Danas ćemo saznati koliko ima uhljeba u obrazovnom sustavu

Oznake

Ribić, sindikat, uhljebi, učitelji, škola, štrajk

Danas bismo sa relativno velikom sigurnošću mogli utvrditi koliko bi učitelja/profesora profitiralo od liberalizacije obrazovnog sustava, dakle prepuštanja istog tržištu. Ti ljudi su danas na svojim radnim mjestima, te usprkos štrajku prenose znanje djeci i mladima.

S druge strane imamo učitelje/profesore uhljebe koji su danas ostali kod kuće (ili prave društvo sindikalnim čelnicima), ali će unatoč tome biti plaćeni kao da su bili na radnom mjestu i obrazovali djecu. Plaća je uhljebima osigurana zahvaljujući monopolskoj poziciji države u obrazovanju te ona ne ovisi o rezultatima njihovog rada, čak niti o tome nalaze li se oni na svojem radnom mjestu ili ne. Rezultati njihovog rada uglavnom nisu odmah vidljivi, pa uhljeb tijekom svojeg “radnog” vijeka može upropastiti i više od jedne generacije građana prije no što se problem uoči ili uopće prizna uzročno-posljedična veza.

Zbog takvog odnosa prema poslu uhljebe na slobodnom tržištu nitko ne bi bio voljan plaćati, jer to bi značilo da onaj tko plaća gubi novac (“win” pozicija za uhljeba, i “lose” pozicija za onoga tko plaća, a ne dobiva što očekuje). Na slobodnom tržištu pojedinci ulaze u dobrovoljne odnose samo ukoliko od istih imaju obostranu korist (win-win). Dakle na cijeni bi bilo kvalitetno i smisleno obrazovanje, a ono loše i besmisleno javljalo bi se u tragovima, i bilo bi prisutno tek onoliko dugo koliko bi ljudima trebalo da to shvate, a svakako kraće no u slučaju kada obrazovanjem upravlja inertni centralizirani javni sustav.

Sindikati će danas objaviti broj učitelja/profesora koji sudjeluju u štrajku. Taj broj bit će približno jednak broju uhljeba u obrazovnom sustavu, uz poneku poštenu iznimku koja je manipulacijom navedena na sudjelovanje u štrajku. S nestrpljenjem iščekujemo da nam sindikati s ponosom objave taj broj.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv minimalne plaće

Oznake

minimalac, sindikat, zakon

Savez samostalnih sindikata Hrvatske pokrenuo je inicijativu s ciljem da se minimalna plaća ubuduće određuje u odnosu na prosječnu isplaćenu plaću. Konkretno, sindikati traže zakonsku odredbu prema kojoj će minimalac iznositi 50% prosječne mjesečne bruto plaće (podatak DZS). To bi značilo da se postojeća minimalna plaća podigne sa bruto 3029,55 HRK na cca 3180 HRK (točan iznos neto plaće varira, ovisno o prirezu i osobnim olakšicama svakog zaposlenog građanina pojedinačno).

O problematici minimalca libertarijanski su blogeri pisali već mnogo puta (npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje …), ali vrijedi spomenuti ono najvažnije. Minimalac uzrokuje pojavu koja se naziva “neuposlivost“. Tvrtke koje u danom trenutku isplaćuju minimalne plaće (razlozi mogu varirati od visokog stupnja konkurencije do niske vrijednosti gotovog proizvoda i drugoga) zbog rasta minimalca bivaju eliminirane s tržišta. Njima se otežava poslovanje, a mnoge i prestaju postojati. Tako se uništava gospodarstvo. Radnici koji su zaposleni u tim tvrtkama ostaju bez posla i postaju teret socijalnog sustava (poreznih obveznika). Tako se uništavaju radna mjesta. Osim što postaju teret poreznih obveznika oni bivaju prisiljeni potražiti izvore prihoda u domeni sive ekonomije koja im omogućuje niže nadnice ali osigurava egzistenciju. Nažalost, zbog postavljanja višeg (i višeg) praga minimalne plaće nezaposlenim ljudima smanjuje se mogućnost pronalaženja posla u legalnoj zoni.

Nije čudno kako mnogi poduzetnici ali i radnici podržavaju institut minimalne plaće. U oba slučaja podrška se može najbolje objasniti kao prilika za obračun s konkurencijom. (Jače) tvrtke se tako mogu obračunati s konkurencijom slabijih tvrtki, koje bi eventualnim rastom mogle ugroziti njihovu tržišnu poziciju, dok isto vrijedi i u slučaju zaposlenih s višim primanjima koji na ovaj način smanjuju mogućnost da im radno mjesto ugrozi slabije plaćen kolega vertikalnim napredovanjem unutar tvrtke.

Minimalna plaća ima izravno negativne učinke na gospodarstvo i standard građana, dok je zbog partikularnih interesa nažalost rašireno suprotno uvjerenje.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv outsourcinga – sindikalna borba za privilegije na račun poreznih obveznika!

Oznake

javni sektor, kuhinja, outsourcing, potpis, referendum, sindikat, čišćenje

Javni interes se nameće kao interes javnog sektora, a ne interes svih građana!

Pod motom sprječavanja “još jedne privatizacijske pljačke“, pritom zanemarujući da u Hrvatskoj postoji Zakon kojim se definiraju svi oblici takve pljačke te kojim se odredilo nezastarijevanje takvih kaznenih djela, sindikati su krenuli u prikupljanje potpisa za referendum na kojem bi se odlučivalo o pitanju “outsourcinga” (izdvajanja) pomoćnih djelatnosti (čišćenje, priprema hrane, održavanje…) iz javnog/državnog sektora u privatni.

Sindikati su protiv outsourcinga. Međutim osnovni razlog tom protivljenju nije “privatizacijska pljačka”. Poticanje pravosuđa na rješavanje takvih kaznenih djela, u skladu sa zakonom, sindikate evidentno ne zanima. O slučaju gdje sindikat ukazuje na privatizacijsku pljačku, i u konačnici je dokazuje pred sudom, nema pisanog traga. Dakle privatizacijska pljačka nije područje njihovog interesa jer sindikati dominiraju i štite isključivo interese javnog sektora što razotrkriva specifične odnose snaga.

Sindikati se protive outsourcingu kako bi sačuvali svoj zavidan društveni položaj. Taj položaj je karakterističan po tome što o svojim pravima i privilegijama pregovaraju sa državom – koja je njihov poslodavac. Međutim država i sindikati su korisnici državnog proračuna. Tako prava i privilegije koje ispregovaraju u “socijalnom dijalogu” dolaze na račun poreznih obveznika.

Osim što će platiti troškove mogućeg referenduma porezni obveznik će svojim potpisom zapečatiti nastavak neracionalnog poslovanja ovih djelatnosti pod javnom upravom (monopol) te se obvezati na daljnje financiranje istog kroz porez. Sve to ponovno ovisi o rezultatima pregovora o pravima i privilegijama između države i sindikata koji njima upravljaju. Kako su prava i privilegije javnog sektora tijekom vremena izdignuta nekoliko koplja iznad prava i privilegija privatnog sektora i poreznih obveznika vidljivo je u temeljnom i granskim kolektivnim ugovorima u javnom sektoru. Svi argumenti koje sindikati sada iznose u obranu državnog monopola nad ovim djelatnostima, a koje možemo opisati tek kao izraze sumnje o budućem položaju radnika i kvaliteti usluga pod kapom privatnika, očito su samo tlapnja.

Državu, javni sektor i njegove sindikate ne zanima u kakvom su stanju oni koji ih financiraju. Svoja prava i privilegije žestoko brane i nadopunjuju. Interes privatnog sektora i poreznih obveznika podređen je interesima države, javnog sektora i sindikata te zbog neravnopravne pozicije prvih, koje javni sektor nedvojbeno eksploatira, ne možemo govoriti o tome da iza ove inicijative stoji javni interes odnosno interes svih građana.

Zbog ovih nepobitnih činjenica svaki bi porezni obveznik trebao hladne glave pristupiti sindikalnom štandu. Trebao bi razmisliti o tome na što ga se poziva da podrži, a što će proizaći kao posljedica te podrške (zakon koji ide na štetu privatnog sektora i poreznih obveznika, a na korist javnog sektora). Preporučljivo je da štand zaobiđu u širokom luku kako ne bi bili izmanipulirani pozivom na iskazivanje solidarnosti potpisom za kojeg će sindikalci reći da “ne košta ništa”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Model referendumskih promjena Ustava i zakona po mjeri interesnih skupina

Oznake

GONG, Hrvatska, Pravo na grad, referendum, sindikat, Ustav, ustavne promjene, vlada, vladavina prava, vlast, zakon

Jedno od pitanja koje je potaknuo skorašnji referendum jest svakako način na koji se referendumom može utjecati na ustavna i zakonska pitanja.

Svoje viđenje na to pitanje dala je družba raznoraznih sindikata i nevladinih organizacija (realno radi se o produženoj ruci vlasti, NGO-ovima, koji potpomažu samovoljne vlastodršce, a da toga nisu ni svjesni) koje je javno predstavio GONG i dokumentirao ovdje.

Osim što bi rado pojednostavili način na koji se pokreće referendum i kako su opisali dokumentom tako bi rado i da se o nekim pitanjima ne može ni u kojem slučaju raspravljati. Prilično oprečna logika družbe koja navodno propagira ravnopravnost građana i direktnu demokraciju. Ta pitanja su sljedeća:

• pitanja kojima se ugrožavaju najviše vrednote ustavnog poretka definirane u članku 3. Ustava RH „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav”
• pitanja kojima se ugrožava nacionalna sigurnost i obrana
• pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze
• obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma
• pitanja koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora

Mišljenja sam kako ni jedno od navedenih pitanja nije pitanje koje bi trebalo isključiti od propitkivanja pred građanima. Za neka pitanja to smatram u cjelini, a za neka u pojedinim elementima (primjerice prvo, koje se odnosi na članak 3. Ustava, gdje većina pojmova nije nigdje egzaktno definirana, primjerice “socijalna pravda”, pa su podložni svačijem tumačenju, želji za interpretacijom i manipulacijom u okviru subjektivnog, a realno prepušteni na samovoljnu definiciju i odluku vlastodršcima u danom trenutku).

Nadalje sva pitanja iza toga također idu na ruku prije svega vlastodršcima koji zabranom javnog referendumskog odlučivanja o tim pitanjima postaju apsolutni vlasnici odluka nad tim pitanjima. Dakle političarima će se prepustiti da određuju pitanja nacionalne sigurnosti i obrane, pa ako oni odluče obračunati se sa hipotetskim unutarnjim neprijateljem tada će imati apsolutno pravo da to čine kako god i kada god žele, kao i da definiraju pojam ugroze nacionalne sigurnosti (to može biti sasvim legitiman zahtjev mase da vlast odstupi koji će se tada moći kategorizirati kao napad na državu).

Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma su obveze koje su preuzeli ti isti ljudi u ime građana, i u pravilu na račun građana iz kategorije poreznih obveznika. Ako se na preuzete obveze ne može utjecati tada političari također dobivaju apsolutno pravo da definiraju sporazume u međunarodnoj politici ili preuzimaju obveze iz postojećih bez prava građana da ih ospore. Isto vrijedi i za pitanja imenovanja u nadležnosti Sabora, gdje dati bianco ugovor za zapošljavanje birokrata birokratima u ruke može biti od koristi samo birokratima. Nismo li dosad već nešto naučili o tim stvarima?

Osobito sporna su pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze. Naime sam Ustav u svojem članku 51. kaže:

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje. Naime ministar Linić ispred ministarstva financija kao i porezna uprava vrše sustavni progon mnogobrojnih poreznih obveznika – poreznih dužnika. U skladu s ustavom tog progona ne bi smjelo biti, a vlast bi kao nositelj javnih financija trebala financije države usklađivati sa mogućnostima njenih građana da plaćaju porez.

Kako je moguće da vlast ne usklađuje financije države i da istovremeno vrši progon iscrpljenih poreznih obveznika kada znamo da oni više nisu u mogućnosti nositi taj teret? Tako što zakoni nadilaze ustavne odredbe s jedne strane, a vlast vrši samovolju s druge strane.

Zagovaranjem zabrane mogućnosti referendumskog glasovanja o pitanjima proračuna i poreza udruženi sindikalci i NGO-ovi također čine nedvojbenu uslugu vlastodršcima, a poreznim obveznicima nedvojbenu štetu kojoj u ovom trenutku svjedočimo promatrajući posrnulo hrvatsko gospodarstvo, osiromašene i apatične građane, i koja objašnjenje nalazi u prethodnom pasusu.

Zašto udruženi sindikati, s obzirom na navedeno, zagovaraju sve navedene zabrane, a među njima ključnu vezanu za financiranje države? Upravo zbog toga što su sami dio tog okvira kojeg bi voljeli očuvati. Naime većina sindikata sudjeluje u kreiranju i izmjenama zakona i u pravilu je vrlo bliska vlastima. Oni se kao i vlast financiraju novcem građana koje asimiliraju pod sobom. To je u njihovom slučaju članstvo zatočeno kolektivnim i granskim ugovorima, a u slučaju države to su građani, porezni obveznici. Sindikati su produžena ruka vlasti.

