Švicarci izabrali da njihov novac vrijedi manje

Oznake

inicijativa, referendum, swiss gold, zlato, Švicarska

Više od 75% švicarskih glasača na današnjem referendumu izjasnilo se protiv prijedloga “zlatne inicijative”. Ukratko, prijedlog je bio da se švicarski franak (CHF) mora pokriti sa najmanje 20% fizičkog zlata, a švicarsko fizičko zlato čuvati unutar švicarskih granica. Povod inicijativi je dekadentna monetarna politika SNB-a koja je unatrag 3 godine rasprodala polovinu švicarskih zaliha zlata ali i vezanje CHF za EUR koje je dovelo do nikada nepovoljnijeg odnosa tih valuta, na štetu CHF-a, zbog slabljenja samog EUR-a.

Mišljenja sam kako su Švicarci propustili pokazati svijetu zašto je švicarski franak najpoželjnija valuta, te istovremeno i zagorčati život svojim monetarnim vladarima. Tako su (nesvjesno) odlučili dodano oslabiti vlastitu valutu, a svojim monetarnim vladarima tolerirati nezasluženu moć koju uživaju i brane. Zavidan dio zlatnih rezervi (preko 300 tona) Švicarska čuva izvan svojih granica. Daljnje slabljenje valute dovodi do inflacije, što smanjuje mogućnost da se dislocirano zlato u budućnosti vrati u ruke Švicaraca. Inflacija smanjuje kupovnu moć građana, povećava troškove života, slabi valutu i posljedično ekonomiju. Mnogi od ovakvog razvoja događaja jako dobro žive.

Inicijativu je u većini podržala skupinina građana slabijeg imovinskog stanja, odnosno oni s nižim primanjima, što na prvi pogled može izgledati nelogično. No reakcija te skupine je logična. Zašto? …

Jačanjem CHF-a oni postaju manje siromašni. Švicarska je velik uvoznik njemačkih proizvoda te bi u slučaju jačanja CHF-a standard “siromašnih” Švicaraca porastao. S druge strane onima s višim primanjima u interesu je da se slabi franak održi na životu jer im to donosi veći profit u poslovanju (izvoznici, banke…). Lobiranje skupina koje su se protivile ovoj inicijativi, i koje predstavljaju većinu, odlučilo je konačni rezultat. Većina medija otvoreno se svrstala na njihovu stranu, a potpora je došla i od vodećih glava SNB-a. Rezultat se mogao predvidjeti i prije nego li su jutros birališta otvorena.

Logično. Moć i pozicija koju su mnogi stekli zagovarajući i prakticirajući neodrživu monetarnu i ekonomsku politiku nije nešto čega bi se takve njuške lako odrekle. Zamislite, samo zato da bi CHF bio stabilnija i respektabilnija valuta, a građani slabijeg imovinskog stanja postali malo bogatiji, odreći se respektabilne pozicije, raspustiti sinekure, prepustiti se struji liberalnog kapitalizma i riskirati egzistenciju? Nema šanse. Osim toga, da je odlučeno u korist inicijative SNB bi imao pune ruke posla, morao bi nadokupiti zlato da pokrpa rupu u zalihama, a to bi mogao učiniti eventualno rasprodajom postojećih zaliha eura i dolara (to bi devalviralo iste), ali i povratiti zlato uskladišteno u Kanadi, SAD-u i Velikoj Britaniji. Sve akcije koje bi morale usljediti da je inicijativa prošla SNB-ovi euro-atlantski pandani ne bi dočekali nasmješena lica.

Da ne duljim s ovim komentarom, postoji tu još nekoliko perspektiva pa ako vas zanima preporučam http://snbchf.com/gold/swiss-gold-referendum-latest-news/

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv outsourcinga – sindikalna borba za privilegije na račun poreznih obveznika!

Oznake

javni sektor, kuhinja, outsourcing, potpis, referendum, sindikat, čišćenje

Javni interes se nameće kao interes javnog sektora, a ne interes svih građana!

Pod motom sprječavanja “još jedne privatizacijske pljačke“, pritom zanemarujući da u Hrvatskoj postoji Zakon kojim se definiraju svi oblici takve pljačke te kojim se odredilo nezastarijevanje takvih kaznenih djela, sindikati su krenuli u prikupljanje potpisa za referendum na kojem bi se odlučivalo o pitanju “outsourcinga” (izdvajanja) pomoćnih djelatnosti (čišćenje, priprema hrane, održavanje…) iz javnog/državnog sektora u privatni.

