Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Oznake

državni službenici, koeficijent, osnovica, plaća, proračun, rebalans, Ribić, sindikati, vlada

Rebalansom proračuna u rujnu 2015. Vlada je povećala očekivane neto prihode državnog proračuna za 1,8 milijardi kuna. Konkretnije, prihodi poslovanja, u koje spadaju i prihodi od poreza, povećani su za 2,475 milijardi kuna, a prihodi od prodaje imovine smanjeni su za 717 milijuna  kuna u odnosu na prethodni plan proračuna.

Očekivane prihode od poreza Vlada je povećala za 1,842 milijardi kuna, iliti 2,8% u odnosu na prethodni plan. Zanimljivo, kao da su znali da će BDP, kojeg računa DZS, u trećem kvartalu porasti baš za taj isti postotak. Zanimljivo je i to što će vraćanje osnovice za obračun plaća javnih službenika “na staro” povećati rashode proračuna baš onoliko koliko je vlada rebalansom predvidjela povećati porezne prihode, i baš onoliko koliko je DZS izračunao da će rasti gospodarstvo, a izračunao je i Vilim Ribić. Ma naravno da je sve to slučajno.

U rujanskom rebalansu također slučajno je prošlo neopaženo povećanje mase plaća i povezanih troškova državnih službenika:

1. Plaće (bruto) +193,055,875.00 kn
2. Ostali rashodi za zaposlene +197,003,002.00 kn
3. Doprinosi na plaće +63,162,795.00 kn
4. Naknade troškova zaposlenima -19,692,651.00 kn
5. Naknade troškova osobama izvan radnog odnosa +20,878,368.00kn
6. Rashodi za materijal i energiju +186,244,344.00 kn
7. Rashodi za usluge +254,976,064.00 kn

Izravno povećanje plaća i troškova državnih službenika (1-5) iznosi 454,407,389.00 kn.

Kada tim troškovima dodamo i rashode za materijal, energiju i usluge (6-7), jer radi se o stavkama koje su “spalili” državni službenici, povećanje troškova izravno povezanih sa njima iznosi 895,627,797.00 kn. Dakle govorimo samo o jednokratnom povećanju iz rujanskog rebalansa. Skoro milijarda kuna više.

Zanimljivo je da na plaće, doprinose, naknade i ostale rashode državnih službenika trošimo 26,5 milijardi kuna godišnje, dok su ukupni porezni prihodi, dakle sva masa uplaćenih poreza na dobit, dohodak (plaće radnika), imovinu, potrošnju i drugo, 65 milijardi kuna. Dakle 40% svih uplaćenih poreza pojedu državni službenici. 

I još jedna zanimljivost – minimalac državnog službenika, koji dobijemo množenjem osnovice od 5,108.84 kn i najnižeg koeficijenta službenika IV. vrste od 0.601, iznosi 3,070.41 kn. Za bijednike u privatnom sektoru, od čijeg oporezovanog rada i dobiti se hrane državni službenici, zakonski minimalac je 3,029.55 kn (-40,86 kn). Baš smo, ono, “ustavno jednaki”, jel da?

Kada se u siječnju 2016. osnovica plaće državnih službenika poveća na 5,415.37 kn njihov minimalac bit će 200 kuna veći od minimalca u privatnom sektoru, plaće na rukovoditeljskim mjestima cca. 600 kuna veće, a na ravnateljskim veće i za 1,000 kuna.

Hoće li se nešto od rasta gospodarstva preliti i u džepove najzaslužnijih, poduzetnika i radnika u privatnom sektoru, pitanje je milosti ili nemilosti zakonodavca ali i brojnih sisača državnog proračuna koji se u socijalnom dijalogu s vladom bore za privilegije na račun poreznih obveznika. Makar nije sasvim nemoguće, ipak, teško je očekivati milost od osoba zvanih “državni službenici” koji na ovakav način nonšalantno povećavaju svoja prava dok se statistika, koja im je dala povoda za isto, još ne osjeća na koži onih koji ta prava silom zakona moraju platiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Novi proračun: poligon za političko-rentijerske manipulacije

Oznake

deficit, javne financije, javni dug, Lalovac, ministarstvo financija, prihodi, proračun za 2015, rashodi, rezanje plaća, sindikati, vlada

Središnja tema javnih rasprava posljednjih dana zasigurno je prijedlog državnog proračuna za 2015. godinu. Tumačenja su razna međutim izgleda da eterom dominiraju ona pogrešna, i ovaj puta potaknuta ratovima interesnih skupina, političkim obračunima i željom da se građane drži taocima neodržive fiskalne politike.

Prije svega govori se o očitom (vrlo oštrom) smanjenju državnog proračuna, kako prihodovne tako i rashodovne strane. Smanjenje deficita na respektabilnu razinu od 12,5 milijardi također je dio ove statistike. Na površnom promatranju ovih osnovnih parametara proračuna razvila se kritika politike “rezanja”. Međutim državni proračun je daleko od toga da vlada po njemu reže. Osnovni razlog oštrog smanjenja proračunskih prihoda i rashoda je izdvajanje HZZO iz riznice. Otprilike 22 milijarde kuna težak proračun HZZO-a sada se vodi u statistici izvanproračunskih korisnika. Je li zbog tog računovodstvenog izdvajanja iz proračuna nestala obveza poreznih obveznika da plaćaju doprinose? Jesu li doprinosi možda postotno smanjeni? Naravno da nisu. U tom pogledu i suma sumarum sve ja kako je i bilo do sada. No taj računovodstveni spin bio je dovoljan kako bi masa građana nasjela na priču o “rezanju” na najbitnijoj od svih stavaka, na zdravlju.

