Crtica o državi socijalnog blagostanja

Oznake

država socijalnog blagostanja, socijalna država, vlast, welfare state

Kad jednom pokloniš 125.000 ljudi 200-300 kuna mjesečno za podmirenje troškova energije, više nema nazad. Država socijalnog blagostanja teži širenju. Ona ne poznaje nešto poput “izlaska iz krize”. Kod nje nema povratka na prethodno. Nema oporavka. Ona ne pomaže potrebite, donosi bijedno zadovoljstvo većini, dok stavlja prevelik teret oko vrata preglasanoj manjini.

Stvarnu korist od države socijalnog blagostanja ima jedino vlast, čija moć nad pojedincem tijekom vremena tiho raste. Država socijalnog blagostanja širi se onoliko odlučno koliko je pojedinac spreman predati odgovornost za vlastiti život u ruke vlasti. A tko se odrekne te odgovornosti, odriče se i solidarnosti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Socijalna država: paravan iza kojega vlast juri za poreznim profitom

Oznake

dozvola, komora, licenca, liječnik, socijalna država, stomatolog, vlast

Povodeći se ‘poreznim profitom’ vlast u svakom trenutku ljudima zagorčava život. Sve dobro što nam se dešava dešava se usprkos tome što čini vlast, a ako pritom nehotice i učini nešto dobro onda je to neko kilavo, anemično dobro, dobro od kojega se moglo učiniti više dobra, kada bi ova tako nešto dozvolila.

U lovu na porezni profit vlast nema skrupula niti milosti čak ni prema bolesnima. A kada govorimo o zdravlju vjerujem da će ga većina prepoznati kao najveću vrijednost koju čovjek može imati ili željeti. Makar, u sustavu izvrnutih vrijednosti u kakvom sam silom prilike rođen i u kakvom nevoljko živim, više puta sam svjedočio potpuno oprečnim stavovima ljudi koji su, primjerice, bez razmišljanja spremni ući u višegodišnji kredit za kupnju automobila ali s gađenjem odbiti mogućnost da učine isto kada je u pitanju njihovo vlastito zdravlje, odnosno podići kredit za liječenje bolesti. Jer zdravlje je, naučili su, besplatno, odnosno cijenu mu nije moguće izraziti. U teoriji ono vrijedi beskonačno, a u praksi – ništa. Takav paradoks moguć je samo u sustavu izvrnutih vrijednosti i poremećenih prioriteta (prema automobilu konkretno, a prema zdravlju pjesnički), a sastavni je dio lekcija iz javnog-morala kojeg država usađuje u glave nejači počev od “prvog osnovne”.

No ovdje ću stati i skrenuti na jedan opipljiv primjer kojeg sam ulovio na Facebook stranici Institute for Justice. Država se obrušila na stomatologa koji za cijenu nižu od propisane (!) popravlja zube ljudima, i to prije svega siromašnima. Protiv zakona je davati dobro ispod propisane cijene, takvo što se kažnjava pa i sankcionira oduzimanjem dozvole za rad.

https://www.facebook.com/instituteforjustice/videos/10153982477889815/

Ovakvi primjeri su osobito vrijedni isticanja jer, čini mi se, ljudi sve teže uviđaju kako je moguće međusobno si pomagati bez posredstva ili potpune kontrole države, odnosno njenog institucionalnog okvira zaduženog za pomoć, a kojeg još nazivamo “socijalna država”. Taj institucionalni okvir nam se toliko podvukao pod kožu da se svaki primjer, poput primjera ovog stomatologa, predstavlja u najboljem slučaju tek kao slučajnost, bljesak izvrsnosti u ionako izvrsnom sustavu, primjer kojim nije moguće niti isprovocirati razmatranje toga da je voluntarizam zapravo rješenje problema koje nalazimo unutar postojeće institucionalizirane socijalne države. Smatra se kako ti problemi proizlaze uvijek i jedino zbog neodgovornosti pojedinaca unutar sustava, a ne zbog nevaljalosti samog sustava koji je u naravi politički sustav odnosno jedan njegov fragment putem kojega pojedinci u konačnici ostvaruju vlast. Voluntarizam, altruizam, filantropija, empatija, pojmovi su koje vlast ne podnosi jer je isključuju, a takve stvari podvlači pod okrilje zabrane i kazne.

Jedna od metoda borbe vlasti protiv navedenih visokomoralnih vrijednosti u čovjeka jest regulacija. U okviru socijalne države postoji i regulacija cijena. Ona služi tome da se nahrani neracionalni javni servis, uz otežan ulazak u igru novim igračima oteža ili u potpunosti onemogući konkurencija boljih i jeftinijih, a ljude (korisnike) demotivira da potraže pomoć drugdje tako što ih se zakonima i represijom prisili da takav sustav financiraju. Samim time što su prisiljeni plaćati ga ljudi dolaze do posve racionalnog zaključka – “kada ga već moram platiti onda ću ga i koristiti”, međutim ne uviđaju gorku istinu; kako za visoku cijenu koju moraju platiti ne dobivaju niti dio onoga što očekuju dobiti. Ne uviđaju to iz razloga što ne postoji orijentir prema kojemu bi se mogli ravnati, barem jedan paralelni, kompetitivni sustav koji će se boriti za njihovu naklonost cijenom i kvalitetom, ili jednostavnije rečeno – ne postoji tržište. Za neracionalnost postojećih javnih servisa, integralnih dijelova socijalne države, kako se općenito smatra nisu krivi pojedinci koji njima upravljaju već činjenica da su oni organizirani kao monopol bez konkurencije, a monopol je politički instrument.

I Hrvatska ima svoju regulaciju kojom se vlast na jednak način bori protiv pojedinaca koji ljudima oko sebe žele pružiti neko dobro ispod “propisane cijene”. Potpuno istovjetno američkom slučaju i Hrvatska ima propisane najniže cijene stomatoloških, dentalnih i svih drugih zdravstvenih usluga. Tako niti u nas vlast ne dozvoljava stomatologu da nekome pokrpa zub u pola cijene, ili nedajbože besplatno (jer u tom slučaju vlast ne predstavlja faktor u transakciji, ili nema na što udariti porez ako transakcija ne košta ništa!). On naravno može pokušati pružiti svoju uslugu ispod cijene ali u tom slučaju riskira da ga “zakon” kazni, komora mu oduzme dozvolu za rad, medijski ga se prezentira kao zločinca, a vlast istovremeno iskoristi priliku za samopromociju, kao dokaz stabilnosti institucija koje ne dopuštaju prljava posla u svojem dvorištu i koje po svemu zaslužuju povjerenje građana od kojih vlast očekuje tek da državi prepuste svoje brige (i udare brigu na veselje). Jer nije mali ulog u igri, tek dva, tri (ili pet?) puta veća cijena koju će za takvu skrb platiti u okviru socijalne države.

Jedna od najvećih zabluda koju ljudi imaju spram socijalne države jest da će kroz nju i njene institucije, kojima po prirodi stvari upravlja politika, vlast i birokracija, spoznati i zadovoljiti potrebe poput zdravlja, socijalne sigurnosti, obrazovanja i ostaloga za što bismo mogli sa sigurnošću reći da je većini uistinu bitno. Upravo prepuštanjem tih pitanja u ruke dotičnih, njihovom institucionalizacijom, proizveden je najgori od svih mogućih monopola. Time smo svemu što smatramo bitnim za sebe, što smatramo civilizacijskim pitanjem, zapravo pljunuli u lice, a u konačnici i sami sebi.

Socijalna država je paravan iza kojega vlast juri za poreznim profitom, osigurač dugoročne rentijerske pozicije vladajućih, poluga moći, sredstvo pritisaka i ucjena, tamnica ljudskih vrlina, solidarnosti i morala, put u agoniju i propast.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Stvarni problemi iza demografskog pitanja

Oznake

demografija, Država, mortalitet, natalitet, reforme, socijalna država, vladavina prava

Svako toliko na dnevni red dođu demografske teme. Danas je izašlo godišnje priopćenje DZS-a o migraciji stanovništva RH za 2013., u kojem je očit negativni saldo migracije s inozemstvom (-4884 stanovnika), a značajno je i raseljavanje unutar granica, u pravilu iz ruralnih u urbana područja. Genaralno, ljudi idu trbuhom za kruhom pa ako u ovom kontekstu inzistiramo na kakvom problemu onda bi njega trebalo adresirati na konto lokalnih samouprava koje očito ne znaju kako zadržati stanovništvo. Sijanjem proračunskih para to očito više ne ide, jer ih ima sve manje, a podizanjem sloboda građana, pri čemu prvenstveno mislim na manje poreze i prireze kao i rezanje birokratskih procedura, očito nije birokratski oportuno.

Eurostat prije par dana objavljuje izvješće o populaciji EU28 u kojem se i ove godine može potvrditi negativan prirast populacije Hrvata. O toj činjenici, s kojom smo suočeni dugi niz godina, jučer piše i TPortal u poprilično dramatičnom tonu no mediji općenito propuštaju argumentirati tu dramatiku. Stoga vrijedi jednom zauvijek objasniti zašto je demografsko pitanje na ovim prostorima toliko problematično i zašto bi stručnjaci rado “uvozili ljude” u Hrvatsku.

Odgovor je jednostavan – zbog socijalne države u poodmaklom stadiju. Pri tome se mogu komotno zadržati na tek dvije funkcije koje su institucionalizirane u okviru socijalne države: Zdravstveni te mirovinski sustav. Oba sustava financiraju se iz državnog proračuna i u masi proračunskog novca čine gotovo 60 milijardi kuna. Taj iznos predstavlja gotovo 50% ukupnog proračuna države. Istovremeno oni se promoviraju kao besplatni i solidarni no kada demografski stručnjaci zavrište kulise se ruše. Kroz alarmantnu demografsku situaciju manifestiraju se razmjeri, te slabost i nedostaci socijalne države.

Za razumijevanje problema stavljam naglasak na naš mirovinski sustav tj. sustav međugeneracijske solidarnosti. Građane se sustavnom indoktrinacijom uvjerilo (i uvjerava) kako je tijekom života potpuno normalno, štoviše očekuje se, od vlastitog produktivnog rada podmirivati troškove mirovina drugima uz istovremeno očekivanje da će istu stvar za nas jednom, u dane naše starosti, činiti neki još nerođeni ljudi, naša djeca. Stoga nastaje problem kada se ta djeca odjednom prestaju rađati u onom broju koji bi zadovoljio naše apetite. Apetite koji rastu iz dekade u dekadu zajedno sa idejom socijalne države koja pod svoje skute teži smjestiti sve veći broj građana i dati im sve veća prava za, logično, sve veću cijenu koju će platiti > generacije koje, paradoksalno, se ne rađaju niti će se roditi. Ovdje dolazimo do drugog paradoksa, onog obiteljske naravi, naime u okviru socijalne države obitelji su prestale funkcionirati na način na koji su funkcionirale do njenog uzleta. Više ne postoji potreba za rađanjem tolikog broja djece jer država preuzima dio socijalne funkcije obitelji. Djecu prestaje biti briga za vlastite roditelje jer tu su institucije države koje su odavno prešle razumnu mjeru pružanja socijalnih usluga, što zbog ideoloških razloga, a što zbog konformiteta kojeg je omogućio općeniti gospodarski uzlet tijekom prošlog stoljeća. Ovdje vidimo i kako je socijalna država nepotrebno preotela ulogu djece u dohranjivanju i skrbi o starijima, prvenstveno vlastitim roditeljima, kako bi u tom procesu proizvela tek nedostatak empatije i solidarnosti između skupina građana na suprotnim stranama vremenske crte.

U zadnje vrijeme se javlja strah od uvoza liječnika iz zemalja trećeg svijeta i to uslijed činjenice kako se hrvatski liječnici sve češće odlučuju svoje karijere nastaviti (ili započeti) izvan granica Hrvatske. Usput rečeno, školovanje je također jedna od funkcija socijalne države, često vrlo skupa (iako u propagandi besplatna) pa tako za liječnika specijalista porezni obveznici izdvoje i do 1.000.000 kuna… da bi ovaj s diplomom jednostavno otišao preko granice i bio na dispoziciji nekome drugome. Ono čega bismo se zapravo trebali bojati nije striktno vezano uz “treći svijet” već uz dolazak nekompetentnih kadrova koji u pronalaženju posla nisu uspjeli preskočiti Hrvatsku. Tako bi Hrvatska mogla postati deponij za trećerazredni kadar, i to zahvaljujući ideji o (tobože) kontroliranoj imigraciji.

Ipak, smatram da je Hrvatska danas toliko neatraktivna za ovakve ideje da praktički straha i nema. Jedino što bi u Hrvatsku moglo privući ljude jest radikalna promjena u temeljima države. Nju treba sazdati na načelima izonomične vladavine prava, s imovinskim pravima građana na prvom mjestu, gdje uloga institucija treba biti minimalna, strogo kontrolirana i kristalno jasna, uz krajnje jednostavan porezni sustav (flat tax, jer tako i građanin s četiri razreda osnovne škole može izračunati što je “dužan” državi, pa biti i kritičan prema njoj, s pravom), dok slobodno tržište mora postati kategorički imperativ. U tom bi slučaju i demografsko pitanje kojim su opterećeni Hrvati postalo sasvim beznačajno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Pad povjerenja u izborni sustav – socijalna država je parazit u utrobi demokracije!

Oznake

demokracija, EU, glasački listić, glasovanje, izbori, parlament, rezultati izbora, socijalna država

Biračko tijelo evidentno ima sve manje motiva glasati na demokratskim izborima. Ova teza primjenjiva je kako na protekle EU izbore tako i na naše parlamentarne izbore, a vjerujem, iako nisam detaljno provjeravao ranije statistike izlaznosti na parlamentarne izbore država članica EU, da je i tamo uočljiv trend sve slabijeg izlaska birača. Na EU izbore izašlo je tek 25,25% Hrvata, pa unatoč tome što je to gotovo 20% više birača nego što ih je izašlo prošle godine (20,84%), govorimo o vrlo niskoj izlaznosti. Međutim vjerujem da takva izlaznost ne proizlazi iz nekakve demokratske nekulture i malograđanštine već prije iz onoga što to biračko tijelo očekuje dobiti za svoj glas, a ne dobije od onih za koje glasa. U biračkom tijelu koje je izašlo na izbore tako preostaje dominantan broj onih koji su pripadnici neke stranke i glasaju za ostvarenje njenih manje ili više radikalnih ciljeva iz čiste partijske stranačke lojalnosti.

Od Hrvatske lošiju izlaznost imale su još samo četiri članice koje su pristupile EU 2004. godine, redom Poljska (22,7%), Slovenija (20,96%), Češka (19,5%), Slovačka (13%), a opći prosjek izlaznosti svih članica EU je relativno niskih 43,09%. Zakonska obveza glasanja nametnuta je građanima Belgije, Luksemburga, Grčke i Cipra. Zanimljivo je kako se usprkos tome tek 44% ciprana odlučilo pokoriti toj obvezi. Bez država u kojima je zakonski obvezujuće glasanje prosječna izlaznost na razini EU pada ispod 39%. Ovo je utoliko važno znati jer Hina izvještava o zaustavljanju trenda pada izlaznosti što nije realno.

Vratimo se na očekivanja – Što biračko tijelo očekuje od vlasti? Jednostavno rečeno – očekuje previše! Demokracija je zastranila u konceptu socijalne države, a od vlasti koja pak zasjedne na tron takve države se očekuje planski, politički pristup u rješavanju izvjesnog broja pitanja kojih se (otkako je socijalne države) namnožio popriličan broj. Poanta je u tome da je demokratski proces s vremenom pretvoren u formalizam namještanja vlasti s očekivanjem da ova zadovolji što veći broj socijalnih zahtjeva te usput definira još poneku politiku s ciljem podizanja socijalnog standarda. Kako broj tih pitanja raste tako učinkovitost (izvršne) vlasti pada te se posljedično pojavljuje sve veći broj neželjenih posljedica. Posljedica koje proizlaze iz krivog djelovanja (krive politike) ili nedjelovanja uopće. Građani, koji bi probleme bili sposobni rješiti sami, postaju inertni (pasivni promatrači vlastitih problema), ne traže ili odgađaju rješavati ih > jer očekuju rješenje od demokratski izabrane vlasti.

Nesposobnost vlasti da rješava sve veći broj zadataka, ili bolje rečeno radi se o praktičnoj nemogućnosti ili nedostatku resursa koji bi vlasti bili potrebni da kalkulirajući politikama proizvede korist (opće dobro?), u konačnici je “nagrađena” rezigniranošću biračkog tijela koje sve ćešće odlučuje ne izići na birališta. Birači unaprijed znaju da će svaka nova vlast biti jednako neuspješna u tome što obećava (zapravo nastavlja nositi štafetnu palicu prethodne vlasti).

Suočavamo se s paradoksom očekivanja. Iako je jasno da vlast neće ispuniti svoja (dominantno socijalna) obećanja građani i dalje nose teret nade da će netko (možda opet nekim čudom vlast) njihova očekivanja ispuniti. Na nova radna mjesta, visoke plaće i standard, kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, stabilne i visoke (a nadasve zaslužene) mirovine, socijalnu zaštitu ugroženih skupina ili jednostavnije rečeno >na prosperitet društva< građani i dalje gledaju kao na uzvišene zadatke koji kao takvi pripadaju isključivo i jedino politici. Ove stvari u očima birača tek su obični politički objekti. Iako se drže od iznimnog značaja za “svakog civiliziranog čovjeka” on, čovjek, odnosno birač u ovom slučaju, ipak ih nerazumno prepušta pod monopol i manipulaciju šaćici odabranih političara, u pravilu demagoga, i (stranački podobnih) birokrata.

Svi problemi koji proizlaze iz vladinih manipulacija nad tim objektima ponovno, paradoksalno, nikada neće biti prepoznati kao problemi proizašli iz pogrešnog pristupa njihovom rješavanju, političkog pristupa, već će biti prepoznati kao problem krive politike. Po tom ključu mijenja se vlast, a vlast dobiva ona politička opcija koja je najsvjesnija socijalnih potreba biračkog tijela i koje očekuje od vlasti da ih zadovolji.

Demokracija, odnosno demokratski izborni proces kakav poznajemo, odlazi u ekstrem u trenutku kada se biračko tijelo dovoljno puta opeče, postane rezignirano, pa ne izlazi na izbore, a o novim društvenim ciljevima, oko kojih se realno i vrti kompletna priča (i dalje socijalne naravi), nastave odlučivati sve malobrojnije i sve ekstremnije skupine građana. U ovim trenucima jača etatizam, a gubi sloboda. Ove tendencije izvrsno je opisao Hayek u svojem kultnom djelu Put u ropstvo. Međutim problem nije riješiv zakonski obvezujućim glasanjem, jer ako znamo da je ono anonimno tada bi baš svaki rezignirani birač mogao ubaciti u glasačku kutiju neispunjen ili išaran listić i rezultat bi u konačnici bio podjednak, pa taman i da se svatko ipak odluči odabrati neku od ponuđenih opcija (može se upogoniti i tzv. “voting machine”) problem ostaje jer se on u osnovi nalazi u prenabujaloj državi i nerealnim očekivanjima. Svaka vlast u postojećem okviru bit će jednako nesposobna pa ni izlaznost od 100% ne bi bila ikakav dokaz kulture demokracije već prije odraz tiranije.

Vratit ću se još malo na statističke pokazatelje pada izlaznosti tijekom godina kako bih dodatno dočarao te razmjere. Slijedeći grafikon pokazuje postotnu razliku u izlaznosti aktualnih EU izbora i izlaznosti tijekom prvih izbora na koje su (u nekim slučajevima i prije 35 godina) izlazili glasači pojedinih zemalja članica EU, počevši od EU sedmorke do današnjih EU28.

Na prvi pogled uočljivo je kako je pad izlaznosti tijekom godina prisutan u većini zemalja članica EU. Uzmemo li u obzir i duljinu članstva evidentno je kako biračko tijelo mlađih članica EU (izuzev Danske i VB, koja je u ovom slučaju glasovala u većem broju kako bi pokazala svoj rastući euroskepticizam) pokazuje veće povjerenje u EU od starijih članica. Nije li jedna od osnovnih životnih lekcija slušati starije? Svakako jest, no većina vjerujem ipak uči na vlastitim greškama. Tako će s godinama, ako je za vjerovati ovim podacima, polako prelaziti u društvo iskusnijih glasača te izlaziti na izbore sve manje. Naučit će poput starijih da sa onime u što se današnja EU pretvorila nešto ne štima te kako su demokracija i izborni proces zastranili. Oni su postali sluge današnje socijalističke* mašinerije.

Jedini spas za demokraciju u ovom trenutku jest vraćanje demokracije njenim osnovama. Jedan tvrdi reset, zakonska defragmentacija odnosno temeljna pravna reforma države. Demokracija nikako ne bi smjela služiti kao frontend za kupovanje socijalnih privilegija putem državnog aparata, bez obzira radi li se o jamstvima na račun državnog proračuna ili izravnom adresiranju troška i odgovornosti na skupine građana koje se smatra imajućima. To je apsurdno i pogibeljno za društvo.

Međutim kako god ja gledao na ovaj problem nema sumnje kako ćemo u godinama koje dolaze svjedočiti daljnoj poreznoj, pravnoj i administrativnoj presiji nad građanima, osobito mi koji živimo i radimo u Hrvatskoj, te nastavku zatiranja njihovih prava i sloboda (ne mislim na umišljene privilegije proizašle iz koncepta socijalne države niti na slobodu od odgovornosti za vlastiti život). Pretpostavljam da će EU formalno jačati jer prostora za to ima. Budžet EU je skromnih 1,5% ukupne vrijednosti EU ekonomije stoga će prosvjećena EU birokracija, logično svojoj poziciji i uzvišenim ciljevima koje svakodnevno nadograđuje novima, težiti ka preuzimanju sve veće uloge nad fiskalno neodgovornim članicama. Težit će se daljnjoj centralizaciji, monetarnom i bankarskom ujedinjenju, pojačanom reguliranju i planiranju sve većeg broja pitanja – iz jedne točke.

O ovoj temi je u subotu pitao i Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar) pa preporučam i njegov odličan tekst.

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* socijalizam, lijevi ili desni, samo su dvije strane iste medalje pa neka se ortodoksni ljevičari ne nađu posebno prozvanima jer su u suštini jednaki svojim političkim oponentima te se navedeno odnosi u istoj mjeri i na njih.

 

O nakaradnoj teoriji duga prema državi

Oznake

blagostanje, Index, Linić, porez, porezna evazija, porezni dug, socijala, socijalna država

Kada se gospodarski kriminal, a to je u pravilu onaj kojeg se (nakon što se zbroji dva i dva) u konačnici poveže sa političarima i njihovim kumovima, počne razotkrivati kroz poreznu evaziju tada ideje klasičnog liberalizma nailaze na značajan otpor ili barem bivaju zaglušene od gomile propovjednika jake države. Ne pravnog egalitarizma, već ad-hoc državne intervencije na koju se čeka hrabrog i poštenog izvršitelja (indirektno očekivanje).

U friškoj vijesti s Indexa možemo vidjeti jedan od takvih slučajeva. Međutim Index koji razotkriva ovu spletku, gdje možete vidjeti čemu zapravo služi država, vlast, zakoni, fondovi, institucije, predstečajne nagodbe, pa i sam državni proračun, u osnovu problema stavlja nešto sasvim drugo – porezni dug. Sve ostalo je sporedno. Sve što su nevaljalci iz priče činili činili su kako bi u konačnici izbjegli platiti danak državi. Uzeli su puno, a nisu vratili ništa. Da su porez uredno platili vjerojatno bi Index bolila patka za dugovanja tih tvrtki prema nekim drugim, privatnim vjerovnicima. Jer smisao života u 21. stoljeću jest plaćati golemi danak (socijalnoj) državi.

U osnovi shvaćanja ovakve pravednosti nalazimo državu kao ekskluzivnog vlasnika svog novca koji cirkulira u rukama građana. To je inače vrlo zastarjelo i primitivno shvaćanje stvari koje nikako da izumre s lica Zemlje ali eto, fura se i dalje i dapače promovira na sve strane. Index tako konstatira da Linić nekome (uopće me ne zanima kome) oprašta 27 milijuna državnih kuna. Dakle sve što vi osobno svojim rukama stvorite smatra se a priori vlasništvom države pa onda ona, dobra kakva je, vama vraća većinu toga natrag odnosno daje vam sve, a računa na vaše poštenje da joj platite fair share u obliku poreza. U obrnutom slučaju, dakle ako kažemo da je novac koji vi stvorite svojim radom zapravo vaša imovina, država bi očito ispala tek podmukli tat. Što zapravo i jest.

Porez je realno dio vaše privatne imovine koju vam država otima. Porezni dug je vaša imovina koju vam država nije uspjela oteti, ali hoće, a s trenutkom dospijeća duga polaže i pravo da vam uzme još imovine kroz zakonski propisanu zateznu kamatu. Predujam poreza je obveza da državi predate dio imovine KOJU JOŠ NITI NE POSJEDUJETE. Kada o predujmu govorimo pitanje je hoćete li je ikad posjedovati – ali nema veze, državi ste dužni!

Sa imovinom koju vam otme država potom časti gomilu glasača (socijalnih narkomana) i svojih poduzetnika pajdaša (u ovom slučaju kroz Fond za razvoj i zapošljavanje, poticaje itd.), a vama poreznom obvezniku smanjuje vrijednost protuusluga koje očekujete dobiti od socijalne države. U tome leži snaga ucjene.

Naime oni koji izbjegavaju plaćati porez mogu se lako dočepati gomile “besplatnih” usluga iz kataloga socijalne države (poput zdravstva) i tako se šlepati račun poštenih poreznih obveznika. Međutim time, između ostalog, razina usluge, koju sami kao pošteni porezni obveznik očekujete dobiti, opada i vi postajete gnjevni na te ljude, a neplaćanje poreza vidite kao nemoralnu stvar. Tako postajete oruđe države u borbi protiv poreznih neplatiša i zagovaratelj socijalne države, odnosno zatočenik ideje da se stvari koje bismo i mogli nazvati “od zajedničkog interesa” nužno moraju realizirati posredstvom državnog proračuna i državnih monopola.

Zamislite, kada ne biste financirali socijalnu državu (državni proračun), koji je očito paravan za političko-kumovsko-neradničke makinacije, tada biste imali dovoljno novca da platite (i dobijete) sve ono što doista i smatrate važnim za svoju dobrobit. Za bagru koja vas sada iskorištava ne bi vas trebalo biti nimalo briga. One uistinu potrebite sami ćete lako prepoznati i pomoći u skladu s mogućnostima.

Tko u konačnici smatra da je plaćanje poreza pitanje solidarnosti, poštenja, domoljublja ili čak čin čiste pravednosti sasvim sigurno je kršteni imbecil, a kako sve više ljudi bježi iz Hrvatske čini mi se da je broj takvih u porastu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

 

O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Demografska politika i akademski fašizam u službi socijalne države

Oznake

demografska politika, država blagostanja, Konkurencija, mirovinsko, Mrsić, obrazovanje, politika, socijalizam, socijalna država, socijalno, vlada, Wertheimer, zdravstveno

Upozoravaju stručnjaci (Kusić, Mrsić, Wertheimer – Baletić):

Hrvatsko stanovništvo sve više stari dok je mladih sve manje, stoga je bitno poraditi na populacijskoj politici koju Vlade odgađaju jer su mjere dugoročne i nepopularne

Racionalizira Kapitalac:

Prirodna depopulacija je problematična isključivo u slučaju kada država provodi snažne socijalne programe koji se financiraju novcem poreznih obveznika. U socijalne programe nužno svrstavam zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav jer su oni po prirodi stvari oblici usluga, standarda i osiguranja koje je birokracija preuzela pod vlastitu skrb uvjeravajući građane da će to biti dovoljno kako se o istim pitanjima ne bi morali brinuti sami tj. rješenja tražiti tržišnim putem.

Ukoliko se doista ne želite brinuti o tim za vas suštinski bitnim pitanjima tada je doista država tj. birokratski monopol nad njima jedino rješenje. Ono na što ne računate jest kako će birokracija iskoristiti vaše povjerenje i neracionalno potrošiti vaš novac. Dugogodišnje prepuštanje brige o tim pitanjima birokratskom monopolu dovelo je do sve slabijih rezultata u obrazovanju (koje postaje sve skuplje), o sve lošijoj brizi za zdravlje (sve dulje čekanje na preglede unutar sustava koji postaje sve skuplji – dug preko 5 milijardi, participacije se povećavaju), a mirovinski fond je pokraden pa birokracija traži spas u obvezivanju narednih generacija da podmiruju obveze prema umirovljenicima (međugeneracijska solidarnost, pomicanje dobne granice odlaska u mirovinu…).

Akademski prilog ovom problemu sažet je u sugestiji gđe. Wertheimer – Baletić:

Hrvatska bi morala voditi računa o tome kakva joj je dob stanovništva i odrediti cilj kako će ispraviti neravnotežu. To znači nastojati podizati broj mladih i usporiti starenje, te povećati priljev u radnu snagu koja će plaćati doprinose

Akademska sugestija je dakle nastavak ovisnosti građana o socijalnoj državi i podređivanje ciljevima i rješenjima koje u tom pogledu donosi vlast. Bojim se i pomisliti koje metode za podizanje broja mladih bi mogle biti uvedene i da pri tome budu učinkovite. Totalitarne bi bile kako god da okrenemo.

Ministar Mrsić okreće se imigracijskoj strategiji:

Moramo početi razmišljati i o migracijskoj politici – morat će biti sustavna, ovo društvo se mora pripremiti da će doći radna snaga iz drugih zemalja

Osnovni problem s kojim će se ministar suočiti jest kako natjerati strance da rade za hrvatske socijalne ovisnike, a da pri tome sami ne postanu socijalni ovisnici. Naime ne možete istovremeno imati socijalnu državu blagostanja i otvorene granice (Milton Friedman). Programi socijalnog blagostanja su primamljivi i privući će veći broj ljudi nego programi koji potiču rad i zahvaljujući kojima bi radnici o kojima govorimo ostvarili usporedivu korist.

Dakle ministar mora računati ili na surovu eksploataciju strane radne snage (ukoliko bi se tko odvažio doći raditi za tuđi račun) ili na okretanje ekonomskih trendova u suprotnom smjeru. No kada bi se ovo zadnje i desilo tada ne bi trebao računati na pomoć imigranata u održanju socijalne države blagostanja. Dakle radi se o želji da se privilegije hrvatskih građana nastave financirati eksploatacijom nekih drugih ljudi. Naravno teško da će se za rad u Hrvatskoj kandidirati milijun blesavih imigranata koji to ne shvaćaju i koliko ih je u ovom trenutku potrebno kako bi se mogle nastaviti isplaćivati tek postojeće mirovine umirovljenicima. A gdje je tek propalo zdravstvo i propadajuće školstvo?

Predsjednik HAZU, akademik Kušić zaključuje:

Prije 60 godina, rekao je Kusić, bilo je 27 posto djece mlađe od 15 godina, a sedam posto starijih od 65, dok je sada 15 posto djece mlađe od 15 godina a 17 posto starijih od 65 godina.
Imamo inverzivnu piramidu, a računa se da će do 2030. godine svaki četvrti čovjek u Hrvatskoj biti stariji od 65 godina, dodao je.

To su doista činjenice. Naravno, nitko prije 60 godina, kada je započeta izgradnja socijalne države blagostanja i koja je do danas ekspandirala do neslućenih proporcija, nije računao na okretanje trendova. Ono što imamo za posljedicu nije inverzna piramida, jer problem nije u promjeni demografske strukture tj. u depopulaciji, već raspad piramidalnog sustava socijalnih privilegija (ponzi shema) čija održivost ovisi o pozitivnim demografskim promjenama.

Zanimljiva izjava Nizozemskog kralja koji svoje sugrađane upozorava na neodrživost danih socijalnih privilegija i nužno okretanje u smjeru povećanja individualne odgovornosti (vraćanje slobode odlučivanja građanima u ruke). Doduše daleko su nizozemci još od slobode s obzirom da su svoje privilegije kupovali zaduživanjem države do više od 75% BDP-a (što je čak i gore od hrvatske situacije) no njihova Vlada jasno artikulira problem i razmišlja o budućim generacijama:

Intervention is needed to avoid leaving future generations with a large bill

Intervencije o kojima govori nizozemska vlada odnose se upravo na rezanje mnogobrojnih privilegija danih građanima kako bi se povratilo njihovo odgovorno i racionalno ponašanje o vlastitim pitanjima i time oslobodilo buduće generacije nizozemaca od krimena proših generacija (rastrošnost, dug). Kada ste čuli naše političare da govore na isti način? Nikada. Oni, koliko vidimo, ne odustaju od socijalizma i lakovjerno se nadaju kako će totalitarnim populacijskim mjerama ili uvozom radne snage nastaviti povećavati bazu i odgoditi neizbježnu propast socijalne države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Umirovljenici u socijalnoj ofenzivi

Oznake

mirovine, mirovinsko, radni staž, reforma, sindikat, socijalna država, SUH, umirovljenici, vlada

Sindikat umirovljenika Hrvatske od Vlade traži povećanje socijalnih privilegija. Moji komentari, namijenjeni njima, su ispod svake pojedine točke zahtjeva:

1. Prestanak krpanja mirovinskog sustava te analizu, komparacije, viziju, računice i simulaciju temeljem kojih će se sustav konačno zakrpati
   – sve dosadašnje reforme mirovinskog sustava temelje se na analizama, komparacijama, vizijama i simulacijama. Reforme su polučile neočekivane rezultate i mirovinski sustav se mic po mic našao pred kolapsom, sa brojem zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika manjim od jedan – ili jednostavnije rečeno potrebna su čak dva radnika da isplate jednu mirovinu. Bojim se da će i sve daljnje reforme koje poduzme socijalno zatupljena vlast dovesti do još poražavajućih rezultata, a takvi bi bili i da se povedu “pravim potezima” koje sada predlažu umirovljenici, što ćemo vidjeti kroz točke u nastavku.
2. Povećanje stope mirovinskog doprinosa za prvi stup tj. međugeneracijsku solidarnost
   – Naravno, mirovine su nedostatne i logično je da tražite više novca u blagajnu iz koje vam se isplaćuju, kako bi u jednoj od narednih točaka mogli tražiti paušalne povišice. Teška su vremena, no sindikalizirane umirovljenike to ne zanima. Treba samo naći nekoga da podmiri taj trošak. Gdje je ono nestao novac kojeg ste uplaćivali u mirovinski fond, za vlastitu starost, tijekom vlastitog radnog vijeka? Ah da, ulupan je u infrastrukturu jedne jednako socijalne države iz prošlosti čiju socijalnu logiku smo naslijedili i u samostalnoj Hrvatskoj. Dakle svoj novac ste dali prethodnoj vlasti, uspostavili sustav financiranja mirovina od tekućeg rada mlađih generacija i sada uživate privilegiju da vas se dvaput financira za istu stvar.
3. Ravnopravnu podjelu troška mirovinskog i zdravstvenog doprinosa između poslodavca i zaposlenog
   – Kompletan trošak mirovinskog i zdravstvenog doprinosa snosi poslodavac. Mirovinsko se naplaćuje od bruto plaće (15% za međugeneracijski fond, a samo 5% za mirovine onih koji vas sada svojim radom financiraju), zdravstveno se računa povrh bruto plaće i čini dio troška do bruto2. Neto ostaje radniku na ruke. Umirovljenici možda ne shvaćaju svu dubinu besmislenosti ovog zahtjeva jer ako poslodavac plaća 100% troška, a radnik 0%, što bi onda značilo ravnomjerno rasporediti isti? Misliti ofrlje na dobrobit radnika koji radi za vaše mirovine u ovom slučaju ispada beskrupulozno. Potpuno je svejedno u kojem dijelu razrade se iznos ustegne jer ga u svakom slučaju u cijelosti snosi poslodavac.
4. Utvrđivanje najniže osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Novca u fondu je već odavno premalo, a ovime predlažete da dio radnika s najnižim primanjima prestane uplaćivati mirovinsko. Divota. Jednoga dana to ih neće sprječiti da traže pravo na mirovinu koju im je uplaćivao netko drugi, baš kao što to sada radite vi.
5. Ukidanje najviše osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Žao mi je što ću vas razočarati ali ne postoji najviša osnovica. Ne morate strahovati da postoji netko tko zarađuje suludo visoku plaću, a da mu se s iste po solidarnom principu ne usteže vama namijenjenih 15%. Dakle što više ljudi s višim plaćama to je za vas trenutno bolje.
6. Postroženje sustava naplate mirovinskih doprinosa
   – Tako je, ne treba prepustiti slučaju da već odavno propali sustav propadne do kraja, da vam se mirovine snize na racionalnoj osnovi i da se postojeće radnike oslobodi obveze da dvije trećine svojeg rada poklanjaju vama, a za vlastitu mirovinu odvajaju tek trećinu. To bi bilo ravno katastrofi. Socijalizam bi izgubio smisao.
7. Razdvajanje mirovina prema općim propisima od onih prema posebnim propisima
   – Konkurencija je opasna stvar kada se hranite iz iste kopanje. U tom smislu shvaćam da je strašno gledati kako mirovinu iz iste blagajne primate vi, sa punim radnim stažem, i neki invalid rada sa tek dijelom staža.
8. Zadržavanje postojeće dobi za ulazak u mirovinu sve dok se prosječna dob Hrvata ne uskladi s europskim prosjekom, a i tada uz prijelazni period od 20 godina
   – a isto će se desiti možda nikad, a time i bolje za vas. A i ako se desi neka se to kuha još 20 godina. Pa što prijelazni period ne bi bio 100 godina, za svaki slučaj? Što kažu vaše analize u tom smislu? Ništa, jer ih nemate, a da ih i imate bile bi ravne značaju bacanja graha na procjenu vjerojatnosti.
9. Uvođenje redistributivnih elemenata zbog možebitne isprekidanosti radnog staža i neizvjesnosti rada
   – Odlično, pretpostavljam da se ovdje radi o još jednom obliku paušalne naknade za emotivne rizike koje proživljavate tijekom radnog vijeka. Istu će platiti također netko drugi.
10. Uvođenje socijalne naknade za sve starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu
    – Još jedan trošak za čije podmirivanje treba pronaći budalu. Kandidati, javite se na mail SUH-a, sigurno će vas s radošću dočekati.
11. Da godine staža budu samostalni uvjeti za ulazak u mirovinu (muški 40, a žene 35 godina radnog staža)
    – Ovaj zahtjev je kontradiktoran točki 8. Dakle ako je staž samostalan uvjet što onda znače peripetije s usklađivanjem prosjeka godina i prijelaznim periodima? Ništa. Kao ni ova točka. Svaki građanin trebao bi sam odlučivati kako o tome gdje će ulagati za svoju starost tako i sam odlučivati kada će se umiroviti. Neki će sakupiti dovoljno za lagodan ostatak života već nakon par godina rada, dok će neki raditi i do poodmakle dobi, sve ovisi o tome kojim poslom se bave i kakvu korist od istog ima društvo. Jer, ne zaboravimo, društvo je to koje nas nagrađuje novcem za posao koji obavljamo za njegovo dobro – Barem bi tako trebalo biti.
12. Da se zakonski zapriječi pad mirovina ispod dopuštenog minimuma zajamčenog Konvencijom Međunarodne organizacije rada
    – Zašto vas neki tamo minimumi zadovoljavaju? Jednako logično bilo bi i da zatražite najnižu mirovinu od karikiram 1000 EUR. Jednako tako sustav vam ne može nastaviti isplaćivati ni postojeće mirovine, jer nema dovoljno onih koji rade, tako da ni ovih 1000 EUR ne bi bilo posebno drugačiji ili veći problem kada govorimo o suludim očekivanjima.
13. Da se uvede varijabilna formula usklađivanja mirovina prema općim propisima i to s rastom plaća, a u slučaju da tog rasta nema, onda s troškovima života
    – Genijalna ideja – ako plaće radnika rastu onda vrijedi vezati i mirovine uz njih, a ako padaju onda okrenimo ploču naopako pa s rastom troškova života mirovine povećajmo. Upravo u ovom trenutku ploča je okrenuta naopako. Od kuda novac za povećanje mirovina ako radnicima padaju plaće? Prijedlog je stoga jednak ovome – sa padom plaća radnika mirovine rastu eksponencijalno. Pitanje je bi li vam i taj rast bio dovoljan.
14. Povećanje aktualne vrijednosti mirovine za 20 posto
    – Ma dajte, što ste sitničavi? Zatražite odmah povećanje za 100% pa nećemo više imati 2 radnika koji se znoje za jednu mirovnu, već 4 radnika. Samo, gdje su svi ti radnici? Da ih država uveze iz neke zemlje trećeg svijeta?
15. Uvođenje jedinstvene kategorije minimalne mirovine koja će biti ispod granice siromaštva
    – “Granica siromaštva” primjerice jedne Norveške. Ili može i rumunjska granica siromaštva?
16. Smanjenje izdvajanja za drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje s pet na tri posto u 2014.
    – Tih 5% su buduće mirovine radnika na koje sada šaljete vlast da ih ugnjetava za vašu sebičnu korist. Oni izdvajaju za vlastitu starost u drugi stup tri puta manje sredstava nego što izdvajaju za vaše tekuće mirovine (jer ste, podsjetimo se još jednom, svoje prodali za infrastrukturu bivše države pa sada ovisite o mladima i parazitirate). Tražite da ta mizerna izdvajanja još i smanje i da omjer ide u vašu korist umjsto tri puta čak pet puta? Fenomenalno.
17. Da se korisnicima drugog stupa omogući prijelaz u prvi stup ako je to povoljnije
    – 5% je očito manje od 15% pa je logično da je povoljnije. No drugi stup je jedino što onemogućuje vama da pojedete buduće mirovine sadašnjih radnika koje biste voljeli utopiti u prvi stup u tu svrhu. Tako nešto suludo ne treba se nikada desiti. Postojeće radnike treba osloboditi obveze da sudjeluju u prvom stupu, tzv. solidarnosti, i da ako to žele dobrovoljno uplaćuju u taj stup, a svoj novac da, kako i zaslužuju, uplaćuju gdje sami žele, a ne gdje vi ili vlast želite. Radi se o njihovoj imovini i njihovoj budućnosti. Znate, istoj onoj budućnosti koju ste vi prokockali vjerujući politici i jakoj državnoj ruci kojoj ste povjerili novac na brigu.
18. Reviziju invalidskih mirovina
    – Zaboravili ste navesti očekivanja od revizije. Što ako revizija pokaže da je sve pravilno? Ili da ima još invalida kojima pripada još mirovina? To je sasvim sigurno suprotno onome što biste vi željeli – manje izdataka za invalide, a više za vas umirovljenima po općim uvjetima.
19. Uvođenje kompenzacijskih instrumenata za žene i muškarce, sukladno europskoj široko rasprostranjenoj praksi
    – Potpuno nejasno što bi ovo bilo. Kompenzacije? Smrdi na još paušalnih prava koje želite nametnuti kao trošak poreznim obveznicima.

Prije nepunih 24 sata reagirao sam na izjavu ministrice Opačić na pitanje solidariziranja mladih sa starima u kojoj kaže kako je solidarnost pitanje mentaliteta i naslijeđa te da se ne može propisati dekretom. Doista, solidarnost se ne može pripisati dekretom ali socijalne države to uporno čine. Hrvatska k tome to čini iznad svake mjere i kroz takvu politiku ljude tjera da postanu proračunati nametljivci i socijalni narkomani umjesto da budu dobrovoljno solidarni.

Protiv socijalnih nametljivaca, među kojima prednjače sindikati, je svojevremeno bila stala jedina visokopozicionirana državna figura koju poznajem kao protivnika parazitizma – pokojna lady Thatcher. Neusporedivo blaži problem socijalne Velike Britanije onog vremena gušio se mučnim sukobima po ulicama britanskih gradova dok se socijalne privilegije tih istih skupina nisu smanjile.

Hrvatski problem je neusporedivo većih razmjera. Većina građana ima bilo manju ili veću korist od proračuna dok manjina građana svojim radom puni taj proračun i posljedično im omogućuje socijalne privilegije. Zamislite razmjere sukoba koji bi nastao u Hrvatskoj da vlast odluči uskratiti socijalna “prava” tom širokom sloju naučenih primatelja. Željni vlasti ne mogu si priuštiti tako nešto stoga će nastavkom propagiranja socijalizma, bilo lijevog ili desnog pola, osigurati pobjedu na narednim i inim parlamentarnim izborima, i za korist povlaštenih skupina povećavati represiju nad malobrojnim produktivnim građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac