O degeneraciji hrvatskog agrara i gospodarstva općenito

Oznake

agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz

Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).

Istina je sljedeća:

Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.

Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.

Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.

Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.

Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.

Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:

Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.

Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…

Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.

Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).

Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.

S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?

Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.

Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što skriva Strategija razvoja socijalnog/društvenog poduzetništva?

Oznake

socijalno poduzetništvo, strategija

Ako želiš ubrati gomilu para, a da se pri tom ne zamaraš razmišljajući o tome što ljudima oko tebe realno treba pa da im to na poduzetničkim (tržišnim) načelima i ponudiš, i da pri tom ne ispadneš kriminalac i završiš u zatvoru – sve što trebaš učiniti jest:

1. izboriti se za vlast,
2. izmisliti problem,
3. prezentirati sebe kao rješenje problema,
4. izmisliti i opširno dokumentirati kojekakve strategije, pri čemu je poželjno prosipavati što više floskula, izražavati se relativno i emotivno, s naglaskom na velike i gotovo utopijske ciljeve u ime “općeg dobra”,
5. pronaći što više supportera koji će ti čuvati leđa i umjesto tebe se boriti za tvoj viši cilj,
6. prebaciti posao na institucije države, time se riješiti praktičnog posla, i tako unaprijed stvoriti krivca-kandidata za slučaj da se nešto od planiranog izjalovi. Tako uvijek možeš reći da je za debakl kriv neki pojedinac koji je postupao na svoju ruku, bez tvojeg znanja, mimo propisanih politika, na štetu društva i tako izdao zajedničke interese.
7. dok se priča rola u pozadini sada već ubireš plodove od kojih obavezni dio dijeliš sa navedenima u točci 5..

Ništa od navedenog nije jednostavno niti lako realizirati. Osobito prvu točku. No stvari nakon nje postaju kudikamo jednostavnije. Stvar je u tome što se ovakvim šablonama za bogaćenje koriste pojedinci koji ne mogu društvu ponuditi ništa korisno, a to bi značilo na tržišnim osnovama (nekome nešto treba ali ne zna kako da realizira, ti mu to omogućiš jer znaš kako realizirati, on ti to svojevoljno plati, obojica ste dobili što ste htjeli), ili tek žele kruha preko pogače (slobodno tržište im ne pruža koliko bi htjeli, ili onako brzo kako bi htjeli). Svoje intelektualne kapacitete oni troše na razradu kompleksnih sustava za malverzacije u cilju osobnog probitka.

Jedna od takvih priča je i priča o Strategiji razvoja socijalnog/društvenog poduzetništva do 2020. godine. Radi se o još jednoj “petoljetki” koja će služiti kao pokriće za izmišljeni problem i gdje se kao rješenje ponovno prezentira vlast. Strategija na kojoj će se raditi godinama, koja je opsežno opisana, iza koje stoje mnogobrojne zainteresirane skupine i državne institucije koje će sve navedeno u njoj pokušati sprovesti u djelo. Za tu svrhu već sada su definirana potrebna sredstva u ukupnom iznosu od gotovo 315 milijuna kuna, od čega će 5% biti utrošeno na osmišljavanje zakonskog i institucionalnog okvira, 14% na propagandu o Strategiji, a 81% na direktne novčane poticaje, naravno bespovratne, za sve koji se nađu zainteresiranima braniti priču koja se kroz nju gura.

A sama priča i ne mora imati posebnog smisla. Već sam rekao da je jedino bitno da je ona opširno dokumentirana, podržana od interesnih skupina i osigurana kroz državne institucije. Socijalno poduzetništvo, što je po mom skromnom sudu svaka vrsta poduzetništva, a ne nešto deseto, samo po sebi jest nedefiniran pojam što se ne libe konstatirati niti u samoj Strategiji. Štoviše, kreatori ovog dokumenta, koji svoje ime skrivaju ispod Vladinih skuta, na više mjesta to će potvrditi. Između ostaloga i u terminološkim odrednicama gdje stoji:

Trenutačno ne postoji univerzalno prihvaćeno pojmovno određenje društvenog ili socijalnog poduzetništva. 

Prema objašnjenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, da bi se poduzetnik okarakterizirao kao socijalni/društveni, nužne su društveno-poduzetničke aktivnosti tijekom cjelokupnog životnog ciklusa subjekta. Dakle nitko živ u praktičnom smislu ne može biti prepoznat kao socijalni/društveni poduzetnik jer da bi se to moglo odrediti potrebno je sagledati njegovu poduzetničku aktivnost u ukupnom trajanju, a to je moguće tek u trenutku kada ona prestane postojati, kada postane dio prošlosti. Usput, pitam se čija je to uzvišena dužnost da dodijeljuje tu etiketu? Kladim se da igrač iz točke 1. s početka teksta ima odgovor na to pitanje.

Ipak, socijalnog poduzetnika opisuje se kao osobu kojoj je primarni cilj društveni utjecaj, koji dobit tvrtke ne dijeli s vlasnikom ili dioničarima već je poklanja u svrhu ispunjavanja društvenih ciljeva, te koja u načelu tvrtkom upravlja otvoreno što znači da u rad uključuje zaposlenike, korisnike i ostale dionike na koje utječe njegova gospodarska aktivnost.