NGO-ovi se, kao indirektni interesni partneri, u velikoj mjeri financiraju novcem poreznih obveznika. Iako ih većina zagovara političku neovisnost i nepristranost zapravo bez skrupula primaju novčane potpore iz državne blagajne. Odlučivanjem o pitanjima proračuna i poreza otvara se mogućnost da građani odluče suprostaviti se neracionalnom trošenju javnog novca (realno novca kojeg im država otima pod okriljem poreznih zakona i zanemarivanjem ustavnog članka 51.) što predstavlja opasnost prestanka financiranja njihovih aktivnosti novcem tih istih građana. Građane stoga treba sprječiti da odlučuju o načinu na koji se i u kolikoj mjeri troši njihov vlastiti novac.

Tako pitanje trošenja novca građana kao i uvođenja novih poreza postaje apsolutno pravo vlastodržaca i povezanih interesnih skupina koje stoga predlažu zabranu referendumskog propitkivanja tog problema. Upravo u ovom trenutku svjedočim lakoći promjene poreznog zakona. Naime ministar Linić najavljuje obavezno podnošenje porezne prijave za sve fizičke osobe koje ostvaruju drugi prihod počevši od 2014. godine. Prenosi Vlada na svojem Twitter profilu:

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH3h

Linić: Uvodi se obveza podnošenja godišnje porezne prijave za fizičke osobe koje u poreznom razdoblju ostvare drugi dohodak #proračun

Na jednak način i bez sumnje jednakom lakoćom interesne skupine mogu izlobirati, a vlast donijeti odluku da se bilo koji postojeći porez povisi te uvede novi, a građane koji o tome nemaju pravo odlučiti – dotatno financijski eksploatira. Kakav sjajan primjer jednakosti.

Udruženi sindikati i NGO-ovi koji predlažu ovaj model i ograničenja mogu predlagati što hoće no građani, osobito porezni obveznici, trebali bi biti vrlo oprezni u odobravanju tih prijedloga i istima pristupiti vrlo kritički. Uostalom u samom uvodu dokumenta oni kažu kako zabrana navedenih pitanja proizlazi iz ustavnih vrijednosti. Već negiranje članka 51. u praksi govori kako mogućnost prepuštanja pitanja proračuna i poreza pod apsolutnu kontrolu vlasti nije ustavna vrijednost, a iz sličnih razloga, možda ovim tekstom manje objašnjenih jer sam se želio zadržati na primjeru proračuna i poreza, niti su ostala pitanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nisu samo plaće u pitanju, štrajkamo i za nastavak budalaština

Oznake

bolesnici, bolnice, doktori, HZZO, sindikat, socijalna skrb, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo, štrajk liječnika

Vođe zdravstvenih sindikata proživljavaju trenutke svoje slave. Teško je da će se samo tako odreći pažnje javnosti koju su privukli na sebe pa osim prava i privilegija vezanih za kolektivni ugovor, koji su prema riječima ministra zdravlja zadovoljeni, tu priliku koriste i za ispravljanje nekih općih društvenih nepravdi prema vlastitom shvaćanju. Zapravo nastavljaju štrajk s namjerom da ostvare neke daljnje ciljeve, mahom budalaštine koje su i dovele zdravstvo do kolapsa, a sindikalce u fokus zbivanja, a među tim budalaštinama dominantna je ideja o održavanju države socijalnog blagostanja na životu.

Nažalost zdravstvo uslijed sindikalnih aktivnosti postaje prćija sindikalnih vođa. Javnost se u to mogla uvjeriti ako ne ranije tada sasvim sigurno trinaestog dana štrajka, a taj dan je specifičan po tome što se upravo tada uspostavilo da bi sindikalni vođe rado manipulirali kadrovima u zdravstvenim ustanovama pa i izbacivali neke sindikate iz pregovora – pregovora o pravima i privilegijama koje su načelno već i zadovoljene, a tiču se kolektivnog ugovora.

Država socijalnog blagostanja je na koljenima, sasvim sigurno ne zbog nekih imaginarnih napada neoliberalnih sila koje je nastoje srušiti, već zbog indolentnog uvjerenja klaunova koji njome upravljaju da se rastrošnost centralno upravljanog društva i države može dovijeka održati, a dug nikada ne vratiti. Neracionalan sustav, kojega su sindikati integralni dio, urušava se sam pod sobom, a najveću štetu trpe oni koji ga financiraju (porezni obveznici – građani – bolesnici).

Kako šteta nije samo financijske naravi govori i činjenica da je zdravstvo rigidan državni monopol, a građani svojim novcem u ovom trenu ne mogu izabrati neki drugi oblik zdravstvene skrbi i pomoći si ukoliko trebaju pomoć. Oni ovise o milosti i nemilosti državnog monopola i sindikalnih vođa. Dok se oni navlače oko podjele privilegija, poreznim obveznicima račun za zdravstvo dolazi na naplatu već na slijedećoj platnoj listi bez obzira da li im je zdravstvena usluga pružena ili ne.

