Oznake
fakultet, MZOS, obrazovanje, reforma, stipendija, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, upisi, Zdravstveno osiguranje, škola, školarina, školovanje
U današnjem Jutarnjem tekst o neučinkovitosti i rastrošnosti državnog sustava visokoškolskog obrazovanja koji je postao takav uslijed obilatih beneficija koje su dane studentima. Troškovi studija redovnih studenata pokriveni su do 26. godine starosti, a tijekom tih sedam ili osam godina studija oni uživaju pogodnosti poput subvencioniranog smještaja u studentskim domovima, prijevoz, diskontnu cijenu prehrane, zdravstveno osiguranje, ulaznice u muzeje i mnoštvo drugih bogomdanih luksuza. Studenti će reći da su to minimumi civilizacijskog dosega i samim time oni na njih imaju pravo.
No upravo zbog tih civilizacijskih dosega većini studenata nedostaje motiva da se zapravo bave studijem. Tako tek 5-10% njih završi studij u roku. Preddiplomski studij završi tek 50% upisanih i to uz 50% dulji rok studiranja. Očito je kako se novac poreznih obveznika nemilice razbacuje. No o tome se ne govori. Tekst Jutarnjeg se zapravo bavi iznalaženjem boljeg modela ali i njegovog financiranja jednakom silinom.
Novi model tako pretpostavlja uštedu od 1,4 mlrd HRK ukoliko bi se financiralo samo studije dovršene u petogodišnjem roku. Ta ušteda potom bi se mogla ulupati u neke druge projekte unutar samog sustava od izgradnje i opremanja sve većeg broja novih državnih škola, do uvođenja obilatih novčanih stipendija za predane studente pa čak i kupovinu 10 godišnjih zaliha iPadova (kao analogija).
Tekst tako na indirektan način ukazuje na činjenicu kako se jednom uvedeni porez naknadno ne namjerava smanjiti ili ukinuti. Premda su prvi porezi modernih država uvedeni kao nužno zlo, za pokriće tek osnovnih troškova državne administracije, razvojem ekonomije i prosperitetom jačala se i uloga same države kao ponuđača sve šireg spektra usluga (monopola) što je dovelo do suludo visokih nameta za porezne obveznike. Od ovog problema danas pati većina razvijenih država Svijeta, a osobito one sa usađenim kolektivističkim mindsetom potput Hrvatske.
Iako se u jednom dijelu teksta spominju voucheri, što je dobra stvar jer studentu daje mogućnost da njime plati i neki privatni fakultet (barem dijelom), ipak prednosti tog načina plaćanja nisu spomenute već se ponovno u priču uguralo još malo države.
Doprinos u tom pogledu svojim komentarom dao je dekan Građevinskog faksa iz Splita g. Harapin:
Umjesto da država plaća sveučilišta, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao. – Za to bi se trebala osnovati državna banka, poput HBOR-a. To bi moglo ubrzati studiranje, a i fakulteti bi na taj način bili zainteresiraniji da studentima ponude bolje programe
Za ovu politiku naravno nije potrebna nikakva banka pa ni državna koju kolega Harapin smatra nužnom osnivanja. Tu politiku može provesti i postojeći sveučilišni sustav odnosno Ministarstvo obrazovanja. Već sama činjenica da se novac za izgubljenu godinu mora vratiti iz vlastitog džepa pomogla bi u najmanje dvije stvari:
1. smanjila bi broj studenata
2. povećala bi prolaznost upisanih
Vrijedi ukratko obrazložiti. Naime nije svakome suđeno da bude formalno visokoobrazovan. Nažalost tabula rasa je teorija koja u stvarnom životu pada u vodu. S njome pada u vodu i “društvo znanja” na kojem se ideološki inzistira. Ukoliko je tko sposoban dosegnuti viši intelektualni nivo tada će on sam stremiti ka tom cilju, onaj manje sposoban neće. Ključni uvjet u kojem će oba pojedinca postupiti racionalno jest da odluku o pitanju vlastitog školovanja donose u potpunosi autonomno i o vlastitom trošku. Upisanih studenata tako bi bilo više iz kategorije intelektualno snažnijih individua, što bi nužno dovelo i do veće konačne prolaznosti, dok bi one manje sposobne svoje kompetencije morale dokazivati van sveučilišta u nekoj drugoj društvenoj sferi i ekonomskim aktivnostima.
Ono što čini ovaj pogled na problem osobito pravednim jest kako bi studenti u tom slučaju sami snosili trošak svojeg studija, a ne bi putem države, njenih institucija i poreznog sustava trošak prebacivali na porezne obveznike koji su zakinuti za studij (intelektualno, financijski…) – kao što je sada slučaj. No i sadašnji slučaj vrijedi potkrijepiti činjenicom kako se za zadržavanje prava na besplatni studij i vezane pogodnosti glasno bore upravo one skupine građana koje zapravo nemaju intelektualni kapacitet niti sposobnost završiti fakultet već uživaju u nadrealnom životu na tuđi račun. Njih naravno ne treba kriviti za sudjelovanje u igri, u koju ih je navuklo ideološko vodstvo države, već im rasvjetliti zabludu o “društvu znanja”.
A što bi pomoglo fakultetima? Naravno, voucheri. Voucheri su u ovoj priči sinonim za konkurenciju. Konkurencija na slobodnom tržištu, kamo školovanje spada po prirodi stvari iako se građane uči da je školovanje monopolističko pravo države (pa i crkve), djeluje stimulirajuće na fakultete koji će svjesni postojanja konkurentskih fakulteta za naklonost studenata nuditi bolje obrazovne programe i nižu cijenu. Oba parametra su ključna za dobro studenata, fakulteta, a osobito poreznih obveznika i društva u cjelini. Dakle za opće dobro. Nažalost ono što bi pomoglo fakultetima ne bi nužno pomoglo fakultetskim usidjelicama organiziranima u profesorsko klanovlje. Kvalitetni profesori, predani svojem pozivu i željni prenošenja znanja tako bi dobili veće šanse. Utaborene usidjelice razvoj stvari u tom smjeru neće gledati prekriženih ruku i na sam spomen takve reforme začuli bi glasnu i jasnu kritiku.
Što bi pomoglo poreznim obveznicima? Naravno, niži porez, više prava u donošenju odluka za osobnu korist te odgovornost za vlastite postupke u tom pogledu. Osobito ukoliko tko nema sposobnosti ili ambicije studirati tada bi vlastiti novac, kojeg sada mora putem poreznog sustava davati za financiranje studenata, mogao iskoristiti za neku drugu svrhu za osobnu korist.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 