji građane ucjenjuju javnim monopolima kako bi ih potom ucjenjivali rezanjem količine (preplaćenih) usluga u okviru tih monopola.

Ja bih, eto, svakom političaru koji javno istupi pa građane ucjenjuje rezanjem na zdravstvu i školstvu momentalno poslao na vrata jednu finu reviziju. Takvi političari su prvi koji trebaju opravdati vlastitu stavku na rashodovnoj strani državnog proračuna. Možda bi se baš trebalo krenuti rezati od njih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kuda ide Hrvatska?

Oznake

BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz

U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.

Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.

Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.

Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.

Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.

Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.

Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.

Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.

Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.

Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…

Što bi trebalo učiniti?

1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm

Država poručuje: Zakoni su tu da se krše!

Oznake

BDP, deficit, Država, proračun, vlada, zakon, Zakon o fiskalnoj odgovornosti

Zanimljiv tekst na Banka.hr – Vlada probila fiskalno pravilo za 4 mlrd kuna

… iz kojeg doznajem kako je Vlada prekršila čak tri zakona, onaj o fiskalnoj odgovornosti, zatim zakon proračunu te zakon o izvršavanju proračuna za 2013. godinu.

Rashodi opće države umjesto da se smanjuju konstantno rastu, tako su u 2013. rasli za 600 milijuna kuna na ukupno 150,6 milijardi kuna. Toliko o “štednji” koja nas uništava. Ima li još tko u potrazi za dokazom kako vlast ne štedi već konstantno nemilice troši (oporezovani novac) i zadužuje građane koji zbog toga klize u siromaštvo?

Paradoksalno je kako Vlada zapravo ne odgovara nikome. Povjerenstvo za fiskalnu politiku, koje je samo jedna instanca izvršne vlasti izmišljena kako bi si uhljebi malo povećali plaće, ovdje se javlja kao neka vrst komentatora događaja nakon što su se oni već odigrali, a mjere koje predlažu nakon što ustanove kršenje zakona su čista patetika:

Fiskalna pravila postoje zato da bi ih se nositelji fiskalne politike pridržavali jer povećavaju stupanj predvidivosti i povjerenja u izvršnu vlast. Ako se smatra da zakonski definirana fiskalna pravila ne odgovaraju postizanju dugoročnih razvojnih i stabilizacijskih ciljeva, onda treba na vrijeme pokrenuti izmjene zakonskog okvira, čime se izbjegava situacija kršenja pravila i narušavanje vjerodostojnosti, ističu u Povjerenstvu.

Shvatite to ovako – ukoliko je zakon previše rigorozan, i Vlada ga je prekršila, olabavi ga malo brate!

To se naime već jednom i desilo, da ne bi ispalo kako pretjerujem. Nakon što je Vlada prekršila fiskalna pravila ona su izmjenom zakona u veljači ove godine olabavljena (s jedne strane) i izrelativizirana vezanjem uz EU direktive (s druge strane). Što god da Vlada čini uvijek će biti fiskalno odgovorna, a proračunu su u tom okviru otvorena vrata za daljnji rast na zadovoljstvo Vlade i interesnih skupina građana, a na žalost poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Oznake

BDP, Branko Grčić, droga, ekonomija, ESA 2010, EU, GDP, kriminal, metodologija, proračun, prostitucija, rast, vlada

Nemojte se začuditi ako na nekoj od narednih Vladinih press konferencija vidite Branka Grčića odjenutog u sako kakav dolikuje kakvom svodniku te pritom obznanjuje da je nakon 10 kvartala uzastopnog pada konačno zabilježen rast BDP-a! Sve to zahvaljujući ESA 2010 metodologiji izračuna prema kojoj se u bruto domaći proizvod ubraja prostitucija te krijumčarenje i prodaja droge i alkohola! Primjena nove metodologije kreće od rujna 2014 uz, naravno, ponovni izračun prethodnih podataka od BDP-u, a sve kako bi se građane moglo dezinformirati o tome kako je sveopći osjećaj siromaštva i beznađa u ovoj zemlji svo ovo vrijeme bio lažan. 😮 To bi valjda trebalo probuditi onaj optimizam koji se očekuje od ulagača ali i građana koji su sve suzdržaniji prema potrošnji ali i prema državi koja se nameće kao kolovođa.

S obzirom da se radi o načelno ilegalnim djelatnostima za koje ne postoji pouzdana ukupna vrijednost, EU birokrate će zadovoljiti i “kvalitetna procjena”, što je također stvar metodoloških naputaka po kojima će birokrati raditi izračune. Osjećaja radi, prostitucija i droga u Velikoj Britaniji procijenjuje se na 0,7% BDP-a. Prema procjenama DZS-a prostitucija i droga u Hrvatskoj teška je između 2,3 i 4,5 milijardi HRK, odnosno 0,8% BDP-a u prvom slučaju do 1,5% BDP-a u drugom slučaju. Iz ove procjene mogli bismo reći kako hrvatska vlast i njena birokratska mašinerija drži svoje sugrađane i više nego duplo promiskuitetnijima od Britanaca. Naravno, ja ne mogu znati ima li u tome istine, ali ruku na srce ne mogu ni birokrati bez obzira na metodološke naputke.

Stoga na njihovu procjenu gledam više kao na izraz sumnjičavosti vlasti prema građanima koje će uslijed sve slabije naplate poreznih prihoda radije držati nadprosječno promiskuitetnima (što znači da svoj novac obrću u ilegali) nego li jednostavno siromašnima – što pak smatram jedinom istinom u našem slučaju, i to upravo zahvaljujući svemu onome što čine (sve jači) vlastodršci, od prošle godine potpomognuti EU mašinerijom istog kalibra.

U konačnici nije ni bitno kolika je vrijednost prostitucije i droge u jednoj nacionalnoj ekonomiji. Bitno je tek ono što će (bolji) rezultat nove metodologije omogućiti vlastodršcima. Nema sumnje kako će povoljniji izračun vrijednost ekonomije momentalno smanjiti razinu fiskalne neodgovornosti vlastodržaca (prekomjerni deficit i sl.). Javni dug koji se ogleda u BDP-u tako će relativno pasti. U praktičnom smislu za građane, porezne obveznike, to neće donijeti nikakvo olakšanje, upravo suprotno, stvorit će tek povoljniju poziciju za vlastodršce i gurnuti javni dug još malo prema gore.

Na prvi pogled primjena nove metodologije za Hrvatsku je dvosjekli mač. Vlada žarko želi prikazati rast BDP-a bez obzira na realno stanje ekonomije, a kakvo je to stanje najbolje osjećamo sami u svakodnevnom životu. S druge strane taj novi (bolji) rezultat donosi sa sobom i veće obveze prema EU koje se plaćaju iz državnog proračuna Hrvatske. Dakle ako kurvanje i šverc pomognu da hrvatski BDP nakon 10 kvartala konačno pokaže pozitivan predznak tada će obveze prema EU biti i do 500 milijuna kuna veće. Kakva farsa! Domaći i EU birokrati ukrali nam loptu i sada je jedan drugome namještaju na volej! Ovo što meni kao poreznom obvezniku izgleda kao dilema, rekoh “dvosjekli mač”, nije nikakva dilema jednom Branku Grčiću, jer on ne gubi ništa u slučaju da mora platiti 500 milijuna kuna veću EU članarinu. To ionako nije njegov novac već novac poreznih obveznika, dakle dilema ne postoji. Taj trošak će staviti u korelaciju sa rastom BDP-a pa će isti neinformiranom građaninu on izgledati opravdan. Ipak za poreznog obveznika nema praktične koristi od uzimanja u račun sive ekonomije. Za njega ostaje, kao i obično, tek da plati trošak ove nakaradne političke igre.

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trkeljanje o rezovima je samo paravan rastrošnoj državi

Oznake

deficit, javni dug, Linić, Milanović, porez, porezni obveznici, proračun, rezovi

Trkeljanja o rezovima u Hrvatskoj sam se naslušao za deset života, a sve što sam i čuo još uvijek ne govori ništa o rezanju.

Dok Vlada govori o rezovima misli na smanjenje proračunskog deficita. To bi bila negativna razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna, novac kojeg Vlada kani potrošiti na sve i svašta, a nema ga. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada provođenjem svojih politika “rezanja” doprinosi sve većim rashodima državnog proračuna, sve većem deficitu i posljedično sve većem javnom dugu. Sve do jedne politike dokazano su pogrešne pa i najnovija zbog koje će porasti cijena goriva, telekomunikacijskih usluga i povezanih roba i usluga.

Dok sindikati državnih zaposlenika govore o rezovima oni misle na rashode državnog proračuna iz kojih se osigurava njihova financijska opstojnost. Ne egzistencija, jer to bi značilo da jedva spajaju kraj s krajem, da preživljavaju na korici kruha od plaće do plaće, već opstojnost odnosno očuvanje stečenih prava iz kolektivnih ugovora koja nadilaze realnost. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada iz godine u godinu povećava proračun iz kojega se financiraju ti i takvi građani. Rezova nema. O navedenom može vas detaljno izvijestiti Državni zavod za statistiku te Ministarstvo uprave koji prate ove parametre.

Jedino oni koji pune državni proračun, a to bi bili porezni obveznici, o rezanju ne govore ništa. Oni šutke trpe poreznu eksploataciju u ime vlastodržaca, nebrojenih uhljeba i građana koje nazivam socijalnim narkomanima*. A oni pravi rezovi dešavaju se upravo ovdje. U ime očuvanja statusa quo, što bi u Hrvatskom slučaju značilo očuvanje stabilnog položaja gore navedenih skupina, reže se od kućnih budžeta poreznih obveznika koji posljedično imaju sve manje za sebe, za svoju obitelj i svoje ideale. Sve to što je poreznom obvezniku bitno ovoj državi i društvu je nebitno. Ovo društvo je zamislilo živjeti na tuđi račun i takva država je stvorena. Kako država sve više reže imovinu poreznih obveznika tako oni gube motivaciju i postaju sve manje produktivni. U Hrvatskoj pak broj onih koji se smatraju “potrebitima” prelazi granicu zdravog razuma. Oni zdravog razuma stoga sve češće prelaze granicu (onu državnu).

Niti poruke premijera Milanovića, u kojima neuvjerljivo upozorava na to da previše trošimo i da moramo kontrolirati svoj dug i deficit, neće sprječiti suitu ministara, pa ni samog premijera, da nastave prakticirati započeto odnosno nastave politiku sve veće potrošnje zamaskiranu periodičkim trkeljanjem o rezovima, a sve u cilju očuvanja vlastitih guzica i socijalnog mira kojeg bi, u suprotnom, mogli svojski ugroziti ranije spomenuti socijalni narkomani. Niti trkeljanje ministra financija o zadnjem rezanju ove godine neće biti prepreka tom istom ministru da izda novu tranšu obveznica i tako po n-ti put poveća dug kojeg obvezu imaju vratiti porezni obveznici i njihova djeca.

Sve do zadnje politike koje provodi Vlada, a raspiruju ih interesne skupine, pogrešne su jer su usmjerene isključivo na povećanje poreznog opterećenja građana. Kriza u Hrvatskoj je kriza rastrošne socijalne države. Pa ipak unatoč svima dostupnim i javno objavljenim podacima o rastu proračuna, deficita, javnog duga, poreznog opterećenja, broja socijalnih transfera, nezaposlenih itd., iz kojih se može iščitati loše trendove, to se ne priznaje kao činjenično stanje. Vrijeme je da se kreatorima javnog mnijenja, a koji su zauzeli čvrst položaj nad proračunskom trpezom, iz sveg glasa suprotstave obespravljeni, izrabljeni i marginalizirani porezni obveznici!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*To bi bili svi koji žive od socijalnih transfera iz državnog proračuna – ergo koriste sve što država obećaje i potom daje ali od navedenog ništa ne bi platili sami.

Što je Hrvatima važnije od zdravlja?

Oznake

Država, Lalovac, Linić, ministar, monopol, Nekretnine, porez, proračun, vlada, zamjenik, zdravlje, zdravstvo

Jedina stvar koja Hrvatima vrijedi više od vlastitog zdravlja jest monopol države nad tim pitanjem. To znači da pitanje brige o vlastitom zdravlju oni prepuštaju na volju vlastodršcima i institucionaliziranom državnom monopolu. Izgovor koji će u tom smislu uvijek upaliti jest da zdravlje nije roba i ne može se prepustiti tržištu. U stvarnosti ne postoji ni jedan opravdan razlog da se pitanje zdravlja tako olako prepušta monopolu. Monopol nad zdravljem, koliko mi je poznato, uz nebrojene useful idiote najviše zagovaraju naši pošteni političari.

Monopol nad zdravstvom lišen je svake odgovornosti za svoje postupke i učinak. Građani su prisilom financiranja monopola lišeni prave istine o njegovoj cijeni i kvaliteti (ovo zadnje vjerujem čak i osjećaju na svojoj koži). Iz godine u godinu zdravstvo košta sve više, pacijentima pruža sve manje, a reklamira se kao besplatno. Unatoč tome doprinosi iz plaća radnika za “besplatno” zdravstvo rastu s 13% na 15%, beneficirane mirovine iz drugog stupa vraćaju se u državni proračun kako bi se njima pokrpalo dugove “besplatnog” zdravstva, novac iz dopunskog osiguranja (koje se sve agresivinije reklamira) također se koristi za krpanje dugova, a u interviewu s budućim ministrom financija(?) upravo doznajem da će i porez na nekretnine također biti iskorišten za financiranje monopola države nad vašim zdravljem.

Jasno je i u ovom slučaju, građani su samo sredstvo realizacije plitkih osobnih interesa vlastodržaca koji se redom svode na – dolazak i ostanak na vlast koja pruža brojne privilegije od kojih je najveća sasvim sigurno pravo na nekažnjeno i ničim ograničeno otimanje novca građanima kroz porezni sustav.

U ne tako dalekoj budućnosti vaš rad i trud mogli bi se u cijelosti svesti na financiranje zdravstvenog monopola i podmirivanja troškova tekućih mirovina. U prosjeku danas od svoje plaće izdvajate 55% u korist državnog proračuna. Uvođenjem poreza na nekretnine to će biti 60% (karikiram), pa s nekim novim porezom 70%, pa 80% i tako do trenutka kada ćete u proračun biti zakonski prisiljeni dati sve što zaradite, u ime financiranja državnih monopola. Jesti ćete onoliko koliko vam odredi državna agencija nadležna za to pitanje. Zalogaj više ili zalogaj manje.

Jedino što u ovom trenutku sprječava vlastoljupce da vas opletu po novčaniku jesu nesređene zemljišne knjige. Kao što vidimo primarni motiv njihovog sređivanja nije zaštita vaših imovinskih prava već stvaranje uvjeta da vas se porezima jače eksploatira. Ovo je ujedno dokaz kako Hrvatska, koja je pravna država, ipak ne poštuje načela vladavine prava. Uz odobravanje državnih monopola, na vaše razočaranje, porezna presija koju će vlast vršiti nad vama može jedino biti sve veća.

U zdravlje,
vaš Kapitalac