Povratak iseljenika na socijalnu pomoć

Oznake

emigracija, iseljenici, Mađarska, naknada, socijalna pomoć

Mađarska Vlada odlučila je financijski potaknuti povratak mladih iseljenika natrag u Mađarsku. Financira im povratnu avionsku kartu te daje poticaj od 2500 HRK mjesečno u periodu od godine dana po povratku. U par mjeseci tu mjeru je prihvatilo 800 mladih raseljenih Mađara.

Ova priča je podijeljena s Hrvatima vjerojatno zbog Adrisove kampanje ‘Razveseli mamu i vrati se doma“. Malo se gađa na emocije Hrvata koji sve češće glasuju nogama.

No ove kampanje se razlikuju. Adrisova je produkt tržišnog načina razmišljanja, a ova druga političkog. Prva je vrijednija od druge. Šteta je što u oku javnosti one vonjaju na isto jer su u biti potpuno različite. Adrisova kampanja je otvorena poslovna ponuda mladim hrvatskim stručnjacima, a iz Hrvatske za sada većinom odlaze takvi, dok je kampanja mađarske vlade poziv neuspjelim emigrantima na povratak gdje ih čeka socijalna pomoć. Na taj način mađarska vlast preuzima brigu za svoje građane iz ruku država u koje su oni emigrirali. Time šteti vlastitim poreznim obveznicima i ekonomiji jer im povećava troškove života i poslovanja, a to je upravo i najjači motiv građana da se odsele.

U izvjesnom roku ova mjera će se pokazati izuzetno štetnom za Mađare jer dodatno potiče produktivne građane na emigraciju (povećava im se trošak), dok one koji nisu kapitalizirali svoj odlazak u inozemstvo potiče na povratak i spas u izdašnoj socijalnoj pomoći (često toliko izdašnoj da građani gube daljnji motiv raditi). Ako im već restriktivnim zakonima mađarska vlada zabranjuje da se zaposle za plaću ekvivalentnu iznosima danih poticaja onda je jedina racionalna politička odluka ostaviti ih da rade u inozemstvu za usporedivi, granični iznos plaće (tako ostaju dio ekonomije i stvaraju neku korist za sve), ili da budu teret njihove socijalne države i poreznih obveznika, jer tako ne postaju teret građanima koji su ostali u Mađarskoj.

Naravno, mađarska vlada je mogla smanjiti vlastitu rastrošnost, proporcionalno i poreze, ukinuti gomilu restriktivnih zakona kojima guši građane i ekonomiju, i tako stvoriti one prave poticaje koji vode do jačanja i dugoročne održivosti ekonomije i posljedično rasta standarda građana.

Ove preporuke se generalno odnose i na Hrvatsku. Ipak, treba naglasiti kako te preporuke nisu odbojne zbog svoje očite povezanosti sa doktrinom klasičnog liberalizma već zbog opće nespremnosti da se prihvati jedna gorka istina – kako su građani demokratski izglasali ekonomski neopravdanu rastrošnost države i navikli se na brojne blagodati koje su, realno, financirane javnim dugom. Protiviti se mjerama štednje znači zagovarati rastrošnost države. To znači protiviti se jedinom logičnom i održivom načinu života koji kaže da se trošiti može onoliko koliko se i stvori. To je osobito važno kada su u pitanju javne financije jer za razliku od neodgovornog pojedinca, koji će sam odgovarati za svoje propuste, neodgovorna vlast može upropastiti cijelu naciju. Dakle gorka istina je da su građani putem politike i demokracije pokušali sami sebi izglasati socijalni mir i blagostanje. I ne odustaju od toga. Međutim zbog ekonomskih zakonitosti tako nešto nažalost nije moguće. Tko na tome ipak inzistira, i tko na biračkom listiću traži kruha preko pogače, osuđen je na socijalnu i ekonomsku propast pod političkim diktatom vlastodržaca. Bila to Grčka, Mađarska ili Hrvatska.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatske svete krave i imovinska prava građana

Oznake

blokada, imovina, Lalovac, nezaposlenost, podstanarstvo, režije, socijalna pomoć, socijalna prava, socijalni slučaj, zaštićeni stanar

Privatno vlasništvo u Hrvatskoj nije na cijeni. Štoviše, ono je javno omraženo. Baš onako kako je omraženo u svakom socijalističkom društvu. Čini mi se da pred hrvatskim zakonima ono crno ispod nokta ima veća prava od građana da posjeduju imovinu i njome raspolažu. To dokazuje i ministar Lalovac najavom novih socijalnih mjera pomoći za desetke tisuća građana.

Od 1. siječnja 2015. država i javne tvrtke će prezaduženim građanima, koje ministar opisuje kao socijalne slučajeve bez imovine i ušteđevine te primatelje socijalne pomoći, opraštati dugove do određenog iznosa. Osim toga najavljuje uvođenje (pravnog) instrumenta koji bi onemogućio izbacivanje tih istih građana iz kuća.

Iz kojih kuća, pitam se, ako govorimo o ljudima koji nemaju imovine kako kaže ministar? Odgovor se otkriva sam – iz tuđih kuća.

Zamislite da imate podstanara u svojem stanu. Uredno ste ga prijavili i plaćate propisane dadžbine državi. U nekom trenutku vaš podstanar postane socijalni slučaj, što znači da zadovoljava kriterije koji su propisani da bi mu država dodijelila taj status. Osim što će dobivati socijalnu pomoć on će trajno dobiti na korištenje i vaš stan (vašu imovinu). Dogovorenu ratu stanarine više vam neće morati platiti, a vi nećete imati pravne osnove da ga izbacite. Osim toga bit ćete i dalje dužni državi plaćati propisane dadžbine ali ne samo to, to je manji dio troška, od tog trena bit ćete dužni plaćati vašem zaštićenom podstanaru i režije. Ako ih ne platite, u želji da parazita istjerate tjeranjem inata, to činite sebi na štetu – ovrha na neplaćene režije provest će se na vašoj imovini jer podstanar, kao što znamo, imovine nema. A zašto bi je i imao kada mu država daje pravo da ima vašu. Onako bi je mogao izgubiti od sebi sličnog, ovako dobiva status svete krave.

Index kaže “dobra vijest”, a ja vam kažem: Ekonomija nam je mortus. Socijalna država će se još neko vrijeme nastojati obraniti institucionaliziranom pljačkom svega što se produktivnom sloju građana može opljačkati. Najbezbolniji put da to izbjegnete, ili minimizirate gubitak, jest da smislite plan evakuacije, što znači da osigurate sebi i svojoj obitelji mjesto pod suncem u okviru granica neke druge države, preporučljivo izvan socijal-talibanske EU (Kanada, Novi Zeland, Švica…), prodate ispod cijene sve što imate ovdje (ili iz milosrđa poklonite nekome iz šireg kruga obitelji, nekome tko se već navukao na socijalni dop) i u pravom trenutku odmaglite.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Stečena prava jednima, a obveze drugima

Oznake

braniteljska mirovina, invalidnina, naknada, pomoć, pravo na mirovinu, pravo na naknadu, pravo na što mi god padne na pamet, socijalna pomoć, socijalna prava, stečena prava

Uz sva stečena prava o kojima se govori, primjerice stečena prava hrvatskih branitelja, postoji jednak broj stečenih obveza o kojima se javno NE govori. Da se odmah na početku razumijemo; u obitelji imam mnogo branitelja, uglavnom dobrovoljaca, srećom svi su se živi vratili s bojišnice na kojoj su uglavnom bili od početka do kraja rata, i prema njima gajim veliki respekt. Niti jedan od njih nije član ikakve udruge, niti je u povlaštenoj mirovini, niti je fingirao PTSP, niti iskoristio povlasticu za stan ili auto, niti je u ikojem drugom obliku pokušao na konto rata, a posredstvom države, ostvariti ikakve privilegije. Niti jedan. Zbog toga je moj respekt prema njima još i veći.

Dakle za svako stečeno pravo nekome je nametnuta obveza. Onaj tko je “stekao pravo” (u načelu privilegiju) sam sebe će uvjeriti kako je obvezu preuzela država, no onaj tko to pravo mora platiti, primjerice porezni obveznik od svoje plaće, uviđa pravu sliku stvari – a ta je da je država u cijeloj priči posrednik u novčanom transferu od jedne osobe prema drugoj, ili od jedne skupine građana prema drugoj. Država kao posrednik, odnosno osiguravatelj opstojnosti tih transfera, uživa zavidnu poziciju jer: 1. raspolaže sredstvima prisile kojima utjeruje novac od jednih 2. uzima dio tog novca za sebe kao naknadu za transfer 3. omogućavanjem sve većeg broja transfera sebe nameće kao figuru bez koje se ne može (normalno) živjeti.

Stečena prava postaju kardinalan problem u trenutku kada ih država podijeli previše. 10 radnika koji su financirali jednog umirovljenog nije bila razina problema vrijedna pažnje niti se itko zamarao očitim pogoršanjem trendova. Međutim do danas taj broj je pao na ispod 1:1 te postaje velik problem prema kojemu se pristupa onako kako se dosad naučilo – ne zamara se očitim. Ali to nije sve. Genaralno, pitanje dijeljenja prava pati od velikog stupnja paralelizma. Što to znači? Ne dijeli se samo jedno pravo nekoj manjini već gomila prava različitim skupinama. Sve ih je više. A osim što ih je sve više postojeća prava šire se na sve veći broj korisnika i sve su izdašnija.

I to nije slučajno. Podjela prava bio je (i ostao) način kako dominantne političke stranke šire svoju stranačku mrežu, dolaze na vlast i ponovno se na nju vraćaju. Stečena prava u najvećem su broju slučajeva nagrada za političku lojalnost, a njihova količina svojevrstan je dokaz kako se u Hrvatskoj gotovo o svemu odlučuje političkim putem unatoč raširenom uvjerenju o nekakvim kapitalističkim, liberalnim ili tržišnim silama pod čijim djelovanjem se kao društvo raspadamo. Dakle stečena prava i politikanstvo osnovni su uzrok društvene dekadencije. A u Hrvatskoj nema odricanja od stečenih prava niti života bez političkog odlučivanja.

Branitelji na Savskoj nisu došli srušiti ministra branitelja već braniti svoja stečena prava. Oni žele smjeniti ministra samo da pokažu svoju moć. Ništa drugo. Paradoksalno, njihova prava u ovom trenutku uopće nisu ugrožena jer o njihovom smanjenju ne priča se ni u kuloarima. Ako shvaćamo odnos između stečenih prava i stečenih obveza ovaj nesuvisli prosvjed odjednom postaje sasvim suvisao. Oni su tamo da pokažu kako su još uvijek tu i kako se s njihovim stečenim pravima nitko neće kockati (čak i kada se ne kocka). To što s druge strane netko mora platiti njihova stečena prava, kažu prosječno 5000 kuna mjesečno za svaku braniteljsku mirovinu ili gotovo 6 milijardi kuna godišnje u ukupnom iznosu, nije ih briga. Strana koja plaća njihova stečena prava nije samo nezastupljena već je otvoreno i besramno eksploatirana. Ovakvi prosvjedi stoga daju legitimitet državi da još jače stisne produktivne građane, daju odobrenje za uvođenje novih poreza (na nekretnine, na štednju, na internet, na bilo što…), daju naredbu da se nad poreznim obveznicima provodi jača represija.

Radi se o ljudima koji su formalno prisiljeni financirati braniteljske, povlaštene, redovne, nasljeđene i ine mirovine, zdravstveni sustav i njegove rastuće dugove pa i školovanje doktora koji s diplomama odlaze preko granice, istovremeno i socijalne naknade u 16 milijuna varijacija, državu, njene projekte i birokraciju, uključujući i javni dug kojim se prikriva stvarna cijena socijalnih transfera kao i golemi iznos danih garancija i poticaja politički podobnim fizičkim i pravnim osobama. Sve je to jedna velika politička, antitržišna predstava u kojoj je glumaca daleko više nego gledatelja, cirkus u kojem u sjeni reflektora uvježbani prevaranti džepare publiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Beskućnik protuekonomist i borba za socijalne privilegije

Oznake

beskućnik, birokracija, Država, HRT, Mile, nezaposlenost, osobna iskaznica, posao, protuekonomija, socijalna pomoć, socijalna skrb, ulične svjetiljke

Pregledavajući naslove članaka na monitor.hr naletio sam na jedan zanimljiv, Birokracija napokon izgubila bitku – beskućnik dobiva osobnu. Naslov mi je bio zanimljiv zbog toga što je njegov prvi dio kontradiktoran drugome. Naime “osobna” je državna, birokratska izmišljotina pa je nelogično da je birokracija išta izgubila njenim izdavanjem nekom čovjeku, jer to joj i jest namjera i cilj.

Pročitavši vijest iza linka otkrivam zanimljivu priču. Borbu jednog čovjeka za socijalne privilegije koje kani ostvariti na račun svojih sugrađana putem države (koja za to služi između ostaloga). Tako je čar njegove pobjede, dobivanja osobne iskaznice, u tome što je ona osnova za priznavanje socijalnih privilegija poput “besplatnog” zdravstva, socijalne pomoći, besplatnog noćenja u prenoćištima ali i prava glasa na izborima. Nema sumnje kako će svoj glas ovaj “beskućnik” podariti onim političkim opcijama koje će u svojim programima nuditi više “besplatnoga”. To besplatno stavljam u navodnike jer se račun za sve socijalne usluge ispostavlja meni, poreznom obvezniku. Njegova privilegija moj je trošak. Ono što je dostupno njemu nije dostupno meni. Iz perspektive tog “beskućnika” navodnike možemo maknuti jer njemu je sve navedeno doista besplatno (ne plaća ništa, dobiva sve).

Međutim stavio sam i “beskućnika” u navodnike. U članku možemo vidjeti kako beskućnik zapravo živi u unajmljenom stanu kojeg plaća prodajom Uličnih svjetiljki (časopis koji mogu prodavati samo beskućnici), bavi se fotografijom, organizira humanitarne izložbe. Odlično. Osim što beskućnik zapravo nije beskućnik vidimo kako je i prilično poduzetan. Borba za socijalne privilegije tek je jedan od njegovih poslovnih poduhvata. Naime sada, kada ima osobnu u rukama, moći će noćiti besplatno u prenoćištima za beskućnike što znači da će trošak najma stana postati njegova dobit, liječit će se na račun poreznih obveznika, primati novčanu naknadu i još štošta. Uzmemo li u obzir da je prihod koji ostvaruje prodajom časopisa neoporeziv, a moguće je da ima i druge izvore prihoda (fotografija i sl.), jasno je kako radi ispod radara, odnosno izlaže se državi tek onoliko koliko mu je potrebno da od nje ima koristi.

Iako je u fokusu haerteovog članka birokratski ping-pong beskućnika Mileta prava priča je zapravo ona o protuekonomiji, a vjerujem kako bi uz manje birokratskih prepreka (poput posjedovanja osobne iskaznice kao uvjeta za dobivanje posla) Mile bio mnogo uspješniji nego što jest, na njegovo osobno zadovoljstvo ali i zadovoljstvo njegovih sugrađana – poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Solidarnost među ljudima je pitanje mentaliteta i naslijeđa

Oznake

Opačić, skandinavski model, socijalna pomoć, solidarnost

Privukla me izjava Milanke Opačić koju sam stavio u naslov ovog teksta. U potpunosti se slažem s tom izjavom, ali na nju gledam iz libertarijanskog kuta, dok se ministrica bavi demagogijom. Dokazuje to u odgovoru na jedno indikativno pitanje novinara portala Zadovoljna.hr za koji je dala duži interview:

Hoće li nam nove društveno – političke prilike olakšati ili otežati da postanemo što solidarnije društvo u kojem zdravi pomažu bolesnima, mladi starijima, a bogatiji siromašnijima?

Solidarnost među ljudima nije nešto što se može propisati dekretom. To je pitanje mentaliteta i naslijeđa, i mogu reći da hrvatski građani nikad nisu bili deficitarni po tom pitanju. Tome u korist govore činjenice; od toga da svaka akcija za pomoć bolesnoj djeci i nemoćnima uspije i odjekne na nacionalnoj razini do toga da je Hrvatska sam svjetski vrh po broju donora organa. I to se neće promijeniti s ulaskom u EU. No propisati se mogu standardi socijalne države.

U ovim teškim gospodarskim vremenima teško je dohvatiti skandinavski ideal socijalne države, no ova Vlada i ministarstvo koje vodim ne odstupa od prakse da zaštiti ekonomski najugroženije skupine društva.

Kontradikcija unutar odgovora na isto pitanje. Dakle doista, solidarnost jest stvar mentaliteta no države u pravilu propisuju standarde solidarnosti tj. standarde socijalne države.

Standardi socijalne države, u hrvatskom primjeru, doveli su do toga da je zdravstvo u kojem zdravi liječe bolesne neučinkovito i s obzirom na astronomske dugove de facto pred kolapsom, da je mirovinski sustav u kojem mladi brinu za stare kolabrirao već odavno jer omjer zaposlenih i umirovljenih je manji od jednog zaposlenog na jednom umirovljenog, dok bogatijih ljudi koji bi mogli pomoći siromašnima na način da ih zaposle u svojim tvrtkama ima sve manje – ili se sve više koncentriraju u manji broj politički povlaštenih igrača na tržištu u kojem nema fluktuacije radne snage.

Ljudi su sposobni solidarizirati se spontano, što dokazuju primjeri na koje upućuje ministrica, no kada bi vlast prestala prisiljavati ih da financijski potpomažu socijalnu državu, koja kao takva ne funkcionira, ostalo bi im više sredstava za dobrovoljnu solidarizaciju i pomoć onima kojima je pomoć doista i potrebna – jer to ljudi najbolje osjete među sobom.

Unatoč tome vlast ne prestaje razmišljati o utopiji zvanoj “skandinavski ideal”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Lajtmotiv

Oznake

EU, EU fondovi, Europska unija, socijalna pomoć

U poštanskom sandučiću danas se našla Vladina brošura “Sve što ste htjeli znati o EU”.
Sve što ste htjeli znati o EU jest da se ničija socijalna prava neće mijenjati i da “nas” u EU čeka brdo novca iz raznoraznih fondova – tim zaključcima kroz brošuru se obratila vlast svim svojim socijalnim narkomanima i unaprijed razrješila sve referendumske dvojbe.

Ulazimo u EU. To mi je sada jasno k’o dan.

Svako dobro,
vaš Kapitalac