Riječ, dvije o Hrvatskoj – zemlji na kapitalističkoj periferiji

Oznake

antikapitalizam, Država, Kapitalizam, otpor, pokret, revolucija, socijalizam

Na jednoj (ne isuviše značajnoj) antikapitalističkoj facebook stranici, koju neću linkati kako ne bih davao nezasluženi prostor jednom emotivnom, nerazumnom i nasilnom pokretu koji stoji iza nje, pročitao sam sljedeće:

Primjer na kojem se jasno vidi nepotrebnost i neprofitabilnost kapitalističkog načina proizvodnje (ironično – proizvodnje u pravom smislu i nema toliko puno) u Hrvatskoj je to što velik dio naših kapitalista parazitira na državi i javnom sektoru – kroz različite olakšice, poticaje, subvencije, javno-privatna partnerstva, nabave za javni sektor, različite legalne, polulegalne i ilegalne dealove… Na kapitalističkoj periferiji zapravo teško i može biti drugačije. Samo se onda postavlja pitanje – a što će nam kapitalizam uopće?

Dakle radi se o jednoj emotivnoj, nerazumnoj (manipulativnoj) tezi koju ću ovdje razmontirati.

Profit je moguć isključivo u kapitalističkom načinu proizvodnje. Što je kome potrebno moguće je doznati na različite načine, pri tome mislim na načine koje se može iznaći u rasponu između potpuno slobodnog tržišta s jedne strane i potpuno reguliranog, centraliziranog i političkim putem upravljanog ekonomskog sustava s druge strane. Niti jedan sustav neće zadovoljiti potrebe apsolutno svih članova društva, međutim ono u čemu se ova dva sustava (u primjeru njihove krajnosti) razlikuju jest u tome što potpuno slobodno tržište zadovoljava potrebe najšireg sloja ljudi dok sustav pod političkom kontrolom zadovoljava potrebe samo užeg, politički odabranog sloja ljudi. Znamo kako živi širi sloj građana neke neslobodne, politički kontrolirane, socijalističke države, a kako živi širi sloj građana u državama utemeljenima na vladavini prava i ekonomskoj slobodi.

Nitko ne kaže da potpuno regulirani, centralizirani i političkim putem upravljani ekonomski sustav nije sposoban nešto proizvesti. Primjerice socijalistička Rusija je bila prva u Svemiru. Međutim cijenu toga projekta, te istovremeno brojnih drugih projekata u koje je socijalistička partija alocirala sredstva, platili su građani SSSR-a koje se represivnim metodama podredilo istima. S druge strane SAD je već 60-ih godina prestigao SSSR u svemirskoj utrci no građani SAD-a na svojim leđima nisu osjetili taj teret. To je bilo moguće isključivo zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda koje su uživali njeni građani, nositelji ekonomske aktivnosti, što je značilo da su oni sami odlučivali, u najvećoj mogućnoj mjeri, o alokaciji sredstava. Pravo na privatno vlasništvo u tome je ključan faktor. Zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda SAD se u tom razdoblju 20.st. razvijala u nebrojenim područjima istovremeno, što joj je omogućio specifičan ustavno-pravni poredak utemeljen na zaštiti građanskih sloboda, osobito kada govorimo o odnosu države prema građanima kojoj se nije dozvolilo da arbitrarno gazi njihova prava, naročito ona imovinska. Logična posljedica takvog ustavno-pravnog poretka, u kojem se državi nije dopustilo da gazi imovinska prava građana, jest opći prosperitet većine članova tog društva.

Veliki problem u Hrvatskoj, kojeg ovaj pokret emotivaca pripisuje kapitalizmu, zasluga je jedne razarajuće društvene pojave (nikako slučajne) koja se naziva – kronizam. Kronisti su vrsta “poduzetnika” koja na potpuno slobodnom tržištu ne može postojati. Što je sloboda tržišta manja, a uloga države veća, to je kronista više. Kronisti postoje isključivo zahvaljujući povlasticama koje im daje država. U tom smislu povlastice daju političari i to samo odabranim igračima, najčešće u zamjenu za materijalnu ili drugu korist. Kronisti ovise o olakšicama, poticajima, subvencijama, javnim poslovima, inim legalnim ili ilegalnim rabotama koje im daju političari. Političari na vlasti, ujedno i zakonodavci, tu praksu štite primjenom arbitrarnih zakona.