Sindikati su protiv outsourcinga. Međutim osnovni razlog tom protivljenju nije “privatizacijska pljačka”. Poticanje pravosuđa na rješavanje takvih kaznenih djela, u skladu sa zakonom, sindikate evidentno ne zanima. O slučaju gdje sindikat ukazuje na privatizacijsku pljačku, i u konačnici je dokazuje pred sudom, nema pisanog traga. Dakle privatizacijska pljačka nije područje njihovog interesa jer sindikati dominiraju i štite isključivo interese javnog sektora što razotrkriva specifične odnose snaga.

Sindikati se protive outsourcingu kako bi sačuvali svoj zavidan društveni položaj. Taj položaj je karakterističan po tome što o svojim pravima i privilegijama pregovaraju sa državom – koja je njihov poslodavac. Međutim država i sindikati su korisnici državnog proračuna. Tako prava i privilegije koje ispregovaraju u “socijalnom dijalogu” dolaze na račun poreznih obveznika.

Osim što će platiti troškove mogućeg referenduma porezni obveznik će svojim potpisom zapečatiti nastavak neracionalnog poslovanja ovih djelatnosti pod javnom upravom (monopol) te se obvezati na daljnje financiranje istog kroz porez. Sve to ponovno ovisi o rezultatima pregovora o pravima i privilegijama između države i sindikata koji njima upravljaju. Kako su prava i privilegije javnog sektora tijekom vremena izdignuta nekoliko koplja iznad prava i privilegija privatnog sektora i poreznih obveznika vidljivo je u temeljnom i granskim kolektivnim ugovorima u javnom sektoru. Svi argumenti koje sindikati sada iznose u obranu državnog monopola nad ovim djelatnostima, a koje možemo opisati tek kao izraze sumnje o budućem položaju radnika i kvaliteti usluga pod kapom privatnika, očito su samo tlapnja.

Državu, javni sektor i njegove sindikate ne zanima u kakvom su stanju oni koji ih financiraju. Svoja prava i privilegije žestoko brane i nadopunjuju. Interes privatnog sektora i poreznih obveznika podređen je interesima države, javnog sektora i sindikata te zbog neravnopravne pozicije prvih, koje javni sektor nedvojbeno eksploatira, ne možemo govoriti o tome da iza ove inicijative stoji javni interes odnosno interes svih građana.

Zbog ovih nepobitnih činjenica svaki bi porezni obveznik trebao hladne glave pristupiti sindikalnom štandu. Trebao bi razmisliti o tome na što ga se poziva da podrži, a što će proizaći kao posljedica te podrške (zakon koji ide na štetu privatnog sektora i poreznih obveznika, a na korist javnog sektora). Preporučljivo je da štand zaobiđu u širokom luku kako ne bi bili izmanipulirani pozivom na iskazivanje solidarnosti potpisom za kojeg će sindikalci reći da “ne košta ništa”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mentalno zdravi Švicarci odlučili protiv minimalca!

Oznake

minimalac, minimalna plaća, referendum, Švicarska

Hrvatska bi mogla postati hipotetska “Mala Švicarska”… kada bi njeni građani imali mentalitet Švicaraca!

Na jučerašnjem referendumu o uvođenju minimalne plaće Švicarci su se izjasnili s jasnim – NE!
Njih 77% odbacilo je prijedlog zeleno-socijalističke klike o minimalnoj plaći od 4000 CHF (24000 Kuna!)

Iako bi zakonska mjera utjecala na tek 10% zaposlenih Švicarci su pitanju očito pristupili kritički i zaključili kako bi uvođenjem minimalne plaće radna mjesta tih 10% građana postala ugrožena, a ne zaštićena kako bi, pretpostavljam, zaključili Hrvati u čijoj se kolektivističkoj Hrvatskoj većina mainstream medija odlučila u potpunosti oglušiti na ovu vijest. I to nije bezveze. Vijest se formira prema ukusu čitatelja, a ovakva vijest, o debaklu jedne socijalističke ideje, nije ukusna jednom prosječnom Hrvatu naviklom na maćehinski tretman koji mu obećaje pruža država.

Da se vratim na to kako Švicarska većina percipira pitanje minimalca – Naime postoje određene djelatnosti koje su niskoprofitne ali za čije proizvode ili usluge ipak postoji izvjesna potražnja na tržištu. Istovremeno za obavljanje tih djelatnost postoji izvjesna ponuda radne snage i krug se zatvara. Potpuno je nebitno koje su to djelatnosti i koji su to ljudi koji pristaju raditi za “nisku plaću”. Oni su tu i žive u jednoj od najbogatijih država Svijeta, a govorimo o državi gdje je stopa nezaposlenosti 3,2% i gdje 90% stanovništva uživa neusporedivo bolji standard od velike većine Hrvata.