Od sada pa nadalje na stavku zdravlja treba gledati na dva mjesta: 1) na stavkama ministarstva zdravlja i 2) na stavkama izvanproračunskog korisnika HZZO. Zbroj tih stavaka predstavlja ukupan trošak zdravstva, odnosno iznos kojeg možemo uspoređivati s ovogodišnjim proračunom ministarstva zdravlja u kojem je navedeno konsolidirano. U 2014. godini proračun ministarstva zdravlja iznosio je 23,86 milijardi kuna (str.251), dok će u 2015. objedinjeno sa izdvojenim HZZO-om iznositi 29,36 milijardi kuna. Usporedbom ova dva iznosa možemo zaključiti jedino da imamo relativno povećanje izdvajanja za zdravstvo u iznosu 5,5 milijardi kuna, što je postotni rast od preko 23%! Unatoč ovim činjenicama vijesti poput ove, u kojoj je navedeno očito pogrešno tumačenje, dominiraju eterom i utječu na javno mijenje.

Negativne emocije proizašle iz pogrešnog tumačenja potpiruju i sami predstavnici vlade. Vedran Mornar, ministar obrazovanja, u javnoj izjavi konstatirao je kako nedostatak novca za reforme u obrazovanju vodi u katastrofu. Ova izjava interpretirana je, kao i u prethodnom slučaju, kao “rezanje”. Ovaj puta na kocki je obrazovanje. Međutim ako pogledamo prijedlog proračuna za 2015. godinu, i njegovu stranicu 199 gdje je navedena razrada troškova Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odmah uočavamo povećanje rashoda sa 11,9 milijardi na 13,1 milijardu kuna. Postotno povećanje ove stavke je 9,7% (indeks 109,7). Detaljnije stavke također govore jedino o povećanju izdataka, za obrazovanje u cjelini tako ćemo izdvajati 6,9% više nego ove godine, za predškolski odgoj (str.205) 13,7% više, osnovnoškolsko obrazovanje (str.206) 4,7% više, srednješkolsko obrazovanje (str.207) 5,5% više, visoko obrazovanje (str.214) 26% više nego ove godine!

Preventivnim populizmom obratili su se i sindikalni predstavnici. Vilim Ribić upozorava vladu da sindikati neće mirno sjediti dok vlada reže njihove plaće! Dok sluša njegove riječi javnost može shvatiti što? Da vlada reže njihove plaće! Međutim i ovdje govorimo o pogrešnom tumačenju, ili je možda više besmisleno govoriti o pogreškama? Radi li se o namjernim manipulacijama i obmanjivanju građana? Osim što se govori treba gledati i tko govori. Odakle dolaze sve redom navedene neistine – iz tabora proračunskih korisnika! Cilj im je očito propagiranjem laži zakuhati javnost od koje traže jasno i glasno suprotstavljanje (nepostojećim) rezovima.

U prijedlogu proračuna za 2015. po korisnicima i ekonomskoj klasifikaciji moguće je iščitati kolika su bila izdvajanja za plaće iz proračuna ove godine, a kolika će biti u 2015. godini (tzv. stavka “31” – rashodi za zaposlene). Evidentno je jedino povećanje mase plaća koje se isplaćuju iz proračuna. Čak i ako iz te mase plaća izdvojimo enormno povećanje rashoda za plaće na ministarstvu zdravlja, koje je uzrokovano prebacivanjem jednog dijela istih sa HZZO-a na proračun (usput rečeno, u istoj mjeri budžet HZZO-a nije smanjen, dakle Varga nije gubitnik kako doznajemo u ovoj vijesti već je pravi pobjednik, dobio je malo kraljevstvo za sebe, a dio plaća prebacio direktno na porezne obveznike i proračun), možemo vidjeti da je za plaće iz proračuna u 2015. namijenjeno 3,07% više novca nego ove godine. Pri tome vidimo da je ministarstvo zaštite okoliša prošlo najbolje, sa povećanjem od čak 214%, zatim agencija za upravljanje državnom imovinom sa 153%, ministarstvo poduzetništva i obrta sa 147%, branitelja 132% itd. O čemu dakle priča Ribić!? Ni o čemu naravno. On djeluje preventivno. Obmanjivanjem i huškanjem javnosti, baš poput ekipe iz vlade koju čine pripadnici njemu slične podvrste ljudi, radi na jačanju vlastite pozicije koju želi zaštititi svim sredstvima, pa i širenjem “neistina” ako ocijeni da je to potrebno.

Prezentacija borbe s proračunskih deficitom također je više stvar metodološke manipulacije brojkama nego stvarnih mjera smanjenja deficita. Vlada očekuje iz fondova EU povući gotovo 3 milijarde kuna više nego ove godine (+70%) iako ove godine nije povukla ni približno onoliko koliko je planirala pa možemo pretpostaviti da će u ostvarivanju tog plana biti jednako “uspješna” i dogodine. Ipak, taj pozamašan iznos prikazan u prihodima proračuna ima direktan utjecaj na očekivano smanjenje deficita. Ja vam garantiram, vlada će vas ponovno iznevjeriti. Već sada ste nasamareni i to je jasno k’o dan. Nadalje, vlada očekuje uprihoditi 0,6% više na konto poreza nego ove godine. U tom broju od poreza i prireza na dohodak čak 35% više. S obzirom na poreznu reformu koja stupa na snagu 1.siječnja, gdje se povisuju porezne osnovice, kao i međustope poreza na dohodak (stopa od 40% sa 8800 na 13200 kuna), što u oba slučaja znači više novca poreznom obvezniku, a manje državnom proračunu odakle snaga za ovakvu hrabru pretpostavku povećanja poreznih prihoda na toj stavci? Porezno opterećenje radnika se smanjuje, a proračun očekuje prikupiti čak 35% više novca!? Nadalje, prihodi od posebnih ugovora s HZZO-om trebali bi donijeti u proračun novih 4,2 milijarde kuna. Prelijevanje iz šupljeg u prazno. Pa nastavimo sa 2 milijarde kuna prihoda od prebacivanja (ili bolje rečeno krađe) novca korisnika mirovina po posebnim propisima (policija i dr.) iz drugog mirovinskog stupa u proračun. Taj jednokratan priljev sredstava, kojeg iduće godine više neće biti, također je pomogao u izgradnji fikcije o manjem deficitu. Ukrasti jednom dijelu populacije novac ušteđen za stare dane kako bi se statistički prikazalo smanjenje deficita je postupak za koji trenutno ne mogu naći prikladnih riječi zgražanja.

Kaos.

Ovaj proračun je digao razinu netransparentnosti financija na dosad neviđenu razinu. Deficit je zakrpan prevelikim ambicijama političara, a takvog kakav jest brane brojne političke i rentijerske skupine odavno navučene na proračunski dop. Rebalansi koji će uslijediti dogodine otkrit će nam da je ovaj prijedlog bio samo prva stanica na putu dostizanja novih, rekrodnih razina deficita i javnog duga, ponovno na štetu poreznih obveznika. Osim gomile metodoloških pogrešaka, od osnovne do konsolidirane razine, takav proračun mnogima je otvorio izvanrednu poziciju za manipulaciju javnim mijenjem. Buka koju su manipulatori stvorili u medijima prikrila je bolne činjenice, a najbolnija od svih je ponovno ta da proračun i ove godine raste i da će račun za tu dekadentnu fiskalnu politiku u konačnici biti ispostavljen na plaćanje poreznim obveznicima i njihovoj nerođenoj djeci koja će biti prisiljena, zakonom ili batinom neke buduće vlasti, nositi teret javnog duga na svojim leđima.

Vrijedi reći i sljedeće, zbog ogromnih napora koje jedni ulažu da prikriju činjenice, a drugi da ih prokažu, propustilo se uložiti barem malo vremena u ukazivanje na očito kršenje Zakona o proračunu i Zakona o izvršenju proračuna. Unatoč sustavnom kršenju zakona Hrvatski Sabor sklon je uvažavati vladine neodržive prijedloge javnih financija, dok pravni sustav države istovremeno okreće leđa nepravdi.

Kancerogeni politički sustav ove države kao i nepostojanje vladavine prava osnovni su uzrok naše poražavajuće ekonomske i socijalne stvarnosti, sustavne indoktrinacije građana kroz institucije države i općeg neshvaćanja temeljnih vrijednosti jedne civilizirane, suvremene države kakva Hrvatska nastoji biti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora?

Oznake

božićnica, državna služba, godišnji odmor, koeficijenti plaće, kolektivni ugovor, minimalac, posao, privatni sektor, regres, sindikati, zakon o radu, ZOR

Postojeći Zakon o radu, kao i novi zakon o radu oko kojega još uvijek traju pregovori socijalnih partnera, pruža mogućnost poslodavcu, radniku, radničkom vijeću, te sindikatima i udrugama poslodavaca da ugovore uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ali i drugim zakonima. Tu mogućnost ipak znatno bolje koriste državni zaposlenici i to zahvaljujući temeljnom kolektivnom ugovoru odnosno granskim kolektivnim ugovorima koji se nadovezuju na prava i privilegije dane u temeljnom. Interese radnika u tom smislu načelno štite sindikati. I to čine prilično uspješno unatoč širem dojmu da se prava tih radnika sustavno krše. Taj krivi dojam javnost stječe promatrajući sindikalne aktivnosti među kojima prednjači štrajk.

Temeljni kolektivni ugovor državnih zaposlenika podigao je privilegije dane zakonom o radu na novu razinu, a granski ugovori za ljestvicu više. Riječ je o svojevrsnom paradoksu jer su privilegije koje kolektivni ugovori pružaju državnim zaposlenicima, počevši od plaće, dodataka, regresa, božićnica, naknada za odvojeni život, obilatih otpremnina i drugoga, redom osigurane na račun privatnog sektora i poreznih obveznika. U tom pogledu treba biti svjestan razlike između građana koji kroz porezni sustav pune državni proračun (porezni obveznici) i građana koji svoje primitke ostvaruju iz državnog proračuna (porezni konzumenti).

Za razliku od državnih zaposlenika oni zaposleni u privatnom sektoru u većini slučajeva uživaju tek minimalne privilegije propisane Zakonom o radu. Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora poput državnih službenika? Zašto sindikati potiču antagonizam između privatnog i državnog sektora tako što državni sektor uzdižu u nebeske visine dok radnicima privatnog sektora preostaje tek da kleče na kukuruzu?

Zaštita prava državnih zaposlenika započinje već od same plaće i nastavlja se kroz cijeli niz dodatnih pogodnosti. Zakonom o minimalnoj plaći određeno je da se radnika ne može zaposliti za manje od 3.017,61 kuna bruto. Sistematizacijom radnih mjesta u državnoj službi, u čiju svrhu su definirani koeficijenti kojima se uvećava osnovica plaće (5.108,84 kuna), država se pobrinula da minimalna plaća državnog zaposlenika bude pedesetak kuna veća od zakonski propisanog minimalca, točnije 3.070,41 kuna. Minimalac u državnom sektoru dokazano je veći od minimalca u privatnom sektoru.

Zakon o radu ne poznaje razliku između radnog i neradnog dana. Radni dani su svi dani u tjednu, što je u načelu dobro jer pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ne može se i ne smije braniti. Državnim zaposlenicima u temeljnom kolektivnom ugovoru dana je privilegija tako što su radni dani ograničeni na dane od ponedjeljka do petka, dok su subota, nedjelja te praznici i blagdani definirani kao neradni. U slučaju potrebe za radom na „neradne“ dane definirana su stimulativna uvećanja osnovne plaće. Za noćni rad 40%, prekovremeni 50%, subotu 25%, nedjelju 35%, a praznike i blagdane čak 150%. Zakon o radu poslodavcima iz privatnog sektora ostavlja mogućnost da samostalno odrede ova uvećanja počevši od 1% u odnosu na redovnu plaću. Tako se rad nedjeljom i praznicima zaposlenima u privatnom sektoru često plaća poput regularnog rada preko tjedna.