Zbog navedenog svaki dosljedni libertarijanac će se uvijek i bez kompromisa suprotstaviti ideji o poticajima, olakšicama i ostalome što dijeli država. Osim što je sam čin pogodovanja nemoralan, libertarijanac zna da tom činu prethodi još jedan nemoralniji čin – redistribucija od produktivnih prema neproduktivnim slojevima građana. Produktivni sloj je onaj koji proizvodi neko dobro, i kojega se nakon što je stvorio to dobro prisiljava da plaća poreze razmjerno dobru koje je stvorio (pod krinkom općeg dobra, civilizacijskih dosega, ucjenjujući siromašnim slojevima građana itd). Neproduktivni sloj čine kronisti ali i svi drugi koji se u svrhu vlastitog probitka koriste radije političkim nego li ekonomskim sredstvima. Onih potrebitih u društvu, prirodno zakinutih za mogućnost da rade, je statistički malo. Nažalost sva pomoć za koju produktivni građani misle da odvajaju u njihovo ime najčešće završi u džepovima onih koji ta sredstva redistribuiraju ili u džepovima onih koji se zahvaljujući “pravima” koje poklanja socijalna država odabiru pretvarati da su nesposobni. Za političare u ovom kontekstu postoji dediciran naziv – kleptokrati. Za razumijevanje stvarnosti vrlo je važno razlikovati kleptokraciju i kronizam od kapitalizma.

Zadnja rečenica u citiranom tekstu je zapravo kontradiktorna ideji na kojoj se temelji ovaj antikapitalistički pokret (da kapitalizam treba razmontirati). Istina je da je Hrvatska tek država u kapitalističkoj periferiji (ili u periferiji država koje uživaju nešto više kapitalizma od nje), dakle navedeno je svojevrsno priznanje ovih radikala da u Hrvatskoj kapitalizma i nema. I to jest svakodnevna primjedba libertarijanaca. U Hrvatskoj je kapitalizam rijetka pojava. Kada imate više slobodnog tržišta tada imate više kapitalizma i više blagostanja za najširi sloj građana. S druge strane, ako imate više državne regulacije u svemu tada imate više kleptokracije, kronizma, korupcije i siromaštva koje pogađa najširi sloj građana. I upravo to je ono što pogađa Hrvatsku, odnosno to je ono što bi se u slučaju Hrvatske moglo opisati kao trajno stanje.

U konačnici, pokret emotivaca se pita što će nam u tom slučaju uopće kapitalizam? Pa s obzirom da ga i nemamo, što su paradoksalno i potvrdili svrstavanjem Hrvatske u kapitalističku periferiju, bilo bi dobro da ga imamo više – jer to bi značilo da su stvoreni uvjeti u kojima je građanima omogućeno da dostignu viši standard. To bi također značilo da imamo manje svakodnevnih “šokantnih” priča i svjedočanstava o pokvarenim političarima i njihovim kronistima koje se provlače kroz medije. Imali bismo manje zloupotrebljenih zakona – ili ispravnije rečeno – imali bismo manje zakona koji su otpočetka bili smišljeni samo i jedino u svrhu zlouporabe!. Imali bismo manje korupcije, kraće liste čekanja na liječničke preglede, obrazovanije ljude koji izlaze iz škola i fakulteta, više građana koji idu na ljetovanje na Jadran umjesto da se ljeti prže na kontinentu, manje ljudi koji napuštaju hrvatsku granicu u potrazi za prosperitetom, te više nasmješene i radosne dječice kojima stričeki s Markovog trga ne bi svakodnevno u ionako pretešku školsku torbu natovarili lopatu novog javnog duga.

Očito je emotivnim antikapitalistima milije živjeti pod čizmom kleptokrata i kronista nego li u civliziranoj državi, s kristalno jasno definiranom svrhom, koju bi trebalo utemeljiti na vladavini prava i slobodi tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Revolucija u glavama

Oznake

Bosna, Država, država socijalnog blagostanja, penzije, plaće, politika, prosvjedi, revolucija, Tuzla, vlast

Ne svjedočim niti pamtim kakvu revoluciju koja je u svojem tijeku i epilogu bila nošena na krilima mira. Tako ni ova aktualna u BiH nije mirna revolucija. Jednostavno ne postoji takva. Mišljenja oko nje su podijeljena. U osnovi jedna strana opravdava bilo kakve metode koje bi proizvele smjenu vlasti, gdje je razbijanje, palež i pljačka usputna pojava s kojom se ne zamara dok stremi ka cilju (novoj vlasti), dok druga strana smatra te i takve metode suvišnima, duboko razarajućima i sa skepsom gleda na ono što bi se u konačnici moglo izroditi iz njih ali opet ne sumnja u državu samu. U tome su suštinski na istoj strani.

