Oznake
Država, Inoslav Bešker, Jutarnji, kolaps, mirovine, mirovinsko, Mrsić, osiguranje, privatizacija, socijalno
Inoslav Bešker, novinar i dopisnik sa adresom u Rimu, pomahnitao je na Boškovićev podsjetnik o neodrživosti matematičke računice koja se nalazi u osnovi mirovinskog sustava baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti. Ta razina neodrživosti, rasapa i propasti državnog monopola nad pitanjem mirovina očituje se u jednom trivijalnom podatku – omjeru broja radnika (čijom ustegom na plaću se osiguravaju sredstva za mirovine) i umirovljenika.
Taj omjer je krajem 2012. godine iznosio 1,18:1 – dakle svaki zaposleni građanin gotovo u cijelosti samostalno podmiruje mirovinu jednom umirovljeniku. Bošković špekulira da bi se taj omjer do kraja 2014. mogao srozati čak do razine 1,05:1.
U svojem tekstu Bošković se u osnovi bavi demografskim problemom. U vrijeme kada je uspostavljen sustav međugeneracijske solidarnosti (po Bismarckovim načelima – doprinosi radnika i poslodavca, fondovi, tripartitno upravljanje), to bi za naše pojmove bila 1937. godina kada je počeo sa primjenom prvi zakon o socijalnom osiguranju radnika, omjer zaposlenih bio je znatno veći. Primjerice 1950. godine 8,75 radnika pokrivalo je mirovinu jednog umirovljenika.
U vrijeme donošenja zakona prag odlaska u mirovinu bio je postavljen visoko na 70 godina starosti. To je bilo vijeme kada je životna dob bila znatno kraća nego danas. Iznos doprinosa određen zakonom bio je tek 3%. Danas se u mirovinu može sa 60-ak godina starosti, doprinosi iznose čak 20% bruto plaće, a očekivana životna dob ljudi je daleko veća. Uzmemo li u obzir navedene trendove rasta socijalne komponente kojom se nastojalo socijalno zaštititi sve veći broj ljudi te općenitu sklonost sistema da zanemaruje financijsku održivost takvog pristupa očito je da se u osnovi dobra stvar pretvorila u neodrživu ponzi piramidu koja se raspada pred našim očima.
Dakle uzroke današnjeg stanja mirovinskog sustava možemo tražiti u najvećoj mjeri u slijedećem:
1. demografskim promjenama (povećanje životne dobi),
2. ekspanziji sustava socijalne skrbi pod državnim upravljanjem,
3. nedostacima ekonomskih sustava (planska ekonomija) i ekonomskim krizama
4. nesavršenosti modela (osiguranje umjesto štednje)
5. političkim makinacijama (ulaganje novca iz mirovinskih fondova u kapitalne projekte poput Đerdapa, te posljeratno državno mešetarenje dionicama privatiziranih tvrtki gdje je nepovratno izgubljeno više od 50% vrijednosti mirovina)
Beškerova primjedba o tome kako su za sve navedeno krivi neki bivši upravljači koji su mirovine pokrali, pa tako i onu koju očekuje i sam početi primati dogodine, zapravo nikako ne stoji odnosno ona nije kompletna. U njegove ilustracije o medvjedima i eskimskim babama uopće nemam namjeru ulaziti.
Političarima se može zamjeriti na tome što su stavili šapu na dio sredstava i ulagali ih u kapitalne projekte, “za budućnost naše djece”, no pravi kolaps dešava se nakon 1990.. Osim što je mirovinska masa prepolovljena ulaganjem fondova u propale privatizirane tvrtke broj osiguranika se (radnika) drastično smanjuje, a broj umirovljenika drastično povećava. Pod socijalnu zaštitu država je i dalje gurala sve veći broj građana unatoč tome što se već 1990. godine moglo naslutiti kuda takva politika vodi (vidljivo iz trenda od 1950. naovamo).
Zapravo to se moglo naslutiti i znatno ranije, već 1980-ih godina – citat iz znanstvenog rada Vladimira Puljiza:
U to je vrijeme bilo malo umirovljenika, dok je broj osiguranika iz godine u godinu brzo rastao. Međutim, usporedno sa sazrijevanjem mirovinskog sustava broj se umirovljenika povećavao, tako da je osamdesetih godina, pred kraj socijalističkog razdoblja došlo do osjetnog pogoršanja omjera umirovljenika i osiguranika. Zbog gospodarske krize koja je u to vrijeme zahvatila zemlju, posebno zbog smanjenih mogućnosti zapošljavanja, nastupila je fi nancijska kriza mirovinskog sustava. Paradoksalno je da su upravo krajem osamdesetih godina, u razdoblju duboke gospodarske recesije, mirovine dosegle najveću razinu u odnosu na plaće zaposlenika. Međutim, bila je to anomalija u razvoju sustava u čijoj se pozadini mogla nazrijeti mirovinska kriza koja će snažno izbiti na površinu u ratnim i poratnim devedesetim godinama.
Omjer osiguranika se od 2,83:1 kakav je bio na početku rata 1990. godine srozao na 1,66:1 u 1996. godini. Ratom pogođena država doživjela je ekonomski kolaps te drastično smanjenje broja aktivnih radnika koji su činili osnovu mirovinskog sustava. No i u tom posljeratnom vremenu taj omjer je bio povoljniji nego li je bio na vrhuncu gospodarskog uzleta 2008. godine (1,4).
2008. godine broj osiguranika (radnika) počinje padati ali broj umirovljenika i dalje neumoljivo raste, što zbog demografskih razloga – što zbog širenja mirovinskih prava na nove skupine građana, te se do kraja 2012. taj omjer spušta na ranije spomenutih 1,18.
Teško je osporiva činjenica kako se od 1955. godine do danas nije moglo uočiti negativan utjecaj širenja socijalnih prava na sve veći broj građana. Ako se i nije uočio taj trend, te se pristupilo pravovremenoj reformi na osnovi toga, tada se nešto moralo učiniti u trenutku kada se po prvi puta odlučilo podmiriti dio mirovina korištenjem sredstava dodavanjem potrebne razlike iz državnog proračuna. Danas se gotovo 50% mirovina isplaćuje iz državnog proračuna, a temeljem uplata radnika samo druga polovica.
Dakle omjer od 1,18:1 koji se danas prezentira kao neodrživ tek je ušminkana slika mnogo goreg stvarnog stanja.
Problem s kojim smo suočeni se ne rješava jer se ne prezentira i ne priznaje kao problem. Broj umirovljenika tako i dalje raste, a broj radnika i dalje pada. Kozmetičke reforme koje se uglavnom svode na pomicanje dobne granice za umirovljenje nemaju nikakvog učinka već ako pretpostavimo da će se tijekom narednih 30 godina životna dob građana u istoj mjeri pomaknuti naviše. Povrh svega mirovine imaju trend rasta, dakle zahtjevaju sve veću novčanu masu.
Bez potrebe za prozivanjem za odgovornost, upiranjem prstom u ove ili one skupine građana, problem koji se nalazi pred nama vrlo je opipljiv i trebalo bi mu pristupiti vrlo ozbiljno. Barem jednom u posljednjih 50 godina i odgovorno. Ludilo gospodina Beškera nije metoda kojom bismo se trebali povoditi.
Reforme koje bi mogle obrnuti tijek negativnih događaja trebale bi ići u smjeru kako se predlaže lijevo u tabeli ali poučeni dosadašnjim iskustvima te univerzalnom nesposobnošću države da se učinkovito bavi ovako kompleksnim pitanjem vjerojatnije je da ćemo svjedočiti birokratskim rješenjima iz stupca desno:
|
Rješenja koja bi potaknula zaposlenost, popravila omjer ili uvećala prihode mirovinskog sustava: |
Rješenja koja možete očekivati u okviru postojećeg sustava: |
| revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava | dodatno pomicanje dobnih granica na više, što znači manji broj ljudi koji dožive vrijeme mirovine, te kraće vrijeme provedeno u mirovini |
| povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost | zamrzavanje mirovina, što ne rješava problem, nego samo limitira troškove umjesto da smanjuje deficit |
| ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju | porast udjela sredstava iz državnog proračuna |
| pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima | vlast može pravnom prisilom ukinuti II.stup, te sredstva iz fondova oduzeti i prebaciti ih u I. stup zbog podmirenja obveza prema trenutnim umirovljenicima, čime zakida trenutne radnike za njihove vlastite mirovine u budućnosti |
| ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju | dodatne izdatke iz državnog proračuna za poticanje gospodarstva u nadi da će isti doprinijeti većoj gospodarskoj aktivnosti i zaposlenosti, što bi ukoliko propadne rezultiralo još nepovoljnijom ekonomskom i socijalnom situacijom |
| smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača | porast izdvajanja u I. stup, što posljedično dovodi do smanjenja neto plaće, te smanjenje prihoda lokalnih zajednica, koji će se kompenzirati nekim drugim vidom poreza ili rasta prireza |
| ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom. | više poreze |
| povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob | stimuliranje planske ekonomije nauštrb privatne gospodarske inicijative |
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 