Kriteriji prepoznavanja socijalnih/društvenih poduzetnika su sljedeći:

• Socijalni/društveni poduzetnik ostvaruje ravnotežu društvenih, okolišnih i ekonomskih ciljeva poslovanja.
• Socijalni/društveni poduzetnik obavlja djelatnost proizvodnje i prometa roba, pružanja usluga ili obavlja umjetničku djelatnost kojom se ostvaruje prihod na tržištu, te koja ima povoljan utjecaj na okoliš, doprinosi unaprjeđenju razvoja lokalne zajednicu i društva u cjelini.
• Socijalni/društveni poduzetnik stvara novu vrijednost i osigurava financijsku održivost na način da u trogodišnjem razdoblju poslovanja najmanje 25% prihoda planira ostvariti ili ostvaruje obavljanjem svoje poduzetničke djelatnosti.
• Socijalni/društveni poduzetnik najmanje 75% dobiti, odnosno viška prihoda ostvarenih obavljanjem svoje djelatnosti ulaže u razvoj svoje djelatnosti i ostvarivanje ciljeva svojeg poslovanja.
• Socijalnog/društvenog poduzetnika odlikuje dobrovoljno i otvoreno članstvo te visok stupanj autonomije poslovanja.
• Republika Hrvatska, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili tijelo javne vlasti ne može biti jedini osnivač socijalnog/društvenog poduzetnika.
• Socijalnog/društvenog poduzetnika odlikuju demokratski način odlučivanja (uključenost dionika u transparentno i odgovorno upravljanje), odnosno odlučivanje nije isključivo vezano uz vlasničke udjele ili članske uloge već obuhvaća ključne dionike: radnike,članove, korisnike ili potrošače te suradničke organizacije.
• Socijalni/društveni poduzetnik prati i vrednuje svoje društvene, ekonomske i okolišne učinke i utjecaj te rezultate vrednovanja koristi u planiranju svog daljnjeg poslovanja te vodi računa o njihovu poboljšanju/povećanju.
• Socijalni/društveni poduzetnik u slučaju kada prestaje obavljati djelatnost, svojim općim aktima ima definiranu obvezu svoju imovinu prenijeti u vlasništvo drugog društvenog poduzetnika s istim ili sličnim ciljevima poslovanja, odnosno u vlasništvo lokalne i područne (regionalne) samouprave koja će je upotrijebiti za razvoj socijalnog/društvenog poduzetništva.

Što je “ravnoteža” iz prve točke? Što je “povoljan utjecaj na okoliš” iz druge točke? Na kakvo poduzetništvo otpada ostatak povrh 25% iz treće točke? Iz čega proizlazi postotak definiran u četvrtoj točki? Što znači “članstvo” u petoj točki? Može li itko biti jedini osnivač socijalno/društvene tvrtke iz šeste točke? Zašto vlasnik nije ključni dionik zajedno s navedenima u sedmoj točki? Kako poduzetnik sam može vrednovati svoj utjecaj iz osme točke? Je li deveta točka naznaka ukidanja institucije privatnog vlasništva?

Na ova pitanja u Strategiji nećete naći odgovore. Radi se o apstraktnom dokumentu kojim se nastoji privući što veći broj fanatičnih građana koji će njegov sadržaj slijepo braniti u javnoj debati.

Tu razinu apstrakcije možete vidjeti osobito u SWOT analizi Strategije gdje se posebno ističu u dijelu slabosti (Weakness). Izdvojit ću po meni ključne apstrakcije:

• Nejasno i neusuglašeno razumijevanje socijalnog poduzetništva među dionicima – uistinu, ljudi koji su skloni poduzimanju to primarno čine zbog vlastitog interesa, zbog toga što od poduzimanja rješavaju vlastita egzistencijalna pitanja. Tako i sam, odlazeći na posao, prvenstveno mislim na vlastiti želudac i želudac svoje žene i svoje djece. Radeći to što radim posljedično činim dobro i za druge pojedince i njihove obitelji, a da se u pravilu nikada osobno niti ne sretnemo.
• Negativne konotacije komunalnih i neprofitnih oblika gospodarskog djelovanja koje se proglašava neproduktivnim i neopravdanim i veže ih se s razdobljem državne, planirane ekonomije.
  – uistinu, kada se u samoj Strategiji kaže da vlasnik mora svoju imovinu silom zakona prenijeti društvu tada se i ne može ne povezati priču sa razdobljem državne, planirane ekonomije, iz kojeg, ruku na srce, nismo nikada ni izišli, a ova Strategija ide tome u prilog
• Nepostojanje analiza, slabo, premda rastuće, prepoznavanje potencijalnih koristi socijalnog poduzetništva za socio-ekonomski razvoj
  – Uistinu, ne postoje nikakvi dokazi da će predložene mjere učiniti ikakvu korist kako se to Strategijom nariče. No to i nije njen smisao. Njen smisao je pobuditi emocije građana, pokrenuti priču i okoristiti se njihovim novcem za vlastiti probitak. 
• Manjak kvalitetnog i jasnog zakonodavnog okvira vezanog uz socijalno poduzetništvo
  – Ovaj “problem” Strategija prepoznaje. No problem je izmišljen. On postaje problem tek sada kada se silom pokušava pokrenuti priča o socijalno/društvenom poduzetništvu.
• Manjak financijskih instrumenata dostupnih potencijalnim socijalnim poduzetnicima (potpore, krediti, jamstveni fondovi, društveno odgovorno investiranje, zakladništvo)
  – Strategijom se predlaže ubiranje 315 milijuna kuna od hrvatskih poreznih obveznika. Ako je nedostatno (manjak) možemo naslutiti da će porezni obveznici iz svojih džepova u budućnosti odvajati još novca u svrhu paušalnog financiranja poduzetnika sa socijalnom etiketom.
• Niska poželjnost socijalnih poduzetnika kao klijenata financijskih institucija zbog manjka poslovnog iskustva i vještina te nedostatka kolaterala/zaloga za financiranje
  – Financijske institucije sasvim sigurno prepoznaju količinu gluposti koja se nalazi iza ove priče. Dođe socijalni poduzetnik i traži novac za svoje eksperimente uz prijedlog da ga ne vrati nikad pa ni tad. Pazi nos jer zatvaram vrata! Nažalost država ima mogućnost novac pribaviti na razne druge načine. Primjerice porezom na kamate dijelom kojega će se financirati fond društveno/socijalnih poduzetnika.
• Manjak vidljivosti društveno i okolišno odgovornih proizvoda i usluga na tržištu
  – Uistinu, društveno i okolišno odgovorni proizvodi nisu vidljivi na tržištu jer ne postoje. Postoje samo proizvodi koje su porezni obveznici u startu platili kroz subvencije takvim poduzetnicima da bi iste naknadno mogli kupiti po neusporedivo većim cijenama od tržišnih. No ovdje se i radi o svojevrsnom sukobu tržišne i planske ekonomije sa jasno vidljivim razlikama. Razlike su očito vidljive i samim kreatorima Strategije.
• Nedostatno osjetljiv sustav javne nabave na kvalitetu i odgovornost (pozitivne društvene,ekološke i ekonomske učinke) proizvoda i usluga
  – Ovo se zakonom rješava u tren oka. Dovoljna je odredba da u javnoj nabavi mora biti primjerice minimalno 30% robe i usluga proizvedenih na društveno/socijalan način. Što god da to značilo, a značit će pogodovanje odabranim igračima koji shvaćaju kako se igra ova igra.
• Nerazvijeni mehanizmi dokumentiranja i statističkog praćenja socijalnog poduzetništva
  – Proračun Državnog zavoda za statistiku u 2014. povećao se u odnosu na 2013. za 11 milijuna kuna. Možda se u okviru toga mogu pobrinuti za praćenje statistika. Uostalom, u ranije spomenutih 315 milijuna kuna to je valjda uzeto u obzir.
• Manjak jasnih i pouzdanih podataka o veličini i utjecaju sektora socijalnog poduzetništva
  – Naravno. Podataka nema jer je cijela priča o socijalnom poduzetništvu izmišljena kako bi birokracija imala što raditi, a vlast što redistribuirati i pritom se okotistiti. Treba samo izmisliti i podatke.
• Slaba razvijenost i umreženost regionalnih i lokalnih centara potpore socijalnim poduzetnicima
  – Svaka regija u Hrvatskoj već ima centre potpore koji su sastavni dio same Strategije (www.cedra.hr). Ovo je naznaka otvaranja novih centara. Porezni obveznici pripazite na svoje novčanike.
• Nedovoljno stručna upravljačka struktura unutar sektora (socijalnog) poduzetništva
  – Pa tko bi bio dovoljno stručan za ovo pitanje kad ganja tek vlastite interese? Za osposobljavanje takvih mora se angažirati prave socijalističke planere.
• Slaba povezanost sektora civilnog društva s gospodarskim sektorom, nedostatak Quadruple helix modela
  – Malo frazeologije iz genetike nije na odmet. Ta tko će napadati ovakav sofisticirani izrijek.
• Manjak poslovnih vještina kod postojećih i potencijalnih socijalnih poduzetnika
  – Ovdje se ne radi o poslovnim vještinama već o anti-poslovnim vještinama. Da biste bili dobar socijalni poduzetnik morate zaboraviti sve što ste dosad naučili o poduzetništvu. Socijalistički brainwashing je obavezna stvar.
• Slaba uključenost u međunarodne poslovne i suradničke mreže socijalnih poduzetnika (klasteri, razmjena znanja)
  – Par službenih putovanja na račun poreznih obveznika i stvar je rješena.
• Malen i nepovezan korpus znanja i edukacijskih programa za socijalno poduzetništvo u formalnom obrazovnom sustavu
  – Priča o socijalnom poduzetništvu doista je puna nedostataka. Na elementarnoj razini.
• Kašnjenja i nekoherentnost reforme sustava socijalne skrbi, uključujući i razvoj socijalnih usluga u zajednici,
  – MRMS, koje je u nadležnosti pitanja ujedno je nadležno i za ovu Strategiju. Skakajući u vlastita usta ostavlja se loš dojam.
• Slabo razvijen koncept socijalnog poduzetništva u kontekstu zapošljavanja socijalno ugroženih i marginaliziranih skupina (socijalnog zapošljavanja)
  – i još elementarnih nedostataka. Znaju li oni išta o tome na što žele ulupati 315 milijuna tuđih kuna?
• Neusklađenost sustava obrazovanja s potrebama tržišta rada
  – Kako se ovo potkralo u Strategiju? Valjda su mislili “s potrebama socijalnog poduzetništva”
• Ne postojanje mehanizma mjerenja socijalnog učinka
  – ne postoji ništa vezano za socijalno poduzetništvo. Valjalo bi prije guranja te priče u javnost barem odglumiti da je sve jasno.
• Slabi kapaciteti dionika za ugradnju društvenih/okolišnih kriterija u svoje procese upravljanja
  – Uistinu, teško će se tko odreći vlastitih ideala u ime ovog kolaža apstrakcija nazvanog “socijalno/društveno poduzetništvo”

