Spasimo zdravlje od državnog monopola!

Oznake

HLK, javno zdravstvo, monopol, privatizacija zdravstva, privatno zdravstvo, sindikat liječnika, Varga, zdravstveni sustav, Zdravstveno osiguranje

Moja iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravsto tek reflektiramo na privatno.

Zašto su moja iskustva s privatnicima dobra? Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata. Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika. Dakle ako nisi korektan, profesionalan i istovremeno jeftin, pacijent će pokucati na vrata tvojem konkurentu, a ti ćeš svojom nekorektnošću, neprofesionalnošću i skupoćom sam sebe eliminirati s tržišta. Vi svakodnevno, kako u slučaju privatnih zdravstvenih usluga tako i u svakom drugom slučaju imate priliku testirati kvalitetu nebrojenih dobara i usluga te svojim odabirom, ili ne odabirom, odlučivati o uspjehu dobrih i neuspjehu loših. Tako to ide u teoriji, ali i u praksi. Odupiranje toj logici najčešće dovodi do toga da loši prosperiraju, a oni dobri budu izbačeni iz igre. Tome kumuje političko uplitanje u tržište.

U javnom zdravstvu sve je suprotno od tržišne logike. Dok sam svoje probleme rješavao po privatnim ordinacijama, tijekom 2013. godine, istovremeno sam bio prisiljen platiti gotovo istu cijenu za javno zdravstvo bez da sam koristio ikakvu uslugu u okviru istog osim konzultacija s doktoricom obiteljske medicine. U tom smislu jedna napomena; kada bismo imali otvoreno tržište zdravstvenih usluga umjesto javnog monopola ja bih ponovno odabrao svoju doktoricu obiteljske medicine za svojeg osobnog doktora i prvu crtu obrane od bolesti. Jer je odlična. Da nastavim.

U grubo, za financiranje javnog zdravstva država mi je tijekom 2013. s plaće skinula više od 30.000 HRK, što je iznos koji sam u istom periodu dodatno izdvojio za privatne preglede i liječenje. Šteta, ako se mene pita, da novac koji mi je država beskompromisno otimala iz mjeseca u mjesec na plaći nisam mogao koristiti kada mi je zatrebalo (opća inercija u sustavu, liste čekanja itd.) i da, sretan sam da sam si mogao priuštiti još jednom tu cifru za privatne usluge jer u suprotnom ne znam bismo li danas ovdje ovako razgovarali. Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.

Dodatna dimenzija problema je cijena liječničkih usluga. Ona je nažalost određena političkim metodama te Hrvatska liječnička komora (HLK), kao nadležna institucija (u praktičnom smislu ona djeluje poput ceha), propisuje cjenik. Taj cjenik je nametnut i privatnicima kojima se na taj način brani da zdravstvenu uslugu pruže pacijentu po cijeni ispod propisane. Primjerice, propisana minimalna cijena većine specijalističkih pregleda je oko 275 HRK s PDV-om.

U praksi se može uočiti kako je većina privatnika svoje cijene usluga spustila do razine minimalnih dozvoljenih cijena. To se desilo zbog činjenice da postoji kakva-takva konkurencija među privatnicima koji se bore za pacijente. U trenutku kada su njihove cijene dostigle propisani minimum one su prestale biti dominantan faktor. Pacijente se danas pridobija isključivo zahvaljujući profesionalizmu i smanjenjem nelagode uslijed pregleda na najmanju moguću mjeru. Ovdje i sam mogu potvrditi da su me u svakoj od privatnih ordinacija nosili na dlanu kao pahulju snijega, od prijema do pregleda te u konačnici detaljnog tumačenja zdravstvenog stanja i opcija.

Da minimalne cijene zdravstvenih usluga nisu propisane cjenikom HLK one bi bile još niže. Ponovno zbog činjenice da postoji konkurencija. No pitate se zašto su minimalne cijene zdravstvenih usluga uopće propisane? Pa razlog je vrlo jednostavan – cijene su propisane zbog interesa javnog monopola u zdravstu. Ne zbog zdravlja građana, već zbog interesa monopola kao organizacije. Prema HLK-ovom cjeniku planira se budžet monopolista. Njegov budžet je “nabrijan do daske”, rekli bismo. Interesne skupine koje sjede za kormilom javnog monopola na taj način su se izborile za povlaštenu cijenu, cijenu u svakom pogledu bitno višu od tržišne, što se dokazuje kroz promatranje njegovog outputa: 1. zbog iluzije “besplatnosti” stvoren je enorman pritisak na njegove kapacitete, 2. zbog previsoke jedinične cijene usluge njihova količina je ograničena, 3. posljedično imamo goleme liste čekanja, 4. paradoksalno medicinske kapacitete koji velik dio vremena stoje neiskorišteni, 5. gomilu nezaposlenog liječničkog kadra kojem se brani ulazak na tržište rada jer sindikati štite već zaposlene i njihove dohotke.

Već kada bi HLK cjenikom odredio nižu cijenu od trenutne vidjeli bismo momentalno povećanje iskorištenosti postojećih kapaciteta i smanjenje listi čekanja na preglede. Ali to se neće desiti. Prva linija obrane je sama organizacija sustava, koji je monopol, a druga linija su sindikati radnika u zdravstvu čiji je interes, pokazalo se u praksi, da zadrže visoku cijenu svojih usluga te istovremeno rade manje. Zašto bi pobogu radili više za manje novca? Međutim takvu ideju oni mogu ostvariti jedino u okviru “javnog” monopola koji se financira prisilnim ustezanjem doprinosa sa plaća malobrojnih radnika. “Javnog” sam namjerno stavio u navodnike. Nadam se da shvaćate poantu. Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.

Da ovu kritiku ne biste shvatili površno, primjerice prigovorili mi da govoreći ovo što govorim zapravo tvrdim da liječnici u javnom sustavu nisu dobri (a imamo gomilu primjera koji dokazuju suprotno, npr. vrhunske transplantacijske kirurge, kardiologe, neurologe itd.), prisjetite se što sam rekao za svoju doktoricu obiteljske medicine. Na tržištu se dobar doktor nema čega bojati. Štoviše, njegova stručnost bila bi nagrađena znatno bolje nego u okviru javnog monopola gdje je sindikalnom politikom određeno kako takvome pripada plaća usporediva sa nekime tko nema niti približne kvalitete. Dobrim doktorima u izravnom je interesu da djeluju izvan okvira javnog monopola, a isto je u interesu i pacijentima koji za novac koji izdvajaju u zdravstveno osiguranje (HZZO također ne mora biti monopol, no to bi se trebalo obraditi kao zasebna tema, iako usko povezana) zaslužuju dobiti profesionalnu uslugu i time veće šanse za vlastito ozdravljenje.

Ovim tekstom nisam dotaknuo brojne druge aspekte zdravstva gdje bi mnogi također mogli dati konkretne prigovore. Primjerice, pitanje zdravstvene zaštite onih koji nemaju novca da plate zdravstveno osiguranje. Tek kratko ću odgovoriti, iako bi i na to mogao odgovoriti opsežno u zasebnom tekstu, socijalna komponenta zdravstva je pitanje solidarnosti između građana na koje se ne mora odgovarati monopolizacijom. Solidarnost podrazumijeva empatiju, a kako evidentno postoji gomila ljudi koja zagovara solidarnost i empatiju (prije svega oni koji tržište kritiziraju iz tog kuta) mogu zaključiti kako bi upravo ta komponenta postala jak tržišni faktor u okviru privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi djelovala pod konkurencijom. Što to znači? Svi vi koji se želite solidarizirati, te ponavljam zaključujem da vas je većina takvih u populaciji, dobili biste mogućnost u okviru vlastite police zdravstvenog osiguranja (koju biste izabrali između više privatnih ponuđača) platiti dodatnu premiju kojom bi se pokrivalo troškove liječenja onih koji si ne mogu sami priuštiti policu zdravstvenog osiguranja i liječenje. Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.

U izravnom je interesu svima, liječnicima, bolesnima i siromašnima da se javni monopol u zdravstvu čim prije ukine. Nažalost, reforme koje se predlažu nisu na tragu tog prijedloga, a kritike koje su u tom smislu upućene su najblaže rečeno promašene.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zdravstvo plaćamo, a zdravstvene zaštite nema!

Oznake

bolnica, cijena pregleda, Država, HZZO, Ivica Babič, lista čekanja, Ministarstvo zdravlja, narudžbe za pregled, Ostojić, sindikat liječnika, specijalistički pregled, vlada, štrajk liječnika

Štrajk liječnika ulazi u svoj 13. dan. Predsjednik Hrvatskog liječničkog sindikata Ivica Babić odbija prekinuti štrajk unatoč tvrdnji Ministarstva zdravlja kako su svi zahtjevi za isto zadovoljeni. Iako ne vjerujem osobito niti Babiću niti ministarstvu u tome što govore očito je kako je sindikat pred ministarstvo postavio i neke uvjete koji nemaju veze s kolektivnim ugovorom, primjerice da se smijene neki sanacijski upravitelji bolnica pa čak i da se iz pregovora izbaci jedan sindikat. Kad se o podjeli privilegija govori evidentno je da konkurencija Babiću smeta.