Temeljni kolektivni ugovor državnim zaposlenicima jamči minimalno dva dana neprekinutog odmora tjedno, u pravilu subotom i nedjeljom. Privatnom sektoru Zakon o radu ostavlja minimum od jednog dana odmora tjedno. Ukoliko ugovorom o radu niste drugačije definirali radne dane tada vam sasvim sigurno i subota ulazi u obračun godišnjeg odmora.

Zakon o radu propisuje minimum od četiri tjedna godišnjeg odmora, što može biti najviše 24, a najmanje 20 dana godišnje. Državnim službenicima kolektivni ugovor omogućuje minimalno 20 do najviše 30 radnih dana što uz petodnevni radni tjedan znači zajamčenih šest tjedana godišnjeg odmora. Zaposleni u prosvjeti ovom ograničenju doskočili su organiziranjem dežurstava u školama tijekom školskih praznika pa iako su efektivno na godišnjem odmoru znatno dulje od maksimalnih 30 dana formalno su na radnom mjestu uz sve privilegije kao i tijekom regularnog radnog vremena.

Od dodataka na plaću kolektivni ugovor državnih zaposlenika nudi još uvećanje za smjenski rad i rad u turnusima od 10%, za akademski stupanj magistra znanosti 8%, a doktora znanosti 15%, što je posebno paradoksalno s obzirom da se i u sistematizaciji radnih mjesta ovi stupnjevi boduju posebno. Tu je i povećanje plaće na osnovu radnog staža koja godišnje raste za 0,5%. Nakon navršenih 20 godina u službi zaposleniku pripada dodatnih 4%, odnosno za 8% za 30 godina staža, a za više od 35 godina staža 10% na osnovicu plaće. Jubilarne nagrade dijele se svakih 5 godina, a iznosi im variraju od jedne do pet osnovica (o čijoj visini pregovaraju Vlada i sindikati). U mirovinu država ih ispraća uz nagradu od tri osnovice plaće. Državnim zaposlenicima zajamčen je regres prije odlaska na godišnji odmor, dar povodom blagdana svetog Nikole, sistematski pregled svake dvije do tri godine, troškovi prijevoza koji uključuju i bizarne varijante poput „cipelarine“, a tu je i polica osiguranja od nesretnog slučaja kojom su pokriveni 24 sata dnevno, dakle van radnog vremena i prostora.

U slučaju smrti na radnom mjestu djeci državnog zaposlenika država će nastaviti financijski pomagati sa 50% prosječne mjesečne plaće u vrijeme predškolske dobi, 70% tijekom osnovne škole te 90% tijekom trajanja srednje škole i nadalje sve dok dijete, sada već odavno punoljetno, ostvaruje status redovitog  studenta. Troškove pogreba državnog zaposlenika u ovom slučaju pokriva također država i financijski pomaže obitelj jednokratno sa iznosom od tri osnovice plaće.

U pogledu otpremnina Zakon o radu propisuje minimum od jedne trećine prosječne plaće u zadnja tri mjeseca prije redovnog otkaza o radu te maksimum od najviše šest plaća, osim ukoliko nije drugačije definirano kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Drugačija prava na otpremninu ponovno imaju državni službenici. Njima pripada i do dvije trećine plaće za svaku godinu radnog staža u državnoj službi nakon navršenih trideset godina staža. Državnim zaposlenicima sa navedenim stažom zavidna otpremnina pripada i u slučaju izvanrednog otkaza, dakle kada je do otkaza došlo zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Ovakva privilegija radnicima privatnog sektora u potpunosti je nezamisliva.

Poslodavci s druge strane imaju zabranu otkaza ženama za vrijeme trudnoće, porodiljnog dopusta kao i u slučaju pojačane njege djeteta te radnicima u slučaju privremene nesposobnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću. U državnoj službi vrijede dodatne zabrane otkaza i to za invalide, zaposlenike sa više od 25 godina radnog staža i 50 godina starosti, roditeljima s djetetom do sedam godina starosti ili s troje djece do petnaest godina starosti, samohranim roditeljima i roditeljima s djecom s teškoćama u razvoju. Kolektivni ugovor u zdravstvu ta prava proširuje na roditelje s djetetom do osam godina starosti kao i svakog zaposlenika koji je član sindikata. U pravilu o pitanju otkazivanja ugovora o radu navedenim skupinama zaposlenika poslodavac mora dobiti odobrenje radničkog vijeća odnosno sindikata.

Sindikalno udruživanje uživa osobitu pažnju Zakona o radu ali i svih kolektivnih ugovora u državnom sektoru. Gotovo polovica sadržaja Zakona o radu odnosi se na pravnu zaštitu nerada, organiziranja protupoduzetničkih i neradničkih aktivnosti od počevši detaljnog opisivanja postupka osnivanja sindikalne organizacije do pravnih i materijalnih prava koja iz toga proizlaze. Članovi radničkih vijeća i sindikalni povjerenici uživaju zabranu otkaza u vrijeme trajanja mandata te šest mjeseci nakon završetka istog. Tijekom tog perioda poslodavac ih čak ne može premjestiti na drugo radno mjesto. Štoviše on je dužan o svom trošku platiti im dodatne sate, osigurati im prostor za sindikalno djelovanje, telefon, kopirku i druga sredstva potrebna za neometan rad i to tijekom radnog vremena. Ovakak oblik udruživanja zakonom je omogućen zaposlenicima tvrtki sa dvadeset i više zaposlenih koji jednom udruženi dobivaju i zakonska prava poput suodlučivanja u radu tvrtke. Poslodavac je radničkom vijeću dužan omogućiti kompletan nadzor nad poslovanjem ali zakon ne dopušta  da poslodavac nadzire rad vijeća ili sindikata. Čak i kada poslodavac u potpunosti poštuje odredbe iz kolektivnog ugovora i pravilnika o radu sindikalcima je omogućeno sudjelovanje u štrajku solidarnosti, dakle da izbivaju s posla u ime podupiranja zaposlenika neke druge tvrtke.

Sva navedena prava i komocije zaposlenika državnog sektora i njihovih sindikalnih vođa imaju svoju realnu cijenu. Iz tog razloga Vlada ne može na jednak način štiti radnike privatnog sektora. Kada bi i oni uživali tolike pogodnosti na račun svojih poslodavaca tada bi bilo naplaćeno manje poreza i doprinosa na rad te bi se državni proračun punio slabije i u konačnici na štetu državnih zaposlenika (poreznih konzumenata). Zakonom o radu Vlada balansira između privilegija državnih zaposlenika i minimalnih prava zaposlenika privatnog sektora. S obzirom da privatni sektor nema vlastitog glasnogovornika niti zajednički stav o problemu, što je logično i prirodno stanje koje proizlazi iz diverzificiranih interesa, ovakav pristup uvijek će omogućavati državnom sektoru da se pozicionira ljestvicu iznad privatnog.

I činjenice tome govore u prilog. Da bi jedan državni zaposlenik s koeficijentom 1,28, deset godina radnog staža i jednim djetetom dobio svoju plaću i kolektivnim ugovorom dane privilegije potrebno je da čak deset radnika privatnog sektora, s prosječnom plaćom, plati porez na dohodak. U slučaju radnika na miminalcu, gdje je klišej Todorićeva eksploatirana blagajnica, dovoljno je reći da je za financiranje tog državnog zaposlenika potrebno čak 290 takvih.

Zakonom o radu trebalo bi u potpunosti precizirati prava i privilegije radnika u državnom sektoru jer ona predstavljaju direktan trošak poreznim obveznicima i realnom sektoru. Kolektivnim i granskim ugovorima državni sektor ne bi smio imati pravo te privilegije podizati na višu razinu niti se pregovarajući s Vladom iza zatvorenih vrata tako lako kockati novcem poreznih obveznika. Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Having a good time!

Oznake

Markog trg, prosvjed, sindikati, solidarnost, vlada

Znate onu da slika govori više od tisuću riječi? E!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

foto: http://www.jutarnji.hr/prosvjed-sindikata-protiv-novog-zakona-o-radu/1168517/?foto=19

Lista srama – dokaz nepostojanja pravne države

Oznake

lista srama, plaća, poslodavci, sindikati, vlada, zakon

Na sjednici Vlade koja se trenutno održava prihvaćene su izmjene i dopune Zakona o porezu na dohodak koje se dijelom odnose i na mogućnost koju vlast daje Poreznoj Upravi da javno objavljuje popis tvrtki i pojedinaca koji zapošljavaju, a ne isplaćuju plaće radnicima. Već ranije vlast je na sličan način zakonski regulirala naplatu obaveznih doprinosa na plaće pa sada iz tih podataka jasno vide tko to plaća samo doprinose, a plaće izostavlja.

Vlada se u obrazloženju izmjena zakona opravdava kako će tim potezom potaknuti poslodavce da počnu isplaćivati plaće radnicima, neizravno aludirajući na to kako će ih se tim potezom izložiti sramoti koju jamačno ne žele, stoga im je bolje da otvore novčanike i vrate pokradeno radnicima. Vlada je doista uvjerena da su poslodavci ušminkani kanibali. No ako to i jesu ne vidim kako bi na njihov primitivizam trebala djelovati neka javno objavljena lista s njihovim imenom. Ako su beskrupulozni kao što ih se prezentira onda ih članstvo na toj listi neće civilizirati, a još manje prisiliti da konačno isplate radniku ugovorenu plaću.

Ovdje dolazimo do bitnog dijela problema – Ugovora o radu.

Vlada se u obrazloženju poziva na poštivanje Ustava, koji poslodavce obvezuje da isplaćuju “dostojnu” plaću radnicima, što god da “dostojno” značilo (relativna kvantifikacija, za priču nebitna ali mi je upala u oko), te na Zakon o radu koji do detalja definira poslodavčeve obveze u tom smislu. Ustav i Zakon o radu postoje i na snazi su otkako je i ove države. Čemu dakle Vlada potura “listu srama” kada u ovom slučaju postoji pravni okvir koji se bavi tim pitanjima? Odgovor ne treba tražiti u logici već u trenutku.

Vladi je prije svega bitno da se državni proračun puni, ministru financija osobito, pa su iz tog razloga vrlo žestoko sankcionirali one koji ne plaćaju doprinose. Plaća se legalno može isplatiti jedino ako su isplaćeni i doprinosi. Mnogi radnici u tom trenutku ostali su bez novca u rukama. Pitate se zašto.

Poslodavci na margini održivosti, a takvih je mnogo, mislim da se danas radi i o većini, uglavnom su birali hoće li isplatiti radniku novac na ruke ili će taj novac uplatiti radniku na konto doprinosa. Nisu imali dovoljno sredstava da pokriju ukupne troškove zaposlenja radnika koji se sastoje od neto plaće, poreza i prireza, mirovinskog, zdravstvenog i još nekih naknada. Radnici su tako dobivali plaću od koje su barem mogli zadovoljiti osnovne životne potrebe poput hrane i pića, stanarine i drugih sitnih komocija tokom mjeseca. Dijelom su dobivali plaću na račun, a dijelom na ruke. Kako je odredba o obveznoj uplati doprinosa stupila na snagu tako je sve manje novca išlo preko računa, jer se isti bjesomučno oporezuje, a sve više na ruke. No i isplata na ruke sve je rijeđa praksa, jer zajedno s ekonomijom propadaju i tvrtke, a osim toga odnedavno je isplata plaće na ruke, u novcu, zakonom zabranjena. Sve mora ići preko bankovnog računa.

Dok će Vlada putem medija uvjeravati javnost da su poslodavci kanibali ipak je vjerojatnije kako se radi o tvrtkama tzv. “živim mrtvacima”. One su poput tvrtki u predstečajnom ili stečajnom postupku zapravo bankrotirale. Jedini način na koji bi te tvrtke mogle zadovoljiti zahtjeve radnika iz Ugovora o radu jest rasprodajom imovine. I to bi trebalo učiniti, da je pravne države, jer i postojeći kakvi-takvi zakoni na to obvezuju.

Međutim kada bi Vlada inzistirala na poštivanju prava i zakona u ovom slučaju, tada bi mnoge tvrtke zatvorile svoja vrata, podmirile dugove prema radniku i prestale uplaćivati novac u državni proračun (doprinosi, porezi, parafiskalije). Dakle nisu ovdje bitne realne obveze i dugovi tvrtke prema radnicima već očekivanje Vlade da tvrtke služe proračunu i višim ciljevima politike, a politici se podređuju zakoni (zakoni po potrebi, ne po vladavini prava). Za te ciljeve i za reputaciju političara nije dobro da se tvrtke zatvara niti da radnici ostaju bez posla. Bez novca u proračunu Vlada ne može obećavati blagostanje i stvarati lažnu nadu među građanstvom. Tako je bolje te “tvrtke mrtvace”, prema Vladinoj logici, držati na životu injektiranjem adrenalina direktno u srce ili izlaganjem javnoj sramoti, a radnike ucjenjivati da u nemogućnosti drugog izbora (uslijed godinama prakticiranja sličnom logikom uništenog tržišta rada) ostaju raditi bez plaće uz velikodušno obećanje Vlade kako će izlaganjem poslodavca na “stup srama” zadovoljiti njihova radnička prava. Vlada će ih ponovno spasiti od kanibala. Nakon što Porezna uprava objavi listu pretpostavljam da će prvi reagirati sindikati.

Naknadni efekti? Moja pretpostavka je da će više tvrtki prestati isplaćivati doprinose, a manje uplaćivati plaće – jer će zatvoriti svoja vrata, potraživanja radnika će se vucarati po sudovima godinama, a Vlada će ostati bez novca u proračunu. Novca građana o kojem je ovisna. Novi poduzetnici teže će se odlučivati na poslovanje u uvjetima gdje ne postoji pravna sigurnost već samo diktat i sramoćenje od strane vladajuće, samovoljne političke kaste.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Lijepa naša rentijerska država

Oznake

Kamata, renta, sindikati, vlada

Zemlja uspavanih rentijera polako se budi iz hladne i snježne zime, a prvi probuđeni među njima nagovješćuju proljeće.

Nije li cijela Hrvatska na neki način nastanjena rentijerima? Pogrešno je, a drži se točnim, kako su rentijeri oni koji svoju imovinu koriste da bi njome plaćali svoj bezbrižan i lagodan život (lagodniji od većine), primjerice dobitnici loto premija, ili pak najmodavci nekretnina koji bi najčešće mogli biti spomenuti u tom kontekstu.

Oni su zapravo manje rentijeri od većine drugih, mnogo problematičnijih rentijera, ali pri tome ne smatram ove prve imalo problematičnima jer oni zapravo raspolažu vlastitom imovinom na način koji im najbolje koristi. Ovo “vlastitom imovinom” je naročito važna primjedba zbog koje se takvima ne bi nikako smjelo zamjerati na tome što rade, no zamjera se.

Ali ne zamjera se primjerice javnim bilježnicima što prodaju izmišljene potvrde i ovjere iako se radi o pravom, rafiniranom primjeru rentijerstva. I taj primjer mogli bismo nadopuniti najgorom vrstom monopola koji im je država omogućila uspostavom licencnog odnosa gdje u njihovu branšu nije dozvoljeno ući praktički nikome osim onima koje sami proberu. Ne namjeravam dalje lamentirati o njima.

Rentijeri su i sindikati, koji šurujući s vlastodršcima pokušavaju ostvariti tobože najbolje uvjete za radničku klasu ispred koje stoje, a na račun svih onih koji se ne nalaze među njima. Jer naravno, kakva bi to bila prava koja bi im država davala na njihov vlastiti trošak. Dakle kandidati su uvijek porezni obveznici tj. većina koja nije dio te njihove plemenite misije ugovaranja rentnog odnosa.

Rentijeri su i radnici, prije svega oni koji su članovi kakovih sindikata. Oni svojom članarinom plaćaju sindikat i njegove vođe da se umjesto njih bore za povlašten položaj, rentni odnos. Idealno radno mjesto je ono na kojemu se ne mora raditi ništa, a naknada je konstantna, čak štoviše da je na neki način i vezana za inflaciju ili barem godine staža, te uvijek zagarantirana bez obzira na opću ekonomsku sliku. Radnici su čak spremni na sporazumne, ograničene i kategorizirane nadnice kroz koje se međusobno solidariziraju kako ne bi postalo očito da je tko među njima sposobniji pa i da zaslužuje biti bolje plaćen. Ovo bi posebno trebalo zasmetati učiteljima, gdje se kvaliteta rada i znanja prenesenog na učenike ne ocjenjuje i većom plaćom, već kroz paušalne godine radnog staža i bez obzira na mnoge upropaštene generacije mladih ljudi koje polupismene pošalju u život.

A o rentnom odnosu sve građane na jednak način uči majka država tj. vlast prije svega kroz poreze, a naročito kroz onoliko visoke poreze zbog kojih smo primorani sve više stezati remenje na vlastitim hlačama. Uči nas o rentnom odnosu i kroz carine i trošarine, naknade svih vrsta, a naročito one za nezaposlenost. Osobito poučna lekcija o rentama nalazi se u programima poticanja gospodarstva, tzv. poduzetničkim impulsima ili općenito subvencijama, kroz koje skupina zainteresirana za taj novac lobira, folira i šuruje s Vladom ne bi li se domogla tih vrijednih sredstava kroz administrativni formalizam i zadovoljavanje propisanih uvjeta (uključuju i usputno plaćanje javnobilježničke rente te mnogih drugih), radije nego kroz realnu proizvedenu korist za krajnjeg kupca, za društvo.

Rentu plaćamo i monopolističkom zdravstvu, pa školstvu koje sam spomenuo na primjeru učitelja (zamislite da umjesto da plaćate državnu školu taj novac možete koristiti za financiranje neke privatne škole, po vlastitom izboru kojeg ćete donijeti na kvalitetnim i racionalnim osnovama, u koju bi sa veseljem prešao raditi kvalitetan profesor koji je sada demotiviran rentnim odnosom u državnoj školi koja mu daje nedostatnu nagradu za ono što on jest), a o mirovinskom sustavu da ne govorim, u njemu nam rentu plaća naredna generacija građana.

Ne zamjerite mi impulzivno na slijedećem što ću reći, a što bi i oni rezervirani čitatelji mogli okarakterizirati kao svetogrđe, već razmislite – Građani rentu žele prodati i bankama od kojih posuđuju novac. Smatra se istinom upravo suprotno, da banke građane lihvare visokim kamatama. No je li razumno posuditi od koga novac, po unaprijed poznatim uvjetima, pa onda ustvrditi da je riječ o nepoštenom poslu, a sve se odvija prema zakonski propisanim odredbama (za koje usput rečeno držim da su apsurdne i štetne ovakve kakve su sada jer tržištu šalju krive signale).

Građane na posuđivanje motivira regulatorni okvir države propisivanjem niske maksimalne kamatne stope na isti (čega nisu svjesni jer se odvija u pozadini, u narodnoj banci gdje se kroji monetarna politika), pa su često, kada zapadnu u probleme, skloni odobravati poteze vlasti, poput jučerašnjeg prodavanja magle ministra financija, da ona prisili banke na spuštanje kamatnih stopa. Dakle svi građani koji su uspostavili kreditni odnos sa nekom bankom, a osobito ako govorimo o niši kartičarskih, potrošačkih ili nenamjenskih kredita, odnosno populaciji građana koja iste koristi, su zainteresirani da netko isposluje što nižu kamatu na njihov dug, i za to sada imaju vlast, na štetu vlastite neupućenosti u prirodu problema kojeg u rentijerskoj maniri žele prebaciti na banke koje su im novac posudile.

O tome da građani nisu svjesni uloge kamate, niti posudbe novca općenito, govori i svakomalo referenciranje na islamsko bankarstvo, koje ne poznaje pojam kamate (ali štediše ulaze u svojevrsni dioničarski odnos u kojemu osim što mogu podijeliti eventualni profit banke isti mogu i izgubiti, zajedno sa štednjom, ukoliko banka posluje s gubitkom – no na ovaj element hrvatski građani-rentijeri neće se referencirati), a to još jednom govori o svuda prisutnom rentijerskom duhu koji nastoji dobiti neki novac od nekoga, a da isti, ukoliko je to moguće, ne mora vratiti.

I takav stav, općenito, ne voli nitko. Nitko normalan. Banke stoga povlače svoj kapital, jer ovdje će ga izgubiti kroz neku retroaktivnu mjeru koju će provesti rentijerska arbitrarna vlada u budućnosti, a isto muči i eventualne ulagače u domaću ekonomiju. Turci su eno pobjegli od DINA-e koliko ih noge nose, još se prašina nije ni slegnula.

Tako Hrvatima ostaje da žive, lihvareći sami sebe na razne načine, i u duhu one stare hrvatske poslovice: “Od rente treba živjeti, a ako ne od rente onda barem od provizije!”

* prijedlog grafičkog rješenja nove hrvatske zastave dolazi paraleno uz prijedlog promjene naziva države iz “Hrvatska” u “Rentijerska”

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. o rentijerima je pisao predlani i Cronomy, preporučam njegov hvale vrijedan tekst

Zakon o obmanjivanju radnika

Oznake

Mrsić, nezaposlenost, prava radnika, sindikati, zakon o radu

Zakon o obmanjivanju radnika radu (tzv. ZOR) nije se mijenjao od 2009. godine, a kako mi se čini neće se promijeniti u smjeru liberalizacije tržišta rada niti unatoč najavama izmjena u drugoj polovici godine. Zašto sam skeptičan?

Prije svega, o Zakonu pregovaraju Vlada i sindikati. Tu su i poslodavci, naravno. No uzmimo u obzir da je nezaposlenog stanovništva (registriranog i neregistriranog na Zavodu za zapošljavanje) daleko više nego ukupnog broja zaposlenih. Poslodavci naravno uopće ne zastupaju tu populaciju već se u pregovorima nalaze jer moraju pro forme, pa ipak smo demokratska zemlja ;), a u kontekstu socijalnih pregovora, u koje vlast i sindikati svrstavaju rad (što je užas nad svim užasima), sasvim je sigurno da će većina, još k tome uvelike nezaposlena (nju predstavlja Vlada), vrlo lako nametnuti poslodavcima bilo kakve uvjete, a oni se uglavnom svode na pripisivanje kojekakvih paušalnih prava koje bi željeli nametnuti poslodavcu i bez obzira na interes radnika, njegovu sposobnost, kvalitetu i učinak o kojem bi prosuđivati trebao onaj koji radnika plaća.

Nastavno na prethodni pasus moje sumnje potvrđuje i sam ministar Mrsić, also known as “Mr. zapošljavam za 1600 HRK dok svi drugi poslodavci moraju platiti minimalac od 2800 HRK, i baš sam velika faca”, koji kaže da novi Zakon mora riješiti “problem” produživanja ugovora o radu na određeno vrijeme u nedogled. Osobno, uopće ne vidim kako to postojeće forme određenog ili neodređenog ugovora štite radnika? Upravo držim da postojeći Zakon o radu, zajedno sa još nekim vezanim zakonima poput primjerice Zakona o minimalnoj plaći, zapravo šteti interesima radnika jer ih normativno sprječava da se zaposle. Mnogi bi pristali, kada sam već spomenuo minimalnu plaću, raditi i za 2500 HRK, ili za 2000 HRK, pa i za 1600 HRK koliko sada plaća Mr.Mrsić za poslove kod uskog broja poslodavaca koji odgovaraju zadanim uvjetima, no sada im to nije dozvoljeno.

Smatram da vlast, po pitanju određivanja pravila rada, ne bi trebala činiti ništa osim, u idealnom slučaju gdje je uspostavljena vladavina prava, osigurati da u ugovoru nije moguća prodaja prava koja nisu vlasništvo kako poslodavca tako i radnika. Ugovor koji poštuje to osnovno načelo definirati bi trebali poslodavac i radnik sami, odnosno prije svega poslodavac koji nudi posao nekome, dok taj netko tko bi želio postati radnik može ili ne mora prihvatiti uvjete koje nudi poslodavac, što ovisi isključivo o osobnoj volji i želji tog potencijalnog radnika.

Nadalje, ministar smatra da je radnik slabija strana. Ovo je diskriminatorna izjava za svakog radnika koji je čuje! Doslovno sramotno da se radnici pouzdaju u ministra koji se o njima tako izjašnjava! Izmjenama Zakona samo će dodatno pojačati tu “slabost” radnika u odnosu na poslodavca, jer sjetimo se Zakona o strateškim investicijama, koji se odnosi na poslodavce (investitore) kojima vlast omogućava da preskaču sve zakone, domognu se novčanih poticaja kako na projekt tako i na radno mjesto koje otvore, ali i na porezne olakšice do čak 100%! Kakve porezne olakšice ima radnik? Nikakve! Čak štoviše, progresivne porezne stope, kojima vlast opterećuje veće plaće, govore poslodavcu da mu je bolje držati radnika na plaći ispod tih pragova, na nižim iznosima, jer tada je porezno opterećenje niže. Ministar radnike ograničuje i minimalnom plaćom, što sam napisao iznad u tekstu čak i u slučaju kada bi radnik pristao raditi za manje, ukoliko nema druge i bolje opcije, to mu nije dozvoljeno Zakonom!!!!

Dakle ako govorimo o radniku kao slabijoj strani onda radnici na tome mogu zahvaliti ministru i svim dosadašnjim vladama. Dragi radnici, u vašem je interesu da o sadržaju ugovora pregovarate s poslodavcem sami i zbog toga Zakon o radu treba rezati u svim elementima u kojima vam se nudi tobožnja sigurnost, jer vam se time podvaljuje mnogo toga lošega što se na prvi pogled ne vidi – barem ne direktno povezano ali pogledajte broj nezaposlenih u državi i opću sliku.

Ministar predviđa pojavu pozitivnih trendova u zapošljavanju i rast ekonomije za iduću, 2014. godinu, dok ovu godinu naziva “godinom istine”. Istina će biti da će se svi potezi Vlade, a naročito ministarstva rada u ovom kontekstu, pokazati kao beskrupulozna laž i obmana. Vlada i njeni ministri danas govore o budućnosti, nesvjesni besmislenosti proročanskih izjava, a još manje svjesni štetnosti njihovih politika. Građani bi se trebali sami zapitati kakve rezultate su donijele sve prethodne mjere koje su vlasti povlačile, a koje klasični liberali poput mene, koji su rijetka pojava, kritiziraju već godinama bez da ih itko želi saslušati? Kakvi su dosadašnji rezultati vladinih politika?

Trenutni broj registrirano nezaposlenih je 372.003, što predstavlja povećanje od preko 56.000 novonezaposlenih otkako je trenutna vlast na vlasti te povratak na razinu s početka prošlog desetljeća. Broj zaposlenih trenutno je oko 960.000 (u realnom sektoru koji stvara novu vrijednost). Ti malobrojni zaposleni ljudi i njihovi poslodavci plaćaju i naknade za nezaposlenost 87.404 osoba, u prosječnom iznosu 1.725,99 HRK, što je mjesečno 150.858.429,96 HRK ili godišnje 1.810.301.159,52 HRK. Uz direktna novčana primanja nezaposlenima plaćaju i zdravstveno osiguranje, invalidnine, školovanje, umirovljenicima mirovine, vladi i birokratima (kojih je preko 300.000) plaće i radna mjesta, seljacima poticaje, brodarima restrukturiranje prije nego ih država proda pod sumnjivim okolnostima, a plaćaju i plaće i doprinose sindikalnim vođama.

Unatoč svim dosadašnjim debaklima radnih politika, o kojima, po ne znam koji puta, pregovaraju u najvećoj mjeri zaštićene skupine zaposlenih i nezaposlenih ljudi ne čudi da se ova inicijativa naziva “socijalno partnerstvo”. Vladi i sindikatima cilj je, kao i uvijek, isposlovati što privlačnije uvjete (ali ne i bolje) za skupine koje predstavljaju, jer to ih drži na poziciji, dok poslodavci sve teže te uvjete zadovoljavaju i sve su manje skloni zapošljavati nove radnike.

Odabrane izjave ministra Mrsića poslušajte na:
http://www.mediaservis.hr/2013-02-12/ministarstva/mrsic-za-ms-ugovor-na-odredjeno-ipak-ne-moze-do-vjecnosti/

Svako dobro,
vaš Kapitalac