Zemlja uspavanih rentijera polako se budi iz hladne i snježne zime, a prvi probuđeni među njima nagovješćuju proljeće.
Nije li cijela Hrvatska na neki način nastanjena rentijerima? Pogrešno je, a drži se točnim, kako su rentijeri oni koji svoju imovinu koriste da bi njome plaćali svoj bezbrižan i lagodan život (lagodniji od većine), primjerice dobitnici loto premija, ili pak najmodavci nekretnina koji bi najčešće mogli biti spomenuti u tom kontekstu.
Oni su zapravo manje rentijeri od većine drugih, mnogo problematičnijih rentijera, ali pri tome ne smatram ove prve imalo problematičnima jer oni zapravo raspolažu vlastitom imovinom na način koji im najbolje koristi. Ovo “vlastitom imovinom” je naročito važna primjedba zbog koje se takvima ne bi nikako smjelo zamjerati na tome što rade, no zamjera se.
Ali ne zamjera se primjerice javnim bilježnicima što prodaju izmišljene potvrde i ovjere iako se radi o pravom, rafiniranom primjeru rentijerstva. I taj primjer mogli bismo nadopuniti najgorom vrstom monopola koji im je država omogućila uspostavom licencnog odnosa gdje u njihovu branšu nije dozvoljeno ući praktički nikome osim onima koje sami proberu. Ne namjeravam dalje lamentirati o njima.
Rentijeri su i sindikati, koji šurujući s vlastodršcima pokušavaju ostvariti tobože najbolje uvjete za radničku klasu ispred koje stoje, a na račun svih onih koji se ne nalaze među njima. Jer naravno, kakva bi to bila prava koja bi im država davala na njihov vlastiti trošak. Dakle kandidati su uvijek porezni obveznici tj. većina koja nije dio te njihove plemenite misije ugovaranja rentnog odnosa.
Rentijeri su i radnici, prije svega oni koji su članovi kakovih sindikata. Oni svojom članarinom plaćaju sindikat i njegove vođe da se umjesto njih bore za povlašten položaj, rentni odnos. Idealno radno mjesto je ono na kojemu se ne mora raditi ništa, a naknada je konstantna, čak štoviše da je na neki način i vezana za inflaciju ili barem godine staža, te uvijek zagarantirana bez obzira na opću ekonomsku sliku. Radnici su čak spremni na sporazumne, ograničene i kategorizirane nadnice kroz koje se međusobno solidariziraju kako ne bi postalo očito da je tko među njima sposobniji pa i da zaslužuje biti bolje plaćen. Ovo bi posebno trebalo zasmetati učiteljima, gdje se kvaliteta rada i znanja prenesenog na učenike ne ocjenjuje i većom plaćom, već kroz paušalne godine radnog staža i bez obzira na mnoge upropaštene generacije mladih ljudi koje polupismene pošalju u život.
A o rentnom odnosu sve građane na jednak način uči majka država tj. vlast prije svega kroz poreze, a naročito kroz onoliko visoke poreze zbog kojih smo primorani sve više stezati remenje na vlastitim hlačama. Uči nas o rentnom odnosu i kroz carine i trošarine, naknade svih vrsta, a naročito one za nezaposlenost. Osobito poučna lekcija o rentama nalazi se u programima poticanja gospodarstva, tzv. poduzetničkim impulsima ili općenito subvencijama, kroz koje skupina zainteresirana za taj novac lobira, folira i šuruje s Vladom ne bi li se domogla tih vrijednih sredstava kroz administrativni formalizam i zadovoljavanje propisanih uvjeta (uključuju i usputno plaćanje javnobilježničke rente te mnogih drugih), radije nego kroz realnu proizvedenu korist za krajnjeg kupca, za društvo.
Rentu plaćamo i monopolističkom zdravstvu, pa školstvu koje sam spomenuo na primjeru učitelja (zamislite da umjesto da plaćate državnu školu taj novac možete koristiti za financiranje neke privatne škole, po vlastitom izboru kojeg ćete donijeti na kvalitetnim i racionalnim osnovama, u koju bi sa veseljem prešao raditi kvalitetan profesor koji je sada demotiviran rentnim odnosom u državnoj školi koja mu daje nedostatnu nagradu za ono što on jest), a o mirovinskom sustavu da ne govorim, u njemu nam rentu plaća naredna generacija građana.
Ne zamjerite mi impulzivno na slijedećem što ću reći, a što bi i oni rezervirani čitatelji mogli okarakterizirati kao svetogrđe, već razmislite – Građani rentu žele prodati i bankama od kojih posuđuju novac. Smatra se istinom upravo suprotno, da banke građane lihvare visokim kamatama. No je li razumno posuditi od koga novac, po unaprijed poznatim uvjetima, pa onda ustvrditi da je riječ o nepoštenom poslu, a sve se odvija prema zakonski propisanim odredbama (za koje usput rečeno držim da su apsurdne i štetne ovakve kakve su sada jer tržištu šalju krive signale).
Građane na posuđivanje motivira regulatorni okvir države propisivanjem niske maksimalne kamatne stope na isti (čega nisu svjesni jer se odvija u pozadini, u narodnoj banci gdje se kroji monetarna politika), pa su često, kada zapadnu u probleme, skloni odobravati poteze vlasti, poput jučerašnjeg prodavanja magle ministra financija, da ona prisili banke na spuštanje kamatnih stopa. Dakle svi građani koji su uspostavili kreditni odnos sa nekom bankom, a osobito ako govorimo o niši kartičarskih, potrošačkih ili nenamjenskih kredita, odnosno populaciji građana koja iste koristi, su zainteresirani da netko isposluje što nižu kamatu na njihov dug, i za to sada imaju vlast, na štetu vlastite neupućenosti u prirodu problema kojeg u rentijerskoj maniri žele prebaciti na banke koje su im novac posudile.
O tome da građani nisu svjesni uloge kamate, niti posudbe novca općenito, govori i svakomalo referenciranje na islamsko bankarstvo, koje ne poznaje pojam kamate (ali štediše ulaze u svojevrsni dioničarski odnos u kojemu osim što mogu podijeliti eventualni profit banke isti mogu i izgubiti, zajedno sa štednjom, ukoliko banka posluje s gubitkom – no na ovaj element hrvatski građani-rentijeri neće se referencirati), a to još jednom govori o svuda prisutnom rentijerskom duhu koji nastoji dobiti neki novac od nekoga, a da isti, ukoliko je to moguće, ne mora vratiti.
I takav stav, općenito, ne voli nitko. Nitko normalan. Banke stoga povlače svoj kapital, jer ovdje će ga izgubiti kroz neku retroaktivnu mjeru koju će provesti rentijerska arbitrarna vlada u budućnosti, a isto muči i eventualne ulagače u domaću ekonomiju. Turci su eno pobjegli od DINA-e koliko ih noge nose, još se prašina nije ni slegnula.
Tako Hrvatima ostaje da žive, lihvareći sami sebe na razne načine, i u duhu one stare hrvatske poslovice: “Od rente treba živjeti, a ako ne od rente onda barem od provizije!”
* prijedlog grafičkog rješenja nove hrvatske zastave dolazi paraleno uz prijedlog promjene naziva države iz “Hrvatska” u “Rentijerska”
Svako dobro,
vaš Kapitalac
p.s. o rentijerima je pisao predlani i Cronomy, preporučam njegov hvale vrijedan tekst
Kapitalac 