Što skriva Strategija razvoja socijalnog/društvenog poduzetništva?

Oznake

socijalno poduzetništvo, strategija

Ako želiš ubrati gomilu para, a da se pri tom ne zamaraš razmišljajući o tome što ljudima oko tebe realno treba pa da im to na poduzetničkim (tržišnim) načelima i ponudiš, i da pri tom ne ispadneš kriminalac i završiš u zatvoru – sve što trebaš učiniti jest:

1. izboriti se za vlast,
2. izmisliti problem,
3. prezentirati sebe kao rješenje problema,
4. izmisliti i opširno dokumentirati kojekakve strategije, pri čemu je poželjno prosipavati što više floskula, izražavati se relativno i emotivno, s naglaskom na velike i gotovo utopijske ciljeve u ime “općeg dobra”,
5. pronaći što više supportera koji će ti čuvati leđa i umjesto tebe se boriti za tvoj viši cilj,
6. prebaciti posao na institucije države, time se riješiti praktičnog posla, i tako unaprijed stvoriti krivca-kandidata za slučaj da se nešto od planiranog izjalovi. Tako uvijek možeš reći da je za debakl kriv neki pojedinac koji je postupao na svoju ruku, bez tvojeg znanja, mimo propisanih politika, na štetu društva i tako izdao zajedničke interese.
7. dok se priča rola u pozadini sada već ubireš plodove od kojih obavezni dio dijeliš sa navedenima u točci 5..

Ništa od navedenog nije jednostavno niti lako realizirati. Osobito prvu točku. No stvari nakon nje postaju kudikamo jednostavnije. Stvar je u tome što se ovakvim šablonama za bogaćenje koriste pojedinci koji ne mogu društvu ponuditi ništa korisno, a to bi značilo na tržišnim osnovama (nekome nešto treba ali ne zna kako da realizira, ti mu to omogućiš jer znaš kako realizirati, on ti to svojevoljno plati, obojica ste dobili što ste htjeli), ili tek žele kruha preko pogače (slobodno tržište im ne pruža koliko bi htjeli, ili onako brzo kako bi htjeli). Svoje intelektualne kapacitete oni troše na razradu kompleksnih sustava za malverzacije u cilju osobnog probitka.

Jedna od takvih priča je i priča o Strategiji razvoja socijalnog/društvenog poduzetništva do 2020. godine. Radi se o još jednoj “petoljetki” koja će služiti kao pokriće za izmišljeni problem i gdje se kao rješenje ponovno prezentira vlast. Strategija na kojoj će se raditi godinama, koja je opsežno opisana, iza koje stoje mnogobrojne zainteresirane skupine i državne institucije koje će sve navedeno u njoj pokušati sprovesti u djelo. Za tu svrhu već sada su definirana potrebna sredstva u ukupnom iznosu od gotovo 315 milijuna kuna, od čega će 5% biti utrošeno na osmišljavanje zakonskog i institucionalnog okvira, 14% na propagandu o Strategiji, a 81% na direktne novčane poticaje, naravno bespovratne, za sve koji se nađu zainteresiranima braniti priču koja se kroz nju gura.

A sama priča i ne mora imati posebnog smisla. Već sam rekao da je jedino bitno da je ona opširno dokumentirana, podržana od interesnih skupina i osigurana kroz državne institucije. Socijalno poduzetništvo, što je po mom skromnom sudu svaka vrsta poduzetništva, a ne nešto deseto, samo po sebi jest nedefiniran pojam što se ne libe konstatirati niti u samoj Strategiji. Štoviše, kreatori ovog dokumenta, koji svoje ime skrivaju ispod Vladinih skuta, na više mjesta to će potvrditi. Između ostaloga i u terminološkim odrednicama gdje stoji:

Trenutačno ne postoji univerzalno prihvaćeno pojmovno određenje društvenog ili socijalnog poduzetništva. 

Prema objašnjenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, da bi se poduzetnik okarakterizirao kao socijalni/društveni, nužne su društveno-poduzetničke aktivnosti tijekom cjelokupnog životnog ciklusa subjekta. Dakle nitko živ u praktičnom smislu ne može biti prepoznat kao socijalni/društveni poduzetnik jer da bi se to moglo odrediti potrebno je sagledati njegovu poduzetničku aktivnost u ukupnom trajanju, a to je moguće tek u trenutku kada ona prestane postojati, kada postane dio prošlosti. Usput, pitam se čija je to uzvišena dužnost da dodijeljuje tu etiketu? Kladim se da igrač iz točke 1. s početka teksta ima odgovor na to pitanje.