Ne bih možda ni zamjerio revolucionarima da zapravo nisam u potpunosti svjestan njihovog mentalnog felera. Iako se u svakoj revoluciji, pa tako i ovoj, razvijaju transparenti koji pozivaju na slobodu, iz svakog njihovog koraka vidimo da one proizvode tek novu neslobodu. Iz informacija o bosanskoj revoluciji razabirem vazda problematične premise – od države očekuju da im da posla, da im poveća socijalne primitke, osigura veće plaće i penzije – a one su pak produkt proizašao iz lažnih obećanja političara koji su, da bi došli na vlast i podesili državu tako da radi njima samima u korist, morali istovremeno onemogućiti građane da tu korist ostvare bez nje i njih. To “bez nje i njih” značilo bi – na tržišnim principima. Država je tu štetu građanima kompenzirala jačanjem forme države socijalnog blagostanja pod čijim skutama su trebali naći svoj mir i sigurnost.

Pa eno ih ipak na ulicama gaze i pale tu “zajedničku” imovinu ali i privatnu imovinu svojih sugrađana, onako usput, a možda i u maniri dječaka koji svojem bratu iz inata i željan majčine pažnje potrga najdražu igračku. Očito je dakle da tu nešto ne štima ili je od početka neshvaćeno, a iz toga sasvim jasno proizlazi feler. To nešto je uvjerenje da je država tu da daje posla i novca. Da je država majka.

Svatko voli svoju majku. Čak i patološkim slučajevima. Tako Bosanci ne diraju u njen lik. Valja je samo preodgojiti, da svojoj dječici bude bolja, smjeniti nevaljale, a postaviti valjale pa opet iznova. Nismo ni mi Hrvati, koje neki mediji otvoreno huškaju na isto, mentalno drugačiji. Ali gospodo, država nije mama. Prestanite se tako odnositi prema njoj. Prestanite tražiti poštenu vlast jer takva ne postoji. Vlast je moć, a moć se direktno suprotstavlja ideji o slobodi. Iako nije ni svaka sloboda ista. Postoji sloboda od odgovornosti koju daje država građanima, Bosna Bosancima, a postoji i sloboda od prisile koja za razliku od prve iziskuje odgovornost. Odgovornost pojedinca za vlastite postupke.

Revolucija na ulici uvijek će i bez sumnje donijeti rušenje, palež, krv i novu vlast jednako sklonu da čini sve ono što je činila i svrgnuta. Stoga ako ste revolucionarni što ne biste probali s revolucijom u vlastitoj glavi?

Recimo kada pomislite kako bi nam trebala dobra vlast, a ne pokvarena, da stanete glavom lupati u zid dok ne padnete u nesvijest? Kada se zaželite penzije iz državnog proračuna da uzmete šaku kamenja i razbijete sve redom prozore na vlastitoj kući, a kada zaključite da država treba brinuti o vašem zdravlju i vašu djecu silom zakona odvoditi u svoje olinjale i ideologijom zatrovane škole da jednostavno odvrnete plin, bacite šibicu i dignete sve što imate u zrak?

Otprilike istu štetu vam je država učinila do sada po svakom tom pitanju. Država kakvu su vam servirali oni što su željni vlasti, vašeg novca i koji u to ime prodaju vašu slobodu (onu drugu, da budete slobodni od njih, a slobodni za sebe).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Crvena akcija i zdrav razum?

Oznake

besplatno zdravstvo, Crvena akcija, liberalizam, neoliberalizam, revolucija, socijalizam, tržište, vlada

Crvena akcija jučer je objavila tekst Bolest neoliberalizma u sustavu zdravstva u kojemu krive vlast za provođenje neoliberalnih reformi u zdravstvu.

Vrijedi za početak podsjetiti kao su na vlasti socijal-demokrati među kojima će većina od njih sami reći da su socijalisti (primjerice ministar Mrsić za EPSCO prilikom usvajanja European Youth Guarantee programa zapošljavanja mladih) što u potpunosti korelira sa njihovim politikama i sredstvima ostvarivanja cilja izgradnje socijalne države blagostanja. Naime mi imamo sustav “besplatnog” zdravstva od pamtivijeka. Svi domovi zdravlja i bolnice su državni, zdravstveno osiguranje je obvezno, a financira se kroz zakonsku ustegu na plaće radnika (13% od bruto plaće) te se na taj način prikupljen novac slijeva u državni proračun iz kojega potom planskom redistribucijom odlazi prema HZZO-u, a on pak kao državni monopolist upravlja sustavom zdravstvene skrbi. Zdravstvo RH bazirano je na političkom centralističkom sistemu upravljanja.

Kao što vidimo ništa liberalno niti neoliberalno niti “neo” u tome, barem ne na onu stranu na koju pažnju skreće CA. Njihova kritika je samim time pogrešna i besmislena što je i očekivano s obzirom na ono što kažu na samom početku i samom kraju teksta:

Malo što nam je važnije od našeg zdravlja…

…borba za zdravlje može imati samo jedan zahtjev: potpuno besplatno zdravstvo dostupno svima…

Crvenoj akciji zdravlje je očito vrlo važno, kao i sustav zdravstvene skrbi, no ipak ne toliko važno da bi platili trošak liječenja (lijek, liječnika, bolničku skrb…).

