Gubitak perspektive kao posljedica mjera aktivne politike zapošljavanja

Oznake

1600 kuna, Mrsić, nezaposlenost, samozapošljavanje, staž, volontiranje, zapošljavanje

European Youth Guarantee je program europskih socijalističkih i socijaldemokratskih ministara kroz kojeg se jamči mladima do 25 godina starosti da će u roku 4 mjeseca od završetka školovanja dobiti posao, šegrtsko naukovanje ili daljnje obrazovanje. Garancija vrijedi i u slučaju otkaza, dakle u roku od 4 mjeseca socijalistički program nalazi vam novi posao.

Dio te učmale socijalističko-utopističke priče je i ministar Mrsić zajedno sa svojim programom volontiranja za 1600 kuna mjesečno te drugim oblicima potpora namijenjenim zapošljavanju i samozapošljavanju. Problem sa tom pričom navodno nastaje sada kada se proaktalo da se rebalansom proračuna prepolovio budžet namijenjen programu za ovu godinu. U nedostatku novca program se do daljnjega obustavlja.

Ovo je dobar trenutak da se prisjetimo one antologijske izjave Margaret Thatcher:

“Problem sa socijalistima je što na kraju ostanu bez tuđeg novca kojeg mogu trošiti”

A trenutak je dobar i da se podsjetimo na to da država nema svoj novac. Država na raspolaganju ima jedino novac koji kroz oporezivanje i kažnjavanje građana, ili zaduživanjem na račun građana, namakne u državni proračun. Taj novac naknadno planski redistribuiraju vlastodršci.

U trenucima kada novca nema dovoljno da se realizira sve što su si zamislili zaluđeni vlastodršci (uključujući i zaluđeno biračko tijelo) prvo će ga pokušati prelijevati od jednog proračunskog korisnika prema drugome, odnosno žonglirati proračunom uskraćujući novac onima koji se bune manje i davajući ga onima koji se bune više.

S obzirom da se građani koji su bili dio ovog programa bune najmanje, ili se uopće ne bune, logično je bilo za očekivati da će njima uskratiti ta sredstva kako bi s druge strane nahranili one najglasnije proračunske korisnike. Da je, primjerice, uzeto parsto milijuna kuna umirovljenicima u korist poticanja zapošljavanja mladih svjedočili bismo znatno većoj halabuci (od ove sada koje realno nema) skupine koja je fokusirana i navikla na svoj status proračunskog korisnika. Također, da je uskraćeno zdravstvu, školstvu ili drugom statusnom proračunskom korisniku u prvi plan bi iskočili sindikati i zaprijetili Vladi novim prosvjedima, štrajkovima i blokadama.

Mediji unatoč gorkoj činjenici neodrživosti socijalističke kalkulacije nekako žaluju (tu, tu…) što ova mjera zastaje (barem dok EU ne upumpa lovu iz zajedničkog proračuna). Govore kako je kroz nju zaposleno više od 30.000 mladih, što ne smatraju eksploatacijom u ime ostvarenja ciljeva koje su zadali socijalisti, već uspjehom u politici zapošljavanja. Činjenice govore na štetu socijalistima i planskoj politici zapošljavanja. Od 2008. godine na ovamo broj nezaposlenih građana povećao se sa 236.741 na 381.330 (+61%), a otkako je Mrsićev program na snazi više od 60.000 građana ostalo je bez posla. Dičiti se pozitivnim učincima planske politike zapošljavanja i zagovarati nastavak takvog pristupa zapošljavanju očito je obično licemjerje.

Kako ne biste pomislili da sam namjerno ili nenamjerno učinio logičku pogrešku (non sequitur) treba biti svjestan jedne bitne stvari. Od 2008. godine na ovamo javni dug, dakle količina novca kojeg su političari zadužili na račun građana Hrvatske, se uduplao. Točnije od 100 milijardi kuna duga doveli su nas na više od 200 milijardi kuna duga u ovom trenutku. Javni dug u tom razdoblju rastao je brzinom od 20 milijardi kuna godišnje. Svakog građanina Hrvatske vlast je u tom periodu zadužila za okvirno 23.650 kuna! Uključujući i radno nesposobne, dakle djecu, trudnice, invalide te stare i nemoćne građane, registrirane i neregistirane nezaposlene građane, a osobito porezne obveznike koji nose taj teret na svojim leđima.

Mladi ovim potezom Vlade nisu izgubili samo spornih 177 milijuna kuna. Oni su uslijed poteza Vlade u proteklih pet godina (i dulje), objedinjeno gledano, izgubili čak 100 milijardi kuna! To je novac koji im je u startu uskraćen zajedno sa prilikom koju bi nedvojbeno stvorili (kao novi poslodavci ili novi radnici na tržištu) da su ga imali pravo zadržati. Mladi to sada osjećaju na vlastitoj koži, na vlastitim novčanicima, kroz pad standarda, a osobito kroz sasvim opipljiv gubitak perspektive.

Za kraj primjer iz osobnog iskustva. Moja supruga je “nedavno” diplomirala predškolski odgoj. Na zadnjoj godini studija počela se raspitivati po dječjim vrtićima o uvjetima stažiranja te je odabrala vrtić koji joj je ponudio pripravničku plaću od okvirno 4000 kuna. Nedugo nakon toga nastupila je Mrsićeva mjera volontiranja za 1600 kuna čije štetnosti smo postali svjesni onog trenutka kada je supruga diplomirala i pokucala na vrata ravnateljice vrtića kako bi najavila svoj dolazak. Plaća više nije bila 4000 kuna već 1600 kuna. Zašto? Zato jer je zahvaljujući Mrsiću sada mogla legalno biti plaćena toliko malo, ili preciznije rečeno umjesto da je plaćena onoliko koliko vrijedi na tržištu ponuđeno joj je onoliko koliko vrijedi po mišljenju birokrata. Spuštanje cijene rada proizvelo je nestašicu nove radne snage u toj branši, a to je povrh sve veće nezaposlenosti tek jedan od problema koji nastaje petljanjem politike u tržište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kakve reforme možemo očekivati na skliskom terenu?

Oznake

65 godina, fond, Hrvatska, izračun, mirovina, mirovinsko, Mrsić, penzija, reforma, staž, vlada

Kakvu god reformu pokušali učiniti naši vlastoljupci oni riskiraju okliznuti se na skliskom terenu i slomiti nogu. Stoga su sve reforme redom konfekcijske prirode, a noge pošteđene lomova. Izuzev poreznih reformi koje su jasno usmjerene na novčanike građana.

U tijeku su izmjene niza zakona vezanih za rad i zapošljavanje ali i mirovinskog sustava na kojem ću se zadržati ovom prilikom. U tijeku su i javne rasprave prijedloga izmjena tih zakona u koje se možete uključiti i sami bez osobite šanse da će vaše mišljenje biti od ikakve uloge u konačnoj formi zakona koji će se naći pred Saborom. O reformi mirovinskog sustava u aranžmanu kukuriku vlade počelo se govoriti još u ožujku kada sam pisao o propasti mirovinskog sustava u tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” koji je kasnije proširen u suradnji sa Monopolizmom (tekst “Održivost mirovinskog sustava“) i objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, doduše nešto reduciran, pod naslovom “Kako je bankrotirao mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna” ali na čak tri stranice u najčitanijem izdanju subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista.

Prijedlog reforme mirovinskog sustava, na koju je jučer podsjetio ministar Mrsić u Dnevniku Nove TV, odnosi se na konfekcijsko uštimavanje dobnih granica za odlazak u mirovinu te godina sakupljenog staža. Uvjeti za odlazak u redovnu starosnu mirovinu tako bi se promijenili sa postojećih 65 godina starosti i minimalno 15 godina staža u 67 godina starosti ili 41 godinu staža. Zanimljivo je kako u nacrtu izmjena zakona na kojeg sam linkao iznad ni na jednom mjestu nisu navedeni ti novi parametri. Na čemu ministar temelji svoje konkretne brojke tako ostaje javnosti nepoznato.

Ako se prisjetimo libertarijanske analize iz ožujka vidjet ćemo kako se postojeće mirovine osiguravaju sredstvima iz mirovinskog fonda sa tek 54% udjela u ukupnoj masi, potpomognutim direktnim financiranjem iz državnog proračuna sa dodatnih 46% kako bi se omogućila potrebna masa novca. Dakle baratanje ionako nepovoljnim omjerima zaposlenih i umirovljenih je samo polovica tragedije mirovinskih fondova.

Vidljivo je u analizi i kako je prirast novih participanata mirovinskog fonda sve manji, jer se mladi ljudi zapošljavaju sve kasnije – najčešće zbog ideje o “društvu znanja” kojom ih se ucijenjuje da naganjaju visokoškolsko obrazovanje pod svaku cijenu, što znači da su kraće vrijeme radno aktivni i imaju problem u dostizanju materijalne sigurnosti u starosti (čekanje na posao uslijed krize dodatno im smanjuje tu šansu), te vjerojatno ono najvažnije – kako bi broj zaposlenih ljudi koji uplaćuju u mirovinskih fond trebao biti 2,5 milijuna kako bi se zadržao postojeći standard ionako mizernih mirovina. Imamo li 2,5 milijuna zaposlenih? Ne, imamo manje od milijun.

Sasvim je jasno kako reforme koje predlažemo u libertarijanskoj analizi nećete vidjeti u praksi jer su one suviše radikalne za građane koji su navikli ovisiti o odlukama vlastoljubaca, iako su takve reforme jedine realne reforme u smislu održanja kakvih-takvih šansi da postojeći radnici u budućnosti dočekaju mirovinu, a postojeći umirovljenici ne ostanu zakinuti i bespomoćni.

Ukoliko vam se ne čita kompletna analiza iz ožujka navest ću taksativno libertarijanske prijedloge navedene u njoj:

• revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava
• povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost
• ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju
• pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima
• ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju
• smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača
• ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.
• povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob

Libertarijanske reforme danas nisu izgledne jer bi vlast na njima riskirala gubitak nadzora nad 19 milijardi HRK koje radnici uplaćuju u monopolistički državni fond ili sestrinske kronističke privatne fondove koji ulažu u propale državne tvrtke (npr. brodogradilišta). Nijedna vlast očito ne želi gubiti nadzor nad tolikim novcem (osobito ne socijalistička vlast koja teži sve većem nadzoru novca), a radi se samo o dijeliću ukupnih sredstava s kojima raspolažu i manipuliraju i koja su ubrana od građana kroz razne oblike prisile zaštićene rigidnim zakonima.

No prije nego bi vlast izgubila svoju ulogu, kada bi naumila krenuti u radikalne reforme, mnoge povlaštene skupine građana ostale bi zakinute za svoja “prava”, tj. za ono na što su ih vlastoljupci naviknuli da smatraju svojim pravima. Tako bi povlaštene skupine presudile svakoj liberalno radikalnoj vlasti prije nego bi ona uopće pokrenula reforme u tom smjeru. Nužne reforme jednostavno nećemo doživjeti, nažalost, i izglednija je u slučaju Hrvatske neka nova socijalistička revolucija u bližoj budućnosti (sa elementima nacionalizacije drugog mirovinskog stupa) do koje ćemo vidjeti još ponešto konfekcijskih reformi, ponovno nažalost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac