European Youth Guarantee je program europskih socijalističkih i socijaldemokratskih ministara kroz kojeg se jamči mladima do 25 godina starosti da će u roku 4 mjeseca od završetka školovanja dobiti posao, šegrtsko naukovanje ili daljnje obrazovanje. Garancija vrijedi i u slučaju otkaza, dakle u roku od 4 mjeseca socijalistički program nalazi vam novi posao.
Dio te učmale socijalističko-utopističke priče je i ministar Mrsić zajedno sa svojim programom volontiranja za 1600 kuna mjesečno te drugim oblicima potpora namijenjenim zapošljavanju i samozapošljavanju. Problem sa tom pričom navodno nastaje sada kada se proaktalo da se rebalansom proračuna prepolovio budžet namijenjen programu za ovu godinu. U nedostatku novca program se do daljnjega obustavlja.
Ovo je dobar trenutak da se prisjetimo one antologijske izjave Margaret Thatcher:
“Problem sa socijalistima je što na kraju ostanu bez tuđeg novca kojeg mogu trošiti”
A trenutak je dobar i da se podsjetimo na to da država nema svoj novac. Država na raspolaganju ima jedino novac koji kroz oporezivanje i kažnjavanje građana, ili zaduživanjem na račun građana, namakne u državni proračun. Taj novac naknadno planski redistribuiraju vlastodršci.
U trenucima kada novca nema dovoljno da se realizira sve što su si zamislili zaluđeni vlastodršci (uključujući i zaluđeno biračko tijelo) prvo će ga pokušati prelijevati od jednog proračunskog korisnika prema drugome, odnosno žonglirati proračunom uskraćujući novac onima koji se bune manje i davajući ga onima koji se bune više.
S obzirom da se građani koji su bili dio ovog programa bune najmanje, ili se uopće ne bune, logično je bilo za očekivati da će njima uskratiti ta sredstva kako bi s druge strane nahranili one najglasnije proračunske korisnike. Da je, primjerice, uzeto parsto milijuna kuna umirovljenicima u korist poticanja zapošljavanja mladih svjedočili bismo znatno većoj halabuci (od ove sada koje realno nema) skupine koja je fokusirana i navikla na svoj status proračunskog korisnika. Također, da je uskraćeno zdravstvu, školstvu ili drugom statusnom proračunskom korisniku u prvi plan bi iskočili sindikati i zaprijetili Vladi novim prosvjedima, štrajkovima i blokadama.
Mediji unatoč gorkoj činjenici neodrživosti socijalističke kalkulacije nekako žaluju (tu, tu…) što ova mjera zastaje (barem dok EU ne upumpa lovu iz zajedničkog proračuna). Govore kako je kroz nju zaposleno više od 30.000 mladih, što ne smatraju eksploatacijom u ime ostvarenja ciljeva koje su zadali socijalisti, već uspjehom u politici zapošljavanja. Činjenice govore na štetu socijalistima i planskoj politici zapošljavanja. Od 2008. godine na ovamo broj nezaposlenih građana povećao se sa 236.741 na 381.330 (+61%), a otkako je Mrsićev program na snazi više od 60.000 građana ostalo je bez posla. Dičiti se pozitivnim učincima planske politike zapošljavanja i zagovarati nastavak takvog pristupa zapošljavanju očito je obično licemjerje.
Kako ne biste pomislili da sam namjerno ili nenamjerno učinio logičku pogrešku (non sequitur) treba biti svjestan jedne bitne stvari. Od 2008. godine na ovamo javni dug, dakle količina novca kojeg su političari zadužili na račun građana Hrvatske, se uduplao. Točnije od 100 milijardi kuna duga doveli su nas na više od 200 milijardi kuna duga u ovom trenutku. Javni dug u tom razdoblju rastao je brzinom od 20 milijardi kuna godišnje. Svakog građanina Hrvatske vlast je u tom periodu zadužila za okvirno 23.650 kuna! Uključujući i radno nesposobne, dakle djecu, trudnice, invalide te stare i nemoćne građane, registrirane i neregistirane nezaposlene građane, a osobito porezne obveznike koji nose taj teret na svojim leđima.
Mladi ovim potezom Vlade nisu izgubili samo spornih 177 milijuna kuna. Oni su uslijed poteza Vlade u proteklih pet godina (i dulje), objedinjeno gledano, izgubili čak 100 milijardi kuna! To je novac koji im je u startu uskraćen zajedno sa prilikom koju bi nedvojbeno stvorili (kao novi poslodavci ili novi radnici na tržištu) da su ga imali pravo zadržati. Mladi to sada osjećaju na vlastitoj koži, na vlastitim novčanicima, kroz pad standarda, a osobito kroz sasvim opipljiv gubitak perspektive.
Za kraj primjer iz osobnog iskustva. Moja supruga je “nedavno” diplomirala predškolski odgoj. Na zadnjoj godini studija počela se raspitivati po dječjim vrtićima o uvjetima stažiranja te je odabrala vrtić koji joj je ponudio pripravničku plaću od okvirno 4000 kuna. Nedugo nakon toga nastupila je Mrsićeva mjera volontiranja za 1600 kuna čije štetnosti smo postali svjesni onog trenutka kada je supruga diplomirala i pokucala na vrata ravnateljice vrtića kako bi najavila svoj dolazak. Plaća više nije bila 4000 kuna već 1600 kuna. Zašto? Zato jer je zahvaljujući Mrsiću sada mogla legalno biti plaćena toliko malo, ili preciznije rečeno umjesto da je plaćena onoliko koliko vrijedi na tržištu ponuđeno joj je onoliko koliko vrijedi po mišljenju birokrata. Spuštanje cijene rada proizvelo je nestašicu nove radne snage u toj branši, a to je povrh sve veće nezaposlenosti tek jedan od problema koji nastaje petljanjem politike u tržište.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 