Gospodin Hrvoje Prpić, osnivač poznate tvrtke HG Spot i jedan od “poslovnih anđela” – suosnivač investitorske mreže CRANE, odlučio je napustiti hrvatske granice zajedno sa svojim poslovima i kapitalom.
TPortal objavljuje njegovu ispovjest o iskustvu sa državnom birokracijom i inspektorima koji su po nalogu svojih šefova odlučili pronaći “dlaku u jajetu” njegovoj tvrtci Trillenium te mu opaliti barem nekakvu financijsku kaznu.
Dlaku nisu našli no razlog za kaznu su izmislili te istu progurali kroz vlastite metastatične kanale, za račun koji nije sadržavao podatak o JMBG-u (iako zakon nalaže samo OIB), te je unatoč žalbi na očiti propust sud presudio na štetu Prpićevog Trilleniuma i olakšao ga za petnaestak tisuća eura.
Trillenium zbog pravne nesigurnosti odlazi iz Hrvatske, o čemu Prpić kaže:
“Nije stvar u kazni od nekih 15.000 eura koju moram platiti, već u tome što u Hrvatskoj nema pravne sigurnosti. Pitam se što je s drugim poduzetnicima koji nemaju mogućnost obratiti se javnosti. Strašno sam razočaran jer sam dosad vjerovao da su sudovi pravedni i odlučuju prema zakonu, a ne na osnovi tvrdnje nekog službenika”
U Hrvatskoj nema vladavine prava. Ona je nezamisliva kolosalnoj birokratskoj hobotnici koja se ispreplela između svih nas redom. S obzirom da nas svojim pipcima drži čvrsto stisnutima gotovo i nije moguće pokrenuti promjenu u tom smjeru, prema uspostavi vladavine prava koja će zamijeniti vladavinu birokracije.
Hrvatska će se zato sasvim sigurno morati suočiti sa općom nelikvidnošću.
Ipak postoji dodatan problem, a to je da mnogi nisu svjesni u čijem su stisku jer na ovakve vijesti, o jadanju poduzetnog čovjeka kojem država gura pipke do dvanaesterca, gledaju sa gađenjem, proklinju ga, i ako već ne žele da propadne onda barem žele da ode. Međutim taj mrziteljski refleks među mnogima govori mi samo da je hobotnica počela puštati crnilo kojim im maže oči. A ne pušta ga bez vraga! Nečeg se boji!
Do neke druge prilike bon voyage monsieur Prpić i neka vam je sa srećom u manje represivnoj Velikoj Britaniji.
Kada je nešto dobro tada se za to i čuje, a dobre stvari vole privući svakojake zlikovce. Uz ugostiteljski biznis veže se raznorazna mafija koja prodaje svoje zaštitničke usluge u zamjenu za harač, no kako je mafija sinonim za silu očito je da konkurira državi u istoj poduzetničkoj kategoriji. Država je naime monopol sile na određenom teritoriju. U praktičnom smislu monopol bi trebao osigurati mir no često je tek instrument za legalizirano ugnjetavanje građana i oblikovanje njihovog morala. Zapravo to je više pravilo nego tek česta pojava (npr. vidi Hrvatsku).
Iz Beograda dolazi zanimljiva priča, o poznatoj pečenjari Mara u kojoj se Beograđani dave u sočnim pljeskavicama i roštilju. Ima takvih mjesta vjerujem i u vašoj neposrednoj blizini, znate i sami o čemu se radi. Takva mjesta su uglavnom dupkom puna jer se u njima dobro i fino jede, i gdje su upravo ti parametri nadmašili onaj cjenovni. Uz kvalitetnu hranu tu je i brzina i ljubazno osoblje. Ono što je dobro je poželjno i ljudi će nagraditi svojim povjerenjem i novcem.
Pohlepa
A gdje je novac tu je i sila. Direktor srpske porezne uprave, Slovenac Ivan Simič, čuo je za Maru pa se odlučio prošetati na pljeskavicu. Ono što ga je privuklo nije bio miris roštilja već miris novca. Čekajući na svoju pljeskavicu zapravo je radio svoj posao – promatrao je zaposlenike kako ne izdaju račune (koji su usput rečeno također fiskalizirani kao i u Hrvatskoj). Na svakoj prodanoj pljeskavici bez izdanog računa on je ostao oštećen za svoje pravo na dio kolača.
