Tekst u reduciranoj verziji objavljen je u današnjem Jutarnjem listu.
Slijedi needitirana, puna verzija članka:
Hrvatska je prema mnogim parametrima idealna država za školovanje. Osnovno i srednje školovanje građanima je u potpunosti plaćeno sredstvima iz državnog proračuna, a tako je u većoj mjeri i u visokom školovanju gdje prednjače državna sveučilišta i uz njih vezani fakulteti. Osim osnovnog troška školovanja na konto proračunskih sredstava subvencionira se učenički i studentski smještaj, prehrana, javni prijevoz kao i brojne druge komocije osmišljene u cilju stvaranja uvjeta za lakše studiranje. Navedene metode financiranja u skladu su s idealom „društva znanja“ koji se pred građane postavlja kao ultimativni cilj i civilizacijski doseg.
No ipak za očekivati je da obrazovanje jednom građaninu donese i određene kompetencije koje također u određenim uvjetima može i kapitalizirati. Uslijed dugogodišnje krize, rasta nezaposlenosti kao i sve većeg raskoraka između obrazovanja kakvim ga vide nacionalni obrazovni stručnjaci i realnih potreba tržišta, pa i očekivanja građana da bi po završetku školovanja automatski trebali dobiti posao „u struci“, s pravom se pitamo – isplati li se u Hrvatskoj školovati?
Na usporednom primjeru jednog građanina srednje stručne spreme te liječnika specijalista vidjet ćemo kako Hrvatska pruža isplativo školovanje, s obzirom da se financira direktno iz proračuna, ali stečena znanja i diplome tim građanima isplativo je u potpunosti kapitalizirati tek izvan hrvatskih granica.
Građanin SSS je rudarski tehničar zaposlen u naftnom sektoru, zapošljava se u 19. godini, radi do 65. uz prosječnu plaću od 7200 kuna. Tijekom radnog vijeka ostvario je iznos akumuliranih primitaka od 3,7 milijuna kuna nakon plaćenih doprinosa (bez uključenih osnovnih troškova života tijekom prvih 11 godina rada zbog usporedbe sa spec. Liječnikom koja slijedi). U mirovinu odlazi sa 47 godina staža, a zadovoljit će se sa 1860 kuna mirovine mjesečno iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Liječnik specijalist zapošljava se u 26. godini kao stažist. Hipotetskom srećom on odmah kreće sa specijalizacijom iz krirurgije, a tijekom petogodišnjeg perioda zaposlen je u bolnici uz prosječnu plaću od 6100 kuna. Po završetku specijalizacije plaća mu sukladno propisima raste na 9800 kuna. Do mirovine će raditi ukupno 40 godina uz prosječnu plaću od 10500 kuna uz povremeno krpanje kućnog budžeta dodacima na dežurstva i staž. Uz sreću da je specijalizirao na trošak državnog proračuna do kraja radnog vijeka akumulirat će 5 milijuna kuna. U mirovini će se zadovoljiti sa 2400 kuna iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Iznos mirovine izračunat je uz uvjet godišnjeg rasta plaće od 1% te prinosa fonda od 2%. Međutim ukoliko je troškove specijalizacije tijekom petogodišnjeg razdoblja bio primoran podmiriti naknadno namjenskim kreditom, kao i troškove života tijekom jedanaestogodišnjeg perioda studija, koji zbrojeni rastu i do 400.000 kuna, računica pokazuje problematičnom, što ćemo vidjeti niže u tekstu.
Vrijedi spomenuti i poreze na dohodak kojih će, uz prosječnu plaću, SSS rudarski tehničar za života platiti oko 725 tisuća kuna, a liječnik specijalist 1,2 milijuna kuna. Dodamo li tom iznosu doprinose na plaću, kao i mirovinsko osiguranje, iznos ustega na plaću raste u slučaju SSS na ukupno 2,82 milijuna HRK (69% od neto prihoda), a liječniku specijalistu na ukupno 3,6 milijuna kuna (82% od neto prihoda). Ova ilustrativna razrada, temeljena na realnom stanju, govori osim o ukupnim primicima i ustegama na plaće tijekom radnog vijeka građana i o problematici progresivnih poreza koji demotiviraju potencijalno produktivne građane od prakticiranja realno produktivnih aktivnosti jer se viši primitak kažnjava većom stopom poreza, naravno u ime solidarnosti i na račun financiranja države socijalnog blagostanja. Ukoliko razmislimo o poziciji SSS rudarskog tehničara jasno je kako on iz pozicije poreznog obveznika, što postaje već u 19. godini, kroz porez na vlastiti dohodak financira obrazovanje doktora u trajanju od najmanje 6, a najviše 11 godina ukoliko mu se povrh financiranja školovanja na medicinskom fakultetu odobri specijalizacija na račun državnog proračuna.