Ipak, socijalnog poduzetnika opisuje se kao osobu kojoj je primarni cilj društveni utjecaj, koji dobit tvrtke ne dijeli s vlasnikom ili dioničarima već je poklanja u svrhu ispunjavanja društvenih ciljeva, te koja u načelu tvrtkom upravlja otvoreno što znači da u rad uključuje zaposlenike, korisnike i ostale dionike na koje utječe njegova gospodarska aktivnost.

Kriteriji prepoznavanja socijalnih/društvenih poduzetnika su sljedeći:

• Socijalni/društveni poduzetnik ostvaruje ravnotežu društvenih, okolišnih i ekonomskih ciljeva poslovanja.
• Socijalni/društveni poduzetnik obavlja djelatnost proizvodnje i prometa roba, pružanja usluga ili obavlja umjetničku djelatnost kojom se ostvaruje prihod na tržištu, te koja ima povoljan utjecaj na okoliš, doprinosi unaprjeđenju razvoja lokalne zajednicu i društva u cjelini.
• Socijalni/društveni poduzetnik stvara novu vrijednost i osigurava financijsku održivost na način da u trogodišnjem razdoblju poslovanja najmanje 25% prihoda planira ostvariti ili ostvaruje obavljanjem svoje poduzetničke djelatnosti.
• Socijalni/društveni poduzetnik najmanje 75% dobiti, odnosno viška prihoda ostvarenih obavljanjem svoje djelatnosti ulaže u razvoj svoje djelatnosti i ostvarivanje ciljeva svojeg poslovanja.
• Socijalnog/društvenog poduzetnika odlikuje dobrovoljno i otvoreno članstvo te visok stupanj autonomije poslovanja.
• Republika Hrvatska, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili tijelo javne vlasti ne može biti jedini osnivač socijalnog/društvenog poduzetnika.
• Socijalnog/društvenog poduzetnika odlikuju demokratski način odlučivanja (uključenost dionika u transparentno i odgovorno upravljanje), odnosno odlučivanje nije isključivo vezano uz vlasničke udjele ili članske uloge već obuhvaća ključne dionike: radnike,članove, korisnike ili potrošače te suradničke organizacije.
• Socijalni/društveni poduzetnik prati i vrednuje svoje društvene, ekonomske i okolišne učinke i utjecaj te rezultate vrednovanja koristi u planiranju svog daljnjeg poslovanja te vodi računa o njihovu poboljšanju/povećanju.
• Socijalni/društveni poduzetnik u slučaju kada prestaje obavljati djelatnost, svojim općim aktima ima definiranu obvezu svoju imovinu prenijeti u vlasništvo drugog društvenog poduzetnika s istim ili sličnim ciljevima poslovanja, odnosno u vlasništvo lokalne i područne (regionalne) samouprave koja će je upotrijebiti za razvoj socijalnog/društvenog poduzetništva.

Što je “ravnoteža” iz prve točke? Što je “povoljan utjecaj na okoliš” iz druge točke? Na kakvo poduzetništvo otpada ostatak povrh 25% iz treće točke? Iz čega proizlazi postotak definiran u četvrtoj točki? Što znači “članstvo” u petoj točki? Može li itko biti jedini osnivač socijalno/društvene tvrtke iz šeste točke? Zašto vlasnik nije ključni dionik zajedno s navedenima u sedmoj točki? Kako poduzetnik sam može vrednovati svoj utjecaj iz osme točke? Je li deveta točka naznaka ukidanja institucije privatnog vlasništva?

Na ova pitanja u Strategiji nećete naći odgovore. Radi se o apstraktnom dokumentu kojim se nastoji privući što veći broj fanatičnih građana koji će njegov sadržaj slijepo braniti u javnoj debati.

Tu razinu apstrakcije možete vidjeti osobito u SWOT analizi Strategije gdje se posebno ističu u dijelu slabosti (Weakness). Izdvojit ću po meni ključne apstrakcije:

• Nejasno i neusuglašeno razumijevanje socijalnog poduzetništva među dionicima – uistinu, ljudi koji su skloni poduzimanju to primarno čine zbog vlastitog interesa, zbog toga što od poduzimanja rješavaju vlastita egzistencijalna pitanja. Tako i sam, odlazeći na posao, prvenstveno mislim na vlastiti želudac i želudac svoje žene i svoje djece. Radeći to što radim posljedično činim dobro i za druge pojedince i njihove obitelji, a da se u pravilu nikada osobno niti ne sretnemo.
• Negativne konotacije komunalnih i neprofitnih oblika gospodarskog djelovanja koje se proglašava neproduktivnim i neopravdanim i veže ih se s razdobljem državne, planirane ekonomije.
  – uistinu, kada se u samoj Strategiji kaže da vlasnik mora svoju imovinu silom zakona prenijeti društvu tada se i ne može ne povezati priču sa razdobljem državne, planirane ekonomije, iz kojeg, ruku na srce, nismo nikada ni izišli, a ova Strategija ide tome u prilog
• Nepostojanje analiza, slabo, premda rastuće, prepoznavanje potencijalnih koristi socijalnog poduzetništva za socio-ekonomski razvoj
  – Uistinu, ne postoje nikakvi dokazi da će predložene mjere učiniti ikakvu korist kako se to Strategijom nariče. No to i nije njen smisao. Njen smisao je pobuditi emocije građana, pokrenuti priču i okoristiti se njihovim novcem za vlastiti probitak. 
• Manjak kvalitetnog i jasnog zakonodavnog okvira vezanog uz socijalno poduzetništvo
  – Ovaj “problem” Strategija prepoznaje. No problem je izmišljen. On postaje problem tek sada kada se silom pokušava pokrenuti priča o socijalno/društvenom poduzetništvu.
• Manjak financijskih instrumenata dostupnih potencijalnim socijalnim poduzetnicima (potpore, krediti, jamstveni fondovi, društveno odgovorno investiranje, zakladništvo)
  – Strategijom se predlaže ubiranje 315 milijuna kuna od hrvatskih poreznih obveznika. Ako je nedostatno (manjak) možemo naslutiti da će porezni obveznici iz svojih džepova u budućnosti odvajati još novca u svrhu paušalnog financiranja poduzetnika sa socijalnom etiketom.
• Niska poželjnost socijalnih poduzetnika kao klijenata financijskih institucija zbog manjka poslovnog iskustva i vještina te nedostatka kolaterala/zaloga za financiranje
  – Financijske institucije sasvim sigurno prepoznaju količinu gluposti koja se nalazi iza ove priče. Dođe socijalni poduzetnik i traži novac za svoje eksperimente uz prijedlog da ga ne vrati nikad pa ni tad. Pazi nos jer zatvaram vrata! Nažalost država ima mogućnost novac pribaviti na razne druge načine. Primjerice porezom na kamate dijelom kojega će se financirati fond društveno/socijalnih poduzetnika.
• Manjak vidljivosti društveno i okolišno odgovornih proizvoda i usluga na tržištu
  – Uistinu, društveno i okolišno odgovorni proizvodi nisu vidljivi na tržištu jer ne postoje. Postoje samo proizvodi koje su porezni obveznici u startu platili kroz subvencije takvim poduzetnicima da bi iste naknadno mogli kupiti po neusporedivo većim cijenama od tržišnih. No ovdje se i radi o svojevrsnom sukobu tržišne i planske ekonomije sa jasno vidljivim razlikama. Razlike su očito vidljive i samim kreatorima Strategije.
• Nedostatno osjetljiv sustav javne nabave na kvalitetu i odgovornost (pozitivne društvene,ekološke i ekonomske učinke) proizvoda i usluga
  – Ovo se zakonom rješava u tren oka. Dovoljna je odredba da u javnoj nabavi mora biti primjerice minimalno 30% robe i usluga proizvedenih na društveno/socijalan način. Što god da to značilo, a značit će pogodovanje odabranim igračima koji shvaćaju kako se igra ova igra.
• Nerazvijeni mehanizmi dokumentiranja i statističkog praćenja socijalnog poduzetništva
  – Proračun Državnog zavoda za statistiku u 2014. povećao se u odnosu na 2013. za 11 milijuna kuna. Možda se u okviru toga mogu pobrinuti za praćenje statistika. Uostalom, u ranije spomenutih 315 milijuna kuna to je valjda uzeto u obzir.
• Manjak jasnih i pouzdanih podataka o veličini i utjecaju sektora socijalnog poduzetništva
  – Naravno. Podataka nema jer je cijela priča o socijalnom poduzetništvu izmišljena kako bi birokracija imala što raditi, a vlast što redistribuirati i pritom se okotistiti. Treba samo izmisliti i podatke.
• Slaba razvijenost i umreženost regionalnih i lokalnih centara potpore socijalnim poduzetnicima
  – Svaka regija u Hrvatskoj već ima centre potpore koji su sastavni dio same Strategije (www.cedra.hr). Ovo je naznaka otvaranja novih centara. Porezni obveznici pripazite na svoje novčanike.
• Nedovoljno stručna upravljačka struktura unutar sektora (socijalnog) poduzetništva
  – Pa tko bi bio dovoljno stručan za ovo pitanje kad ganja tek vlastite interese? Za osposobljavanje takvih mora se angažirati prave socijalističke planere.
• Slaba povezanost sektora civilnog društva s gospodarskim sektorom, nedostatak Quadruple helix modela
  – Malo frazeologije iz genetike nije na odmet. Ta tko će napadati ovakav sofisticirani izrijek.
• Manjak poslovnih vještina kod postojećih i potencijalnih socijalnih poduzetnika
  – Ovdje se ne radi o poslovnim vještinama već o anti-poslovnim vještinama. Da biste bili dobar socijalni poduzetnik morate zaboraviti sve što ste dosad naučili o poduzetništvu. Socijalistički brainwashing je obavezna stvar.
• Slaba uključenost u međunarodne poslovne i suradničke mreže socijalnih poduzetnika (klasteri, razmjena znanja)
  – Par službenih putovanja na račun poreznih obveznika i stvar je rješena.
• Malen i nepovezan korpus znanja i edukacijskih programa za socijalno poduzetništvo u formalnom obrazovnom sustavu
  – Priča o socijalnom poduzetništvu doista je puna nedostataka. Na elementarnoj razini.
• Kašnjenja i nekoherentnost reforme sustava socijalne skrbi, uključujući i razvoj socijalnih usluga u zajednici,
  – MRMS, koje je u nadležnosti pitanja ujedno je nadležno i za ovu Strategiju. Skakajući u vlastita usta ostavlja se loš dojam.
• Slabo razvijen koncept socijalnog poduzetništva u kontekstu zapošljavanja socijalno ugroženih i marginaliziranih skupina (socijalnog zapošljavanja)
  – i još elementarnih nedostataka. Znaju li oni išta o tome na što žele ulupati 315 milijuna tuđih kuna?
• Neusklađenost sustava obrazovanja s potrebama tržišta rada
  – Kako se ovo potkralo u Strategiju? Valjda su mislili “s potrebama socijalnog poduzetništva”
• Ne postojanje mehanizma mjerenja socijalnog učinka
  – ne postoji ništa vezano za socijalno poduzetništvo. Valjalo bi prije guranja te priče u javnost barem odglumiti da je sve jasno.
• Slabi kapaciteti dionika za ugradnju društvenih/okolišnih kriterija u svoje procese upravljanja
  – Uistinu, teško će se tko odreći vlastitih ideala u ime ovog kolaža apstrakcija nazvanog “socijalno/društveno poduzetništvo”

U dijelu Mogućnosti (Options) SWOT analize ističem tek jednu stvar:

• Pojačana svijest o potrebi promišljanja alternativnih ekonomskih modela zbog krize liberalnog kapitalizma

Liberalni kapitalizam je u krizi utoliko što ga u novijoj povijesti nikad nije bilo manje. Svjetska ekonomska kriza je sve samo ne kriza liberalnog kapitalizma. To je prije svega kriza naganjanja jednih političkih ideala, a proganjanja drugih (poput liberalnog kapitalizma), gdje su dominantne ideologije kolektivizma, strateškog planiranja i podrivanja individualnih interesa kolektivnim. Tako je i spomenuta kriza započeta idejom da svi zaslužuju krov nad glavom, što je lijepa želja koju vjerojatno nije moguće realizirati ni na koji način no maksimalno uspješno vjerujem jedino ako se poštuju načela liberalnog kapitalizma odnosno klasičnog liberalizma. No zbog uplitanja države u financijsko i nekretninsko tržište gdje su zakonski spuštene kamatne stope na hipotekarne kredite mnogi su zavedeni i navedeni na trošak iznad svojih mogućnosti, na špekuliranje, mnogi se okoristili na njihov račun, a oni najveći su spašeni novcem poreznih obveznika. Od cijele priče ostao je neviđen broj ljudi bez krova nad glavom i kriza koja se prelila na Europu koja je zabrazdila u nekom svojem ludilu.

U dijelu Prijetnji (Threats) SWOT analize također tek jedna stvar:

• Moguće administrativne prepreke zbog neprepoznavanja punog potencijala socijalnog poduzetništva od strane državnih/javnih institucija i regionalnih/lokalnih zajednica

Potencijal nije prepoznat jer ne postoji kao ni sama ideja. Nema se što prepoznati. Čak ni u ovoj Strategiji ne postoji ništa konkretno za što bi se čovjek mogao uhvatiti, a još manje čime bi mogao opravdati izgradnju novog institucionalnog okvira i utrošak pustih milijuna. Administrativne prepreke ne postoje na putu onome tko ih je postavio.

Unatoč tome što ne postoji konsenzus o tome što društveno ili socijalno poduzetništvo jest postoji jak konsenzus oko toga da ono pomaže gospodarskom rastu, smanjuje broj nezaposlenih, sprječava siromaštvo i još štošta. Sve bitna od bitnije stvari. Samo ih ne pitajte kako. Na to pitanje odgovora nema. Unatoč tome Strategija je prezentirana kao važna i takva kreće u realizaciju bez da je argumentirana i dokazana i jedna teza na kojoj se temelji.

Sve navedeno ne bi bilo ni najmanje bitno da se ne financira novcem poreznih obveznika. Nemam baš ništa protiv toga da se ljudi igraju socijalističke (ili komunističke) ekonomije u svom dvorištu. No s obzirom na to da im za start-up treba moj novac, jer drugačije mogu samo sanjati o pokretanju ovog nakaradnog eksperimenta, ja imam velik problem. 315 milijuna kuna velik problem. Jedan Sanader je za ovu lukavu ekipu ništa drugo do li sajamski šibicar.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Socijalno poduzetništvo

Oznake

neravnoteža, socijalizam, socijalno poduzetništvo, zaklade

Pojam iz naslova u zadnje vrijeme je sve više prisutan u domaćem eteru. Što se skriva iza njega nije u potpunosti jasno. Ne postaje mnogo jasnije niti kada proguglate pojam, čak i preveden na najčešće korišten engleski jezik (social entrepreneurship).

Zaškakljao me taj pridjev “socijalno”, na koji sam sasvim opravdano osjetljiv jer vuče za sobom više negativnih korelacija nego pozitivnih (kako bi svi koji vole taj pojam u suštini željeli), pa sam malo istražio, napravio poneku mentalnu mapu cijele priče, povezao nodove i ustanovio da se pod tim pojmom ne skriva ništa drugo osim klasične filantropije koja se sada poput kakvog lobija želi progurati u masu i pikira na raznorazne državne i EU fondove za poticanje održivih ekonomskih aktivnosti koje za posljedicu imaju isključivo potpuni povrat uloženog natrag u društvo… na neki način.

Uglavnom nigdje se ne konkretizira evaluacija uspješnosti tih aktivnosti ali nužno je da socijalni poduzenik ne ostvari nikakvu osobnu dobit (u to ulazi povrat uloženog i dobit investitorima) već da se sva preusmjeri “društvu”. Što je “društvo” u tom kontekstu također nije jasno kao ni zašto onaj koji poduzima ne bi trebao imati kakvu korist od toga, dakle valjda niti za gaće, dok plodovi njegovog rada pripadaju društvu koje ne sudjeluje ni u kojem smislu u poduzimanju osim što na kraju komotno koristi sve benefite tuđeg napora. Prilično konfuzno i zastrašujuće ako mene pitate.

Ovaj novi lobi tako poduzetništvo razdvaja na socijalno i profitno. Po metodama ta dva poduzetništva su identična, dakle poduzetnik je osoba koja spoznaje tržišnu neravnotežu ne bi li u tom smislu razvila određene aktivnosti i ponudila idealno rješenje, u idealnom trenutku, uz idealne cijenovne uvjete kako bi ostvarila pozitivnu računicu, zadovoljila tržište i samu sebe. Dakle neravnoteža je prilika.

U čemu je onda razlika?

Profitno poduzetništvo:

• Većina poduzetnika nikad ne vrati uloženo vrijeme, trud, rizik i kapital te zbog toga ne vrijedi
• Stvara se proizvod isključivo za tržišta koja će si ga moći priuštiti

Socijalno poduzetništvo:

• Ne očekuje ništa
• Ne ostvaruje dobit za sebe i investitore (koji su filantropi ili vladine organizacije)
• Teži dobrobiti društva u cjelini

U danim usporedbama, koje možete naći na internetu na stranicama raznoraznih zaklada orijentiranih socijalnom poduzetništvu pa i na stranicama domaćih socijalnih aktivista iznesene su uglavnom besmislice koje zaista ne moram posebno komentirati. Većina poduzetnika nikad ne vrati uloženo? Besmislica i laž! Pa slijedom toga i zbog toga ono ne vrijedi? Još jedan besmisleni pokušaj diskreditiranja elementarnog ljudskog refleksa preživljavanja, jer poduzetništvo tj. kapitalizam to jest. Ispada prema tome da svaki čovjek koji kopa svoje polje i sadi krumpir na koji računa da će ga kada se razmnoži i naraste pojesti ili će ga mijenjati za neko drugo dobro ili uslugu, koju nudi drugi pojedinac, ne bi li poboljšao kvalitetu vlastitog života ne vrijedi ili djeluje u neskladu i “socijalno neodgovorno”, a da ne govorimo o metodama poduzetništva praćenima tehnološkom evolucijom u 21. stoljeću gdje ljudi od rada uspjevaju zaraditi i za automobil (neki i za brod). Gdje je nestalo pravo na odgovornost prema samome sebi?

Pretpostavljam da socijalno poduzetništvo, kakvo se reklamira u medijima, podrazumijeva da je jedini dozvoljeni profit onaj koji zadovoljava isključivo potrebe elementarnog preživljavanja, a svatko tko ipak uspije proizvesti više samim time postaje odgovoran da s proizvedenim viškom podigne prosječnu kvalitetu života svakom pojedincu u društvu u cjelini. Ako je pretpostavka imalo točna nije li to klasična socijalistička društveno-ekonomska šablona koju prakticiramo otkako je Jugoslavije pa nadalje i samostalne Hrvatske? Mislim da je to ista pokvarena ploča upakirana u nešto tobože moderno, neki novi društveno-ekonomski model koji to zapravo nije. Razlika je utoliko što klasični socijalizam podrazumijeva centralno planiranje ekonomije (i društvenih korelacija) dok ovaj oblik valjda dozvoljava da pojedinac sam pronalazi tržišne neravnoteže ne bi li poduzimao i onda profit vratio nekom “društvu”. Ako lobi smatra da je moguće kreirati dobro za apsolutno svakog čovjeka na svijetu zašto jednostavno ne popuni tu prazninu već nastoji izbaciti sve postojeće kapitaliste iz tržišne utakmice i zasjesti na njihovo mjesto?

Lobi se žestoko protivi kapitalizmu. To je još jedna veza sa socijalističkim klasičarima. Smatraju da je kapitalizam uzrok patnje velikog dijela čovječanstva. Osobno smatram da je takav stav uvreda povijesnim činjenicama, naime čovječanstvo je bilo ovdje i mnogo prije pojave kapitalizma, a povijesna činjenica jest da je u periodu u kojem se prakticiralo kapitalizam čovječanstvo (ili barem ondaj dio koji je uživao slobodu) imalo priliku razviti se i poboljšati prosječnu kvalitetu života do neslučenih razina. Kako je onda moguće da je prakticiranje slobodnog djelovanja i poduzetništva uzrok patnje kada je ta patnja bila prisutna prije slobodnog djelovanja, a slobodno djelovanje jest ono što je omogućilo ljudima da u međusobnoj i neograničenoj suradnji djeluju za vlasitu dobrobit i tu patnju umanje?

Očito je tanka je granica koja dijeli tvrdokornog socijalista od čistog kapitalista u ovoj priči. Dozvoljava ovaj lobi sve mehanizme kapitalizma i slobodnog tržišta sve do trenutka diobe profita, onda im kapitalizam više ne odgovara i on postaje sinonim za svu patnju i zlo. Nejasno ostaje kako takvi altruisti smatraju da je sav napor, ulog vremena i rizik jednog poduzetnika zanemariv i kako to nije zlo tražiti ga da se odrekne svega što zaradi kako bi taj novac poklonio “društvu”. Još uvijek nije jasno tko je društvo i zašto ono zaslužuje dobiti bez truda, a poduzetnik za trud zaslužuje samo ostati bez dobiti.

Napomenuo sam iznad kako se iza lobija nalaze neke zaklade, između ostalog to su Ashoka, Schwab i Skoll. Radi se o zakladama koje sredstva prikupljaju kroz dobrovoljne donacije, zatim raspisuju natječaje za poticanje socijalnog poduzetništva i onda taj novac dijele na raznorazne načine, od direktnog financiranja do konzaltinga. U novije vrijeme, vrijeme procvata socijalne politike i jačanja socijalne svijesti ljudi uslijed krize (koju je, vidi vraga, uzrokovala socijalna politika), ovakve zaklade jačaju kao i njihov glas pa se danas za njih odvajaju značajna sredstva i iz EU fondova koje pune EU porezni obveznici, a sutra i hrvatski građani. S punim pravom nazvao sam to lobijem jer su isposlovali od EU vlastodržaca da ih se puni novcem poreznih obveznika (dikrektan financijski teret svakom građanu), a da prema tim istim poreznim obveznicima nemaju apsolutno nikakve obveze osim nekog obećanja koje se izvlači iz kvalitetne propagande. Podsjeća to na hrvatske subvencije mljekarima, maslinarima, otočanima i inim socijalnim skupinama, zapravo na sve vidljive i nevidljive kanale kroz koje se posredstvom hrvatskih vlastodržaca i zakona vaš novac izlijeva iz vaših novčanika, čineći vas pri tome siromašnijma, te se ulijeva u proračun nekih “socijalnih” skupina koje zahvaljujući tome jačaju i žive u nerealnom odnosu.

Domaći poduzetnik opterećen se s 25% PDV-a i 20% poreza na dobit. Dakle 45% svega što prihoduje mu se oduzme na konto državnog socijalnog proračuna. Uz pribrojene parafiskalije i ostale poduzetničke namete to ide daleko iznad 50%. Iz dana u dan tako svjedočimo sve većem broju nezaposlenih, sve većem broju ugašenih tvrtki, opća nelikvidnost je tolika da je pravo čudo kako se uopće ujutro u pekarnicama može kupiti svježe ispečen kruh… i sve to uz recimo 50% poduzetnikovog “odricanja” (to je zapravo zakonski otet novac). Kako bi onda moglo funkcionirati gospodarstvo temeljeno na poduzimanju i odricanju 100% prihodovanog, tzv. socijalno poduzetništvo?

Pa naravno da nikako.  Taj pojam može funkcionirati isključivo dok postoji dovoljan broj filantropa (uvijek ih ima no taj novac ovom lobiju očito nije dovoljan) ili labilna (povodljiva) socijalna državna struktura u kojoj još uvijek postoji dovoljno novca u državnim blagajnama iz kojih ih takvi lobiji zahvaljujući imbecilnim političarima mogu sisati i uvjeravati narod u neku “new age” socijalističku utopiju. Kada bi se na neki način i uspio globalno implementirati, tko bi bio nositelj/koordinator tog pokreta? Smrdi to na neku od završnih etapa Hayekovog puta u ropstvo. U pojam socijalno poduzetništvo upakiran je altruizam – izreklamiran kroz pojmove mikrokreditiranja, jeftine lijekove za bolesti trećeg svijeta, RugMark certifikat protiv eksploatacije djece u Indiji, Sundance institut i festival neafirmiranih filmaša, svih zajedno udruženih u borbi protiv trenutno uspješnijih poduzetnika koji su svojim idejama, trudom i odricanjem pomogli mnogima da žive bolje nego jučer.

Svako dobro,
vaš Kapitalac