Privukla me izjava Milanke Opačić koju sam stavio u naslov ovog teksta. U potpunosti se slažem s tom izjavom, ali na nju gledam iz libertarijanskog kuta, dok se ministrica bavi demagogijom. Dokazuje to u odgovoru na jedno indikativno pitanje novinara portala Zadovoljna.hr za koji je dala duži interview:
Hoće li nam nove društveno – političke prilike olakšati ili otežati da postanemo što solidarnije društvo u kojem zdravi pomažu bolesnima, mladi starijima, a bogatiji siromašnijima?
Solidarnost među ljudima nije nešto što se može propisati dekretom. To je pitanje mentaliteta i naslijeđa, i mogu reći da hrvatski građani nikad nisu bili deficitarni po tom pitanju. Tome u korist govore činjenice; od toga da svaka akcija za pomoć bolesnoj djeci i nemoćnima uspije i odjekne na nacionalnoj razini do toga da je Hrvatska sam svjetski vrh po broju donora organa. I to se neće promijeniti s ulaskom u EU. No propisati se mogu standardi socijalne države.
U ovim teškim gospodarskim vremenima teško je dohvatiti skandinavski ideal socijalne države, no ova Vlada i ministarstvo koje vodim ne odstupa od prakse da zaštiti ekonomski najugroženije skupine društva.
Kontradikcija unutar odgovora na isto pitanje. Dakle doista, solidarnost jest stvar mentaliteta no države u pravilu propisuju standarde solidarnosti tj. standarde socijalne države.
Standardi socijalne države, u hrvatskom primjeru, doveli su do toga da je zdravstvo u kojem zdravi liječe bolesne neučinkovito i s obzirom na astronomske dugove de facto pred kolapsom, da je mirovinski sustav u kojem mladi brinu za stare kolabrirao već odavno jer omjer zaposlenih i umirovljenih je manji od jednog zaposlenog na jednom umirovljenog, dok bogatijih ljudi koji bi mogli pomoći siromašnima na način da ih zaposle u svojim tvrtkama ima sve manje – ili se sve više koncentriraju u manji broj politički povlaštenih igrača na tržištu u kojem nema fluktuacije radne snage.
Ljudi su sposobni solidarizirati se spontano, što dokazuju primjeri na koje upućuje ministrica, no kada bi vlast prestala prisiljavati ih da financijski potpomažu socijalnu državu, koja kao takva ne funkcionira, ostalo bi im više sredstava za dobrovoljnu solidarizaciju i pomoć onima kojima je pomoć doista i potrebna – jer to ljudi najbolje osjete među sobom.
Unatoč tome vlast ne prestaje razmišljati o utopiji zvanoj “skandinavski ideal”.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 