I u tome jest jedini problem. Država socijalnog blagostanja bespoštedno eksploatira porezne obveznike, zakida ih za njihova prava, zanemaruje preuzete obveze, a probleme prepušta na rješavanje skupinama koje vodi ništa drugo do li sitni interes koji proizlazi iz pozicije koju im je omogućila politička borba.

Tržište je lijek za taj problem, kako za izmanipulirane liječnike koje je država zatočila staklenim zvonom na kojem sjede sindikalni povjerenici, tako i za građane koji podnose cjelokupan teret. Prema toj hijerarhiji možemo zaključiti kako jedino građani imaju efektivnu snagu okrenuti slijed stvari naglavačke. Taj teret trebaju zbaciti sa svojih leđa, kao i liječnici onaj sindikalni i politički. Nije proteklo niti 100 godina otkako su sustavi socijalne pomoći “podržavljeni”, stoga bi povratak u tu blisku prošlost mogao podsjetiti građane kako su prije državnih monopola u rukama imali solidarne sustave koji su bili funkcionalni i svrsishodni, i upravo zbog toga postali mamac promućurnih političara željnih moći koji su ih preoteli slobodnom građanstvu i unakazili do današnje razine.

Srećom, proces je reverzibilan. Građani samo trebaju smoći hrabrosti i shvatiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Četiri jahača hrvatske apokalipse

Oznake

apokalipsa, Hrvatska, jahači, kriza, kronizam, sindikat, vlada

Prvi jahač: Vlada – Stoluje nad narodom i zakonom, obećava sigurnost i blagostanje, donosi lažnu nadu, ljude okreće jedne protiv drugih (fiskalizacija, poticanje ljudi da izdaju jedni druge za vladin račun).

Drugi jahač: Kronisti – kupuju privilegije od prvog jahača (zakon o strateškim investicijama, javna nabava, patenti, komore…), potiskuju slobodno tržište i slobodu izbora istovremeno uvjeravajući narod u suprotno.

Treći jahač: Povlaštene skupine – primatelji poticaja i svi drugi koji se hrane sredstvima državnog proračuna iz interesa. Poljoprivrednici ucjenjuju visokim cijenama proizvoda, a mljekari prolijevaju mlijeko čija je proizvodnja potpomognuta novcem naroda, lažni invalidi, birokrati i ostali rentijeri.

Četvrti jahač: Sindikati – svim silama brane stanje koje su stvorila prva tri jahača, predstavljaju se narodu kao zaštitnici i spasitelji, zavode masu i dižu ustanke kojima je cilj pretvoriti masu u povlaštenu skupinu kockajući se slobodom pojedinaca koji će njihove privilegije plaćati svojim produktivnim radom, zalažu se za ograničenje rada kvalifikacijskim okvirima i licenciranjem radnika i struka, potiču prvog jahača da stvori još više sigurnosti, blagostanja i lažne nade.

Danas je dan osnutka Gospodarskog Socijalnog Vijeća, pakta četiriju jahača, kojem posvećujem ovaj simbolički tekst.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Umirovljenici u socijalnoj ofenzivi

Oznake

mirovine, mirovinsko, radni staž, reforma, sindikat, socijalna država, SUH, umirovljenici, vlada

Sindikat umirovljenika Hrvatske od Vlade traži povećanje socijalnih privilegija. Moji komentari, namijenjeni njima, su ispod svake pojedine točke zahtjeva:

1. Prestanak krpanja mirovinskog sustava te analizu, komparacije, viziju, računice i simulaciju temeljem kojih će se sustav konačno zakrpati
   – sve dosadašnje reforme mirovinskog sustava temelje se na analizama, komparacijama, vizijama i simulacijama. Reforme su polučile neočekivane rezultate i mirovinski sustav se mic po mic našao pred kolapsom, sa brojem zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika manjim od jedan – ili jednostavnije rečeno potrebna su čak dva radnika da isplate jednu mirovinu. Bojim se da će i sve daljnje reforme koje poduzme socijalno zatupljena vlast dovesti do još poražavajućih rezultata, a takvi bi bili i da se povedu “pravim potezima” koje sada predlažu umirovljenici, što ćemo vidjeti kroz točke u nastavku.
2. Povećanje stope mirovinskog doprinosa za prvi stup tj. međugeneracijsku solidarnost
   – Naravno, mirovine su nedostatne i logično je da tražite više novca u blagajnu iz koje vam se isplaćuju, kako bi u jednoj od narednih točaka mogli tražiti paušalne povišice. Teška su vremena, no sindikalizirane umirovljenike to ne zanima. Treba samo naći nekoga da podmiri taj trošak. Gdje je ono nestao novac kojeg ste uplaćivali u mirovinski fond, za vlastitu starost, tijekom vlastitog radnog vijeka? Ah da, ulupan je u infrastrukturu jedne jednako socijalne države iz prošlosti čiju socijalnu logiku smo naslijedili i u samostalnoj Hrvatskoj. Dakle svoj novac ste dali prethodnoj vlasti, uspostavili sustav financiranja mirovina od tekućeg rada mlađih generacija i sada uživate privilegiju da vas se dvaput financira za istu stvar.
3. Ravnopravnu podjelu troška mirovinskog i zdravstvenog doprinosa između poslodavca i zaposlenog
   – Kompletan trošak mirovinskog i zdravstvenog doprinosa snosi poslodavac. Mirovinsko se naplaćuje od bruto plaće (15% za međugeneracijski fond, a samo 5% za mirovine onih koji vas sada svojim radom financiraju), zdravstveno se računa povrh bruto plaće i čini dio troška do bruto2. Neto ostaje radniku na ruke. Umirovljenici možda ne shvaćaju svu dubinu besmislenosti ovog zahtjeva jer ako poslodavac plaća 100% troška, a radnik 0%, što bi onda značilo ravnomjerno rasporediti isti? Misliti ofrlje na dobrobit radnika koji radi za vaše mirovine u ovom slučaju ispada beskrupulozno. Potpuno je svejedno u kojem dijelu razrade se iznos ustegne jer ga u svakom slučaju u cijelosti snosi poslodavac.
4. Utvrđivanje najniže osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Novca u fondu je već odavno premalo, a ovime predlažete da dio radnika s najnižim primanjima prestane uplaćivati mirovinsko. Divota. Jednoga dana to ih neće sprječiti da traže pravo na mirovinu koju im je uplaćivao netko drugi, baš kao što to sada radite vi.
5. Ukidanje najviše osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Žao mi je što ću vas razočarati ali ne postoji najviša osnovica. Ne morate strahovati da postoji netko tko zarađuje suludo visoku plaću, a da mu se s iste po solidarnom principu ne usteže vama namijenjenih 15%. Dakle što više ljudi s višim plaćama to je za vas trenutno bolje.
6. Postroženje sustava naplate mirovinskih doprinosa
   – Tako je, ne treba prepustiti slučaju da već odavno propali sustav propadne do kraja, da vam se mirovine snize na racionalnoj osnovi i da se postojeće radnike oslobodi obveze da dvije trećine svojeg rada poklanjaju vama, a za vlastitu mirovinu odvajaju tek trećinu. To bi bilo ravno katastrofi. Socijalizam bi izgubio smisao.
7. Razdvajanje mirovina prema općim propisima od onih prema posebnim propisima
   – Konkurencija je opasna stvar kada se hranite iz iste kopanje. U tom smislu shvaćam da je strašno gledati kako mirovinu iz iste blagajne primate vi, sa punim radnim stažem, i neki invalid rada sa tek dijelom staža.
8. Zadržavanje postojeće dobi za ulazak u mirovinu sve dok se prosječna dob Hrvata ne uskladi s europskim prosjekom, a i tada uz prijelazni period od 20 godina
   – a isto će se desiti možda nikad, a time i bolje za vas. A i ako se desi neka se to kuha još 20 godina. Pa što prijelazni period ne bi bio 100 godina, za svaki slučaj? Što kažu vaše analize u tom smislu? Ništa, jer ih nemate, a da ih i imate bile bi ravne značaju bacanja graha na procjenu vjerojatnosti.
9. Uvođenje redistributivnih elemenata zbog možebitne isprekidanosti radnog staža i neizvjesnosti rada
   – Odlično, pretpostavljam da se ovdje radi o još jednom obliku paušalne naknade za emotivne rizike koje proživljavate tijekom radnog vijeka. Istu će platiti također netko drugi.
