Kuda ide Hrvatska?

Oznake

BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz

U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.

Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.

Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.

Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.

Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.

Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.

Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.

Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.

Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.

Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…

Što bi trebalo učiniti?

1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm

Stvarni problemi iza demografskog pitanja

Oznake

demografija, Država, mortalitet, natalitet, reforme, socijalna država, vladavina prava

Svako toliko na dnevni red dođu demografske teme. Danas je izašlo godišnje priopćenje DZS-a o migraciji stanovništva RH za 2013., u kojem je očit negativni saldo migracije s inozemstvom (-4884 stanovnika), a značajno je i raseljavanje unutar granica, u pravilu iz ruralnih u urbana područja. Genaralno, ljudi idu trbuhom za kruhom pa ako u ovom kontekstu inzistiramo na kakvom problemu onda bi njega trebalo adresirati na konto lokalnih samouprava koje očito ne znaju kako zadržati stanovništvo. Sijanjem proračunskih para to očito više ne ide, jer ih ima sve manje, a podizanjem sloboda građana, pri čemu prvenstveno mislim na manje poreze i prireze kao i rezanje birokratskih procedura, očito nije birokratski oportuno.

Eurostat prije par dana objavljuje izvješće o populaciji EU28 u kojem se i ove godine može potvrditi negativan prirast populacije Hrvata. O toj činjenici, s kojom smo suočeni dugi niz godina, jučer piše i TPortal u poprilično dramatičnom tonu no mediji općenito propuštaju argumentirati tu dramatiku. Stoga vrijedi jednom zauvijek objasniti zašto je demografsko pitanje na ovim prostorima toliko problematično i zašto bi stručnjaci rado “uvozili ljude” u Hrvatsku.

Odgovor je jednostavan – zbog socijalne države u poodmaklom stadiju. Pri tome se mogu komotno zadržati na tek dvije funkcije koje su institucionalizirane u okviru socijalne države: Zdravstveni te mirovinski sustav. Oba sustava financiraju se iz državnog proračuna i u masi proračunskog novca čine gotovo 60 milijardi kuna. Taj iznos predstavlja gotovo 50% ukupnog proračuna države. Istovremeno oni se promoviraju kao besplatni i solidarni no kada demografski stručnjaci zavrište kulise se ruše. Kroz alarmantnu demografsku situaciju manifestiraju se razmjeri, te slabost i nedostaci socijalne države.

Za razumijevanje problema stavljam naglasak na naš mirovinski sustav tj. sustav međugeneracijske solidarnosti. Građane se sustavnom indoktrinacijom uvjerilo (i uvjerava) kako je tijekom života potpuno normalno, štoviše očekuje se, od vlastitog produktivnog rada podmirivati troškove mirovina drugima uz istovremeno očekivanje da će istu stvar za nas jednom, u dane naše starosti, činiti neki još nerođeni ljudi, naša djeca. Stoga nastaje problem kada se ta djeca odjednom prestaju rađati u onom broju koji bi zadovoljio naše apetite. Apetite koji rastu iz dekade u dekadu zajedno sa idejom socijalne države koja pod svoje skute teži smjestiti sve veći broj građana i dati im sve veća prava za, logično, sve veću cijenu koju će platiti > generacije koje, paradoksalno, se ne rađaju niti će se roditi. Ovdje dolazimo do drugog paradoksa, onog obiteljske naravi, naime u okviru socijalne države obitelji su prestale funkcionirati na način na koji su funkcionirale do njenog uzleta. Više ne postoji potreba za rađanjem tolikog broja djece jer država preuzima dio socijalne funkcije obitelji. Djecu prestaje biti briga za vlastite roditelje jer tu su institucije države koje su odavno prešle razumnu mjeru pružanja socijalnih usluga, što zbog ideoloških razloga, a što zbog konformiteta kojeg je omogućio općeniti gospodarski uzlet tijekom prošlog stoljeća. Ovdje vidimo i kako je socijalna država nepotrebno preotela ulogu djece u dohranjivanju i skrbi o starijima, prvenstveno vlastitim roditeljima, kako bi u tom procesu proizvela tek nedostatak empatije i solidarnosti između skupina građana na suprotnim stranama vremenske crte.

U zadnje vrijeme se javlja strah od uvoza liječnika iz zemalja trećeg svijeta i to uslijed činjenice kako se hrvatski liječnici sve češće odlučuju svoje karijere nastaviti (ili započeti) izvan granica Hrvatske. Usput rečeno, školovanje je također jedna od funkcija socijalne države, često vrlo skupa (iako u propagandi besplatna) pa tako za liječnika specijalista porezni obveznici izdvoje i do 1.000.000 kuna… da bi ovaj s diplomom jednostavno otišao preko granice i bio na dispoziciji nekome drugome. Ono čega bismo se zapravo trebali bojati nije striktno vezano uz “treći svijet” već uz dolazak nekompetentnih kadrova koji u pronalaženju posla nisu uspjeli preskočiti Hrvatsku. Tako bi Hrvatska mogla postati deponij za trećerazredni kadar, i to zahvaljujući ideji o (tobože) kontroliranoj imigraciji.

Ipak, smatram da je Hrvatska danas toliko neatraktivna za ovakve ideje da praktički straha i nema. Jedino što bi u Hrvatsku moglo privući ljude jest radikalna promjena u temeljima države. Nju treba sazdati na načelima izonomične vladavine prava, s imovinskim pravima građana na prvom mjestu, gdje uloga institucija treba biti minimalna, strogo kontrolirana i kristalno jasna, uz krajnje jednostavan porezni sustav (flat tax, jer tako i građanin s četiri razreda osnovne škole može izračunati što je “dužan” državi, pa biti i kritičan prema njoj, s pravom), dok slobodno tržište mora postati kategorički imperativ. U tom bi slučaju i demografsko pitanje kojim su opterećeni Hrvati postalo sasvim beznačajno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda!

Oznake

deficit, fiskalna odgovornost, gospodarstvo, kriza, politika, porez, Pusić, reforme, siromaštvo, vlada, zakon, Štednja

Cilj je smanjenje deficita, a ne novi porezi – kaže Pusić.

Naravno! Novi porezi su tek sredstvo kojim bi Vlada željela ostvariti taj cilj. Međutim čini mi se da smo premašili prijevoj Lafferove krivulje odnosno točku nakon koje daljnje podizanje poreza donosi manje novca u državni proračun, povećava defitit, guši ekonomsku aktivnost, a građane osiromašuje. Građanima se na vrat stavlja sve veći javni dug i njihov standard posljedično pada. Porezi neće pomoći. Načiniti će štetu koju će biti nemoguće ispraviti. Kada bolje pogledam oko sebe možda je neprimjereno koristiti futur.

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda. Vlada mora početi trošiti manje jer zbog provođenja neprimjerenih politika i izbjegavanja nužnih reformi prihoduje sve manje. Fiskalno neodgovorna Vlada građane je uvukla u spiralu socijalnog beznađa. Fiskalnu neodgovornost čak su i (paradoksalno) zaštitili Zakonom o fiskalnoj odgovornosti izbacivši odredbe temeljem kojih bi državni dužnosnici snosili posljedice za vlastite postupke (izmjene zakona od 12.02.2014).

Prave reforme značile bi da se država zbog potrebe za manjim troškovima mora početi odricati mnogih poslova nad kojima polaže ekskluzivno monopolno pravo i koje, nažalost, koristi kao sredstvo manipulacije građanima (ucjenjuje ih stvarima koje spadaju u domenu osnovnih ljudskih potreba civiliziranog čovjeka). Proizvodnja birokratskih postupaka mora momentalno prestati, a postojeća skalamerija zakona i propisa raspetljati, skratiti. Ne vidim drugog puta da se izbjegne slobodan pad u ponor siromaštva.

No Vlada će umjesto radikalnih reformi, kroz koje bi sama morala pretrpjeti bolne udarce i odreći se statusa (moći) kojeg uživa, radije nastaviti iscrpljivati porezne obveznike. Pritom obećavajući kako će posljednje kapi krvi koje im isisava ovaj puta investirati kako treba. Donosit će neviđene strategije i obećavati spektakularne rezultate koji će opravdati žrtvu, povratiti izgubljenu nadu i svima donijeti zasluženi prosperitet. Ništa od obećanog neće se desiti. Dok građani shvate da su obmanuti, navučeni na “spiku”, a mnogi i na socijalni dop, bit će prekasno, a njihov integritet bit će nepovratno narušen.

Daljnje porezno opterećenje i eksploatacija poreznih obveznika kao potpora planskom ekonomiziranju, u očekivanju nekakvog čudesnog hrvatskog “new deala”, obično je mazanje očiju. Preambiciozna vlast, koja teži upravljati svim mogućim aspektima društva, ne može učiniti ništa osim naštetiti društvu. Ona je izgubljena u ambicijama, razočarana rezultatima te uvijek oslobođena krimena vlastitih nedjela. Njene grijehe, kao i uvijek, platiti će građani svojom imovinom i slobodom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Centar za jačanje birokracije (CEF)

Oznake

birokracija, Bled, CEF, Centar za razvoj financija, Center for excellence in finance, Grčić, Linić, porez, reforme, Slovenija, zakon, škola

ili drugim nazivom Centar za razvoj financija (CEF- Center of Exellence in Finance) je državna agencija mutant – naime ne identificira se kao državna agencija ali očito je da to jest s obzirom da je njen osnivač slovenska Vlada, a članovi isključivo ministarstva financija država iz orkuženja. Njen trajni cilj je mentorirati države članice centra u razvoju i upravljanju javnim financijama te izgradnji učinkovitijeg financijskog sustava kroz središnje bankarstvo.

Potražio sam detaljnije informacije o njihovom radu u “What we do” sekciji njihove web stranice. Kažu tamo da:

1. Dijele znanje – razvijaju vještine (SHARING KNOWLEDGE – BUILDING SKILLS)
2. Promiču suradnju u regiji (PROMOTING COOPERATION IN THE REGION)
3. Grade nova partnerstva (BUILDING NEW PARTNERSHIPS)
4. Uče iz prakse (LEARNING FROM PRACTICE)
5. te još jednom dijele znanje (PEER LEARNING – EXCHANGE OF EXPERIENCE)

Naravno ta hrpa besmislica me nije nimalo zadovoljila. Valjda postoji neki konkretan razlog zbog kojeg postoje. Pitate se što sam uopće zapeo za tu agenciju za koju većina nije ni čula iako postoji već 10 godina i financira se proračunskim novcem zemalja članica. Dakle Vlada RH se na svojem Twitter profilu pohvalila kako je ministar Grčić upravo na Bledu i potpisuje ugovor o osnivanju podružnice te agencije u Hrvatskoj. Nakon toga sam naravno pitao prijatelja Google-a što misli o tome. Prvi rezultat koji je izbacio na spomen Centra za razvoj financija odveo me na tekst s Banka.hr čiji zadnji odlomak me zaintrigirao pa ga prenosim i vama:

Što se financiranja tiče, CEF-u se ugovorom osigurava sredstava kroz doprinos u naravi, odnosno osiguranje uredskog prostora, te kroz financijski doprinos zemlje domaćina “u razumnom iznosu”, ali i dobrovoljne doprinose od donatora. Potpisnice, pak, CEF-u daju imunitet od pravnog postupka, pretresa ili konfiskacije imovine, a među ostalim i izuzeće od carinjenja roba i usluga, dok će članovi u Upravnom odboru uživati imunitet od pravnog postupka i nakon  službe u CEF-u. Hrvatsku će u UO-u CEF-a moći zastupati samo predstavnik Ministarstva financija.

Znači i prije nego li sam doznao što uopće jest CEF shvatio sam kako će porezni obveznici RH, među kojima se i sam nalazim, osigurati financijska sredstva potrebna za financiranje njegovog djelovanja u RH, pazite – “u razumnom iznosu” (?). CEF je vlastodršcima toliko važan da bez obzira što radi, a to može biti jedino stvaranje nove birokracije i zadataka za nju koji će dovesti do potrebe za još i još birokracije, potpisom državnog predstavnika dobiva apsolutni pravni imunitet. Osim što pravno neće odgovarati za svoje postupke u RH on je siguran i od pretresa i zaplijene imovine, a uvozna roba ili usluge koju kupuje izuzeta je od carirenja. Članovi Upravnog odbora CEF uživaju imunitet od pravnog postupka čak i nakon službe u CEF.

Jedan od članova Upravnog odbora CEF je Slavko Linić. Kompletan popis CEF-ovih svetih krava možete naći ovdje.

Vratimo se na to što CEF zapravo radi. “What we do” sekcija nije zadovoljila moja očekivanja o smislu njihovog postojanja s obzirom na benefite koje im ministar Grčić svojim potpisom dodijeljuje u Hrvatskoj. Stoga sam kliknuo na sekciju “Program” i tamo pronašao konkretne stvari. Ukratko, CEF se bavi educiranjem birokrata u domeni upravljanja javnim financijama, a to prije svega znači osmišljavanje, implementaciju i provođenje učinkovitijih poreznih politika. Prilagodba europskom sustavu obračuna PDV-a, nove strategije za oporezivanje nekretnina i pokretnina građana, razvoj učinkovitijeg nadzora oporezivanja građana, izoštravanje vještina poreznih inspektora i revizora te općenito kako što bolje upravljati novcem kojeg otmu građanima. U domeni centralnog bankarstva posebna pozornost posvećena je politikama kontrole gotovinskog prometa i transakcija između građana te detekciji prijevarnih radnji. Sasvim jasno je kako se to odnosi na borbu protiv utajivača poreza, dakle i u ovoj domeni glavni cilj jest izgradnja efikasnijeg poreznog sustava. U domeni upravljanja ljudskim resursima dakako nalazi se sve ostalo što bi birokrate moglo učiniti sretnijima i podignuti im moral jer jasno je kakav psihološki teret predstavlja suštinski nečasan posao.

CEF je jednostavno rečeno poligon za treniranje birokrata koji je danas proširio svoju mrežu i na Hrvatsku. Postoji i stručni termin za to čime se CEF bavi – Capacity building. Specijalnost podučenih birokrata potvrdit će i neki od mnogobrojnih certifikata koji se kroz CEF dijele za cijeli spektar birokratskih poslova pa će tako jedino certificirani birokrati u budućnosti moći osmišljati reforme iz područja računovodstva, obrazovanja, mirovinskog i zdravstvenog sustava i dakako poreza. Sva navedena pitanja od suštinske su važnosti za jednu državu sa centraliziranim sustavom upravljanja i stoga je jasno zbog čega se CEF-u kao instituciji omogućuju privilegije poput pravnog imuniteta. Nikakva prepreka ne smije stati na taj put pa taman da se radi o nepravdi glavom i bradom, a za građane naravno vrijedi nešto sasvim drugo – da plaćaju porez i poštuju zakone koje pred njih stavlja vojska školovanih birokrata. Kakav paradoks.

Svako dobro,
vaš Kapitalac