Osnovna razlika između Hrvatske i Švicarske, po mojem skromnom mišljenju, je u tome koliko su njihovi građani skloni rješavati probleme putem države (realno – prepuštajući ih u ruke političara), a koliko ih rješavati samostalno. Imam osjećaj da Švicarci suočeni s problemom jednostavno zasuču rukave i problem riješe pa se mnogi nikada i ne ispostave kao problemi od “općeg interesa”. Hrvati s druge strane svoje probleme nastoje rješavati smišljanjem novih zakona i dugoročnih strategija pa se stvar u hodu zakomplicira, problem postane još veći, a račun ispostavi na naplatu lakovjernim građanima.

Ako se i ne slažete samnom zar nije čudno već to što njihov glavni sindikalni vođa jedan od tamošnjih sindikalnih vođa (hvala “eye1” na komentaru) nakon objavljenih rezultata referenduma umjesto da krene podizati narod na opću pobunu u ime socijalne pravde s veseljem konstatira kako su Švicarci ovime izglasovali povjerenje u vlastitu ekonomiju? 🙂

* u prijevodu: 4000 franaka x 13 mjeseci x klasna borba (… kakav idiotluk)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Daje se na znanje poreznim obveznicima!

Oznake

glasanje, glasovanje, Hrvatska, odbor za ustav, porez, porezna presija, porezni konzumenti, porezni obveznici, pravo, referendum, rentijeri, Sabor, Ustav, vlada, zakon

Ako ste porezni obveznik u Hrvatskoj, odnosno ne primate plaću iz državnog proračuna već radite za privatnika (ili ste sami privatnik), dajem vam na znanje sljedeće:

1. Da ste pripadnik manjinske skupine građana. Poreznih obveznika u Hrvatskoj je manje od milijun, a stanovnika je 4,3 milijuna.
2. Od 3,7 milijuna glasača samo je 28% poreznih obveznika. Ostatak od 72% glasača svoje prihode bazira na državnom proračunu odnosno na novcu kojeg država oporezuje poreznim obveznicima i daje njima. Oni se nazivaju porezni konzumenti.
3. Porezni konzumenti su predstavnici Vlade RH, saborski zastupnici, birokrati, javnosektoraši, primatelji poticaja iz državnog proračuna (kronisti, nevladine organizacije itd.) i mnogi drugi.
4. Porezni konzumenti pišu zakone!
5. Odbor za Ustav RH je na prijedlog sindikata i “nevladinih” organizacija predložio zabranu referenduma koji se odnose na pitanja o državnom proračunu i porezima
6. Sabor je danas podržao prijedlog Odbora za Ustav RH (točka 5.)
7. U Ustav će se ugraditi zabrana referenduma o porezima

Pitanje za razmišljanje: Nakon što se poreznim obveznicima Ustavom zabrani da referendumom odluče o manjoj poreznoj presiji što će ih više štititi od mogućnosti da ih proračunski korisnici ne eksploatiraju do mile volje?

https://kapitalac.wordpress.com/2013/12/11/eksploataciju-poreznih-obveznika-zastititi-ustavom-rh/

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Eksploataciju poreznih obveznika zaštititi Ustavom RH!

Oznake

demokracija, GONG, Hrvatska, imovina, ljudska prava, nevladine organizacije, novac, odbor za ustav, Peđa Grbin, porez, porezni konzumenti, porezni obveznici, pravda, pravo, proračun, referendum, sloboda, Ustav, vlada

If voting made any difference they wouldn’t let us do it!

– Mark Twain

U prijevodu, kada bi glasovanjem mogli nešto promijeniti tada nam ne bi dozvolili (Vlast) da glasujemo.

Nije prošlo niti mjesec dana otkako sam komentirao prijedlog sindikata i nevladinih organizacija (na papiru nevladinih, u praksi vladinih produženih ruku), udruženih u prijedlozima upućenima na javnoj raspravi o promjenama Ustava u dijelu referendumskih pitanja, a Odbor za Ustav Sabora RH već je prihvatio njihov prijedlog i to u cijelosti onako kako su ga je skrojila družba interesnih skupina.

Pitanja o kojima se uskoro više neće moći odlučivati referendumom:

– koja se odnose na ograničavanje ili smanjivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda sadržanih u Glavi III. Ustava,
– koja se odnose na obveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora, osim potvrđivanja, otkazivanja ili povlačenja iz tih ugovora,
– koja se odnose na donošenje i izvršenje proračuna i porezni sustav,
– koja se odnose na obranu i nacionalnu sigurnost,
– koja se odnose na izbore i imenovanja u djelokrugu Hrvatskoga sabora.

Referendumskih inicijativa u dogledno vrijeme možemo očekivati više jer je potreban broj za raspisivanje referenduma smanjen sa 10% ukupnog broja birača (oko 370.000) na 200.000. Dakle biti će lakše inicirati referendum jer će za to biti potrebno 45% manje potpisa nego danas. Ipak, referendum može proći tek ako se odazove definiran postotak ukupnog broja birača na biračkom popisu, ovisno o prirodi promjene koja se traži.