Da nema ništa neoliberalno u hrvatskom zdravstvu ipak shvaćaju i oni sami:

Razum nažalost ne vlada među odgovorima ili je stvar u tome da oni koji odlučuju o sustavu isti ni ne koriste, jer su ionako dovoljno bogati da se liječe po privatnim klinikama i u inozemstvu. To je privilegija koju ne dijeli većina u našoj zemlji.

Dakle jasno je kako privatne klinike u inozemstvu pružaju bolju zdravstvenu skrb od nacionaliziranog sustava zdravstvene skrbi u RH, pa se privilegirani ljudi (u pravilu socijalistički političari na vlasti) liječe u njima na račun radničke klase. Nažalost radnička klasa RH nema tu privilegiju jer podsjećam njihov novac za zdravstvenu skrb se otima s njihovih plaća i upumpava u državni sustav. Tako je zamišljeno od političkih planera. Radnici su prisiljeni tražiti pomoć od sustava kojeg prisilno financiraju. Oni za drugo ni ne znaju.

Kako bi se takvo stanje održalo, zajedno sa općim neznanjem građana o tome što im politika čini na njihovu vlastitu štetu, u RH nije omogućen sustav zdravstvene skrbi u kojem bi se po tržišnim načelima bolnice, klinike, poliklinike, ambulante mogle boriti za naklonost pacijenata pružajući im kvalitetniju, jeftiniju i humaniju zdravstvenu skrb. Zdravlje građana nažalost ovisi o tome što država i politika osmisle i taj status quo je zaštićen zakonskim propisima, poreznim sustavom i željom političara da vladaju i kontroliraju nad građanima.

No jasno je do čega je to dovelo. O tome sam rekao manje više sve u tekstu Potpuna istina o propasti HZZO. Ukratko, državno zdravstvo je građanima poskupilo svoje usluge 4x u posljednjih 17 godina. Isti broj građana 1994. plaćao je zdravstvo 5,5 milijardi HRK, a 2011. čak 22 milijarde HRK. Istovremeno državno zdravstvo stvorilo je dug od 5,7 milijardi HRK koji je Zakonom o sanaciji javnih ustanova prebačen na plaćanje poreznim obveznicima nad kojima se danonoćno vrši porezna presija zbog potrebe financiranja socijalne države blagostanja i ideoloških ciljeva političara na vlasti (socijalista, nacionalista, svejedno).

Crvena akcija svojim tekstom naravno ne predlaže ništa već samo inzistira na besplatnoj i pristupačnoj zdravstvenoj skrbi za sve. Taj poklič ne govori ništa o sredstvima za ostvarenje tog cilja, no kao što vidimo u praksi socijalizam iza kojeg odlučno stoje očito ne može osigurati provedbu te ideje. Ali ne može ni kapitalizam. No razlika između ta dva pogleda na problem jest u tome što vas socijalizam putem zakona i politike prisiljava da vlastitim sredstvima financirate pokušaj ostvarenja tog cilja, dok kapitalizam uopće ne postavlja takve ciljeve. Kapitalizam vam daje za pravo da vaša plaća bude vaša plaća, da s njome slobodno raspolažete, da preuzmete odgovornost za vlastito zdravlje u svoje ruke i odlučite gdje ćete u slučaju zdravstvenih problema potražiti pomoć. Zato je važno da država dozvoli tržišno natjecanje. Kapitalizam ne odbacuje državno zdravstvo kao sustav koji može pružiti kvalitetnu zdravstvenu skrb, već ideju da se isti financira prisilnim oporezivanjem građana, pa ukoliko je državno zdravstvo superiorno alternativnoj privatnoj zdravstvenoj skrbi, kao što tvrdi CA, tada bi se građani i bez zakonske prisile odlučivali plaćati tu skrb, dakle dobrovoljno. Političari tada također ne bi imali razloga odlaziti liječiti se u privatne klinike zemalja koje su prihvatile više tržišne logike u rješavanju problema.

Primijetit ćete unutar teksta CA nekoliko fotografija poput ove:

Teško mi je povjerovati kako se iza njihovih ideja i akcija krije išta plemenito s obzirom da sprejevima s lak bojom, proizvedenima vjerojatno u nekoj kapitalističkoj tvornici, nagrđuju pročelja naših zdravstvenih ustanova koje požrtvovno i poslušno financiraju radnici. U ovom slučaju već vidim kako će vlastodršci odlučiti da se pročelja saniraju, raspisat će javni natječaj na kojem će pobijediti ponovno nečiji rođak ili kum (financijer partije), a trošak će platiti pogađate – požrtvovni i poslušni radnik, porezni obveznik.

Svako dobro,
vaš Kapitalac