Razum
Čekajući na svoju pljeskavicu izračunao je kako u minuti prodaju četiri komada, u satu dakle 240, mjesečno oko 6.000, što godišnje znači 15 milijuna dinara. Pretvoreno u HRK to je tek nešto više od jedan milijun. Porez na dobit u Srbiji je 15%, a PDV 20% (zbrojeno 35%), dakle samo na pljeskavicama Simič propušta ubrati 350.000 HRK, odnosno 5,2 milijuna RSD. Obrisao je znojno čelo bijelim rupčićem, zatražio svoj fiskalizirani račun (i dobio ga) te usta natrpanih pljeskavicom stao razmišljati o tome što napraviti. Zatvoriti Maru administrativno, a zaposlenike fizički, i odreći se milijuna dinara poreza, ili ih pokušati uvjetiti da je plaćanje poreza u njihovom interesu pa usput ispasti i frajer?
Ucjena
Poslao im je pismo. Tobože došao je jer je od mnogih čuo kako se kod Mare jedu najbolje pljeskavice pa da i sam kuša ima li istine u tome. Prvo ih je nahvalio, zatim ukazao na računicu, pa ih umirio izjavom kako ih neće kazniti ako ubuduće pripaze na izdavanje računa. Nazvao je to “poreznim moralom”. Naime kada država ne bi imala monopol nad silom tada, kaže Simič, ne bi bilo niti ulice kojom mušterije dolaze do Mare, niti škole u kojoj državni učitelji “Marinu” dječicu i unučiće podučavaju koliko su novca spremili u džep, a kada “Mara” pod stare dane onemoća i razboli se kuda će nego li u državnu bolnicu. Sve to se eto mora plaćati jer sila tako nalaže. U tom tonu završava Simič svoje pismo, a “Mara” najavljuje odgovor.
Naravno, zaboravljaju građani kako je društvo do ekspanzije centralizirane države tj. državnih institucija nezaustavljivo napredovalo zahvaljujući voluntarizmu. Do Bizmarcka to je bilo vrlo značajno. Ali kao što rekoh na početku, dobre stvari privlače svakojake zlikovce, a oni pak u svojim glavama imaju svakojake ideje. One uglavnom jesu primamljive jer zlikovac je manipulator koji traži odobrenje za svoje postupke (i uglavnom ga dobiva). Tako su uostalom i podržavljene solidarne socijalne organizacije, zdravstvo, škole pa čak i mirovinska osiguranja koja su bila vrlo jaka na prelasku 19. i 20. stoljeća, u potpunosti privatna i dobrovoljna te su za njih građani iskazivali velik interes.
Možda i najgora vrsta državnog monopola jest obrazovni monopol koji se očito potrudio ne propagirati solidarnost bez države, a državu (preciznije rečeno – institucije države) isticati kao jedino sredstvo kroz koje je moguće ostvariti solidarnost među ljudima. U tom okviru nastao je i “porezni moral” kao poluga učinkovitijeg pokoravanja državnoj blagajni.
Da ne razvlačim, jer razvlačiti bih mogao u nedogled, pitam se kako je moguće da još uvijek tamo neka “Mara” može napraviti bolje pljeskavice od države. Bilo bi dobro da državni planeri ponovno razmotre uvođenje domaćinstva u škole, a svakako i da uvedu neke standarde u pravljenje pljeskavica, kao što to Hrvatska čini za burek i pizzu, kako slučajno neki pojedinac ne bi ugrozio drugog grill majstora (a time i državu) time što pravi bolje pljeskavice.
Planirani učinak fiskalizacije do kraja godine mogao bi biti čak 3x veći od očekivanog. Vladina očekivanja bila su oko 500 milijuna oporezovanih kuna fiskaliziranih građana. Naime već u prvih 6 mjeseci u fiskaliziranim branšama iskazan je 7 mlrd HRK veći promet nego u predfiskalnom razdoblju te gotovo 700 milijuna HRK naplaćenog PDV-a. O realnim učincima fiskalizacije pisao sam u postu “Propast socijalne države” i dok se Vladin PR busa o prsa najnovijim rezultatima morate znati da fiskalizacija nije osmišljena kako bi vama, poreznim obveznicima, bilo bolje već kako bi vam vlast učinkovitije otimala novac, a konačni rezultati iste su u suprotnosti s vašim osobnim ciljevima i umanjuju vam vjerojatnost prosperiteta.
Navedeni podaci daju Vladi i Poreznoj upravi nevjerojatnu snagu i motiv da odlučno nastave u istom smjeru. Ma što odlučno i u istom smjeru – prema riječima ravnateljice Porezne uprave porezni nadzor postat će retroaktivan i to ne samo kada je riječ o prometima fiskaliziranih tvrtki već će se nadzor usmjeriti i na osobnu imovinu vlasnika tvrtki te će se kroz procjene poreznika detektirati eventualni nesrazmjer između prijavljenih dohodaka i vrijednosti njihove imovine. I to je tek početak, reda treba uvesti u cijelu državu i fiskalizirati sve – smatra Čavlović-Smiljanec.
Učinci fiskalizacije daju pravo Čavlović-Smiljanec i na vlastitu definiciju morala, tako sramota postaje nekontrolirana poduzetnička aktivnost, jer kroz nju netko zarađuje bez da birokracija zna išta o tome, a ponosna rabota postaje posao poreznika i intencija Vlade i Porezne uprave da interese građana podredi interesima države.
Frederic Bastiat je rekao, a Nedjeljni Komentar na to podsjetio u današnjem članku:
Svi žele živjeti na račun države, a zaboravljaju da država živi na račun svih.
Ne bih čak rekao da se u ovoj misli radi o zaboravu. Problem je u ignoriranju činjenica o načinu financiranja države te o poimanju države kao forme koja građane prisiljava na plaćanje poreza jer ih istovremeno prisiljava da koriste njene monopolističke usluge. I to je jedina istina i sramota o kojoj možemo govoriti u ovoj priči.
Međutim unatoč toj istini koja se ne čuje često, jer građani na njen spomen gurnu prste u uši, porezna utaja svrstana je među kaznena djela, a tome je tako jer gola koža vladajućih političara i birokracije ovisi o pljački građana. Građani koji ne plate porez idu u zatvor. Ne htjeti hraniti Vlast, birokraciju i povlaštene skupine iz perspektive zakonodavca zločin je jednak ubojstvu – iako je Ustavom Hrvatske, kao i ustavima svih civiliziranih zemalja, građanima zajamčena nepovredivost njihove imovine u koju sasvim sigurno spada i njihov vlastiti novac.
Fiskalizacija će sasvim sigurno još neko vrijeme donositi sve veću korist Vladi i birokraciji te povlaštenim skupinama po principu “što odlučnije inzistiram, više profitiram”, dok će s druge strane svima na koje je usmjerena donositi samo štetu i propast. Ugostiteljski objekti uzduž Jadrana ničice padaju, a tržnice u nešto više od mjesec i pol dana fiskalizacije bilježe 40% odjavljenih najmova klupa.
Odnos vlasti i građana može se iskazati i grafički – dijagramom “lovina-lovac” gdje su zečevi građani koji ekonomiziraju za vlastitu korist, dok lisica predstavlja vlast i birokraciju:
Što su građani slobodniji u ekonomiziranju šanse za prosperitet su im veće, no takvo stanje privlači predatora (vlast + politički populizam). Izjedanjem lovine (porezna presija, fiskalizacija, ograničavajući zakoni i regulacija aktivnosti građana) populacija te skupine (aktivnost, prosperitet) se smanjuje dok populacija predatora još uvijek neko vrijeme raste i tek sa zakašnjenjem počinje padati u nedostatku resursa kojima bi nastavila održavati svoj parazitski položaj. Smanjenjem predatorske aktivnosti vraća se ekonomska sloboda građanima i počinje novi lovina-lovac ciklus.
Fiskaliziranim poduzetnicima ostaje mogućnost da nastave raditi u nametnutim uvjetima kontroliranog prometa gotovog novca pri čemu riskiraju da ih poreznici svrstaju među one koji bilježe povećanje prometa te budu podvrgnuti retroaktivnom progonu pa možda zbog nečije birokratske procjene završe u zatvoru rame uz rame sa silovateljima i ubojicama – ili da zatvore svoje tvrtke i kapital prebace u nešto drugo – ako gdje drugdje uopće ima spasa za njihovu imovinu s obzirom da se planira uvođenje reda u “sve”. No i u potpunom povlačenju iz poduzetništva nema sigurnosti, naime na primjeru “prekupaca” s tržnica doznajemo kako i njih država namjerava progoniti čak i nakon što su se povukli iz posla (video prilog iz jučerašnjeg Dnevnika Nove TV).
Prema riječima Čavlović-Smiljanec pitanje je vremena kada će se porez naplatiti jer to je nemoguće izbjeći, i to su istinite riječi koje možemo čuti od svakog poreznika. No prisjetimo li se misli Frederica Bastiata postaje sasvim jasno da kada bi plaćanje poreza građanima činilo ikakvu korist oni ne bi od njega bježali već bi u redovima čekali ispred ispostava Porezne uprave kako bi ga s radošću platili.
Prema riječima jednog od iskusnih inspektora, navodi Jutarnji, dozvoljeno vrijeme za urudžbiranje računa je do 12 sekundi. Smrdi li ovo i vama na samovolju državnih djelatnika?
Jedna od rak rana hrvatske ekonomije, donedavno rezervirana za pravne osobe tj. tvrtke, krajem godine širi se i na obrte. Na posljednjoj sjednici Vlade ministar je najavio promjenu modela naplate PDV-a kod obrta te će tako od početka 2014. obrtnici morati podmirivati tu obvezu po izdanom računu, umjesto po naplaćenom. Dakle porez unaprijed, a vi gospodo obrtnici od sada ćete sa ostatkom gospodarstva kako znate i umijete – poručuje ovime ministar.
Ne može mu nitko zamjeriti na predanosti u tome što radi, a njegov posao svodi se jedino na što učinkovitije punjenje (i pražnjenje) državnog proračuna. Novca vječito gladan proračun, uz kolektiviste na čelu države, kao i narod koji ne zna drugačije odlučivati o vlastitom životu nego biti podređen odlukama i naputcima vlasti zajedno su garancija puta u propast.
Ima li još vremena da se stvari okrenu na pravi put, put klasičnog liberalizma?
Što se tiče uvođenja ograničenja visine dopuštenog prekoračenja po tekućem računu koje ne smije prelaziti visinu prosječnog mjesečnog priljeva na taj račun tijekom posljednjih šest mjeseci- ovom se izmjenom sprječava prekomjerna zaduženost građana slijedom odobrenih prekoračenja po tekućim računima posebice imajući u vidu da je kamata koju banke obračunavaju na minuse po tekućem računu uglavnom tek neznatno niža od zakonski dopuštene maksimalne granice. Građani će imati godinu dana prijelaznog perioda (od dana stupanja na snagu Zakona) za svođenje minusa po tekućem računu u granice dopuštenog (na razinu prosječnog mjesečnog priljeva).
A što ako građanin ne uspije svesti minus na dopuštenu razinu? Ovrha? Zatvor? Batine? Ne znam više što reći. Svaki dan jedna ovakva vijest. A najbolje čega su se građani dosjetili jest sakupljati potpise za referendum o zabrani GMO… i na opću nesreću prilično im dobro ide ta akcija pa nemaju vremena razmišljati o tome na koji način vlast utječe na njihovu kućnu ekonomiju.
U linkanom videu skupina evidentno nadrogiranih građana, kojima su vlasti tijekom života sustavno ispirale mozgove i programirale ih u poslušne kolektiviste, pokušava hipnotizirati gledatelje izgovaranjem bizarne propagandne mantre. Pomolimo se za duše tih građana, posebno onih najmlađih među njima, kao i za duše svih građana-gledatelja koji će pasti u hipnotičko stanje i pretvoriti se u socijal-demokratske zombije…. amen.
*ne gledajte dugo u sliku jer djeluje hipnotički, skoro sam punicu prijavio poreznoj upravi jer sadi zelenu salatu u svojem vrtu, a da djelatnost nije registrirala niti plaća porez državi, što država tretira kao krađu.
Propagandom vas se pokušava uvjeriti kako krivce za postojeću ekonomsku krizu, bezizlaznu situaciju, vlastitu nezaposlenost koja vas dovodi na rub siromaštva i beznađa, trebate tražiti u onima od kojih svakodnevno kupujete usluge ili robu. Primjerice kruh, mlijeko, krumpir, a ponekad možda i meso ili pak kavu koju vam ugostitelj kuha u kafiću. Nikome nije dozvoljeno da mu padne na pamet kako bi nam izgledao svakodnevni život da se nikome ništa ne nudi, da nemamo od koga kupiti kruh već da ga moramo mjesiti sami, naravno ukoliko kod kuće imamo brašno, a to znači da imamo i mlin u kojem smo samljeli dozrijelu pšenicu, što znači da imamo i njivu na kojoj je sijemo i koju kopamo barem motikom ako si nemožemo priuštiti luksuz zamisliti da imamo plug, konja i sve što mu treba da bi živio i služio nam.
“Oni od kojih kupujemo” robu i usluge, racionalno gledano, u svakom pogledu poboljšavaju kvalitetu naših života jer se zbog toga čime se oni bave, te zahvaljujući rezultatima tog posla i onome što kroz rad stvore, očito o mnogim stvarima uopće ne moramo brinuti. Ma ne moramo ni razmišljati o njima jer znamo da nam se negdje u neposrednoj blizini njihove robe i usluge uvijek nude ukoliko nam zatrebaju. Ako već idemo k njima po tu robu i usluge, nije li licemjerno smatrati ih lopovima i vjerovati Vladinoj propagandi?
I mi sami smo ti koji drugima nešto nudimo i prodajemo. Ako već nismo trgovci to ne znači da ne trgujemo, trgujemo svakodnevno, ako ništa drugo onda prodajemo naš rad za novac, i to za onu količinu novca za koju sami pristanemo ustupiti naš rad (bez da nas itko prisiljava na to).
Usluge koje nam država podmeće pod svoje u ovom bizarnom propagandnom uratku ona nam prodaje svakodnevno pod najgorim mogućim uvjetima – te usluge financiramo bez mogućnosti izbora, kroz novac koji nam vlast uzima putem poreza. Te usluge su onakve kakve ih dobijemo odgovrale one našim osobnim očekivanjima ili ne. Neke usluge država nam nameće kao obavezne i bezuvjetne, primjerice plaćanje državnih škola, državnog zdravstva, državnog mirovinskog sustava. Sva tri navedena sustava se raspadaju jer su podlegli korupciji i birokratskom kaosu kojeg je stvorila vlast poticanjem rasta birokratskog okvira.
O većini pitanja građani se mogu brinuti sami, na tržišnim principima koji funkcioniraju, za razliku od državne manipulacije novcem koji se prelijeva iz džepova građana u proračun pa stihijski troši. Dokaz za djelovanje tržišnih principa imam! Trgovina mješovitom robom! Ona reprezentira tisuće proizvođača roba širom svijeta (uključujući i Hrvatsku), koji zapošljavaju ljude, stvaraju vrijednost koju ti isti ljudi korite, i mi je koristimo, i tu robu u obliku tisuća i tisuća artikala imamo dostupnu na dohvat ruke i za nevjerojatno nisku cijenu. Ni jedna državna trgovina nikada nije mogla konkurirati privatnom slobodnom poduzetništvu i zato su sve redom propale, do zadnje.
Za razliku od državnih metoda nametanja usluga u primjeru trgovine svjedočimo što znači kada građani imaju izbor – oni mogu sami odlučiti za sebe koji proizvod će kupiti ili ako ne nađu ono što im treba ne moraju kupiti ništa. Mogu okrenuti leđa i otići sa novcem u džepu. No država ne odustaje tako lako, ona se trudi trgovinu ograničiti na sve načine, PDV-om, carinama, tarifama ili trošarinama. Izvlači iz tog sustava velikog protoka kapitala njegovu srž i guši ga na štetu građana, a na korist svoje beskorisnosti, da birokratima koji su zaposleni na gušenju slobode puni želuce i potiče ih da guše građane još predanije.
U tekstu ispod videa Vlada kaže:
Glavni cilj kampanje je da osvijesti građane Republike Hrvatske o važnosti uzimanja računa pri svakom plaćanju, jer to je jedino jamstvo da će vaš pošteno zarađeni novac završiti u proračunu.
Ja ne želim da moj novac završi u državnom proračunu. Smatram da mojeg novca u državnom proračunu već odavno ima previše. Ne želim stimulirati daljnju represiju, ne želim više financirati korumpiranu političku mafiju, ne želim plaćati pravosuđe koje nije u stanju procesuirati bivše mafijaške političare, ne želim izdvajati za poticaje onim gospodarstvenicima koje Vlada odabere kao perspektivne, ne želim odvajati za državni zdravstveni fond, ne želim plaćati državne škole jer za novac koji na njih odlazi možemo imati bolje škole i učitelje koji su plaćeni po postignutim rezultatima, a ne po godinama staža. Ne želim uplaćivati u ponzi mirovinski fond jer već sada znam da do odlaska u mirovinu od toga neću imati ni 10%. Ne želim niti da Vlada nameće dugoročne strategije razvoja po njihovom receptu jer će iste realizirati preko moje grbače, sve većom i većom poreznom represijom kao što to i sada čini. Želim sam odlučivati o tim pitanjima jer se ona financiraju mojim novcem i želim vlast koja će to dozvoliti.
Kapitalac 