Tako se štrajk danas radikalizira te bolnički sustav nastavlja do daljnjega raditi smanjenim kapacitetom, po nedjeljnom režimu, uz daljnje pružanje pomoći tek krajnje hitnim slučajevima. Uz njih liječničku pomoć će dobiti tek bolesnici kojima život ovisi o nužnom terapijskom liječenju dok će oni koji sumnjaju u bolest, a čekaju na specijalistički pregled kojim bi se ista ustvrdila, ostati zakinuti.

Pitao sam Vladu putem Twittera još 31.08.2013, kada se štrajk pripremao, hoće li se u periodu štrajka obveznicima zdravstvenog osiguranja alikvotno umanjiti iznos doprinosa na bruto plaću?

Do danas nisam dobio odgovor, pa sam ga ponovio. Vidjet ćemo hoće li se oglušiti i drugi puta. Pretpostavljam da hoće, a ako i odgovore što tada to vjerojatno neće imati osobite veze s pitanjem. Na škakljive upite u pravilu odgovaraju na taj način, barem što se mojih upita tiče.

Zašto to pitanje?

Izvjestan broj građana, koji očekuje dobiti zdravstvenu uslugu od državnog monopolističkog bolničkog sustava pod nadležnošću HZZO-a, tu uslugu i plaća – redovitom ustegom od 13% na bruto plaću. Svaki mjesec, bez iznimke, sve dok su u radnom odnosu. Država građanima usteže novac za uslugu koju im u periodu štrajka uskraćuje. To je prije svega posljedica koja proizlazi iz monopola, a dodatan problem proizlazi iz malverzacija udruženih skupina s Vladom na čelu i sindikatima koji opstruiraju svako pozitivno rješenje. Građani su suočeni s problemom gdje udružene skupine ulažu njihov vlastiti novac u kocku njihovim vlastitim zdravljem. 

U slobodnom tržištu primjerice imate slobodu plaćati tek ono što želite ili trebate koristiti, a ukoliko što nije vrijedno plaćanja tada imate slobodu takvu uslugu izbjeći, time ne snositi trošak, pa koristiti i platiti onu koja valja ili u potpunosti ne koristiti ukoliko ni jedna ponuđena ne valja. Zadnji hipotetski slučaj ujedno je i prilika za onoga koji to shvaća da ponudi uslugu koja valja. No dosta slobodnotržišnog fantaziranja. Vratimo se u realnost.

Kako nije realno očekivati da s tom praksom prestanu postavio sam im to provokativno pitanje o povratu novca. Vjerujem da njihovo postupanje nije u skladu za zakonom o zaštiti potrošača. Naime kada vam uslugu uskrati primjerice jedan telekom, primjerice dva dana u mjesecu vam zbog kvara sustava nije u mogućnosti pružiti uslugu, tada će vam s mjesečnog računa najčešće samoinicijativno smanjiti iznos za ta dva dana, alikvotno će ga umanjiti. Ako to već ne napravi sam onda će u pravilu bez ikakvog prigovora to napraviti na vaš zahtjev, pismeno, e-mailom ili na prodajnom mjestu. Govorim iz osobnog iskustva.

Hoće li Vlada i HZZO postupiti na isti način u ovom slučaju? Dajem bubreg na konto državnog proračuna ako to naprave!

Ako znamo da u Hrvatskoj radi otprilike milijun građana, u realnom sektoru od čijeg oporezovanog novca se financira HZZO i bolnice, znamo da oni svaki mjesec uplate na konto doprinosa za zdravstveno osiguranje oko 1,4 milijarde kuna ili 1.400 kuna po poreznom obvezniku. Kada bi Vlada i HZZO poštivali njihova prava tada bi građanima izvršili povrat uplaćenih sredstava za svaki dan za koji im uslugu nisu pružili. Baš kao što to radi svaka tvrtka kojoj je stalo do njenih korisnika usluga.

Tako bi do sada, za punih 12 dana štrajka, svakom građaninu izvršila povrat u prosjeku od 541 kunu. Od svoje mjesečne plaće tako ne bi izdvojili 1.400 kuna već 859 kuna za one dane tijekom kolovoza kada su još mogli računati dobiti zdravstvenu zaštitu, ili barem se nadati istoj. Neto plaća bi im uslijed toga porasla u prosjeku za 350 kuna. S tim iznosom mogli bi si platiti jedan kompletan ultrazvuk abdomena u nekoj privatnoj ordinaciji, na kojeg su možda upravo sada zakinuti zbog igre Vlade i sindikata liječnika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac