Ubogi vječni studenti

Oznake

HZZO, obvezno zdravstveno osiguranje, studenti, zakon

Kako je životni put jednog poreznog obveznika popločen trnjem i oštrim kamenjem znaju mnogi, ali kakav je tek život vječnih studenata – te strahote teško je riječima opisati, a o njima se ne govori i stoga ne zna mnogo.

Srećom, danas je objavljen šokantan članak na T-Portalu u kojem možete pročitati priče dvoje studenata o strahotama koje im je priredila majka država.

Novim zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju redovni studenti stariji od 26 godina gube pravo na zdravstveno osiguranje. Zla država naime očekuje da studenti završe studij do tog vremena, zaposle se i na taj način nastave biti zdravstveno osigurani. Nadalje ona obvezuje poslodavce da za svakog zaposlenog uplaćuju 13% povrh bruto plaće na račun HZZO-a. To što liječnici upravo u ovim trenucima štrajkaju i zakidaju te građane za njihovo pravo na liječničku pomoć sada je manje bitno ali ipak vrijedno usputnog spomena.

Studentica Maja već je tri mjeseca zdravstveno neosigurana i riskira plaćanje zdravstvenih usluga na vlastiti trošak u slučaju da se razboli, i to 150 kuna za pregled u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, 220 kuna kod specijalista ili povrh svega više tisuća kuna za kakav operativni zahvat. Taj rizik po vlastito zdravlje i dalje na nju ne djeluje dovoljno motivirajuće da problem riješi zaposlenjem. Pa ako treba i odustajanjem od vlastitog višeg cilja da bude visokoobrazovana, ponovno o trošak poreznih obveznika.

Kaže T-portal kako sulude svote Maju ne zastrašuju. Ona ne želi biti ta koja će svaki mjesec puniti državni proračun da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu:

‘Ne pada mi na pamet plaćati 360 kuna mjesečno. Nemamo svi potporu od roditelja; odakle mi toliko novca? Radije bih na hitnoj završila pa kud puklo da puklo!’

Srećom Maja ima nevjerojatno veliku potporu poreznih obveznika, doduše ne voluntarnu, kada joj već roditelji ne mogu pomoći – bez obzira na razlog. Njene osobne ambicije tako postaju trošak nekih nepoznatih građana, udruženih kroz državni proračun, obvezanih poreznim zakonima financirati mnoge takve Maje. Tako je Maji lakše kritizirati nedovoljnu razinu skrbi za nju kao studenticu, jer sa svojim sponzorima ne mora komunicirati oči u oči i riskirati biti tek jedna u nizu ciničnih individua koja svoja prava ostvaruje na njihov račun, jasno i glasno reći kako su njeni ciljevi važniji od njihovih.

Drugi student, Saša kaže:

Dodatnih 360 kuna mjesečno, odnosno 4.320 kuna godišnje, trošak je koji nikako ne mogu pokriti i samim time ugrožava mogućnost mog nastavka studija,

Da, zdravstvena skrb nije i ne može biti besplatna. Tih 4320 kuna on očekuje da država prebaci na nekoga drugoga kako njemu ne bi bila ugrožena mogućnost nastavka studija. Divno. Njegov cilj, vidimo kao i kod Maje, postavlja se kao viši cilj pred građanima koji bi trebali platiti i njegovo zdravstveno osiguranje kako mu ta sitnica ne bi poremetila uzvišeni plan.

i dodaje:

kako smatra da se novim zakonom direktno krši njegovo pravo na visoko obrazovanje.

Zdravstveno osiguranje nema baš nikakve veze s pravom na obrazovanje. Svaki čovjek ima pravo obrazovati se, unutar državnog sustava ili van njega. Bilo bi dobro kada bi o toj stvari istovremeno glasovali vlastitim novcem. I to je ono što je osnova problema u ovoj priči.

Maja i Saša su na vlastitoj listi prioriteta obrazovanje postavili iznad zdravlja, a to što ni jedno ni drugo ne moraju platiti samo im stvara dodatne probleme u racionalnom postupanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalniji pogled na visokoškolsko obrazovanje

Oznake

fakultet, MZOS, obrazovanje, reforma, stipendija, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, upisi, Zdravstveno osiguranje, škola, školarina, školovanje

U današnjem Jutarnjem tekst o neučinkovitosti i rastrošnosti državnog sustava visokoškolskog obrazovanja koji je postao takav uslijed obilatih beneficija koje su dane studentima. Troškovi studija redovnih studenata pokriveni su do 26. godine starosti, a tijekom tih sedam ili osam godina studija oni uživaju pogodnosti poput subvencioniranog smještaja u studentskim domovima, prijevoz, diskontnu cijenu prehrane, zdravstveno osiguranje, ulaznice u muzeje i mnoštvo drugih bogomdanih luksuza. Studenti će reći da su to minimumi civilizacijskog dosega i samim time oni na njih imaju pravo.

No upravo zbog tih civilizacijskih dosega većini studenata nedostaje motiva da se zapravo bave studijem. Tako tek 5-10% njih završi studij u roku. Preddiplomski studij završi tek 50% upisanih i to uz 50% dulji rok studiranja. Očito je kako se novac poreznih obveznika nemilice razbacuje. No o tome se ne govori. Tekst Jutarnjeg se zapravo bavi iznalaženjem boljeg modela ali i njegovog financiranja jednakom silinom.

Novi model tako pretpostavlja uštedu od 1,4 mlrd HRK ukoliko bi se financiralo samo studije dovršene u petogodišnjem roku. Ta ušteda potom bi se mogla ulupati u neke druge projekte unutar samog sustava od izgradnje i opremanja sve većeg broja novih državnih škola, do uvođenja obilatih novčanih stipendija za predane studente pa čak i kupovinu 10 godišnjih zaliha iPadova (kao analogija).