Nema sumnje kako SSS zahvaljujući takvom sustavu iz nepovoljnijeg osobnog položaja silom poreznih zakona potpomaže povećanje komparativnih prednosti i vjerojatnosti za prosperitetniji život jednog liječnika koji je još jučer možda bio i njegov školski kolega u osnovnoj ili srednjoj školi. Ali prosperitet liječnika nažalost nije moguć u Hrvatskoj.
Liječničko zvanje je po prirodi i zahtjevnosti specifično. Počevši od mukotrpnog školovanja te kasnije mukotrpnog i odgovornog rada uz kojega je neizostavno i konstantno usavršavanje uslijed nužnog praćenja trendova u medicini. Trošak školovanja jednog liječnika na hrvatskim medicinskim fakultetima procijenjuje se na 300.000 kuna (50.000 kuna po godini). Ukoliko novopečeni doktor medicine ima sreće tada će ugrabiti specijalizaciju na trošak državnog proračuna, o čemu odluku donosi ministar zdravlja u okviru potreba zdravstva za kadrovima iz pojedinih specijalističkih grana medicine. U slučaju da se na specijalizaciju odluči o vlastitom trošku, dakle privatno, na što ga može navesti nemogućnost specijalizaciranja na račun proračuna, morat će izdvojiti minimalno 30.000 kuna po godini specijalizacije – ukupno najmanje 120.000 kuna. Uz ukupne troškove života za vrijeme studija koje će podmiriti naknadnim kreditom ukupan iznos duga penje se i do 500.000 kuna. Dug može vratiti nekim komercijalnim nenamjenskim kreditom što znači da će rata kredita njegovu neto plaću tijekom slijedećih 20 godina smanjiti za dodatnih 4500 kuna, dakle na prosječno 6000 kuna mjesečno. Do kraja života će u tom slučaju kapitalizirati tek 3,56 milijuna kuna ili 140 tisuća manje od SSS-a. „Grijeha troškova studija“ oslobodit će se tek u 51. godini života. Primjer troška moguć je tek u marginalnom broju slučajeva no dobro ilustrira nesrazmjer između plaće koju u konačnici doktor može očekivati ukoliko sam podmiri troškove specijalizacije i života u periodu ukupnog trajanja studija. No i uz stipendiju na račun državnog proračuna njegova plaća u konačnici neće biti motivirajuća.
Držati trošak čim bliže mjestu njegovog nastajanja je poželjno, no očito je kako će nedostatak računice demotivirati nove studente da krenu put studija medicine čak i unatoč tome što u primjeru zanemarujem činjenicu kako cijeli šestogodišnji studij medicine vrijedan 300.000 kuna student dobiva na račun poreznih obveznika.
Otvaranjem granica prema EU svjedočimo novim trendovima, nepovoljnima za građane koji žele kvalitetnu zdravstvenu skrb, na čemu liječnicima ne treba zamjerati jer tek koriste danu mogućnost kao što su je koristili i za vrijeme studija i specijalizacije koju su uglavnom financirali novcem poreznih obveznika. Naime već u prvom mjesecu članstva Hrvatske u EU primijećen je odljev 36-ero liječnika. Nastavi li se odljev istim tempom očito je kako će godišnje iz Hrvatske odlaziti broj liječnika usporediv sa brojem koji u istom razdoblju diplomira na hrvatskim medicinskim fakultetima. Hrvatskoj prema okvirnim procjenama već u ovom trenutku nedostaje 1200 liječnika specijalista, a da do ovog trena nitko nije ozbiljno razmotrio mogući problem odljeva mozgova.
Što preostaje?
Uvoziti jeftinije doktore školovane u zemljama ispod hrvatskog standarda dok ćemo istovremeno na trošak hrvatskih poreznih obveznika financirati školovanje hrvatskih doktora za izvoz?
Ako je takav scenarij kome uvredljiv kako onda sprječiti odlazak liječnika? Represivnim zabranama u maniri totalitarne države koja ne dozvoljava svojim građanima da ostvare puni potencijal u potentnijim državama Svijeta kao i pravo na bolji život i prosperitet? Ili možda tek neznatno manje represivnim uvođenjem ugovorne klauzule studentima medicine kojom bi se doktore medicine po završetku studija zakonski obvezalo da ostanu raditi u Hrvatskoj narednih deset ili koliko već godina ili da u protivnom vrate sredstva uložena u njihovo obrazovanje? Pitanje je u tom slučaju koliko bi se studenata uz tu klauzulu uopće odvažilo studirati medicinu.
No i nedostatak domaćeg stručnog kadra ne bi bio gori scenarij od trenutnog, gdje odlučno školujemo građane koji potom odlaze iz države, jer bismo izbjegli trošak školovanja doktora u većoj mjeri i bili prisiljeni krenuti sa organizacijom zdravstvenog sustava prema tržišnim načelima što znači i dopuštanje stranim doktorima da konkuriraju svojom praksom unutar hrvatskih granica.
Priljev radne snage i otvaranje granica idu i ministru Mrsiću na ruku, naime on je svjestan depopulacijskog problema, kamena spoticanja državnog mirovinskog stupa, s kojim će se suočiti u vrlo bliskoj budućnosti. Hrvatskoj u ovom trenutku nedostaje više od milijun produktivnih radnika koje će iskorištavati za podmirivanje obveza umirovljenicima i brojnim drugim korisnicima privilegija koje omogućuje država socijalnog blagostanja. No niti prihvaćanje tržišnih načela u tom „srednjem putu“ neće uspješno riješiti motivacijski problem radne snage koju želi privući iz manje razvijenih država, vjerojatno s jugoistoka Europe.
Domaće liječnike bi od emigracije sasvim sigurno demotivirale veće plaće? No kako im iste omogućiti s obzirom da je državni proračun tek jedan veliki lonac iz kojega se ministarskom rukom jednima dijeli čas više čas manje dok se istovremeno neke zbog toga zakida pa se brže bolje podižu u prosvjedničke povorke. Veće plaće stoga se mogu osigurati lukavijom planskom redistribucijom proračunskih sredstava ili većim poreznim opterećenjem prema građanima. Valja pri tome znati kako su porezni obveznici danas tek manjina sa sve nižim stupnjem tolerancije pred novim financijskim presijama „u ime državnih usluga“.
Bez obzira na vrstu školovanja i stupanj stručne spreme koji građanin dosegne u Hrvatskoj nema dvojbe kako daljnjim radom unutar hrvatskih granica može ostvariti tek fragment potencijalnih primanja. Što je školovanje dulje tim je računica ostanka nepovoljnija, o čemu osobito svjedoči primjer liječnika specijalista.
Čak i SSS građaninu ne može biti u interesu biti porezni obveznik u Hrvatskoj i financirati školovanje doktora kada je sasvim izgledno da će taj doktor po završetku studija i specijalizacije otići iz države i neće mu biti na dispoziciji. Postoji mit kako građani porezima ulažu u izgradnju javnog zdravstva kako bi nam služilo kada zatrebamo. Koliko vidimo u praksi naša očekivanja ne koreliraju sa odljevom mozgova. Uz odljev mozgova suočavamo se s upropaštenim kapitalom poreznih obveznika. Stoga se i tom SSS-u nakon završetka školovanja isplati preseliti primjerice u Njemačku i zaposliti u nekoj renomiranoj naftnoj kompaniji, plaćati manje poreze, ostvariti veći osobni dohodak i višu mirovinu u starosti. Prosječna plaća će mu u tom slučaju biti najmanje duplo viša nego u Hrvatskoj, a liječnika specijalista više od tri puta. Dovoljan razlog za pakiranje kofera.
No mogu li se trendovi okrenuti?
Idealno rješenje moglo bi se iznaći u smjeru liberalizacije, kako usluga zdravstvenog osiguranja i razbijanja državnog monopola nad zdravstvenim sustavom, tako i u liberalizaciji obrazovnog sustava, a naročito njegovog visokoškolskog segmenta. Možemo se u tom smislu povesti modelom jedne europske države koju građani Hrvatske često idoliziraju – Švedskom!
Švedska je još 1982. godine privatizirala obrazovni sustav i uvela voucher kao model financiranja. Voucherima država umjesto da financira same škole, čime riskira neracionalno trošenje sredstava, financira njene polaznike. Taj model doveo je do okretanja škola tržišnom načinu razmišljanja gdje se za naklonost polaznika valja izboriti kvalitetnijim programom i dobrim glasom. Država je zadržala pravo na izradu nacionalnog kurikuluma te inspekcijski nadzor škola. Školama je pak ostavljeno da u tom okviru osmišljaju obrazovni program i metode uz jednako pravo na upis svih polaznika (nema bodovnih kriterija) i bez mogućnosti naplaćivanja dodatne cijene školovanja.
Rezultat te reforme vidljiv je u prosperitetnoj državi odgovornih i svjesnih pojedinaca sa dominantnim privatnim ekonomskim sektorom koji prosperira zahvaljujući racionalnijem usmjeravanju građana još u školskoj dobi. Unatoč visokim porezima, koji su u usporedbi sa hrvatskim porezima i doprinosima ipak niži, Švedska još uvijek stoji visoko na ljestvici najprosperitetnijih država Svijeta.
Vrijedi još napomenuti kako je idejni tvorac modela vouchera od mnogih omraženi nobelovac neoliberal Milton Friedman. Dakle ukoliko su građani za „švedski model“ imaju i moju punu podršku!
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 