Među gomilom nevladinih organizacija koje su uputile prijedlog ograničenja referendumskih pitanja pred Odbor našao se i GONG, a u Odboru se našao glavom i bradom izvršni direktor GONG-a g. Dragan Zelić. 😉

Na prekjučerašnjem zasjedanju odbora, gdje se diskutiralo o predloženim ograničenjima, i došlo do zaključka da su ograničenja blagotvorna za slobodu građana i proces demokratskog odlučivanja, manifestirala se zanimljiva nakana. Naime predsjednik Odbora Peđa Grbin predložio je da se za odluke koje Sabor donosi dvotrećinskom većinom, traži natpolovična većina od svih upisanih u popis birača, za organske zakone 40 posto, a za izmjenu tzv. običnih zakona 30 posto. Na to je reagirao g. Zelić…

Bojimo se da će uz ovakve uvjete, gdje se, na neki način, olakšava pokretanje referenduma, biti puno pokrenutih referenduma, ali da će se odluka na referendumu vrlo teško donositi. Novac će otići u zrak i vjetar. To će biti jedna zanimljiva igračka građanima od koje neće biti nikakve koristi

… pa predložio da se prag za ove “obične” zakone spusti na 25%. Nakon Zelićeve ingeniozne argumentacije Odbor je prihvatio prijedlog, a što god da oni sami sebi predložili ionako im ne može ići na štetu. Niži prag prolaznosti znači tek da će se putem referenduma češće trgovati idejama na štetu poreznih obveznika i za korist interesnih skupina.

Koliko god se ovo prezentiralo kao pozitivna stvar u demokratskom sazrijevanju u cijeloj priči radi se o predstavi iza čijih kulisa interesne skupine trguju slobodama građana i njihovom imovinom. Vidimo to u slijedećem:

GANG-u i ostatku parazita ne odgovara da porezni obveznici, koji čine tek 28% biračkog tijela, imaju pravo odlučivati o tome u kojoj mjeri će ih porezni konzumenti eksploatirati stoga su to pitanje ograničili prijedlogom u trećoj točki (pitanja koja se odnose na donošenje i izvršenje proračuna i porezni sustav). Naime kada bi porezni obveznik mogao postaviti referendumsko pitanje o smanjenju porezne presije nad njime tada bi to značilo da parazitska gomila ostaje zakinuta za svoje pravo da ih putem države eksploatira. 72% birača su porezni konzumenti i žive na račun oporezivanja imovine 28% poreznih obveznika. Porezni konzumenti su zakonodavac, državna uprava, javni sektor, nevladine organizacije i mnogi drugi koji svoje prihode temelje i ostvaruju iz državnog proračuna. Njima je važno da je državni proračun velik i stabilan jer to im jamči stabilnost osobnih prihoda. O tim pitanjima oni jednostavno ne žele raspravljati sa onima koje eksploatiraju, štoviše oni će zabraniti eksploatiranoj skupini da se na ikoji način odupre toj ideji.

Nažalost, porezni obveznici takvi kakvi jesu, uglavnom nezainteresirani za političku borbu, jer se nastoje baviti produktivnim aktivnostima vjerujući da će od toga imati koristi, propustili su prije mjesec dana pobuniti se na prijedlog ograničenja referendumskih pitanja koja se tiču njihovih osobnih sloboda i imovine, tobože zaštićenih glavom III Ustava RH. Propustili su isto učiniti i prekjučer kada su mediji izvjestili o zasjedanju i odluci Odbora za ustav koji je podržao ograničenje njihovih elementarnih prava i sloboda. U trenutku kada će saborski zastupnici podići ruke u znak prihvaćanja izmjena Ustava na vrata Sabora neće pokucati niti jedan porezni obveznik i suprotstaviti se donošenju odluke na njegovu štetu.

Prava slika stvari je ovakva:

Postavljam pitanje – sada, kada su nositelji javne vlasti odlučili zatrti prava poreznih obveznika za sva vremena, što više štiti porezne obveznike od mogućnosti da ih interesne skupine okupljene oko državnog proračuna eksploatiraju do mile volje?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Struktura birača u Hrvatskoj

Oznake

birači, broj glasača, demokracija, glasanje, glasači, glasovanje, izbori, manjina, parlament, referendum, većina

Od Ministarstva Uprave doznajem kako u Hrvatskoj ima 3.740.951 birača (A).

Od Državnog zavoda za statistiku doznajem kako je u Hrvatskoj zaposleno 1.349.987 građana (B) od kojih je 298.517 (C) zaposleno u Javnoj upravi, obrani, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi. Dakle o izravnom trošku poreznih obveznika (PO). Zaposlenih na račun poreznih obveznika ima još ali postojeća statistička klasifikacija djelatnosti ne odgovara na pitanje tko prima plaću iz državnog proračuna, a tko izvan njega.

Poreznih obveznika (PO) ima najviše onoliko koliko je razlika (B – C) odnosno 1.051.470.

No osim zaposlenih u javnom sektoru na trošak poreznih obveznika žive i druge skupine aktivnih ili neaktivnih građana. Oni zajedno čine skupinu koju ću nazvati porezni konzumenti (PK), a njihov broj je najmanje razlika između broja birača (A) i broja poreznih obveznika (PO). Dakle PK = A – PO odnosno 2.689.481.

Grafički odnos poreznih obveznika i poreznih konzumenata izgleda ovako:

Iz grafičkog prikaza je jasno kako je broj poreznih konzumenata 2,5 puta veći od broja poreznih obveznika. Drugim riječima skupina poreznih konzumenata nema nikakvih problema ili moralnih nedoumica oko eksploatiranja poreznih obveznika za vlastitu korist. U tu svrhu koriste državu kao alat za implementaciju mehanizama za redistribuciju novca, a demokraciju kao alat za artikulaciju vlastitih želja.

Ne čudi stoga što su građani Hrvatske priupitani kroz ankete u većini podržali ideju za uvođenje temeljnog dohotka ili ograničenje managerskih plaća. Naime temeljni dohodak bi poput postojećih privilegija koje uživaju rado ostvarili eksploatacijom poreznih obveznika. Podržavanje ideje o ograničavanju plaća managera jest “sindrom jedenja iz istog lonca” – ako država pomogne zaustaviti proždrljivca tada će i drugi uspjeti napuniti svoje želuce. No kao što vidimo u grafičkom prikazu problem očito nije u tome. Nazivati porezne obveznike proždrljivima, pohlepnima ili sebičnima tek je kukavičko dobacivanje iz tabora poreznih konzumenata koji su sami sinonim za sve ono što preziru.

Međutim to nikako ne znači da ovime dozivam državu da ih pretvori u porezne obveznike. Država ih je prije svega pretvorila u porezne konzumente. Država bi stoga trebala prestati biti posrednik u redistribuciji novca jednih prema drugima te radikalno reducirati svoj administrativni okvir.

Optimalan alat za redistribuciju vrijednosti među građanima jest slobodno i neometano tržište. Tom stanju treba težiti pa će ovakvi grafovi iščeznuti u svojoj besmislenosti zajedno sa neprirodnim podjelama među građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Legalizacija vs. liberalizacija

Oznake

džoint, frula, legalizacija, marica, marihuana, referendum, trava, zabrana, začaburiti, čmrks

Index.hr poziva na ispunjavanje ankete “jesi li za ili protiv legalizacije marihuane?”

Preciznije, pitanja su dva:

1. Jeste li za referendum o legalizaciji marihuane? (DA/NE)
2. Kako biste glasali na referendumu o legalizaciji marihuane (ZA legalizaciju /PROTIV legalizacije)

Problemu možemo pristupiti iz minimalno dvije pozicije – one države i one građana.

Iz pozicije države znamo da su uzgoj, prodaja i konzumacija marihuane kaznena djela. A kao takva su klasificirana prije svega zbog činjenice da se u svakom koraku tog procesa vrti ogroman novac nad kojim država nema trag i s obzirom na to gubi vlastitu mogućnost da naplati porez od sudionika tog tržišta.

Građani su podijeljeni u najmanje dvije struje – onu koja drži konzumaciju, prodaju i uzgoj kriminalnim djelom i podržava državu u borbi protiv svih aktera koje zatekne u tom procesu, te onu koja podržava slobodnu konzumaciju. Tek dio onih koji podržavaju konzumaciju podržat će i mogućnost slobodnog uzgoja i prodaje marihuane na tržišnim principima. Većina onih koji podržavaju konzumaciju će ipak zagovarati nekakvu vrstu kontrole nad ostatkom procesa.

O marihuani se govori štošta. Jedna struja dokazuje štetnost, druga korist. Zbog velike podjele javnosti i znanosti ne bih ulazio u razmatranje tog aspekta već se zadržao na motivima Indexove inicijative koji pretpostavljam dolaze od zadnje navedene skupine, dakle onih koji podržavaju konzumaciju ali ne i slobodnu trgovinu i njen uzgoj. Stoga treba razdvojiti ideju legalizacije od liberalizacije i naglasiti kako to nisu istoznačnice.

Legalizacija u ovom slučaju znači regulacija. Jedina zainteresirana strana, kada govorimo o regulaciji, jest država jer regulacija otvara mogućnost ulaska u dosad neregulirano tržište i pristup velikoj količini dosad nekontroliranog novca. Liberalizacija bi značila upravo suprotno, da se postojeći pravni okvir reducira, a kako je pravno jedino reguliran kazneni dio tada bi ona značila prestanak kažnjavanja i prepuštanje marihuane slobodnotržišnim principima u potpunosti.

Dosadašnji trendovi na tom “crnom tržištu” govore kako je droga sve dostupnija, sve kvalitetnija i sve jeftinija. Ne bih nastavljao sa medicinskim aspektom jer nisam u potpunosti kompetentan, no mogu pretpostaviti da je usljed veće kvalitete droge broj smrtnih slučajeva usljed prekomjerne konzumacije manji nego u trenutku kada je droga bila lošije kvalitete.

Ulaskom države u kontrolu tržišta marihuane pretpostavljam da bi došlo barem do sljedećeg:

1. cijena marihuane bi narasla usljed manje količine proizvedene robe i manjeg broja proizvođača koji trenutno konkuriraju jedan drugome (regulacija, kvote…)
2. kvaliteta marihuane bi pala usljed izostanka konkurencije, a ne isključujem i mogućnost da država subvencionira tu perspektivnu gospodarsku granu
3. ilegalno tržište bi nudilo još lošiju robu po neznatno nižim cijenama što bi dovelo do većeg broja tragičnih događaja o kojima ćemo čitati u crnoj kronici u dogledno vrijeme

Iz tog razloga ja bih na oba pitanja odgovorio protivno inicijativi, odnosno na prvo sa NE i drugo sa PROTIV. Stanje na tržištu marihuane kako ga ja percipiram, neiskusan kakav jesam u tom pogledu, je očito stabilno. Ne vidim da postoji problem u potražnji, da ljudi umiru po cestama od prenapušenosti, niti rastafarijanske prosvjednike koji traže bolju robu za nižu cijenu. Taj izostanak dramatičnih vijesti, a pogotovo ovih vezanih za crnu kroniku, nekako mi govori da je trenutno sve u redu po tom pitanju. Tržište je našlo svoj ekvilibrijum i funkcionira u okviru koji se u pravilu ne mijenja.

Podržao bih liberalizaciju ali držim da tvorci ovog pitanja, a sutra možda i referenduma, ne misle na isto.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Model referendumskih promjena Ustava i zakona po mjeri interesnih skupina

Oznake

GONG, Hrvatska, Pravo na grad, referendum, sindikat, Ustav, ustavne promjene, vlada, vladavina prava, vlast, zakon

Jedno od pitanja koje je potaknuo skorašnji referendum jest svakako način na koji se referendumom može utjecati na ustavna i zakonska pitanja.

Svoje viđenje na to pitanje dala je družba raznoraznih sindikata i nevladinih organizacija (realno radi se o produženoj ruci vlasti, NGO-ovima, koji potpomažu samovoljne vlastodršce, a da toga nisu ni svjesni) koje je javno predstavio GONG i dokumentirao ovdje.

Osim što bi rado pojednostavili način na koji se pokreće referendum i kako su opisali dokumentom tako bi rado i da se o nekim pitanjima ne može ni u kojem slučaju raspravljati. Prilično oprečna logika družbe koja navodno propagira ravnopravnost građana i direktnu demokraciju. Ta pitanja su sljedeća:

• pitanja kojima se ugrožavaju najviše vrednote ustavnog poretka definirane u članku 3. Ustava RH „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav”
• pitanja kojima se ugrožava nacionalna sigurnost i obrana
• pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze
• obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma
• pitanja koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora

Mišljenja sam kako ni jedno od navedenih pitanja nije pitanje koje bi trebalo isključiti od propitkivanja pred građanima. Za neka pitanja to smatram u cjelini, a za neka u pojedinim elementima (primjerice prvo, koje se odnosi na članak 3. Ustava, gdje većina pojmova nije nigdje egzaktno definirana, primjerice “socijalna pravda”, pa su podložni svačijem tumačenju, želji za interpretacijom i manipulacijom u okviru subjektivnog, a realno prepušteni na samovoljnu definiciju i odluku vlastodršcima u danom trenutku).

Nadalje sva pitanja iza toga također idu na ruku prije svega vlastodršcima koji zabranom javnog referendumskog odlučivanja o tim pitanjima postaju apsolutni vlasnici odluka nad tim pitanjima. Dakle političarima će se prepustiti da određuju pitanja nacionalne sigurnosti i obrane, pa ako oni odluče obračunati se sa hipotetskim unutarnjim neprijateljem tada će imati apsolutno pravo da to čine kako god i kada god žele, kao i da definiraju pojam ugroze nacionalne sigurnosti (to može biti sasvim legitiman zahtjev mase da vlast odstupi koji će se tada moći kategorizirati kao napad na državu).

Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma su obveze koje su preuzeli ti isti ljudi u ime građana, i u pravilu na račun građana iz kategorije poreznih obveznika. Ako se na preuzete obveze ne može utjecati tada političari također dobivaju apsolutno pravo da definiraju sporazume u međunarodnoj politici ili preuzimaju obveze iz postojećih bez prava građana da ih ospore. Isto vrijedi i za pitanja imenovanja u nadležnosti Sabora, gdje dati bianco ugovor za zapošljavanje birokrata birokratima u ruke može biti od koristi samo birokratima. Nismo li dosad već nešto naučili o tim stvarima?

Osobito sporna su pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze. Naime sam Ustav u svojem članku 51. kaže:

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje. Naime ministar Linić ispred ministarstva financija kao i porezna uprava vrše sustavni progon mnogobrojnih poreznih obveznika – poreznih dužnika. U skladu s ustavom tog progona ne bi smjelo biti, a vlast bi kao nositelj javnih financija trebala financije države usklađivati sa mogućnostima njenih građana da plaćaju porez.

Kako je moguće da vlast ne usklađuje financije države i da istovremeno vrši progon iscrpljenih poreznih obveznika kada znamo da oni više nisu u mogućnosti nositi taj teret? Tako što zakoni nadilaze ustavne odredbe s jedne strane, a vlast vrši samovolju s druge strane.

Zagovaranjem zabrane mogućnosti referendumskog glasovanja o pitanjima proračuna i poreza udruženi sindikalci i NGO-ovi također čine nedvojbenu uslugu vlastodršcima, a poreznim obveznicima nedvojbenu štetu kojoj u ovom trenutku svjedočimo promatrajući posrnulo hrvatsko gospodarstvo, osiromašene i apatične građane, i koja objašnjenje nalazi u prethodnom pasusu.

Zašto udruženi sindikati, s obzirom na navedeno, zagovaraju sve navedene zabrane, a među njima ključnu vezanu za financiranje države? Upravo zbog toga što su sami dio tog okvira kojeg bi voljeli očuvati. Naime većina sindikata sudjeluje u kreiranju i izmjenama zakona i u pravilu je vrlo bliska vlastima. Oni se kao i vlast financiraju novcem građana koje asimiliraju pod sobom. To je u njihovom slučaju članstvo zatočeno kolektivnim i granskim ugovorima, a u slučaju države to su građani, porezni obveznici. Sindikati su produžena ruka vlasti.

NGO-ovi se, kao indirektni interesni partneri, u velikoj mjeri financiraju novcem poreznih obveznika. Iako ih većina zagovara političku neovisnost i nepristranost zapravo bez skrupula primaju novčane potpore iz državne blagajne. Odlučivanjem o pitanjima proračuna i poreza otvara se mogućnost da građani odluče suprostaviti se neracionalnom trošenju javnog novca (realno novca kojeg im država otima pod okriljem poreznih zakona i zanemarivanjem ustavnog članka 51.) što predstavlja opasnost prestanka financiranja njihovih aktivnosti novcem tih istih građana. Građane stoga treba sprječiti da odlučuju o načinu na koji se i u kolikoj mjeri troši njihov vlastiti novac.

Tako pitanje trošenja novca građana kao i uvođenja novih poreza postaje apsolutno pravo vlastodržaca i povezanih interesnih skupina koje stoga predlažu zabranu referendumskog propitkivanja tog problema. Upravo u ovom trenutku svjedočim lakoći promjene poreznog zakona. Naime ministar Linić najavljuje obavezno podnošenje porezne prijave za sve fizičke osobe koje ostvaruju drugi prihod počevši od 2014. godine. Prenosi Vlada na svojem Twitter profilu:

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH3h

Linić: Uvodi se obveza podnošenja godišnje porezne prijave za fizičke osobe koje u poreznom razdoblju ostvare drugi dohodak #proračun

Na jednak način i bez sumnje jednakom lakoćom interesne skupine mogu izlobirati, a vlast donijeti odluku da se bilo koji postojeći porez povisi te uvede novi, a građane koji o tome nemaju pravo odlučiti – dotatno financijski eksploatira. Kakav sjajan primjer jednakosti.

Udruženi sindikati i NGO-ovi koji predlažu ovaj model i ograničenja mogu predlagati što hoće no građani, osobito porezni obveznici, trebali bi biti vrlo oprezni u odobravanju tih prijedloga i istima pristupiti vrlo kritički. Uostalom u samom uvodu dokumenta oni kažu kako zabrana navedenih pitanja proizlazi iz ustavnih vrijednosti. Već negiranje članka 51. u praksi govori kako mogućnost prepuštanja pitanja proračuna i poreza pod apsolutnu kontrolu vlasti nije ustavna vrijednost, a iz sličnih razloga, možda ovim tekstom manje objašnjenih jer sam se želio zadržati na primjeru proračuna i poreza, niti su ostala pitanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

U ime obitelji?

Oznake

brak, obitelj, referendum, u ime obitelji, Ustav

Mora li definicija obitelji, koju svatko od nas ponaosob ima u glavi, odgovarati u potpunosti onoj građanske inicijative “U ime obitelji“?

Pa naravno da ne, definicija je relativna stvar, ako je uopće i potrebna. No inicijativa inzistira tome da se Ustavom ograniči njihov pogled na istu, a ta je da je brak jedino zajednica žene i muškarca.

Priča o sakupljanju potpisa za sazivanje referenduma sa pitanjem: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” ima mnoge aspekte, a sa strane libertarijanskog razmatranja najvažniji su slijedeći (htjedoh reći meni osobno):

1. Što je brak uopće? Iako se inzistira na formalizaciji istog, pa samim time i potencira sukob između neistomišljenika, je li formalizacija nužna i za što? Što brak kao forma znači homoseksualnom paru? Što znači nekom ateistu?

2. Zašto bi to pitanje bilo potrebno regulirati Ustavom? Ako Ustav štiti prava svakog građana na jednak način (Hrvatski Ustav to ne čini, ali u idealnom slučaju bi to trebao) onda je očito kako je ovo pokušaj ozakonjenja restrikcije koju jedna skupina građana želi nametnuti skupinama građana koje o istom pitanju misle drugačije. Nametanje svojeg moralnog obrasca opravdat će legitimnim referendumom i zakonima koji takve akcije omogućuju (obratite pažnju na izjavu odvjetnika udruge). U kojoj mjeri se naš Ustav zapravo bavi pitanjima jednakosti, a u kojoj potiče nejednakosti?

3. Troškove referenduma će morati između ostaloga platiti i skupina njihovih neistomišljenika, ali i mnogi ljudi koji uopće i neće izići na referendum po ovom pitanju. Referendum je trošak poreznim obveznicima. No inicijativa u tom pogledu u prvi plan gura informaciju kako je kampanja prikupljanja potpisa financirana vlastitim sredstvima i dobrovoljnim donacijama, što ih čini samo malo manje ciničnima od političkih stranaka koje za financiranje svojih kampanja koriste proračunska sredstva države tj. oporezovani novac građana (ovo namjerno i uporno ističem gotovo u svakom svojem tekstu).

4. U kvazi-demokraciji u kojoj živimo postoje vrlo velike šanse da građanska inicijativa isposluje svoj krajnji cilj, pa je ovdje važno pitanje nepostojanja vladavine prava unutar kojega je društvo organizirano po demokratskim načelima. U slučaju njihove pobjede biti će zanimljivo vidjeti koji broj građana će odlučiti o tom pitanju i usporediti isti sa brojem građana (ili barem onih koji mogu legitimno glasovati).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čiste liste

Oznake

Bauk, EU, glasačko tijelo, izbori, Ministarstvo uprave, popis birača, referendum

Evo zanimljiva vijest s Jutarnjeg:

http://www.jutarnji.hr/-na-popisu-biraca-za-europske-izbore-ukupno-3-740-951-birac–bauk-o-hrvatskim-izborima-za-europski-parlament/1095167/

Bauk i ministarstvo je počistilo liste birača pa tako sada imamo 3.740.951 birača što ispada 763.814 manje nego do čišćenja. Ne treba smetnuti s uma da na predstojećim izborima, zbog kojih je popis ažuriran, ne glasuje dijaspora pa ako se izuzme njih dobijemo cca 350.000 hrvatskih glasača manje. Prema novom Zakonu o registru birača liste će se “češljati” za svake izbore, dakle za Ministarstvo Uprave će očito uvijek biti posla, a za porezne obveznike tog troška.

Zanimljivo je kako se ministar u svojoj izjavi za medije dotaknuo i lanjskog EU referenduma pa upravo istaknuo na tom primjeru navedene razlike, no ni riječi o tome da li možemo sada, uvidjevši ovu enormnu razliku, smatrati taj referendum legitimnim. Na isti je bilo izašlo 1.960.208 glasača, a o ulasku u EU odlučilo je njih 1.298.992. Ne smatram naravno da bi ovih 763 tisuće počišćenih učinilo bitnu razliku. Ne u onom euforičnom trenutku. Danas bi možda i bilo drugačije, ali ponovno više zbog evidentno loše situacije širom EU, a naročito u PIIGS zemljama na koje se i sami furamo, nego zbog čiste liste. However u duhu demokratskog odlučivanja bilo bi ponoviti referendum, no izbori za EU parlament su za par dana tako da ništa od toga.

Svako dobro,
vaš Kapitalac