10. Uvođenje socijalne naknade za sve starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu
    – Još jedan trošak za čije podmirivanje treba pronaći budalu. Kandidati, javite se na mail SUH-a, sigurno će vas s radošću dočekati.
11. Da godine staža budu samostalni uvjeti za ulazak u mirovinu (muški 40, a žene 35 godina radnog staža)
    – Ovaj zahtjev je kontradiktoran točki 8. Dakle ako je staž samostalan uvjet što onda znače peripetije s usklađivanjem prosjeka godina i prijelaznim periodima? Ništa. Kao ni ova točka. Svaki građanin trebao bi sam odlučivati kako o tome gdje će ulagati za svoju starost tako i sam odlučivati kada će se umiroviti. Neki će sakupiti dovoljno za lagodan ostatak života već nakon par godina rada, dok će neki raditi i do poodmakle dobi, sve ovisi o tome kojim poslom se bave i kakvu korist od istog ima društvo. Jer, ne zaboravimo, društvo je to koje nas nagrađuje novcem za posao koji obavljamo za njegovo dobro – Barem bi tako trebalo biti.
12. Da se zakonski zapriječi pad mirovina ispod dopuštenog minimuma zajamčenog Konvencijom Međunarodne organizacije rada
    – Zašto vas neki tamo minimumi zadovoljavaju? Jednako logično bilo bi i da zatražite najnižu mirovinu od karikiram 1000 EUR. Jednako tako sustav vam ne može nastaviti isplaćivati ni postojeće mirovine, jer nema dovoljno onih koji rade, tako da ni ovih 1000 EUR ne bi bilo posebno drugačiji ili veći problem kada govorimo o suludim očekivanjima.
13. Da se uvede varijabilna formula usklađivanja mirovina prema općim propisima i to s rastom plaća, a u slučaju da tog rasta nema, onda s troškovima života
    – Genijalna ideja – ako plaće radnika rastu onda vrijedi vezati i mirovine uz njih, a ako padaju onda okrenimo ploču naopako pa s rastom troškova života mirovine povećajmo. Upravo u ovom trenutku ploča je okrenuta naopako. Od kuda novac za povećanje mirovina ako radnicima padaju plaće? Prijedlog je stoga jednak ovome – sa padom plaća radnika mirovine rastu eksponencijalno. Pitanje je bi li vam i taj rast bio dovoljan.
14. Povećanje aktualne vrijednosti mirovine za 20 posto
    – Ma dajte, što ste sitničavi? Zatražite odmah povećanje za 100% pa nećemo više imati 2 radnika koji se znoje za jednu mirovnu, već 4 radnika. Samo, gdje su svi ti radnici? Da ih država uveze iz neke zemlje trećeg svijeta?
15. Uvođenje jedinstvene kategorije minimalne mirovine koja će biti ispod granice siromaštva
    – “Granica siromaštva” primjerice jedne Norveške. Ili može i rumunjska granica siromaštva?
16. Smanjenje izdvajanja za drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje s pet na tri posto u 2014.
    – Tih 5% su buduće mirovine radnika na koje sada šaljete vlast da ih ugnjetava za vašu sebičnu korist. Oni izdvajaju za vlastitu starost u drugi stup tri puta manje sredstava nego što izdvajaju za vaše tekuće mirovine (jer ste, podsjetimo se još jednom, svoje prodali za infrastrukturu bivše države pa sada ovisite o mladima i parazitirate). Tražite da ta mizerna izdvajanja još i smanje i da omjer ide u vašu korist umjsto tri puta čak pet puta? Fenomenalno.
17. Da se korisnicima drugog stupa omogući prijelaz u prvi stup ako je to povoljnije
    – 5% je očito manje od 15% pa je logično da je povoljnije. No drugi stup je jedino što onemogućuje vama da pojedete buduće mirovine sadašnjih radnika koje biste voljeli utopiti u prvi stup u tu svrhu. Tako nešto suludo ne treba se nikada desiti. Postojeće radnike treba osloboditi obveze da sudjeluju u prvom stupu, tzv. solidarnosti, i da ako to žele dobrovoljno uplaćuju u taj stup, a svoj novac da, kako i zaslužuju, uplaćuju gdje sami žele, a ne gdje vi ili vlast želite. Radi se o njihovoj imovini i njihovoj budućnosti. Znate, istoj onoj budućnosti koju ste vi prokockali vjerujući politici i jakoj državnoj ruci kojoj ste povjerili novac na brigu.
18. Reviziju invalidskih mirovina
    – Zaboravili ste navesti očekivanja od revizije. Što ako revizija pokaže da je sve pravilno? Ili da ima još invalida kojima pripada još mirovina? To je sasvim sigurno suprotno onome što biste vi željeli – manje izdataka za invalide, a više za vas umirovljenima po općim uvjetima.
19. Uvođenje kompenzacijskih instrumenata za žene i muškarce, sukladno europskoj široko rasprostranjenoj praksi
    – Potpuno nejasno što bi ovo bilo. Kompenzacije? Smrdi na još paušalnih prava koje želite nametnuti kao trošak poreznim obveznicima.

Prije nepunih 24 sata reagirao sam na izjavu ministrice Opačić na pitanje solidariziranja mladih sa starima u kojoj kaže kako je solidarnost pitanje mentaliteta i naslijeđa te da se ne može propisati dekretom. Doista, solidarnost se ne može pripisati dekretom ali socijalne države to uporno čine. Hrvatska k tome to čini iznad svake mjere i kroz takvu politiku ljude tjera da postanu proračunati nametljivci i socijalni narkomani umjesto da budu dobrovoljno solidarni.

Protiv socijalnih nametljivaca, među kojima prednjače sindikati, je svojevremeno bila stala jedina visokopozicionirana državna figura koju poznajem kao protivnika parazitizma – pokojna lady Thatcher. Neusporedivo blaži problem socijalne Velike Britanije onog vremena gušio se mučnim sukobima po ulicama britanskih gradova dok se socijalne privilegije tih istih skupina nisu smanjile.

Hrvatski problem je neusporedivo većih razmjera. Većina građana ima bilo manju ili veću korist od proračuna dok manjina građana svojim radom puni taj proračun i posljedično im omogućuje socijalne privilegije. Zamislite razmjere sukoba koji bi nastao u Hrvatskoj da vlast odluči uskratiti socijalna “prava” tom širokom sloju naučenih primatelja. Željni vlasti ne mogu si priuštiti tako nešto stoga će nastavkom propagiranja socijalizma, bilo lijevog ili desnog pola, osigurati pobjedu na narednim i inim parlamentarnim izborima, i za korist povlaštenih skupina povećavati represiju nad malobrojnim produktivnim građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tko stvara socijalne slučajeve u Hrvatskim šumama?

Oznake

Hrvatske šume, sindikat

Odličan članak u Poslovnom 🙂

Neučinkovita državna tvrtka prepuna uhljeba ima problema s viškom kadrova, klasik. Uprava ih planira napenaliti između 1800 i 3000, no u segmentu sječe čak im nedostaje sjekača – očito onih produktivnih. Naime, sjekači nakon što potpišu ugovor “za stalno” nerijetko isposluju i liječničko uvjerenje u kojem se tvrdi da imaju povećan rizik od nastanka invaliditeta i kako ne mogu dići ništa teže od dva kilograma. 😉

Poslove sječe iz tog razloga Hrvatske šume često prepuštaju privatnim tvrtkama čiji djelatnici su i 75% produktivniji od njihovih (privatni sjekač dnevno u prosjeku obradi 30 kubika drva, dok državni obradi 17).

U priču se sasvim očekivano uključuje Hrvatski sindikat šumarstva koji potez uprave očito smatra direktnim atakom na njihovu člansku bazu, iako to prezentira kao zamjerku stvaranju socijalnih slučajeva (socijalni slučaj mogli bi postati predstavnici sindikata ukoliko ostanu bez članova). Ono što je sindikat svoje vremešne članove, koji žive u ruralnim područjima, naučio jest da se potrude raditi što manje, a zahtjevaju od poslodavca što više. Sada, kad im je zagorilo pod petama, možda bi im bilo pametnije primiti se posla za koji su plaćeni, a od te plaće prestati financirati sindikat koji ih iskorištava za svoje interese. Kao i svaki sindikat uostalom.

Da ne bi ispalo da se iz nekog razloga svrstavam na stranu uprave šuma evo i bisera njihovog predsjednika o tome kakve poslove daje privatnicima:

privatnici obavljaju ekonomski neisplative poslove

E pa ne bih rekao da su ti poslovi neisplativi, jer da bi privatnik obavljao posao koji se ne isplati on mora biti idiot, no kao takav bi propao u tren oka, dakle očito su ti poslovi isplativi jer ih privatnik obavlja (i to 75% uspješnije), a obavlja ih bolje od Hrvatskih šuma kojima su neisplativi jer one zapošljavaju sjekače koji ne smiju dići više od 2kg tereta, i još 6400 huligana koji su unutar tvrtke stvorili svojevrsnu kvazimafiju ne bi li svoja radna mjesta iskorištavali za sve ali samo ne za rad. Na kraju krajeva sindikat je spreman prodati svoju ulogu “zaštitnika radnih mjesta” ukoliko se neradnicima isplate poticajne otpremnine, a 100.000 HRK u tu svrhu očito ih ne zadovoljava.

*drvosječe Hrvatskih šuma prilikom obavljanja sječe drveta mase do 2kg. Zahvaljujući liječničkim potvrdama ostvarene su velike uštede na nabavci motornih pila koje se sve manje koriste, što smanjuje rizik od povreda na radnom mjestu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac