Na čiji račun se spašava državni proračun?

Oznake

država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja

Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.

Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:

Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.

35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.

Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.

Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.

Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?

Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Beskućnik protuekonomist i borba za socijalne privilegije

Oznake

beskućnik, birokracija, Država, HRT, Mile, nezaposlenost, osobna iskaznica, posao, protuekonomija, socijalna pomoć, socijalna skrb, ulične svjetiljke

Pregledavajući naslove članaka na monitor.hr naletio sam na jedan zanimljiv, Birokracija napokon izgubila bitku – beskućnik dobiva osobnu. Naslov mi je bio zanimljiv zbog toga što je njegov prvi dio kontradiktoran drugome. Naime “osobna” je državna, birokratska izmišljotina pa je nelogično da je birokracija išta izgubila njenim izdavanjem nekom čovjeku, jer to joj i jest namjera i cilj.

Pročitavši vijest iza linka otkrivam zanimljivu priču. Borbu jednog čovjeka za socijalne privilegije koje kani ostvariti na račun svojih sugrađana putem države (koja za to služi između ostaloga). Tako je čar njegove pobjede, dobivanja osobne iskaznice, u tome što je ona osnova za priznavanje socijalnih privilegija poput “besplatnog” zdravstva, socijalne pomoći, besplatnog noćenja u prenoćištima ali i prava glasa na izborima. Nema sumnje kako će svoj glas ovaj “beskućnik” podariti onim političkim opcijama koje će u svojim programima nuditi više “besplatnoga”. To besplatno stavljam u navodnike jer se račun za sve socijalne usluge ispostavlja meni, poreznom obvezniku. Njegova privilegija moj je trošak. Ono što je dostupno njemu nije dostupno meni. Iz perspektive tog “beskućnika” navodnike možemo maknuti jer njemu je sve navedeno doista besplatno (ne plaća ništa, dobiva sve).

Međutim stavio sam i “beskućnika” u navodnike. U članku možemo vidjeti kako beskućnik zapravo živi u unajmljenom stanu kojeg plaća prodajom Uličnih svjetiljki (časopis koji mogu prodavati samo beskućnici), bavi se fotografijom, organizira humanitarne izložbe. Odlično. Osim što beskućnik zapravo nije beskućnik vidimo kako je i prilično poduzetan. Borba za socijalne privilegije tek je jedan od njegovih poslovnih poduhvata. Naime sada, kada ima osobnu u rukama, moći će noćiti besplatno u prenoćištima za beskućnike što znači da će trošak najma stana postati njegova dobit, liječit će se na račun poreznih obveznika, primati novčanu naknadu i još štošta. Uzmemo li u obzir da je prihod koji ostvaruje prodajom časopisa neoporeziv, a moguće je da ima i druge izvore prihoda (fotografija i sl.), jasno je kako radi ispod radara, odnosno izlaže se državi tek onoliko koliko mu je potrebno da od nje ima koristi.

Iako je u fokusu haerteovog članka birokratski ping-pong beskućnika Mileta prava priča je zapravo ona o protuekonomiji, a vjerujem kako bi uz manje birokratskih prepreka (poput posjedovanja osobne iskaznice kao uvjeta za dobivanje posla) Mile bio mnogo uspješniji nego što jest, na njegovo osobno zadovoljstvo ali i zadovoljstvo njegovih sugrađana – poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nisu samo plaće u pitanju, štrajkamo i za nastavak budalaština

Oznake

bolesnici, bolnice, doktori, HZZO, sindikat, socijalna skrb, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo, štrajk liječnika

Vođe zdravstvenih sindikata proživljavaju trenutke svoje slave. Teško je da će se samo tako odreći pažnje javnosti koju su privukli na sebe pa osim prava i privilegija vezanih za kolektivni ugovor, koji su prema riječima ministra zdravlja zadovoljeni, tu priliku koriste i za ispravljanje nekih općih društvenih nepravdi prema vlastitom shvaćanju. Zapravo nastavljaju štrajk s namjerom da ostvare neke daljnje ciljeve, mahom budalaštine koje su i dovele zdravstvo do kolapsa, a sindikalce u fokus zbivanja, a među tim budalaštinama dominantna je ideja o održavanju države socijalnog blagostanja na životu.

Nažalost zdravstvo uslijed sindikalnih aktivnosti postaje prćija sindikalnih vođa. Javnost se u to mogla uvjeriti ako ne ranije tada sasvim sigurno trinaestog dana štrajka, a taj dan je specifičan po tome što se upravo tada uspostavilo da bi sindikalni vođe rado manipulirali kadrovima u zdravstvenim ustanovama pa i izbacivali neke sindikate iz pregovora – pregovora o pravima i privilegijama koje su načelno već i zadovoljene, a tiču se kolektivnog ugovora.

Država socijalnog blagostanja je na koljenima, sasvim sigurno ne zbog nekih imaginarnih napada neoliberalnih sila koje je nastoje srušiti, već zbog indolentnog uvjerenja klaunova koji njome upravljaju da se rastrošnost centralno upravljanog društva i države može dovijeka održati, a dug nikada ne vratiti. Neracionalan sustav, kojega su sindikati integralni dio, urušava se sam pod sobom, a najveću štetu trpe oni koji ga financiraju (porezni obveznici – građani – bolesnici).

Kako šteta nije samo financijske naravi govori i činjenica da je zdravstvo rigidan državni monopol, a građani svojim novcem u ovom trenu ne mogu izabrati neki drugi oblik zdravstvene skrbi i pomoći si ukoliko trebaju pomoć. Oni ovise o milosti i nemilosti državnog monopola i sindikalnih vođa. Dok se oni navlače oko podjele privilegija, poreznim obveznicima račun za zdravstvo dolazi na naplatu već na slijedećoj platnoj listi bez obzira da li im je zdravstvena usluga pružena ili ne.

I u tome jest jedini problem. Država socijalnog blagostanja bespoštedno eksploatira porezne obveznike, zakida ih za njihova prava, zanemaruje preuzete obveze, a probleme prepušta na rješavanje skupinama koje vodi ništa drugo do li sitni interes koji proizlazi iz pozicije koju im je omogućila politička borba.

Tržište je lijek za taj problem, kako za izmanipulirane liječnike koje je država zatočila staklenim zvonom na kojem sjede sindikalni povjerenici, tako i za građane koji podnose cjelokupan teret. Prema toj hijerarhiji možemo zaključiti kako jedino građani imaju efektivnu snagu okrenuti slijed stvari naglavačke. Taj teret trebaju zbaciti sa svojih leđa, kao i liječnici onaj sindikalni i politički. Nije proteklo niti 100 godina otkako su sustavi socijalne pomoći “podržavljeni”, stoga bi povratak u tu blisku prošlost mogao podsjetiti građane kako su prije državnih monopola u rukama imali solidarne sustave koji su bili funkcionalni i svrsishodni, i upravo zbog toga postali mamac promućurnih političara željnih moći koji su ih preoteli slobodnom građanstvu i unakazili do današnje razine.

Srećom, proces je reverzibilan. Građani samo trebaju smoći hrabrosti i shvatiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac