Sapun socijalizam

Oznake

aktivizam, imovina, Lush, sapun, slobodna trgovina, socijalizam, tržište, TTIP

Lush je internacionalna kompanija koja posluje u 46 zemalja Svijeta, ima preko 700 trgovina i 6 manufaktura (jedna od njih je u Hrvatskoj). Proizvode kozmetiku, uglavnom bez ili sa vrlo malo konzervansa, pritom koriste vrlo skupe sastojke poput apsoluta od jasmina, vjeruju u profit, sretne zaposlenike, ne testiraju proizvode na životinjama (ali podržavaju testiranje na ljudima) te podržavaju i/ili financiraju brojne aktivističke udruge (borce za prava životinja, protivnike nuklearnih programa, protivnike sječe stabala i dr.).

U Hrvatskoj Lush podržava socijalističke aktiviste i pomaže im u širenju propagande tako što u papirnatu vrećicu uz kupljeni proizvod (čija proizvodnja je, usput rečeno, za okoliš daleko štetnija od proizvodnje jedne plastične vrećice, i koja podrazumijeva sječu stabala) ubacuje njihove antikapitalističke pamflete.

Tako sam i ja u svojoj Lush vrećici dobio “Stop TTIP” pamflet, iako ga nisam tražio niti želio dobiti. Iskreno žalim što sam u Lushu potrošio gotovo 500 kuna jer dio tog novca postaje Lushov profit. Problem nije u profitu, dapače, već u tome što dio profita potom koriste da bi podupirali aktiviste koji zagovaranju najgore društvene vrijednosti i politike koje se ogledaju u kolektivizmu kao vrhunaravnom obliku društvenog uređenja čiji cilj je, znamo, konačno obespravljenje pojedinca, malog čovjeka. Takve ideje odbijam podržavati vlastitim novcem. Da sam znao što me čeka u vrećici, ne bih u Lushu kupio ništa i zaobišao bih ga u širokom luku.

Lush također vjeruje da je kupac uvijek u pravu (što je točno). Tako da sam ja, kupac, odlučio više ne kupovati Lushove proizvode. I to je ok. Smatram da Lush ima pravo na ovu vrstu diskriminacije*. Time priznajem Lushovo pravo da svojim postupcima odlučuje o profilu ljudi koje smatra dostojnim kupnje svojih proizvoda. Lushovi proizvodi su Lushova imovina. Priznavanjem prava na diskriminaciju Lushu priznajem pravo da rapolaže vlastitom imovinom kako ga volja. Ne znam jesu li u Lushu svjesni da se aktivisti koje podržavaju ne slažu s ovim načelom.

Stoga nisam siguran koliko će se Lush usrećiti s kupcima koji se protive internacionalnim kompanijama, ideji slobodne trgovine i profitu, s obzirom da je i sam dio tog svijeta. Bilo kako bilo kupci će odlučiti o njihovoj sudbini, bilo vlastitim novcem u slobodnoj tržišnoj razmjeni dobra za dobro, ili u politički uvjetovanoj redistribuciji po principu “svakome sapuna po potrebi” – za što se posljedično zalažu aktivisti koje potpomažu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*ista vrsta diskriminacije, odnosno na prvi pogled nešto izravnija, javlja se primjerice u slučaju slastičara koji ne žele peči torte za gay vjenčanja

Oglasi

I crkva zna da je vrag odnio šalu

Oznake

crkva, novac, Papa Franjo, socijalizam

Papa Franjo je punokrvni socijalist. I to nije ništa novo, a još manje čudno. Naime živimo u svijetu rastućih kolektivističkih tendencija pa tako mnogi, uključujući i crkvu, traže luku spasa u pomirbi sa progresivističkim političkim elitama koje iz dana u dan, pod velom plemenitih, ljudskih ideala, odnose neku novu, malu pobjedu nad običnim ljudima na čijem znanju, trudu i kapitalu parazitiraju.

Ipak, dosad nisam imao priliku čuti ovako radikalan istup pape Franje u kojem kaže:

“Novac je Đavlov izmet. Kad novac postane idol, zapovijeda čovjekovu izboru, uništava ga i proklinje, pretvara ga u roba. Novac u službi života održiv je samo unutar iskonske i istinske zadruge u kojoj kapital ne zapovijeda ljudima, već ljudi zapovijedaju kapitalu”

Ovo je izrekao ispred 7000 predstavnika talijanske konfederacije zadruga kojima se, čini mi se, želio predstaviti u pomirbenom tonu. S obzirom na tendencije ovo doista izgleda kao racionalna odluka proizašla iz kalkulacije koja kaže da je bolje već sada aktivno raditi na izgradnji odnosa koji će mu sutra omogućiti barem “neutralnu” poziciju (iz koje će moći nastaviti propovijedati što god želi) nego se sada svrstati na stranu malog čovjeka pa sutra zajedno s njim završiti u nemilosti.

Tko poput pape smatra da je novac “đavlov izmet” (devil’s dung) preporučam mu da pročita tekst “Je li novac korijen zla?” te pokuša shvatiti u kakvoj groznoj zabludi živi i kome to zapravo odgovara.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Dogovorna ekonomija ORaH-a ili karta za put u prošlost

Oznake

demokracija, dogovorna ekonomija, ekonomski program, ORaH, socijalizam

U nastavku možete pročitati komentar Prijedloga politike ekonomske demokracije ORaH-a iz pera Zorana Löwa:

U Prijedlogu politike ekonomske demokracije ORaH-a gotovo da nema nesporne točke, pobrkani su temeljni ekonomski pojmovi i logika, citiraju se isključivo socijalistički orijentirani autori, navode se brojčani podaci o zadrugama u EU, ali nema podataka o njihovom udjelu u BDP-u i još puno toga što govori o pristranosti i ekonomskom autizmu na razini dogovorne ekonomije 70-tih godina.

Pa krenimo redom…

„Prvi nedostatak globalnog kapitalizma: Prekomjerna akumulacija“

Kažu autori, ovakav sustav, zasnovan na ideji o beskonačnom bogaćenju – neodrživ je. Razlozi bi bili sljedeći:

„1. Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija može se protezati samo do točke ukojoj ne ugrožava ekonomska prava ostalih.“
Komentar: Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija nikad ne ugrožava ekonomska prava ostalih, pod uvjetom da nije pretvoreno u monopol državnom regulativom. Na slobodnom tržištu uvijek postoji konkurentska borba te ono što nam danas izgleda kao monopol sutra je staro željezo (sjetimo se US Steel, IBM, PAN AM…)

„2. Materijalni resursi su ograničeni. Velika akumulacija u rukama manjine onemogućava ostale da se razvijaju na materijalnom nivou.“
Komentar: Točno, materijalni resursi su ograničeni, ali ideje i poduzetništvo nije. Kako to da ta velika akumulacija nije spriječila nastanak jednog Microsofta, Googlea ili Facebooka? Kako su low cost aviokompanije praktički pregazile donedavne zrakoplovne divove? Kako je Samsung razbio Sonya a Toyota GM? Itd, itd, bezbroj je primjera konkurentske bitke koja neprestano traje i koja predstavlja najbolji duh kapitalizma, koji je, na sreću i usprkos svom mogućem državnom intervencionizmu tijekom 20 stoljeća, ipak preživio…

„3. Ekonomska sloboda pojedinca ne bi trebala biti suprotna interesima društva.“
Komentar: točno tako, i nije suprotna interesima društva.

„4. Uvijek treba imati na umu da vrijednost novca leži u njegovu korištenju. Novac kojimiruje je bezvrijedan, a oni koji ga ne puštaju u opticaj odgovorni su za nepravdu i neimaštinu.“
Komentar: kakva je pak ovo nebuloza – pa nije novac stoka da ga se jednom dnevno pušta u optjecaj. Novac je akumulirana štednja milijuna subjekata (ljudi i tvrtki) s kojim treba pažljivo postupati. Banke su čuvari akumuliranog (tuđeg) bogatstva te trebaju biti odgovorne prema vlasnicima tog novca.

„Drugi nedostatak globalnog kapitalizma: Glavnina ulaganja investira se u špekulacije, a ne u proizvodnju“

Komentar: Ovdje se autorima može dati za pravo – unatrag zadnjih petnaestak godina zamjećuje se taj trend koji je kuluminirao u masovnim špekulativnim poslovima te korporativnom otkupu vlastitih dionica jeftinim kreditima, posebno u SAD. Ovo potonje se zove stockbuyback, a Washington Post je nedavno imao uvodni članak o katastrofalnom stanju u koje se doveo IBM prekomjernom i suludom politikom otkupa vlastitih dionica u vrijednosti većoj od 100 milijardi dolara, u periodu od desetak godina. I, dakako, zapostavljanjem R&D-a…

Međutim, međutim, autori se ovog Prijedloga u pravilu zaustavljaju na prvom redu činjenica (ili još gore, manipuliraju populističkim truizmima i najobičnijim besmislicama). Tako, u slučaju ovog „Drugog nedostatka globalnog kapitalizma“ ne pokazuju ni zrno znanja ili razumijevanja što je u pozadini investiranja u spekulativne poslove umjesto u proizvodnju. Što mislim da bi bio logički test na razini osmog razreda osnovne škole – ako prihvatimo elementarnu postavku bihevioralne ekonomije i zdravog razuma, tj., da se ljudi ponašaj u skladu s poticajima, onda samo treba vidjeti koji su to poticaju u pitanju. Odgovor je jednostavan i danas ga većina svjetskih ekonomista zna te priznaje njegov utjecaj, u većoj ili manjoj mjeri: to je politika centralnih banaka koja se naziva ZIRP i QE i koja je kompletnom svjetskom financijskom sektoru omogućila dostupnost jeftinog kapitala, na razini neviđenoj u povijesti. Tako da se korporacije i države mogu zaduživati u z prinos od 2-3% pa čak i niže. Trenutno se čak i Hrvatska može zaduživati po stopi od 4-4,5%, nezamislivoj do pred par godina!

„Treći nedostatak globalnog kapitalizma: zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki, kupovanja na kredit“

Komentar: Zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki da kupuju na kredit nije samo po sebi problem – problem je kad se takvo zaduživanje potiče od strane države i centralne banke nerealno niskim kamatnim stopama i poticanjem financijskih institucija da tzv. „subprime“ kreditima pokrenu građevinski ili bilo koji drugi sektor ekonomije. Takva politika onda vodi u boom–bust cikluse. Uzrok toj i takvoj politici uvijek je jedan te isti – politika, a ne kapitalizam. Dapače, najgovorljiviji zagovornici free market kapitalizma (austrijska ekonomska škola, primjerice), izričito su protiv takve politike.

„Psiho-ekonomska eksploatacija i pseudokultura“

„Tijekom posljednjih desetljeća, kulturna raznolikost snažno je narušena, nakon što su lokalne kulture uvučene u ‘globalno tržište’ gdje dominiraju korporativne pseudokulture. Fastfood franšize, seks i nasilje ‘pop’ kulture osporavaju autohtone kulture diljem svijeta.“
Komentar: Netočno – zadnjih desetljeća svjedočimo snažnoj ekspanziji lokalnih kultura i njihovoj globalizaciji. Pogledajmo samo film, glazbu, književnost. Ja sam inače pravi ovisnik o glazbi. Iako sam glazbeni eklektik, posebno volim glazbu Brazila, Latinske Amerike te zapadne Afrike (Capo Verde, Senegal…). Iako to nisu jedine glazbena središta u snažnoj ekspanziji i globalizaciji, njihov golemi komercijalni uspjeh sasvim dovoljno demantira gornje navode.

„Tragična posljedica gubitka lokalne kulture ilokalne ekonomije su stotine tisuća odbjegle djece i prostitutki na ulicama gradova diljemsvijeta.“
Komentar: Znaju li ti autori išta o bijednim uvjetima života u lokalnim zajednicama i lokalnim ekonomijama o kojima pričaju? Naravno da djeca bježe u gradove i rade bilo što, jer i to je bolje od preživljavanja sa šakom riže na dan, bez šanse za ikakvim izlazom…

Idemo dalje. Kažu autori:
„Pravo vlasništva je u današnjem društvu postavljeno kao osnovno pravo te kao takvo, u praksi ima i najveću vrijednost te nadilazi ostala prava, pa tako i ljudska prava.“
Komentar: Pravo vlasništva je temeljno ljudsko pravo i nije u sukobu s ostalim pravima, dapače, pojačava ih, budući da su ljudska prava u povijesti najčešće i najbrutalnije bila ugrožavana od strane države.

A što reći na ove notorne gluposti:
„Povrh toga, zakonom se zajamčena radnička prava smanjuju jer ‘poslodavci će lakše zapošljavati, olakša li im se davanje otkaza lošim radnicima’ što jednostavno nije istina. Otpuštanjem iskusnih radnika i zapošljavanjem neiskusnih smanjuje se cijena rada…“
Komentar: Pa koji to poslodavac otpušta iskusnog radnika, ako je taj iskusni radnik ujedno i dobar radnik? Zašto bi to činio?

Koliko autori malo znaju o ekonomiji vjerojatno je jasno iz svega gore rečenog. Ali, nikad kraja njihovom putu u raj popločenom najljepšim željama. Evo još jednog citata:
„Pravedni minimalni dohodak, često nazivan ‘minimalac’ mora se postaviti dovoljnovisoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe. Povećanje zaposlenosti smanjuje brojonih u mreži socijalne skrbi. Određivanje visine minimalnih potreba treba napraviti naprogresivan način, mora postojati kontinuirana prilagodba osnovnih potreba ovisno oraspoloživim resursima i znanstvenom razvoju društva. Standard minimalnih potreba trebamijenjati sukladno s vremenom i mjestom.“
Komentar: u istom pasusu navode da se ‘minimalac’ mora postaviti dovoljno visoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe ali i da povećanje zaposlenosti smanjuje broj onih u mreži socijalne skrbi. Ne pada im na pamet da povećani minimalac direktno smanjuje zaposlenost. O tome oni ne znaju ništa, naravno… Možda da pročitaju ovaj članak objavljen neki dan u Jutarnjem listu: POSLODAVCI UPOZORAVAJU ‘Minimalna plaća mogla bi dovesti do tisuća otkaza’ .

I dalje: „Krajnji cilj je ekonomija u kojoj nitko ne mora brinuti o zarađivanju dovoljno novca kako bipodmirio troškove hrane, odjeće, stanovanja, obrazovanja i zdravstvene skrbi.“
Komentar: Kako bi rekao drug Marx, svakome prema njegovim potrebama…

Onda malo klasične dogovorne ekonomije:
„cijene moraju biti stabilne, plaće moraju biti usklađene s cijenama osnovnihproizvoda.“ Ili
„Sirovi materijali, poljoprivredniproizvodi i ostali proizvodi svake regije trebaju biti obrađeni i oplemenjeni u neposrednojblizini njihova izvora. Na taj način poboljšanja u tehnologiji i proizvodnji koriste lokalnomstanovništvu te regije. Tako se promiče održiva lokalna ekonomija, a ne eksploatacija rada kojapreplavljuje svijet jeftinom robom iz Kine i nerazvijenih zemalja, koje smo svjedoci i učesnici.“

Pa onda školski primjeri autarkije i merkantilizma iz 17 stoljeća:
„Lokalna proizvodnja osnovne hrane, uobičajenih građevinskih materijala, osnovne odjeće,nužnih udžbenika i predmeta, osnovnih lijekova i svakodnevnih proizvoda neutralizira ovisnosto vanjskim ekonomijama. Ako se te robe lokalno proizvode i prodaju, stimulira se lokalnaekonomija i napreduje. Kapital nastavlja kolati u lokalnoj ekonomiji i snaži se ekonomskasamodostatnost.“

Ali šećer dolazi na kraju – vrhunac ekonomskog analfebetizma:
„Motiv ekonomske aktivnosti trebao bi biti zadovoljavanje potreba potrošača i potrošnja, a nemaksimizacija profita.“

Komentar: Draga gospodo, pa što vi mislite, da svi mi patimo od Alzheimera? Pa prošli smo mi takav sustav. Nešto se nije proslavio „zadovoljavanjem potreba potrošača…“ Sjećate se Trsta i Graza…?

Kako bi to ORaH-ovci makroekonomski organizirali, u smislu vlasništva? Pa evo, postojala bi tri tipa organizacije, što je opisano u poglavlju 6) – Transformacija ekonomije na tri grane.
„a) Mala privatna poduzeća: tvrtke čijiradnici rade od kuće, obiteljski restorani, male maloprodajne trgovine, zanatski proizvođači,umjetnici i privatni izumitelji.“
Komentar: Ako se ne varam, upravo to smo imali prije Markovića…

„b) Zadruge: Zadružne strukture imaju središnje mjesto u funkciji i organizaciji gospodarstva. Temeljno jepravo radnika u ekonomskoj demokraciji posjedovati i upravljati svojim poduzećima krozkolektivno upravljanje. Industrija, obnovljiva/održiva energetika, trgovina, poljoprivreda ibankarstvo idealni su sektori za organizaciju kroz proizvođačke i potrošačke zadruge. One trebaju proizvoditi za osnovne minimalne potrebe, a i većinu ostalih proizvoda i usluga, formirajući tako najveći sektor ekonomije. Manje satelitske zadruge mogu servisirati veće zadruge. Na primjer, automobilska zadruga mogla bi proizvoditi komponente koje se prevoze u obližnje postrojenje za završnu montažu automobila.“
Komentar: OOUR-i, SOOUR-i, anybody…?

c) Masovne ključne industrije: „Tvrtke koje su ili prevelike ili istodobno velike i složene da se organiziraju kao zadruge, trebalebi biti velika javna poduzeća. Centralizirani, javni sektor u zadružnoj ekonomiji uključuje ivelike ključne industrije tj. infrastrukturu, odnosno ono što zovemo prirodnim monopolimadržave. Uloga javnog sektora treba biti jasno definirana, a poduzeća iz javnog sektora trebavoditi lokalna, odnosno centralna vlada.“

Komentar: Jednom riječju, “povratak” u socijalizam, as simple as that… 😦

I tako dalje, sve biser do bisera. Taj Prijedlog ORaH-a nudi nam jedan krasan svijet malih letećih medvjedića, kako bi rekao jedan naš bloger, nema što…

Zoran Löw

Riječ, dvije o Hrvatskoj – zemlji na kapitalističkoj periferiji

Oznake

antikapitalizam, Država, Kapitalizam, otpor, pokret, revolucija, socijalizam

Na jednoj (ne isuviše značajnoj) antikapitalističkoj facebook stranici, koju neću linkati kako ne bih davao nezasluženi prostor jednom emotivnom, nerazumnom i nasilnom pokretu koji stoji iza nje, pročitao sam sljedeće:

Primjer na kojem se jasno vidi nepotrebnost i neprofitabilnost kapitalističkog načina proizvodnje (ironično – proizvodnje u pravom smislu i nema toliko puno) u Hrvatskoj je to što velik dio naših kapitalista parazitira na državi i javnom sektoru – kroz različite olakšice, poticaje, subvencije, javno-privatna partnerstva, nabave za javni sektor, različite legalne, polulegalne i ilegalne dealove… Na kapitalističkoj periferiji zapravo teško i može biti drugačije. Samo se onda postavlja pitanje – a što će nam kapitalizam uopće?

Dakle radi se o jednoj emotivnoj, nerazumnoj (manipulativnoj) tezi koju ću ovdje razmontirati.

Profit je moguć isključivo u kapitalističkom načinu proizvodnje. Što je kome potrebno moguće je doznati na različite načine, pri tome mislim na načine koje se može iznaći u rasponu između potpuno slobodnog tržišta s jedne strane i potpuno reguliranog, centraliziranog i političkim putem upravljanog ekonomskog sustava s druge strane. Niti jedan sustav neće zadovoljiti potrebe apsolutno svih članova društva, međutim ono u čemu se ova dva sustava (u primjeru njihove krajnosti) razlikuju jest u tome što potpuno slobodno tržište zadovoljava potrebe najšireg sloja ljudi dok sustav pod političkom kontrolom zadovoljava potrebe samo užeg, politički odabranog sloja ljudi. Znamo kako živi širi sloj građana neke neslobodne, politički kontrolirane, socijalističke države, a kako živi širi sloj građana u državama utemeljenima na vladavini prava i ekonomskoj slobodi.

Nitko ne kaže da potpuno regulirani, centralizirani i političkim putem upravljani ekonomski sustav nije sposoban nešto proizvesti. Primjerice socijalistička Rusija je bila prva u Svemiru. Međutim cijenu toga projekta, te istovremeno brojnih drugih projekata u koje je socijalistička partija alocirala sredstva, platili su građani SSSR-a koje se represivnim metodama podredilo istima. S druge strane SAD je već 60-ih godina prestigao SSSR u svemirskoj utrci no građani SAD-a na svojim leđima nisu osjetili taj teret. To je bilo moguće isključivo zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda koje su uživali njeni građani, nositelji ekonomske aktivnosti, što je značilo da su oni sami odlučivali, u najvećoj mogućnoj mjeri, o alokaciji sredstava. Pravo na privatno vlasništvo u tome je ključan faktor. Zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda SAD se u tom razdoblju 20.st. razvijala u nebrojenim područjima istovremeno, što joj je omogućio specifičan ustavno-pravni poredak utemeljen na zaštiti građanskih sloboda, osobito kada govorimo o odnosu države prema građanima kojoj se nije dozvolilo da arbitrarno gazi njihova prava, naročito ona imovinska. Logična posljedica takvog ustavno-pravnog poretka, u kojem se državi nije dopustilo da gazi imovinska prava građana, jest opći prosperitet većine članova tog društva.

Veliki problem u Hrvatskoj, kojeg ovaj pokret emotivaca pripisuje kapitalizmu, zasluga je jedne razarajuće društvene pojave (nikako slučajne) koja se naziva – kronizam. Kronisti su vrsta “poduzetnika” koja na potpuno slobodnom tržištu ne može postojati. Što je sloboda tržišta manja, a uloga države veća, to je kronista više. Kronisti postoje isključivo zahvaljujući povlasticama koje im daje država. U tom smislu povlastice daju političari i to samo odabranim igračima, najčešće u zamjenu za materijalnu ili drugu korist. Kronisti ovise o olakšicama, poticajima, subvencijama, javnim poslovima, inim legalnim ili ilegalnim rabotama koje im daju političari. Političari na vlasti, ujedno i zakonodavci, tu praksu štite primjenom arbitrarnih zakona.

Zbog navedenog svaki dosljedni libertarijanac će se uvijek i bez kompromisa suprotstaviti ideji o poticajima, olakšicama i ostalome što dijeli država. Osim što je sam čin pogodovanja nemoralan, libertarijanac zna da tom činu prethodi još jedan nemoralniji čin – redistribucija od produktivnih prema neproduktivnim slojevima građana. Produktivni sloj je onaj koji proizvodi neko dobro, i kojega se nakon što je stvorio to dobro prisiljava da plaća poreze razmjerno dobru koje je stvorio (pod krinkom općeg dobra, civilizacijskih dosega, ucjenjujući siromašnim slojevima građana itd). Neproduktivni sloj čine kronisti ali i svi drugi koji se u svrhu vlastitog probitka koriste radije političkim nego li ekonomskim sredstvima. Onih potrebitih u društvu, prirodno zakinutih za mogućnost da rade, je statistički malo. Nažalost sva pomoć za koju produktivni građani misle da odvajaju u njihovo ime najčešće završi u džepovima onih koji ta sredstva redistribuiraju ili u džepovima onih koji se zahvaljujući “pravima” koje poklanja socijalna država odabiru pretvarati da su nesposobni. Za političare u ovom kontekstu postoji dediciran naziv – kleptokrati. Za razumijevanje stvarnosti vrlo je važno razlikovati kleptokraciju i kronizam od kapitalizma.

Zadnja rečenica u citiranom tekstu je zapravo kontradiktorna ideji na kojoj se temelji ovaj antikapitalistički pokret (da kapitalizam treba razmontirati). Istina je da je Hrvatska tek država u kapitalističkoj periferiji (ili u periferiji država koje uživaju nešto više kapitalizma od nje), dakle navedeno je svojevrsno priznanje ovih radikala da u Hrvatskoj kapitalizma i nema. I to jest svakodnevna primjedba libertarijanaca. U Hrvatskoj je kapitalizam rijetka pojava. Kada imate više slobodnog tržišta tada imate više kapitalizma i više blagostanja za najširi sloj građana. S druge strane, ako imate više državne regulacije u svemu tada imate više kleptokracije, kronizma, korupcije i siromaštva koje pogađa najširi sloj građana. I upravo to je ono što pogađa Hrvatsku, odnosno to je ono što bi se u slučaju Hrvatske moglo opisati kao trajno stanje.

U konačnici, pokret emotivaca se pita što će nam u tom slučaju uopće kapitalizam? Pa s obzirom da ga i nemamo, što su paradoksalno i potvrdili svrstavanjem Hrvatske u kapitalističku periferiju, bilo bi dobro da ga imamo više – jer to bi značilo da su stvoreni uvjeti u kojima je građanima omogućeno da dostignu viši standard. To bi također značilo da imamo manje svakodnevnih “šokantnih” priča i svjedočanstava o pokvarenim političarima i njihovim kronistima koje se provlače kroz medije. Imali bismo manje zloupotrebljenih zakona – ili ispravnije rečeno – imali bismo manje zakona koji su otpočetka bili smišljeni samo i jedino u svrhu zlouporabe!. Imali bismo manje korupcije, kraće liste čekanja na liječničke preglede, obrazovanije ljude koji izlaze iz škola i fakulteta, više građana koji idu na ljetovanje na Jadran umjesto da se ljeti prže na kontinentu, manje ljudi koji napuštaju hrvatsku granicu u potrazi za prosperitetom, te više nasmješene i radosne dječice kojima stričeki s Markovog trga ne bi svakodnevno u ionako pretešku školsku torbu natovarili lopatu novog javnog duga.

Očito je emotivnim antikapitalistima milije živjeti pod čizmom kleptokrata i kronista nego li u civliziranoj državi, s kristalno jasno definiranom svrhom, koju bi trebalo utemeljiti na vladavini prava i slobodi tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radnička fronta i radnici nemaju ništa zajedničko!

Oznake

kapital, Kapitalizam, progresivizam, radnik, radnička fronta, socijalizam

Progresivistička ljevica Hrvatske pokretanjem političke inicijative pod nazivom “Radnička fronta” otkriva svoje namjere da ionako učmalu i bezperspektivnu svakodnevicu, na kojoj možemo zahvaliti njima srodnim socijal-demokratima koji vladaju državom na svim razinama vlasti, dodatno radikalizira.

Iako u svojem nazivu ima frazu “radnička” zapravo se radi o obmani. Radnici ne mogu biti dio ove radikalne socijalističke inicijative jer u svojim “zahtjevima” glavni akteri fronte jasno navode kako su njihovi stvarni interesi u izravnoj suprotnosi sa interesima radnika. Glavni akteri ove fronte su radikalni politički aktivisti čija najviša ambicija nije izgradnja sretnog i prosperitetnog društva već jačanje vlastite političke pozicije i moći, a argumente za tu tvrdnju ćemo vidjeti niže u tekstu. Sretno i prosperitetno društvo ne može biti izgrađeno radikalizacijom ionako prejakog političkog sustava na uštrb sloboda i imovinskih prava građana.

U svakoj od točaka svojih zahtjeva koje, usput rečeno, ne upućuje demokratskim institucijama države već uspavanoj ljevičarskoj gerili, ova fronta napada temelje civiliziranog društva, koje u Hrvatskoj, paradoksalno, počiva na trulim temeljima upravo zahvaljujući predugoj povijesti dominantne politike bilo lijeve ili desne prominencije. Jači politički zaokret u bilo kojem smjeru, u ovom slučaju lijevom, može predstavljati jedino dodatno jačanje političke moći i figura uz neizbježno slabljene već spomenutih sloboda i prava građana. Vrijeme je da tako nešto građani ove zemlje, a osobito radnici ove zemlje, prestanu šutke odobravati.

Kako bi ta šutnja prestala vrijedi ukratko navesti stvarne motive koji se skrivaju u zahtjevima ove fronte i na površinu iznijeti nakaradnost ideja koje ona promovira:

1. Zaštita i povećanje radničkih prava

• Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

Skraćivanjem radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće te sprječavanje novog zapošljavanja na temelju ovog pravila fronta već na prvi pogled doziva štetu radnicima i potencijalnim radnicima. Smanjenjem radnih sati uz istu plaću povećava se ukupan trošak poslovanja tvrtke čime ona postaje manje konkurentna. Ukoliko od svojeg rada želite ostvariti poštenu zaradu tada ono što proizvedete mora biti poželjno kupcu. To što proizvedete svojim radom mora biti kvalitetno i cijenom pristupačno. Samo na taj način možete očekivati da će vaš rad biti nagrađen i da ćete svojim radom nekome učiniti dobro i korist. Uz manju produktivnost i veći trošak poslodavci će zapošljavati manje ljudi. Ekonomska raznolikost hrvatskog gospodarstva će slabiti jer će zbog smanjenja produktivnosti i povećanjem troškova poslovanja konkurentne biti sve malobrojnije gospodarske djelatnosti. Gomila Hrvata već je nezaposlena zbog istih razloga, a oni su redom posljedica represivnih politika dosadašnjih lijevih ili desnih vlastodržaca. Dodatnom represijom logično možemo očekivati jedino pogoršanje ionako poražavajućih radnih statistika.

• Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Rad je vlasništvo svakog čovjeka. Rad nije pravo u smislu “prava na posao” ili “prava na stalno radno mjesto” već nešto što čovjek posjeduje za sebe i o čemu bi trebao imati pravo odlučivati sam. Zadnje navedeno se ne uvažava niti štiti za razliku od prvoga. Rad je proizvod čovjekovog uma i fizičkog djelovanja. Ideja o zabrani prekovremenog rada je jednako štetna i nakaradna kao i svako nastojanje da se političkim putem regulira ovo pitanje. Nitko ne bi smio imati pravo čovjeku braniti da radi! Osim naravno svih dosadašnjih vlasti i naravno Radničke fronte koja ovo pitanje radikalizira. Jer čovjek koji ima pravo raditi to čini vlastitom odlukom i za vlastitu korist, a kao što vidimo ova politička inicijativa tako nešto ne priznaje. Opravdanim smatraju samo rad za viši, politički cilj, a oni igrom slučaja žele zauzeli političku poziciju. Dakle rad za njihov cilj – DA, rad za cilj kojeg izabere radnik – NE. Izrabljivanje radnika može postojati tek kao posljedica sustavnog podržavanja krivih politika koje desetkuju ekonomsku aktivnost, produktivnost i inovativnost pa radnici ostaju bez izbora i mogućnosti da svoj rad i znanje ponude poslodavcu za bolje uvjete ili možda sami počnu proizvoditi za vlastitu korist. Vjerujem kako je u Hrvatskoj ovo velik problem koji se ne može rješiti političkom radikalizacijom već okretanjem u suprotnom smjeru.

• Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme.

Ono što je bitno poštivati jest odnos radnika i poslodavca. Kada država postane najbitniji faktor u tom odnosu, u smislu njenih suludih potraživanja kako prema poslodavcu tako i prema radniku, pa i podržavanjem politika koje smanjuju njihovu produktivnost i konkurentnost na tržištu odnosno njihovu šansu da u konačnici svojom suradnjom nešto i zarade tada je sasvim jasno da je njihova nemogućnost poštivanja ugovornih obveza tek posljedica sustavnog političkog ugnjetavanja. Porezi, birokracija, beskonačni propisi i norme, licence, dozvole ili inspekcije u Hrvatskoj predstavljaju nepremostiv transakcijski trošak. Osim ako ste politički podobna figura tada vam se političkim putem opraštaju nezakonite radnje odnosno ono što je drugima zabranjeno (što o samoj prirodi zakona ne govori ništa). Radikalizacijom politike svjedočili bismo tek radikalnijim slučajevima eksploatacije radnika. Ono što će radniku osigurati plaću jest zdravije, depolitizirano tržišno gospodarstvo. Sušta suprotnost onome što zagovara fronta.

• Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4).

Fronta ne želi dobro radnicima niti nezaposlenima. Minimalna plaća sprječava nezaposlene ljude da se zaposle u djelatnostima koje su definirane kao niskoprofitabilne i koje zahtjevaju nižu razinu stručnosti i znanja. Nitko ne bi smio imati pravo političkim putem tim ljudima oduzimati mogućnost da se zaposle u takvim djelatnostima niti intervencionizmom gušiti razvoj takvih djelatnosti (motiv za tu praksu je da se tko ne bi našao manje vrijedan od drugog). Određivanjem omjera plaće 1:4 fronta daje do znanja da će represivnim metodama onemogućiti inovativnost nadarenih ljudi te ih demotivirati da u Hrvatskoj ostvaruju svoje maksimalne potencijale za opće dobro. Visokonadareni pojedinci neće imati drugog izbora nego napustiti ovu državu i preseliti tamo gdje politika dopušta da se o uvjetima rada i plaći dogovore bilateralno sa svojim poslodavcem. Definiranje cijene rada političkim putem znači jačanje političke moći na uštrb sloboda i prava građana. Nedopustivo.

• Povećanje naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječjeg doplatka i stipendija za obrazovanje. Plaće političara kao prosječna radnička plaća (uz ukidanje svih dodatnih povlastica).

Navedeno se u najvećem dijelu financira od oporezivanja radnika. No već znamo da fronta u ovoj priči ne zastupa radnike. Ukoliko bi se navedene socijalne naknade povećavale to dakle znači povećanje poreza radnicima uz daljnje smanjenje njihovih prava, osobito prava da uživaju u plodovima svojeg rada i prava vlasništva nad imovinom koju stvore tim radom. U takvoj gospodarskoj klimi radnicima se smanjuje motiv da rate, a povećava motiv da budu korisnici socijalnih naknada. Međutim novac nema pokriće bez produktivnog i smislenog rada i poduzimanja pa u ovom slučaju on nužno postaje bezvrijedan komad papira. U takvom okruženju radikalna politička vlast nužno poseže za instrumentima poput inflacije koji dodatno obezvrijeđuju sada već oskudnu ponudu rada i korisnih poslova. Ali zato javni radovi cvatu.

• Ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni rad) se kažnjava automatskom nacionalizacijom poduzeća.

Do sada smo već obrazložili kako fronta ne priznaje radniku pravo na rad, jer ukoliko on odluči raditi više nego što fronta dopušta to će biti kategorizirano kao prisila od strane poslodavca (i kada prisile nema), te da ne priznaje (ili ne poznaje) realne okolnosti u kojima danas žive poduzetnik i radnik, a možemo ih svrstati u okvir problematike previsokih transakcijskih troškova. U tim slučajevima tvrtka će biti vlasniku oteta. Posljedice radikalnog političkog sustava kažnjavat će se represijom i otimačinom imovine građanima. U ovakvom scenariju velika je vjerojatnost nestašica usluga i robe na tržištu (npr. slučaj nestašice toalet papira u Venezueli).

• Povećanje broja vrtića, koji moraju biti potpuno besplatni. Ako je moguće, otvaranje vrtića na samim radnim mjestima.

Vrtići ne mogu biti besplatni jer njihovo postojanje i funkcioniranje uključuje opipljive materijalne i ljudske resurse, a samim time i troškove. Vjerujem da za shvaćanje ovoga nije potreban značajan mentalni napor niti osobita ekonomska pismenost. Trošak financiranja vrtića je realan, a fronta bi ga u ovom slučaju podijelila sa radničkom klasom u cjelini. Čak i sa radnicima koji nemaju djecu. To se naziva socijalizacija troška i ljudi često kalkuliraju kako da nešto plate manje tako da iskoriste druge ljude. Moralne osobe tako nešto ne mogu podržavati.

•  Stvaranje tijela radničke kontrole u poduzećima na način da u njima sudjeluju svi radnici. Radnici imaju pravo uvida u sve poslovne knjige, pravo veta na otpuštanja, pravo na odlučivanje o pitanjimaorganizacije rada te mogućnost postavljanja osoblja na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Radnici bi trebali imati ona prava koja sa svojim poslodavcem dogovore bilateralno ugovorom o radu. Nametati poslodavcu političkim putem da radniku daje prava koja mu ne želi dati može značiti tek to da će se manje građana odlučiti na poduzetnički poduhvat. Jer ukoliko im se ne priznaje pravo da rasppolažu vlastitom imovinom na način kojeg smatraju primjerenim te ih se prisiljava na političke komende tada oni nemaju motiva niti potrebe upuštati se u takvu mazohističku avanturu. S druge strane ne vidim ni najmanji problem u tome da se dozvoli osnivanje tvrtki koje će uspostaviti ovakvu praksu. Problem je u nametanju te prakse onima koji je ne žele. Ova politika utjecat će negativno na ekonomsku aktivnost i povećati nezaposlenost građana. Kao i u prethodnim točkama i ova mjera je na izravnu štetu, a ne korist radnika kako fronta naivno očekuje.

2. Revizija privatizacije

• Poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti, nepoštivanje zakona ili pogodovanje. Konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način ako stečena imovina pojedinca nije u skladu s njegovim legalno prijavljenim prihodima. Ta sredstva preusmjeriti u pokretanje proizvodnje te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

Kriminal iz pretvorbe i privatizacije može se procesuirati i prema postojećim zakonima. Međutim ovom zahtjevu motiv je glorifikacija jugoslavenske samoupravne ekonomije, najava daljnje konfiskacije imovine građana što se u pravilu odnosi na sve tajkune koji hipotetskom arbitrarnom sudištu radničke fronte neće moći dokazati porijeklo i najmanje stvari koje posjeduju, te u konačnici najava nove nacionalizacije tvrtki poput one nakon drugog svj. rata. Zbog načina na koji imovina nastaje i raste sasvim jasno je da nakon niza godina nije moguće izvesti kompletan dokaz o porijeklu imovine. Tako da ovdje nisu urgoženi samo oni koji su imovinu stekli politički sponzoriranom krađom već i oni koji su je stekli poštenim radom.

• Država ima pravo nacionalizirati sva krupna poduzeća od vitalnog društvenog interesa.

Ovime fronta najavljuje daljnje otimanje imovine vlasnicima (dioničarima) te nacionalizaciju banaka, telekoma, naftne industrije i svega što će prema vlastitom viđenju ekonomije klasificirati u kategoriju društvenog interesa. Tragične događaje, po radnike i građane, koji se dešavaju već neko vrijeme u Argentini, Boliviji, Venezueli (npr. uzimanje otisaka prstiju građanima u trgovinama kako ne bi kupili više proizvoda nego što je vlast odredila da im treba) spominju se u pozitivnom svjetlu, a realno stanje građana koji pod socijalističkim vodstvom tih zemalja žive u bijedi ne govore niti riječi. Jer njihov interes u načelu i nije bitan. Bitno je samo da je modus operandi političara kompatibilan sa socijalističkim naukom.

• Ukidanje prava na nasljedstvo poduzeća i kapitalne imovine stečene u procesu pretvorbe i privatizacije. Na taj način onemogućiti legitimiranje sredstava stečenih za vrijeme pretvorbe i privatizacije.

Ova točka zapravo detaljnije opisuje prvu točku ove cjeline koja time postaje suvišna. Fronta se razrađujući zahtjeve do ovog trenutka dosjetila kako baš svako poduzeće koje je privatizirano može nacionalizirati u trenutku smrti njenog vlasnika. Što ako je vlasnika više ili ako je riječ o dioničarskom društvu ovdje nije obrazloženo. U konačnici fronta i nema potrebe obrazlagati svoje motive niti logiku jer metode kojima bi provela oduzimanje imovine ne mogu biti ostvarene mirnim putem već samo represijom.

3. Nova ekonomska politika

• Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Gomila neargumentiranih floskula. Kakvu industriju i za čije potrebe bi stvorila fronta? Već smo rekli kako svojim politikama fronta zatire poduzetnički duh, ubija konkurentnost ekonomije, demotivira inovativnost nadarenih pojedinaca, oduzima imovinu vlasnicima, interese radnika podređuje interesima politike, trenira submisivnost građana, motivira ih da postaju socijalni slučajevi. Puna zaposlenost u takvoj klimi moguća je tek uz prisilu, a industrija u kojoj bi se ona ostvarila ne može biti perspektivna niti je, paradoksalno, progresivna. Koja industrija odgovara ovim idejama? Vojna industrija svakako. Možda bi Hrvatska prema viđenju fronte mogla postati jedna velika tvornica oružja koje bi se prodavalo političkim aktivistima koji širom Svijeta promoviraju iste ideje? Paradoksalno oni uviđaju problem nekonkuretnosti ali ne uviđaju kako su i blaže socijal-demokratske politike uzrokovale taj problem. Posljedice koje bi proizašle iz njihovih suludih i nepromišljenih politika nezamislive su (u negativnom smislu). I povrh svega, naravno, sve što se proizvede mora biti ekološki prihvatljivo, dakle dodatan problem za ionako nekonkuretnu ekonomiju.

• Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.

Potpuno dostupno i besplatno zdravstvo već postoji. Ovi sustavi su javni i pod javnom upravom. O tome kako će oni raditi odlučuje se politički, a ne tržišnim putem. Obrazovanje je besplatno gotovo do najviše razine. Kakvi su rezultati toga što korisnici tih sustava ne moraju za iste izdvojiti iz vlastitog džepa ni kune? Imamo 700.000 ljudi na listama čekanja jer je potražnja za besplatnim pregledima tolika da oni stvarno bolesni od gomile čekača ne mogu doći na red za nužnu pomoć, a studira se radi gomile usputnih privilegija koje nemaju nikakve veze sa obrazovanjem ali redom imaju veze sa socijalnim pravima i naknadama. Besplatno obrazovanje i društvo znanja su, vidljivo po svim statistikama, proizveli sve samo ne znanje. Ako je činjenica da uz javno zdravstvo postoje i privatne ordinacije i poliklinike grozomorna tada iza zgražanja nad činjenicom da postoje ljudi koji se liječe i u tim privatnim ordinacijama, jer ne mogu dočekati “besplatno” liječenje u javnim ordinacijama, stoji čista zla namjera. Protivljenje postojanju privatnih ordinacija i ideja da se ljude onemogući da potraže pomoć u njima te da ih se prisili da čekaju na liječenje u javnom sustavu znači sve samo ne željeti dobro bolesnom čovjeku. Privatni liječnici nisu problem postojećeg sustava, najmanje u financijskom smislu jer oni nisu plaćeni proračunskim novcem već novcem iz džepa pacijenta kojeg je bolest primorala na taj trošak dok ga, paradoksalno, država istovremeno prisiljava da od svoje plaće izdvaja još i za javno zdravstvo od kojega mu pomoći nema. Radnik niti u ovom slučaju nema nikakve koristi jer će i dalje plaćati istu cijenu, a dostupnost zdravstvene usluge bit će mu manja.

• Uvođenje ekstremno progresivnog poreza koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih. Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, kamata, dionice) te na luksuz, krupnu imovinu i krupne financijske transakcije svih oblika.

Osim uvođenja omjera plaće 1:4 ovom politikom dodatno se uništava talentirane radnike i razara pravo radnika i poslodavca da sami definiraju svoju suradnju putem ugovora o radu. To pravo je ionako uništeno postojećim ZOR-om na svim razinama, a ovime gotovo da prestaje postojati. Suština inicijative Radnička fronta je u netoleriranju prava na imovinu ikojem građanu. Suština ove inicijative je u ubijanju inteligencije i razuma građana, njihovo podređivanje političkom dikatatu i ideološkim ciljevima usporedivim jedino sa totalitarnim režimima. To suprotstavljanje inteligenciji građana možemo vidjeti i u nedavnoj objavi stranke ORaH kako u njihovim redovima sjede nadprosječno inteligentni političari. U ovoj točci je paradoksalno to što se kritizira mjere štednje, što u stvarnosti znači da politički inducirana potrošnja ne raste dovoljno žustro iako konstantno raste (dok privatna potrošnja pada zajedno sa standardom građana), dok u prvoj točci kritiziraju ekonomski model koji se bazira na “potrošnji”. Ali nije važno je li u fokusu kritike potrošnja ili štednja kad je u fokusu privatna imovina građana, bio on obični radnik ili beskrupulozni bogataš. Svatko tko nešto posjeduje, bila to štednja, stan ili kuća, automobil, nije siguran niti dobrodošao u viziji društva koju prezentira fronta.

• Prestanak financiranja vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina i lažnih invalidnina. Totalna revizija mirovinskog (ukidanje drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava (ukidanje svih vidova naplaćivanja konačnom korisniku, širenje preventivne medicine i mreže zdravstvene zaštite).

Vjerske zajednice bi trebao financirati onaj tko vjeruje i to na način na koji definira ta vjerska zajednica. O tome čije su mirovine povlaštene i čije su invalidnine lažne fronta će odlučivati jednako uspješno kao i svaka dosadašnja vlast jer radi ovdje se i dalje radi o sredstvima koja se preraspodjeljuju unutar državnog proračuna kojeg će i dalje puniti radnička klasa pod čizmom frontinih vrlih političara. Revizija mirovinskog sustava? Par milijardi kuna koje su radnici izdvojili na svoj račun u okviru drugog stupa neće spasiti socijalističku ponzi piramidu. Drugi stup je privatna imovina građana za razliku od prvoga koji se sastoji od novca oporezovanog tim istim radnicima i preraspodjeljenog kroz državni proračun. Nastavak takve prakse i nasilno otimanje novca iz drugog stupa predstavlja samo još jedan napad na radnika koji traje od početka ovih zahtjeva.

• Medije iz sredstava kojima kapital kontrolira javno mnijenje treba pretvoriti u sredstva informiranja u službi čitavoga društva. Omogućavanje pristupa svih radničkih i društvenih organizacija medijima zajednice. Mediji trebaju biti utemeljeni na principu društvenog vlasništva, potpuno neovisni o politici (bez ikakve cenzure i neovisni o financiranju kapitala), a pod demokratskim nadzorom svojih radnika i opće javnosti.

Javna televizija postoji. Problem kojeg prezentira fronta odnosi se na činjenicu da uz javnu televiziju postoje i televizije u privatnom vlasištvu. Fronta ne voli privatno vlasništvo niti mogućnost da krajnji kupac usluge sam odabere što želi. Tu mogućnost fronta također ne voli. Ona je želi zabraniti, raspustiti privatne televizije, uspostaviti nacionalni nadzor nad sadržajem u eteru i potom kreirati objektivne informacije. Problem je samo što te informacije ne bi bile objektivne već, kao što smo imali prilike vidjeti dosad, radikalno ideološki obojane.

• Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije. Društvena kontrola platnog prometa i tokova novca.

Strani kapital je u ovoj priči irelevantan. Ideja fronte jest da ona bude ta koja će odrediti stranom kapitalu u šta će ulagati. Ideja se suprotstavlja ideji privatnog vlasništva i vlasnikovog prava da njime upravlja. U ovom scenariju banke neće raditi po frontinoj komandi već će prestati poslovati u ovoj državi. No potrebe za definiranjem njihove uloge zapravo nema jer bi fronta sve banke nacionalizirala. Slijedi suludo lupanje nepostojećeg novca u investicije po frontinom ideološkom konceptu, javni radovi kojima će se porobljavati i potplaćivati radnike, poticanje inflacije i nastavak obezvrjeđivanja ljudskog rada uz enormno rasipanje resursa. To je put u propast unatoč frontinim populističkim floskulama kako bi navedeno trebalo odigrati “realpolitično i mudro”.

• Smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina.

Umjesto da mu trenutak umirovljenja određuje fronta radnik bi trebao imati pravo sam odlučiti o tom trenutku. Tako nešto moguće je samo ukoliko on ne ovisi o prvom mirovinskom stupu već o odgovornom i mudrom ulaganju vlastitih sredstava tijekom radnog vijeka i to tamo gdje sam smatra da je najkorisnije za njega (fondovi, štednja, dionice, investicije u zelene projekte, zlato…). Produktivni radnici tako bi mogli u mirovinu i ranije, ako tako odluče, a oni manje produktivni i kasnije nego danas. U svakom slučaju to bi bilo moguće u trenutku koji odražava njihovu vrijednost rada tijekom radnog života te koliko su svojim radom i znanjem pridonjeli razvoju društva. Fronta ovu logiku obrće i kao što smo vidjeli ranije sredstva za ranije umirovljenje rado bi namaknula otimanjem imovine radnika koju ovi mukotrpno izdvajaju u drugi stup. Stup koji je i ovakav kakav jest skroman u odnosu na prvi, socijalni stup.

• Drakonske kazne za teške povrede javnog interesa u svrhu stjecanja osobne koristi.

Politička odgovornost za isto je isključena iz ove točke. Ostavljam svakome da razmotri zašto političari, pa i aktivisti iz fronte koji bi rado imali političku moć u svojim rukama, nikada ne odgovaraju za vlastite postupke.

• Potpuna transparentnost u radu svih poduzeća i institucija; svi zapisnici, računi, izvještaji itd. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid.

JOT. Odlično! Međutim ovo nije u interesu niti fronti niti njenoj birokraciji. Ne želite otkrivati svoje prljavo ideološko rublje građanima jer bi vam na osnovi toga mogli presuditi kao što i vi sudite njihovoj slobodi, prije svega onoj da rade i da od tog rada imaju koristi.

Rekapitulacija

Radnička fronta je radikalna ljevičarska politička inicijativa sa značajnom podrškom u medijima, osobito medijima baziranim na internetu. Uz njih su slizane i licemjerne front-end organizacije poput H-Alter, Crvene akcije, Združene ljevice, Zagreb Pride, VOX feminae, centra za radničke studije, Biltena, Lupiga i mnogih drugih (vidi facebook profil) među kojima su mnogi, apsurdno, financirani iz državnog proračuna. Dakle već sada egzistiraju na teret desetkovane radničke klase i malobrojnih poštenih i inovativnih poduzetnika. Zajedno, oni djeluju kao prva linija obrane postojećim vlastima, prije svega zbog metoda političkog djelovanja koje žele sačuvati možebitno za sebe i koje im jamče nastavak ugnjetavanja građana kroz institucionalizirano nasilje. U kritici kapitala kao društvenog razarača oni se otkrivaju tek kao beskrupulozni lopovi jer u svojim prijedlozima kapital i dalje zauzima prvo mjesto. On ostaje izvor na temelju kojega bi se sutrašnja radikalna ljevica rado napajala. Radnička klasa pod takvom političkom upravom tek bi vidjela što znači biti eksploatiran.

U tom cilju ova inicijativa predlaže radikalne mjere kojima bi smanjila političku autonomiju građana, oduzela njihove slobode odnosno zamijenila način djelovanja gdje svaki građanin ima slobodu postupati za vlastito dobro sa načinom gdje njegova sloboda ovisi o protektoratu socijalnih instutucija države s jedne strane i zabrane djelovanja s druge strane, posljedično sveopći pad standarda građana jer se svaka plodonosna inicijativa kažnjava bilo kroz ekstremno oporezivanje ili kroz nasilnu otimačinu imovine, do samog zdravlja pojedinca o kojemu, smatra fronta, oni imaju pravo odlučivati političkim putem. Važnije od svega jest da Radnička fronta ne smatra točnom tvrdnju da je radnik vlasnik svojeg rada niti da o svojem radu mora imati pravo samostalno odlučivati. Hoće li ga zadržati za sebe ili ponuditi poslodavcu pitanje je koje se tiče samo i jedino njega.

Iz tog razloga, i jedino što je važno u ovom slučaju, jest dati javnosti do znanja kako radnik ne pripada Radničkoj fronti. Radnik ne smije dopustiti da ga se eksploatira u ime nasilne ideologije jer ovdje se upravo radi o njegovim pravima i slobodama. Radnička fronta se ne sastoji od radnika već mahom od proračunatih aktivista koji su sve svoje mentalne napore usmjerili prema intelektualnoj i materijalnoj destrukciji društva umjesto njegovom korisnom razvoju. I u tome ne nalazim drugog razloga osim kako bi njeni glavni akteri nedvojbeno profitirali uspostavom sustava i metoda koje predlažu, kako u materijalnom smislu tako i u smislu ostvarivanja zavidne političke moći i dominacije nad građanima, osobito radnicima.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Integracija crkve u barbarski socijalizam

Oznake

bogatstvo, crkva, individualizam, Južna Koreja, Kapitalizam, materijalizam, moral, Papa, rad, Sjeverna Koreja, socijalizam, znanje

U neko doba jutros, prema našem vremenu, Papa Franjo je napustio Južnu Koreju u kojoj je boravio pet dana. Južna Koreja je za katoličku crkvu važna iz nekoliko razloga. U njoj raste broj preobraćenika na kršćanstvo, a prostora za daljnju akviziciju vjernika na tom “tržištu” ima napretek jer se trenutno samo 10% populacije, odnosno oko 5 milijuna stanovnika, izjašnjava kao katolici. Zbog značaja tog tržišta za katoličku crkvu Vatikan je Seoulu dodijelio i prvog kardinala (početkom godine ako se ne varam), a na velikoj misi u Seoulu tijekom ovog posjeta Papa je beatrificirao 124 korejska katolička mučenika.

Osim ovih konkretnih razloga dolaska vješto je oko moglo uočiti i Papinu prikrivenu agendu – nastavak pohoda protiv kapitalizma i sada već otvoreno dozivanje despotizma odnosno neke “nove” redistributivne (pravedničke) politike. Papa je izvršio višestruke drske napade na blagostanje južnokoreanaca. Blagostanje koje je rezultat njihovog teškog rada, odricanja i inovativnosti tijekom više generacija. Južnokoreanci na svoje blagostanje gledaju s ponosom. Ono je jedno od osnovnih obilježja prema kojemu se razlikuju od svojih sjevernih susjeda (donedavnih sunarodnjaka) u čijoj narodnoj republici vrijedi sve ono što na neki način doziva Papa. Možda ne izravno ali posljedično – svakako. Čovjek koji pred autoritetom izgubi mogućnost da živi i radi za svoju korist i dobrobit pod autoritetom je osuđen na siromaštvo i očaj. U takvom sustavu vrijednosti čovjek gubi sebe. Takav sustav vrijednosti, paradoksalno, nema vrijednosti.

Ključ morala i sreće, bez potrebe da govorimo o materijalnom, nalazi se u poštivanju pojedinca i njegove slobode. Južnokoreanci su svoje bogatstvo stvorili upravo zahvaljujući tome. Njihovo bogatstvo stvoreno je znanjem i teškim radom. Zbog tih kvaliteta žive ugodnije, kvalitetnije, sigurnije i dulje od svojih susjeda sa sjevera. Oni cijene svoje bogatstvo jer znaju što je u njega utkano. Papa, koji predvodi katoličku crkvu čije bogatstvo je nemoguće izmjeriti, očito ne može shvatiti što znači stvoriti bogatstvo na način na koji to čini narod Južne Koreje. Način koji možemo najbliže opisati kao kapitalistički.

Umjesto da je južnokoreancima prenosio poruku o tome kako da budu više nalik svojim sjevernim susjedima Papa je trebao otići u Sjevernu Koreju širiti poruku o životu, sreći i užitku u plodovima rada koji su mogući tek uz priznavanje slobode pojedinca i prava vlasništva kao temeljnih društvenih vrijednosti ali, ponovno paradoksalno, tamo ne bi bio dobrodošao.

Zašto se Papa odlučio na otvoreni rat protiv kapitalizma, odnosno kapitalističkog sustava vrijednosti, baš u zemlji koja je prosperirala upravo zahvaljujući prihvaćanju kapitalističkih načela? Zato jer želi sačuvati katoličku crkvu pred “novom pravednošću” koja sustavno jača. On se umiljava svjetskim moćnicima koji predstavljaju novu poziciju (sa sasvim jasnim barbarskim ciljem) i poručuje im: “Vidite me, ovdje sam, u epicentru zla protiv kojega se od ovog trena borimo rame uz rame!”. Ta nova pravednost podrazumijeva osudu kapitalizma i u konačnici žestoki obračun sa svima koji su u posjedu bilo kakvog bogatstva, uključujući i bogatstvo stečeno poštenim i teškim radom, znanjem i inovativnošću koji pokreću Svijet. Bogatstvo katoličke crkve, ono materijalno, može ostati pošteđeno (barem za neko vrijeme) samo ukoliko ona prihvati taj sustav (bez)vrijednosti. Primjetna je sve veća povezanost crkve i socijalizma. Dojučerašnji netrpeljivi neprijatelji postaju saveznici. Oni koji ne stvaraju ništa i koji su dosad međusobno ratovali u ime istog cilja – podjele plijena, očito sklapaju pakt, udružuju se kako bi ojačali u borbi protiv svojeg stvarnog neprijatelja – svih onih koji su svojim kvalitetama u stanju pomoći čovječanstvu da nastavi postojati u civiliziranom obliku.

U suštini radi se o sukobu civiliziranog kapitalizma i barbarskog socijalizma u kojeg se nastoji integrirati i crkvu.

*na gornjoj polovici slike, omeđena zlatnim rubom, nalazi se Sjeverna Koreja. Zemlja obespravljenih, siromašnih i potlačenih ljudi koji žive zarobljeni u despotskom komunističkom režimu. Na donjoj polovici slike je Južna Koreja, a najblještavija točka u njoj je Seoul. Papa je poručio stanovnicima Južne Koreje – “ugasite svoja svjetla” i ugledajte se na ljude sa sjevera.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Grupe za libertarijansko debatiranje

Oznake

blogovi, debata, facebook, grupe, kolektivizam, libertarijanci koji govore naški, Libertarijanizam, sloboda, slobodno tržište, socijalisti protiv libertarijanaca, socijalizam, Twitter

Na Facebooku se možete (odnedavno) pridružiti dvjema zanimljivim grupama koje nastoje potaknuti rasprave u krugu libertarijanaca ali i sučeliti njihove stavove sa onom suprotnom stranom, odnosno kolektivizmu naklonjenim pojedincima.

Grupa Libertarijanci koji govore naški okuplja libertarijance s hrvatskog i ex-ju govornog područja. Registrirati se mogu svi (za sada), grupa je otvorena pa ako i ne želite debatirati slobodni ste lurkati (kriomice promatrati).

Grupa Državna intervencija ili slobodno tržište je grupa u kojoj zagovornici državne intervencije (etatisti kolektivisti) objašnjavaju zašto kapitalizam i slobodno tržište nisu dobri, a libertarijanci nastoje pokazati drugačije. Također je otvorena za sve.

Zanimljiv site koji kondenzira sadržaj s mnogobrojnih libertarijanskih blogova i twitter profila možete naći na liberator.in

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što se krije iza socijalizacije problema?

Oznake

ceste, monetizacija, parafiskalni nameti, parfem, problem, redistribucija, socijalizacija, socijalizacija problema, socijalizam, vlast, voluntarizam, zdravstvo, škola

Nedavno sam u jednoj diskusiji koja je nastala kao reakcija na tekst o poreznim obveznicima i poreznim konzumentima ilustrirao nastanak jednog društvenog procesa, za koji nismo našli pravog naziva, a vidljiv je u priči koju izlažem iz svojeg neposrednog iskustva.

Uglavnom, radi se o epizodi s jednim od roditelja učenika s kojim moja klinka ide u razred. Naime klinac ide na neki dodatni program pa se njegova majka dosjetila da bismo mogli učiteljici za Božić pokloniti nešto, sitnicu poput parfemčića. 20 učenika x 40 kuna = 800 kuna. A ja mislio da je moj Bvlgari skup parfem. Pih. Nebitno.

Dakle radi se o tome da majka tog dječaka svoju namjeru (problem koji iziskuje trošak) želi socijalizirati sa ostatkom roditelja. Prijedlog nismo podržali u većini što je stvorilo određenu razinu animoziteta, podjelu između roditelja. Iz priče vidimo da je majka dječaka špekulant, a roditelji koji je podržavaju tzv. korisni idioti (engl. useful idiots). I sve je to u redu dok dječakova majka nema mogućnost da svoju ideju drugima nametne silom. Za razliku od države primjerice. Ipak, dotična se nametnula u školsko vijeće pa će već djelovati na nas odozgo kada joj se za to ukaže prilika.

Za termin “socijalizacija problema” prvi put sam čuo iz usta ministra Linića dok je nema tome dugo odgovarao na pitanja s društvenih mreža. I sviđa mi se termin. Spomenut je u kontekstu parafiskalnih nameta gdje je ministar naznačio kako oni postoje kako bi se one pojedince koji imaju (novca) prisilo da sudjeluju u trošku nečega za što sami nisu zainteresirani, a u ime interesa onih pojedinaca koji to nešto žele imati ali ne mogu ili ne žele sami platiti. Ministrovu izjavu o tome možete poslušati i sami u video prilogu negdje na 19:52 od početka.

Dakle “socijalizacija problema” jest pojam kojeg definira ostvarenje cilja kojeg zadaju jedni uz prebacivanje troška njegovog ostvarenja na druge. U tom smislu mogli bismo reći da između koncepta planske ekonomije i “socijalizacije problema” kako je prezentira ministar Linić ne postoje bitne razlike. Jasno artikulirani ciljevi zainteresiranih strana predstavljaju se važnijima od onih neartikuliranih, subjektivnih ciljeva nezainteresiranih individua pa to nadglasavanje po prirodi stvari privlači političare (vlastodršce) da donose odluke i grade zakonski okvir u korist prvih.

Socijaliziranih problema u Hrvatskoj imamo bezbroj. Kompletan državni mirovinski sustav, gdje su mirovine prethodne generacije ulupane u infrastrukturalne projekte koji nisu donijeli progres, kako su u to vrijeme obećavale strane zainteresirane za socijalizaciju problema (troška), da bi danas umirovljenici ovisili o tome koliko je država odlučna u oporezivanju postojećih radnika. Kako su socijalistički planeri socijalizirali problem s mirovinskim fondom jugoslavenskih radnika, tako danas umirovljenici socijaliziraju problem sa svojom djecom jer fonda, kojeg su trebali koristiti kada dođe vrijeme za mirovinu, već odavno nema.

Obrazovni sustav, javno zdravstvo, željeznice, brodogradnja, autoceste, agencije, komore svih boja i oblika, pa i tunel sv. Ilija… sve su to, uz mnoge druge, propale institucije nastale metodom “socijalizacije problema”.

Iza socijalizacije problema krije se interes jednih, onih najglasnijih, visokopozicioniranih i uglednih, realiziran novcem drugih, šutljivih, nezainteresiranih i malo po malo obespravljenih.

A što je bilo s dječakovom mamom i parfemom iz priče? Ne znam. Ali znam da u tom neznanju leži sva ljepota onoga što se naziva voluntarizam. Pretpostavljam tek da se našla u situaciji u kojoj se nije željela naći, odnosno ako je uz pomoć polovice roditelja sakupila tek 400 kuna znači da je morala sama nadoknaditi razliku do 800 kuna. A možda je još jednom odigrala lukavo pa odlučila kupiti jeftiniji poklon izgovarajući se na onu drugu polovicu koja je nije podržala.

U svakom slučaju da je dobila podršku i samo jednog roditelja svoj problem je već socijalizirala za 50%.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (45)

Oznake

cilj, demokracija, društvo, Država, ideologija, liberalizam, Liberalna misao, politika, socijalizam

Kada bismo na neki način pokratili sve argumente dane u društvenim debatama ostala bi kao rezultat tek država kao alat kojim ideološki suprotstavljene strane nastoje ostvariti svoje ciljeve.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vladavina iznude – ideal iznad profita

Oznake

iznuda, kriza, moć, novac, politika, profit, siromaštvo, socijalizam, vlada, vladavina

Utrka za novcem polako završava. Ideali suvremenog Svijeta su iznad profita!

Umjesto vladavine novca, gradimo vladavinu iznude. Jednostavnije rečeno, danas, ključ nije u novcu već u moći. U poziciji. U utjecaju. Ali to ste, pretpostavljam, znali i sami. No unatoč tome i dalje smatrate ispravnom tvrdnju da je novac korijen sveg zla? Pa ako je novac korijen sveg zla, što je onda korijen novca?

Novac je alat koji nam omogućuje da surađujemo jedan s drugime.
Tvoja roba za moju robu. Tvoj trud za moj trud.
To je kamen temeljac civilizacije.

Bogatstvo nekog čovjeka izraženo u novcu nije mjerilo tog čovjeka. Kako je zaradio taj novac jest mjerilo. Ako ga je zaradio stvarajući vrijednost onda je novac simbol časti. Međutim ako ga je tek uzeo od onoga koji stvara, tada časti nema.

Tada si jednostavno lopov.

Ali vi i dalje vjerujete kako novac stvaraju moćni na račun nemoćnih?

O kakvoj “moći” se radi u tom pitanju? O sposobnosti stvaranja vrijednosti? Ili o sposobnosti manipulacije, prikrivenog dogovaranja i politiziranja u svrhu iznude novca?

Kad novac prestane biti alat koji omogućuje čovjeku da surađuje s drugim čovjekom, tada čovjek postaje alat čovjeku.

Krv, bičevi, lanci ili novac. Možeš birati no razlike nema.

Svako dobro,
vaš Kapitalac