Kroz Solidarnu naknadu Vlada muze građane!

Oznake

HEP, namet, Opačić, solidarna naknada, struja, vlada

Na današnjoj 246. sjednici Vlada je donijela Uredbu o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umreženih sustava.

Tko je ugroženi kupac teško je odgovoriti u jednoj rečenici jer se definicija isprepliće sa Zakonom o socijalnoj skrbi, nadležnošću i postupcima centara socijalnih skrbi, te drugim zakonskim i podzakonskim aktima pa i direktivama EU parlamenta i vijeća.

Stoga je dovoljno reći da je ugroženi kupac osoba koja je prema kriterijima Vlade siromašna (ali ipak ima nekretninu u vlasništvu, pa čak i automobil ako je invalid), i to do te mjere da je ova odlučila uvesti novi namet na kilovat struje koju kupuju svi ostali iz kategorije kućanstva kako bi ovima pomogla. Visinu tog nameta Vlada je postavila na 0,03 kn/kWh i nazvala ga “solidarna naknada”. Na solidarnu naknadu dodatno se plaća i PDV.

Mehanika stvari:
1. Kupac kupuje struju opterećenu “solidarnom naknadom”,
2. Opskrbljivač je uplaćuje u državni proračun, a potom
3. Ministarstvo socijale je isplaćuje ugroženim kupcima nakon upravnog postupka u kojem se određuje vrsta i opseg prava koja mu pripadaju s obzirom na utvrđen status kao i način sudjelovanja u podmirenju troškova energije.

Zadnja točka je dakako problematična jer ona je ta koja zapravo prima “solidarnu naknadu”, odnosno keš kojeg opskrbljivači u to ime prikupe od potrošača i uplate u državni proračun, te potom određuje koliko će i kome proslijediti. U toj točki stoluje vlast, moralni hazarderi te se u njoj zbog ovakvog načina rješavanja problema u društvu stvaraju koruptivne točke, potiče birokracija i s njom povezane negativne pojave poput mita i korupcije.

Već pogledom na iznos “solidarne naknade” od 0,03 kn po kilovat satu potrošene električne energije upalio mi se alarm. Ovo smrdi na klasičnu pljačku novca poreznih obveznika u ime solidarnosti, a dobrim dijelom za račun vlasti. No koliki je taj dio treba pokušati izračunati, barem približno.

Zahvaljujući jednom izvrsnom portalu (Energypress.net) koji piše o energetici saznajem da su u 2014. godini hrvatski potrošači potrošili 16,9 milijardi kWh električne energije. Od toga 40,4% bila je potrošnja kućanstava koja će od sada biti dodatno opterećena i plaćanjem ovog nameta.

Računica je jednostavna. Kada bi i dalje trošili isto kupci iz kategorije kućanstva potrošili bi 6,83 milijarde kWh električne energije godišnje. Na svaki potrošeni kilovatsat platit će namet od 0,03 kn + PDV (0,0375 kn). Ukupno, to je 256.125.000 kuna koje će se sliti iz džepova potrošača u državni proračun.

Prema riječima ministrice Opačić u Hrvatskoj ima oko 125.000 ljudi koji bi bili obuhvaćeni ovom mjerom. Socijalna naknada, ministrica kaže “vaučer za plaćanje cijene energenata”, neće biti dana svakome od tih ljudi ponaosob već svakom kućanstvu. Ministrica predviđa da će za realizaciju ove mjere biti potrebno 170 milijuna kuna (86 milijuna kuna manje od iznosa kojeg će prikupiti ukoliko potrošnja hrvatskih kućanstava ostane na istoj razini), te da će iznos naknade biti oko 200 kuna mjesečno. Iz ova dva podatka možemo pretpostaviti da spomenutih 125.000 ugroženih građana živi u 70833 kućanstava.

@KapitalacTwitt Ta će se naknada isplaćivati kućanstvu.

— Vlada R. Hrvatske (@VladaRH) September 3, 2015

Dijeljenjem 256.125.000 kuna sa pretpostavljenim brojem kućanstava (70833) dobivamo prosječnu vrijednost vaučera po kućanstvu od 3616 kuna godišnje, odnosno 301 kuna mjesečno.

I eto nesrazmjera. Opačić kaže 170 milijuna, a iz potrošnje struje vidimo da će to prije biti 256 milijuna. Opačić kaže da će biti vaučer od 200 kuna mjesečno, a izračun kaže da će biti 301 kuna. Ta ukupna potrošnja struje ipak ne može toliko pasti.

Pa jel sad dobar trenutak da konstatiram kako će razliku od 170 do 256 milijuna, iliti 86 milijuna kuna, pojesti država? A što mislite, jel s obzirom na to postoji neka mala, možda najmanja mogućnost da država ćupne još koju kunu i od onih 200 obećanih kuna po kućanstvu i ostavi je sebi? Mislim, pa neće biti neke statistike o iznosima pojedinačno isplaćenih vaučera, niti javno objavljenog konačnog broja korisnika iz čega bi netko s kalkulatorom pri ruci mogao izračunati što se zapravo dešava. Jel shvaćate sada što je moralni hazard, moć političara i države u usporedbi sa pravom svakog onog potrošača da zadrži te pišljive 3 lipe po kilovatu za sebe (kad već jesu njegove)?

Povrh svega razmišljam o tom broju 0,03 kn/kWh. Kako su došli do toga? I gledam taj višak što će ga država popapati, i mislim si – pa što ga nisu mogli odmah ostaviti u džepovima potrošača umjesto da ga zadrže za sebe? Trebalo je samo bolje izračunati, da ne ulazim sad u prostu činjenicu da je to što rade samo po sebi obična, nepatvorena pljačka jednih za račun drugih. Rekoh, idem vidjeti koliko bi prikupili kada bi naknada bila samo 1 lipu niža, dakle 0,02 kn/kWh + PDV.

I dobijem Opačićkinih 170 milijuna kuna. Slučajno?

Za kraj informacija. Solidarna naknada počet će se naplaćivati od 1. listopada, tako da na sljedećem obračunu struje mnogi mogu očekivati razliku za uplatiti, jer će do obračuna tu stvar realno kreditirati opskrbljivači koji će se potom naplatiti od vas. Logično je očekivati i izvjesno poskupljenje osnovne cijene električne energije, barem u toj mjeri kojom se pokriva trošak prikupljanja i obrade solidarne naknade što je država elegantno prebacila na opskrbljivače i tako od njih napravila neku vrstu ekspoziture Porezne uprave. Gomilu takvih zadataka država inače postavlja pred poduzetnike i tako im poskupljuje poslovanje, što njihovim kupcima posljedično povećava cijenu, te općenito utječe na smanjenje konkurentnosti gospodarstva (uh, a tako patimo za time što izvozimo manje nego što uvozimo, i baš nas briga što upravo na tu stvar utječe jeftinije poslovanje u zemljama koje bismo u trgovinskoj bilanci željeli nadmašiti).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Socijalna tarifa stvara nove socijalne slučajeve

Oznake

cijena, GEN-i, grijanje, HEP, jeftina struja, kilovat, plin, povlaštena cijena, socijalna tarifa, struja, vlada

Svaka Vladina mjera koja je usmjerena na socijalne skupine građana u pravilu nailazi na odobrenje šire populacije građana. Ugroženima treba pomoći da im život bude lakši. Solidarnost kroz državnu prisilu je nužna jer na dobrovoljnoj osnovi ljudi bi bili tek sebičnjaci spremni gledati svoju obitelj i susjede kako umiru od gladi i bolesti po cestama – ili možda ne bi bili spremni to gledati pa nominiraju državne institucije da se brinu o njima kako sami ni u kojem slučaju ne bi uprljali ruke – “evo sića, pomažite im, samo me ostavite na miru”.

Dakle kada se odobrava neka politička ideja tada je u pozadini navedeno, a u praksi kada kome pomoć zatreba tada institucije često zakažu, a građani ipak pokažu spremnost na dobrovoljnu solidarizaciju. O tome kako su državne institucije uspostavile monopol nad socijalnim pitanjima, koja su do početka 20. stoljeća bila u nadležnosti mnogobrojnih udruga građana – “bratovštinama”, nekom drugom prilikom.

Nova inicijativa Vlade usmjerena je prema “energetskom siromaštvu”. Prema standardima koje je u tom pogledu postavila Velika Britanija energetski siromašno je svako kućanstvo koje na trošak energije izdvaja više od 10% svojih prihoda. Zapravo je suluda tvrdnja progresivista koji stoje iza te definicije kako u 21. stoljeću za ikoga možemo reći da oskudjeva energijom. Nikada u povijesti čovječanstva čovjeku nije bilo dostupno toliko energije kao danas. Uz sve dosad korištene oblike energije čovjek je ukrotio i nuklearne, solarne i niz drugih izvora energije iz kojih pokriva svoje sve veće potrebe i uživa sve veći energetski standard. No unatoč tome državni poglavari spremno prihvaćaju teze o “energetskom siromaštvu” jer i sami od toga imaju direktne koristi – ako već ne financijske onda barem u tome što provođenjem mjera jača njihova vlastita pozicija i uloga u društvu.

Tako bi u Hrvatskoj, da se pomogne energetski siromašnima, Vlada nametnula mjere za korekciju cijena energenata koje bi energetski siromašnima cijenu umanjile i prelile na kupce koji nisu energetski siromašni. Dakle ako je cijena dosad za sve bila 1 tada će ubuduće “socijalna skupina” plaćati manje od 1, a oni koji to nisu više od 1, čime bi se pokrila razlika do ukupne cijene koju operater očekuje naplatiti od svih kupaca. Primjer je to klasične planske redistribucije kapitala ali i nesavršenosti ekonomske računice.

Kako?

U početnoj situaciji imamo određen broj građana čiji računi za energiju iznose 25% ili više prihoda. Distribucija u primjeru je idealna, svi troše jednako energije, jedinična cijena energije za sve je ista, a primanja su im konstantna (neće se mijenjati nakon korekcije cijene kasnije). Grafički to izgleda ovako:

Ukoliko postoji pretpostavka da su energetski siromašni svi građani čiji računi za energiju iznose 25% ili više prihoda (lijevo od crvene okomite linije), dok oni s manje od 25% to nisu (desno od okomite linije), tada će uvođenje socijalne tarife (povlaštene cijene) povećati račun ovoj drugoj skupini (desno od okomite linije). Već prva korekcija cijena uvući će nove korisnike u socijalnu tarifu jer njihov novi viši račun sada također uzrokuje prelazak omjera od 25%. Grafički prikazano:

Plava linija prikazuje početno stanje dok crvena prikazuje efekt nakon korekcije cijene. U primjeru, cijena socijalne tarife je 25% niža od redovne, pogađa 500 kupaca od ukupno 5000. 25% niža cijena socijalnoj skupini povisila je račun skupini od 4500 kupaca za 2,8%. I ovdje dolazimo do problema s kalkulacijom socijalne tarife. Crvena crta ima izražen lom na vrhu, zaokružen crvenim krugom, gdje vidimo kako dio građana koji se na početku nalazio blizu granice od 25%, ali je nije prelazio, zahvaljujući rastu računa od 2,8% sada prelazi 25% i ostvaruje pravo na socijalnu tarifu. Dio populacije na koji ukazuje plava linija sa strelicama su kupci koji će zbog korekcije cijene trpiti najviše štete na svojim kućnim financijama.

Kako bi umanjili svoj račun građani, koji su nakon korekcije cijene sami prešli prag od 25%, će biti motivirani čim prije realizirati svoja prava, no zapravo će biti uvučeni u bespoštednu borbu za ostvarivanje privilegije na tuđi račun. Korekcija cijene će privući nove 152 osobe u socijalnu tarifu, što je povećanje od 30,4% u odnosu na početno stanje. Mislim da sada postaje jasno kuda to vodi. Novi pripadnici socijalne tarife ponovno uzrokuju nužni rast cijene usluge ovoj drugoj skupini, što kupce na margini od 25% ponovno prebacuje preko nje i oni postaju novi povlašteni kupci unutar socijalne tarife. Do četvrtog koraka izračuna početna skupina od 500 narast će na 727 pripadnika, što je povećanje od 45,4%. To je ujedno i stupanj pogreške u kalkulaciji te dokaz ograničenosti i posljedica planske redistribucije resursa.

Plemenite namjere koje se skrivaju u ideji iz koje polazi uplitanje vlasti u ovo ekonomsko pitanje dovodi do pogoršanja stanja za nove skupine građana dok one ranije pogođene drži privezane za dno i demotivira ih od postupaka koji bi ih izveli iz socijalne situacije – jer im se to ne isplati. Dakle ono što će socijalna tarifa osigurati socijalnim skupinama građana jest još društva.

Detalje izračuna možete pogledati u excel fajlu: socijalna_energetska_tarifa_posljedice_uplitanja_u_cijenu

Svako dobro,
vaš Kapitalac