U dijelu Mogućnosti (Options) SWOT analize ističem tek jednu stvar:

• Pojačana svijest o potrebi promišljanja alternativnih ekonomskih modela zbog krize liberalnog kapitalizma

Liberalni kapitalizam je u krizi utoliko što ga u novijoj povijesti nikad nije bilo manje. Svjetska ekonomska kriza je sve samo ne kriza liberalnog kapitalizma. To je prije svega kriza naganjanja jednih političkih ideala, a proganjanja drugih (poput liberalnog kapitalizma), gdje su dominantne ideologije kolektivizma, strateškog planiranja i podrivanja individualnih interesa kolektivnim. Tako je i spomenuta kriza započeta idejom da svi zaslužuju krov nad glavom, što je lijepa želja koju vjerojatno nije moguće realizirati ni na koji način no maksimalno uspješno vjerujem jedino ako se poštuju načela liberalnog kapitalizma odnosno klasičnog liberalizma. No zbog uplitanja države u financijsko i nekretninsko tržište gdje su zakonski spuštene kamatne stope na hipotekarne kredite mnogi su zavedeni i navedeni na trošak iznad svojih mogućnosti, na špekuliranje, mnogi se okoristili na njihov račun, a oni najveći su spašeni novcem poreznih obveznika. Od cijele priče ostao je neviđen broj ljudi bez krova nad glavom i kriza koja se prelila na Europu koja je zabrazdila u nekom svojem ludilu.

U dijelu Prijetnji (Threats) SWOT analize također tek jedna stvar:

• Moguće administrativne prepreke zbog neprepoznavanja punog potencijala socijalnog poduzetništva od strane državnih/javnih institucija i regionalnih/lokalnih zajednica

Potencijal nije prepoznat jer ne postoji kao ni sama ideja. Nema se što prepoznati. Čak ni u ovoj Strategiji ne postoji ništa konkretno za što bi se čovjek mogao uhvatiti, a još manje čime bi mogao opravdati izgradnju novog institucionalnog okvira i utrošak pustih milijuna. Administrativne prepreke ne postoje na putu onome tko ih je postavio.

Unatoč tome što ne postoji konsenzus o tome što društveno ili socijalno poduzetništvo jest postoji jak konsenzus oko toga da ono pomaže gospodarskom rastu, smanjuje broj nezaposlenih, sprječava siromaštvo i još štošta. Sve bitna od bitnije stvari. Samo ih ne pitajte kako. Na to pitanje odgovora nema. Unatoč tome Strategija je prezentirana kao važna i takva kreće u realizaciju bez da je argumentirana i dokazana i jedna teza na kojoj se temelji.

Sve navedeno ne bi bilo ni najmanje bitno da se ne financira novcem poreznih obveznika. Nemam baš ništa protiv toga da se ljudi igraju socijalističke (ili komunističke) ekonomije u svom dvorištu. No s obzirom na to da im za start-up treba moj novac, jer drugačije mogu samo sanjati o pokretanju ovog nakaradnog eksperimenta, ja imam velik problem. 315 milijuna kuna velik problem. Jedan Sanader je za ovu lukavu ekipu ništa drugo do li sajamski šibicar.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Položaj građana u civiliziranoj državi u usporedbi s Hrvatskom

Oznake

demagogija, društvo, Država, građani, Hrvatska, interes, obmana, opće dobro, plan, politika, političar, položaj, populizam, povodljivost, strategija

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Birokratski konzumerizam

Oznake

birokracija, Država, ekonomija, energetski certifikat, EU, konzumerizam, kriza, planiranje, politika, potrošnja, projekti, resursi, siromaštvo, strategija, subvencije

Vjerojatno ne postoji štetnija pojava od proizvodnje potražnje potezom birokratskog pera. Nazvat ću tu vrstu proizvodnje potražnje – Birokratski konzumerizam. Birokratski konzumerizam valja razlikovati od opće poznatog tržišnog konzumerizma. Osnovna razlika je u tome što je tržišni konzumerizam uvjetovan individualnim odabirom potrošača, koji u konačnici može odabrati i ne konzumirati ponuđeno na tržištu (pa potražnja momentalno izostaje), dok ovaj drugi – birokratski konzumerizam implicira bezuvjetno konzumiranje. Bezuvjetnost birokratskog konzumerizma determinirana je zakonskom prisilom.

Tržišni konzumerizam je dakle uvjetovan slobodom odabira, a birokratski konzumerizam je bezuvjetan.

Primjer tržišnog konzumerizma je svima prilično jasan, jer se konstantno reciklira, a mogli bismo ga opisati kao poticanje potrošača na kupnju određene stvari ili usluge korištenjem više ili manje lukavih marketinških metoda. Zamjerka je uvijek na strani prodavatelja koji svojim lukavštinama mami i potiče naivne potrošače na potrošnju. Ideja kako sposobnost prodavatelja da izmanipulira kupca nadjačava sposobnost kupca da donese racionalnu odluku o kupnji osnovni je motiv državne intervencije.

Državna intervencija svodi se na donošenje ograničavajućih pravila. Pravilo koje će proizaći iz percepcije problema u glavi birokrata u stvarnosti je (unatoč namjeri) nemoćno pred sposobnošću svakog pojedinog čovjeka, koji se nađe oči-u-oči sa potencijalnim proizvodom, da prosudi o transakciji na način koji je u tom trenu shvatljiv i svojstven jedno njemu samome. Pravilo u tom smislu može biti tek ograničenje ili zabrana transakcije. S obzirom da pojedinci racionaliziraju na različite načine nedvojbeno je da će to pravilo nekome od njih načiniti štetu samim time što ga ograničava ili mu brani transakciju. Pravilo stoga nije zaštitno iako se a priori postavlja kao takvo.

Zbog onoga što se skriva u pojavi birokratskog konzumerizma, ako prethodni pasus dovoljno nije uvjerljiv, sa velikom sumnjom gledam u ideju o sposobnosti države da primjenom pravila u svakom mogućem tretnutku donese racionalniju odluku od samog potrošača i stoga njemu u interesu.

Primjer prvi – reguliranje prodaje duhanskih proizvoda

Uzmimo za primjer zabranu pokazivanja duhanskih proizvoda u trgovinama koja je nedavno stupila na snagu. Zakon nalaže da se duhanske proizvode mora skloniti od očiju kupaca kako bi se destimuliralo njihovo konzumiranje, utjecalo na smanjenje tog oblika ovisnosti među populacijom, osobito mlađom, a posljedično i na smanjenje pojave ozbiljnih bolesti.

U tu svrhu, koja je i sama problematična ali neću u nju ulaziti (npr. zdravlje kao argument zabrane proizlazi iz ideje da svi moramo sudjelovati u financiranju i korištenju državnog zdravstvenog monopola), razvila se cijela industrija, ili segment proizvodnje, namjenskih ormarića koji služe za skladištenje, a istovremeno i prikrivanje cigareta. Radi se o vrlo funkcionalnim i naoko lijepo dizajniranim ormarićima. Mnogi imaju integriranu i LED rasvjetu. Zaista su lijep primjer napretka industrijskog dizajna.

No zamislite situaciju u kojoj se pravilo (zabrana) pokaže neuspješnim. Dakle statistički se nakon određenog vremena dokaže da nije smanjen broj konzumenata, niti oboljelih od bolesti. Upravo to se već i dogodilo no pravila nisu odbačena već su nadograđena novim pravilima. Čemu bi nakon eventualnog ukidanja pravila služili ti ormarići? Možda bi zbog uloženog novca trgovci i dalje odlagali cigarete u njih, a možda bi ih i odbacili i pokazali cigarete nadajući se boljoj prodaji. Iako se ne bih okladio da bi ukidanje pravila momentalno srozalo segment proizvodnje tih ormarića nema dvojbe kako bi to ipak utjecalo na njega u određenoj mjeri. Uostalom da od baš takvih ormarića ima realne koristi tada bi oni bili ponuđeni na tržišnim principima i prije nego li je doneseno birokratsko pravilo koje je potaknulo njihovu proizvodnju. Dakle u slučaju ukidanja pravila kakvo novo intervencionističko pravilo bi država primijenila na segmente proizvodnje koji bi zbog ukidanja starog pravila stali trpiti pad proizvodnje, neodržive troškove nastale zbog pada potražnje (birokratskog konzumerizma)? Kakva bi bila socijalna politika s obzirom na zaposlene u tom segmentu kojima bi zbog ukidanja pravila zaprijetio otkaz?

Novonastaloj situaciji država će nužno pristupiti na socijalnoj razini, gdje pomoć smatra nužnom, jer se na gospodarskoj razini otkriva slabost osnovnog pravila (iz onoga na čemu je zasnovano proizašlo je nešto drugo). Novi socijalni problem povod je za novo pravilo, novu socijalnu i gospodarsku strategiju i proizvodnju nove potražnje – novog birokratskog konzumerizma.

Šteta je očita. Oskudni resursi su rasipani kroz krivu alokaciju, a radnici dovedeni u bezperspektivnu situaciju zahvaljujući tome što su usmjereni u besmislenu djelatnost zbog koje su usavršavali specifične vještine (također potencijalno neprimjenjive u budućnosti).

Primjer drugi – Energetski certifikati

Večernji list je jučer objavio ekskluzivni popis svih državnih ustanova. Ima ih 184. Zapošljavaju ukupno 21.629 birokrata koji potroše 67,3 milijarde kuna prethodno oporezovanih poreznim obveznicima. Teško je i naslutiti razmjere birokratskog konzumerizma i štete koju bi se (uz nadljudske mentalne napore) moglo povezati s tim institucijama. Ipak, razmjeri su i unatoč tome veći.

Postoji nesagledivo veći broj državnih i javnih tijela (agencija) koje egzistiraju pod krinkom županija, gradova (lokalnih samouprava), i koje na jednak način žive od proizvodnje potražnje, od primitaka baziranih na porezima, prirezima, naknadama i drugih paušalnih dadžbina.

Za ovaj primjer izdvojit ću Regionalnu energetsku agenciju. Nema je na večernjakovom popisu ali očito postoji. I to ne samo jedna već je ista klonirana po regijama i/ili županijama pri čemu svaka uživa određenu autonomiju. Ipak njihov cilj je istovjetan – promoviranje i poticanje regionalnog održivog razvoja u području energetike i zaštite okoliša kroz korištenje obnovljivih izvora energije i uvođenje mjera povećane energetske efikasnosti.

U stvarnosti svojim osnutkom, koji je sasvim sigurno motiviran direktivama iz Bruxellesa, oni su momentalno proizveli enormnu potražnju za energetskim certifikatima. Ili ispravnije rečeno – proizveli su ogromnu količinu energetski neučinkovitih nekretnina koje je potrebno regulirati. Pukim potezom pera stvorena je prilika za rasipanje oskudnih resursa.

U kombinaciji sa zakonskim okvirom koji regulira pitanje u širem smislu zaposleni su novi birokrati, a do sigurnog posla došli su i mnogi građevinci koji su se preorijentirali na izrađivanje projektne dokumentacije koja je propisana u ishođivanju tog komada papira, koji nema sumnje ne mijenja na stvari baš ništa u odnosu na prethodno stanje. Birokratski konzumerizam i ovdje možemo testirati u osnovi. Kako biste mogli nastaviti autonomno raspolagati svojom nekretninom vi od ovog trena morate kupiti energetski certifikat. Nemate pravo ne kupiti taj papir. Kako bi se birokratski konzumerizam u ovom slučaju zaštitio doneseno je zakonsko pravilo o zanavljanju energetskog certifikata svakih 10 godina. Ovime je građanima nepovratno otuđen dio imovine, resursa, koji bi u slučaju nepostojanja birokratskog konzumerizma bili racionalno uloženi. Kada bi posjedovanje energetskog certifikata bilo racionalno tada bi on bio već odavno uveden na osnovi tržišne potražnje. S obzirom da je instaliran od birokracije on služi jedino birokraciji i naravno gomili novopečenih izdavatelja certifikata. Slučaj na svoj način usporediv s proizvodnjom ormarića za sakrivanje cigareta.

Proizvodnja potražnje za energetskim cerfitikatima ima i drugih dimenzija. Postoji mogućnost da od države (županije, posredstvom regionalne energetske agencije) dobijete i subvenciju za podizanje energetske učinkovitosti svoje nekretnine. Time se vabi građane da trošak obnove fasade podijele sa svojim sugrađanima kroz porez, ili sa cijelom EU kroz EU fondove, čime se utječe na njihovo stajalište o ideji energetske učinkovitosti i cerfiticiranja. Subvencionirani pojedinci postat će glasni zagovornici ideje. No nisu li oni baš poput tržišnih konzumenata izmanipulirani?

Zar nije jasno kako iza financiranja tako “navučene” energetski učinkovite fasade ne stoji novac onoga tko će se njome okititi već novac njegovih sugrađana? Zar treba posebno ukazivati na moralni problem u ovoj priči? Kako se može opravdati postojanje tijela kojem se formalno obratite kako bi ste se dočepali neke besplatne pogodnosti (čak i ako je upakirana u priču o zaštiti okoliša), nakon čega to tijelo trošak realizacije te pogodnosti prebaci na vaše sugrađane koji s tom pričom nemaju baš nikakve veze? Misli li tko na onu u diskusijama izraubanu potplaćenu blagajnicu koja o energetski učinkovitoj kući može samo snatriti dok se od njenog oporezovanog novca koristite vi, subvencionirani, zajedno sa energetskom agencijom i kumovskim-kapitalistima (kronistima je ispravan naziv) koji potpisuju certifikate?

Nesaglediva i nemjerljiva šteta proizlazi iz birokratskog konzumerizma. Unatoč dokazima od konstantnom poboljšanju životnih uvjeta stanovnika širom Svijeta jasno je kako će podržavanje ideja i politika ovog tipa dovesti do regresije.

Birokracija je nemoćna pred shvaćanjem realnosti ali je vrlo odlučna u tome da gradi realnost prema vlastitoj fiks ideji. No ipak stvar će se prije slomiti na potpunoj misalokaciji resursa nego li će birokrati postići zamišljeni balans.

U tom slučaju možda bi se gomila ormarića za sakrivanje cigareta mogla modificirati u peći, a njih ćemo ložiti energetskim certifikatima, štedljivo, kako bi zalihe potrajale.

Završit ću sa jednim citatom F. A. Hayeka o ekonomiji:

Izazov ekonomije je prikazati ljudima koliko zapravo malo znaju o tome što zamišljaju da mogu dizajnirati.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Slavko Linić: “Trebamo Kapitalca!”

Oznake

ekonomija, internacionala, klasični liberalizam, kriza, Libertarijanizam, oporavak, SDP, Slavko Linić, strategija

Na jučerašnjem skupu u Rijeci SDP je najavio radikalan politički zaokret. Novi smjer neminovno vodi putem klasičnog liberalizma odnosno libertarijanizma, što se moglo naslutiti na samom početku skupa kada je zvučnike parala himna radničkog socijalizma tzv. internacionala.

Nakon uvodnog obraćanja premijera Milanovića, koji je okupljenima rastumačio kako radničkog pokreta više nema jer su ga zamijenili programeri, na govornicu je stupio ministar Linić, ponovio smjernice propale socijaldemokratske ekonomske politike (borba za radna mjesta, a ne za potrošača), te nakon toga najavio radikalan ekonomsko-politički zaokret jasno poručivši:

Trebamo Kapitalca!

S obzirom da je suprotna strana već regrutirala dr. Harrisa, što je premijer okarakterizirao kao “ne dobro” odnosno “nepošteno”, vjerojatno razočaran nepravednom redistribucijom intelektualnog kapitala (jednog eminentnog stručnjaka naime ne može se prepoloviti pa da takav nastavi učinkovito i pravedno savjetovati dvije zainteresirane strane), izbor je, sada shvaćam, nužno pao na jedinog raspoloživog pandana – mene.

Ponosan sam što premijer vjeruje kako smo ovako osnaženi i ujedinjeni na pola puta do “boljega”, i istovremeno polaskan što za HDZ kaže da je na pola puta do “gorega”. Time naime daje svima do znanja kako je mojim angažmanom u SDP-u dr. Harris deklasiran, a njegov trud u HDZ-u uzaludan. Eventualnim preuzimanjem vlasti u naredne dvije godine HDZ bi tako mogao tek pokvariti ono što će SDP, uz moju voluntarnu kontribuciju, do tada urediti.

Vijest je prenijela Nova TV u svojem središnjem Dnevniku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. inače volim fotomontirati ali ovaj tipfeler Nova TV je originalan 😀

Jurčić ruši Vladu, a Kapitalac Jurčića

Oznake

bolni rezovi, deficit, Država, dug, ekonomska politika, industrija, industrijalizacija, Jurčić, kriza, prihodi, proračun, rashodi, strategija, vlada

Ljubo Jurčić, “neprikosnoveni ekonomski analitičar” u sjeni, kritizira vladinu ekonomsku politiku i ruga se frustracijama njenih ministara. Kaže, Vlada nema pojma o modernoj ekonomiji, samo reže i reže, pa tako izostaje gospodarski oporavak koji je moguć jedino ako se ekonomska politika usmjeri na novu proizvodnju i povećanje oporezive baze. Drvo, metali, ruda, strojevi, stari temelji Jurčićeve nove reindustrijalizacije koja je nekad davno započela priču o strelovitom napretku čovječanstva (za Jurčića to je tek “ekonomski rast”), no dakako u uvjetima znatno manjeg uplitanja vlasti u ta pitanja. I dakako, ne govorim o industrijalizaciji kakva je egzistirala u drugoj polovici 20. stoljeća na ovim prostorima, gdje se ista bazirala na nastavku proizvodnje u tvornicama koje su otete njihovim osnivačima i privatnim vlasnicima, već mi je taj pojam više vezan za Englesku 19. stoljeća, kao nekakav idealni primjer.

Jurčić u svojoj kritici, u kojoj prepotentno ističe kako bi Vlada svojom politikom pala na njegovom ispitu, nudi izlaz u povratku planskoj ekonomiji baziranoj na novoj nacionalizaciji i centraliziranom upravljanju resursima. 

I tu mi je sinulo o čemu drobe premijer, ministri i Ljubo Jurčić kada govore o “rezovima”!

Rezovi o kojima govore ne odnose se na rezove u državnoj potrošnji, koja očigledno iz godine u godinu raste, a o čemu možete pročitati u novom postu koji je objavio Monopolizam, već se odnose na rezove u punjenju državnog proračuna temeljem kojeg se osigurava gospodarski rast, kako prema teoriji Vladinih ekonomskih planera tako i prema Jurčićevoj teoriji. U teoriji oni govore isto.

Dakle što je predmet Jurčićeve kritike?

To što Vlada svojim nepoznavanjem “moderne ekonomije”, dakle Keynesove ekonomske teorije pojačane Samuelsonovom algebrom, stvara uvjete u kojima se državni proračun puni lošije. Ona ga “reže”. Naravno, da su Vladini ekonomski planeri položili ispit kod Jurčića, tada bi se proračun punio bolje jer bi se investiralo više u reindustrijalizaciju. Ministar financija tako ne može biti ključna figura u razvoju ekonomije. Prema Jurčiću Linić je kamen spoticanja. Ipak sasvim je očito kako vladini ekonomski planeri itekako poznaju Jurčićevu teoriju no ono što ne poznaju jest “human action” ili fenomen ljudskog djelovanja koje nikako pa nikako ne ulazi u kalup planske ekonomije i jalove računice njenih zagovornika.

Jurčić zanemaruje, svjesno ili nesvjesno, kako prihodi državnog proračuna rastu iz godine u godinu, a rashodi još i više, čemu svjedoči gotovo 200 milijardi kuna javnog duga te enorman proračunski deficit koji bi do kraja godine mogao dostići dosad neviđene vrijednosti.

Ono što Kapitalac vidi kao nemoguće jest provoditi centraliziranu ekonomsku politiku, ostvarivati ekonomski rast i istovremeno financirati kolosalnu državu socijalnog blagostanja. Jurčićeva teorija o centraliziranom upravljanju ekonomijom te usmjeravanje resursa u oživljavanje industrije, iako sasvim vjerojatno malo kome možemo na taj način konkurirati u svemu što je stavio na vrh liste prioriteta uz postojeće troškove socijalnih transfera, očito je tek odmak od ekonomskog razvoja baziranog na osluškivanju potreba tržišta (načela slobodnog tržišta). Jurčićeva teorija tek je povod za novo osnaživanje političara na vlasti te daljnje rasipanje resursa koje vlada svojom poreznom mašinerijom otme građanima. Jurčić stoga na jednak način pada na ispitu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Plan za zdravstvo

Oznake

bolnica, hitna pomoć, HZZO, socijalno osiguranje, strategija, vlada, zdravlje, zdravstvena zaštita, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Strategija sjećanja na Teslu?

Oznake

Dnevnik, Hrvatska, politika, strategija, Tesla, vlada, znanost

Da Feral Tribune nije davnih dana ugašen danas bi sasvim sigurno nominirao ovu vijest, tj. ideju koju vijest prenosi, za svoju poznatu nagradu “Shit of the Year”.

Naime prema tumačenju HRT-ovog urednika Tesla je “brand” i “ponos” koji Hrvatska ne koristi na odgovarajući način, pa su se stručnjaci (???) složili oko toga da je problem što ne postoji strategija sjećanja na Teslu (!!! ???).

Prema tumačenju predsjednice udruge Nikola Tesla problem započinje krivicom hrvatskih građana zbog kojih građani SAD-a misle da je Tesla rođen u Americi – u tom smislu hrvatske institucije trebale bi učiniti odgovarajuće korake (%%#$/@).

Sumnjam da je možda problem u meni. Previše sam trijezan.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

I ove godine s turizmom ista priča

Oznake

apartmani, bazeni, Jadran, ljeto, ljetovanje, razvoj, smještaj, strategija, turizam, vlada

Sredinom kolovoza 2012. napisao sam tekst ‘Poticaji turizmu Hrvatima onemogućuju ljetovanje‘ potaknut rezultatima ankete Večernjeg lista u kojoj je 67% glasača dalo do znanja da neće na ljetovanje te godine.

Potpuno isti rezultat i ove godine:

Unatoč povećanju broja noćenja u odnosu na prošlu godinu, što je pohvalan rezultat na kojem ne treba zahvaljivati Vladi već pukoj sreći koja je Hrvatskoj dala predivno more, te postepenom razvoju ponude tijekom godina na kojem možemo zahvaliti jedino privatnom kapitalu i inicijativi – i tako treba biti, isti broj Hrvata i dalje ne ide na ljetovanje. Zašto?

Vlada te iste građane nemilosrdno iscrpljuje porezima pa onda tim novcem potiče razvoj turizma prema vlastitom despotskom viđenju. Bez obzira radi li se o vladinim programima poticanje bazenogradnje, zapošljavanja sezonskih radnika, sufinanciranja manifestacija, strukovnih udruga hrvatskog Jadrana, hotspotova, inovacija u turizmu, najnovije dugoročne strategije razvoja turizma ili bezbroj drugih kanala kroz koje novac građana odlazi paušalno u turizam većina građana ipak si ne može priuštiti ljetovanje.

I moj zaključak stoga može jedino biti isti kao i lani – kako bi građani mogli ljetovati moraju za to imati novca. Sva sila poticaja turizmu, koje su morali platiti kroz porezni sustav, a da toga nisu svjesni, nije im omogućila taj “luksuz” ali mnogim ponuđačima turističkih usluga omogućila je jeftin izvor novca kojim su razvili ponudu usluga za neku treću osobu, koja je tek u rijetkim slučajevima taj napačeni porezni obveznik.

No dobrobit poreznog obveznika ne zanima Vladu. Nju zanima korist od povećanja turističkog prometa, a isto znači i više novca u državnoj blagajni kojeg može trošiti u neke nove sulude svrhe, ponovno po volji i sasvim sigurno ne na dobrobit poreznog obveznika. Stoga jedino što porezni obveznik može učiniti jest buniti se glasno i jasno protiv vladinih politika poticaja i razvojnih strategija u svakom obliku u kojem se pojave, jer u njihovoj provedbi on je samo pomoćno sredstvo – izvor novca.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

[Ostatak odgovora na pitanja] “Strategija razvoja turzima…”

Oznake

Ostojić, pitanja, poticaji, razvoj, strategija, turizam

Prethodni tekst je nadopunjen ostatkom odgovora na pitanja ministru turizma povodom njegovog gostovanja na vladinim kanalima društvenih mreža. Ministar je bio odgovorio na 2, dok na ostatak od 6 pitanja odgovara njegov samostalni odjel za odnose s javnošću.

Pročitajte ažurirani tekst i moj zaključak:

Strategija razvoja turzima – pitanja ministru i njegovi odgovori.

Svako dobro,
vaš Kapitalac