Tekst tako na indirektan način ukazuje na činjenicu kako se jednom uvedeni porez naknadno ne namjerava smanjiti ili ukinuti. Premda su prvi porezi modernih država uvedeni kao nužno zlo, za pokriće tek osnovnih troškova državne administracije, razvojem ekonomije i prosperitetom jačala se i uloga same države kao ponuđača sve šireg spektra usluga (monopola) što je dovelo do suludo visokih nameta za porezne obveznike. Od ovog problema danas pati većina razvijenih država Svijeta, a osobito one sa usađenim kolektivističkim mindsetom potput Hrvatske.

Iako se u jednom dijelu teksta spominju voucheri, što je dobra stvar jer studentu daje mogućnost da njime plati i neki privatni fakultet (barem dijelom), ipak prednosti tog načina plaćanja nisu spomenute već se ponovno u priču uguralo još malo države.

Doprinos u tom pogledu svojim komentarom dao je dekan Građevinskog faksa iz Splita g. Harapin:

Umjesto da država plaća sveučilišta, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao. – Za to bi se trebala osnovati državna banka, poput HBOR-a. To bi moglo ubrzati studiranje, a i fakulteti bi na taj način bili zainteresiraniji da studentima ponude bolje programe

Za ovu politiku naravno nije potrebna nikakva banka pa ni državna koju kolega Harapin smatra nužnom osnivanja. Tu politiku može provesti i postojeći sveučilišni sustav odnosno Ministarstvo obrazovanja. Već sama činjenica da se novac za izgubljenu godinu mora vratiti iz vlastitog džepa pomogla bi u najmanje dvije stvari:

1. smanjila bi broj studenata
2. povećala bi prolaznost upisanih

Vrijedi ukratko obrazložiti. Naime nije svakome suđeno da bude formalno visokoobrazovan. Nažalost tabula rasa je teorija koja u stvarnom životu pada u vodu. S njome pada u vodu i “društvo znanja” na kojem se ideološki inzistira. Ukoliko je tko sposoban dosegnuti viši intelektualni nivo tada će on sam stremiti ka tom cilju, onaj manje sposoban neće. Ključni uvjet u kojem će oba pojedinca postupiti racionalno jest da odluku o pitanju vlastitog školovanja donose u potpunosi autonomno i o vlastitom trošku. Upisanih studenata tako bi bilo više iz kategorije intelektualno snažnijih individua, što bi nužno dovelo i do veće konačne prolaznosti, dok bi one manje sposobne svoje kompetencije morale dokazivati van sveučilišta u nekoj drugoj društvenoj sferi i ekonomskim aktivnostima.

Ono što čini ovaj pogled na problem osobito pravednim jest kako bi studenti u tom slučaju sami snosili trošak svojeg studija, a ne bi putem države, njenih institucija i poreznog sustava trošak prebacivali na porezne obveznike koji su zakinuti za studij (intelektualno, financijski…) – kao što je sada slučaj. No i sadašnji slučaj vrijedi potkrijepiti činjenicom kako se za zadržavanje prava na besplatni studij i vezane pogodnosti glasno bore upravo one skupine građana koje zapravo nemaju intelektualni kapacitet niti sposobnost završiti fakultet već uživaju u nadrealnom životu na tuđi račun. Njih naravno ne treba kriviti za sudjelovanje u igri, u koju ih je navuklo ideološko vodstvo države, već im rasvjetliti zabludu o “društvu znanja”.

A što bi pomoglo fakultetima? Naravno, voucheri. Voucheri su u ovoj priči sinonim za konkurenciju. Konkurencija na slobodnom tržištu, kamo školovanje spada po prirodi stvari iako se građane uči da je školovanje monopolističko pravo države (pa i crkve), djeluje stimulirajuće na fakultete koji će svjesni postojanja konkurentskih fakulteta za naklonost studenata nuditi bolje obrazovne programe i nižu cijenu. Oba parametra su ključna za dobro studenata, fakulteta, a osobito poreznih obveznika i društva u cjelini. Dakle za opće dobro. Nažalost ono što bi pomoglo fakultetima ne bi nužno pomoglo fakultetskim usidjelicama organiziranima u profesorsko klanovlje. Kvalitetni profesori, predani svojem pozivu i željni prenošenja znanja tako bi dobili veće šanse. Utaborene usidjelice razvoj stvari u tom smjeru neće gledati prekriženih ruku i na sam spomen takve reforme začuli bi glasnu i jasnu kritiku.

Što bi pomoglo poreznim obveznicima? Naravno, niži porez, više prava u donošenju odluka za osobnu korist te odgovornost za vlastite postupke u tom pogledu. Osobito ukoliko tko nema sposobnosti ili ambicije studirati tada bi vlastiti novac, kojeg sada mora putem poreznog sustava davati za financiranje studenata, mogao iskoristiti za neku drugu svrhu za osobnu korist.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatskih 1%

Oznake

1%, Država, hrana, iksica, occupy, porez, poticaji, povlastice, prosvjedi, stipendije, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, zdravstvo

Ne čuje se u zadnje vrijeme vrlo popularna paradigma o 1% jednih koji žive na račun 99% drugih. Jučer i danas prisjetio sam se iste zahvaljujući dva neposredna primjera i došao do zaključka o tome tko su zapravo 1% u Hrvatskoj, barem grubo ilustrirano.

Od jeseni šok za studente u Zagrebu! Cijena menija u menzama poskupljuje s 4,40 HRK na 6,50 HRK! Uzjogunili se momentalno studenti, stali kritizirati sveučilište, SC, državu i zazivati pravdu u kojoj bi ta ista država trebala po demokratskom načelu stisnuti porezne obveznike i osigurati sredstva za održanje subvencionirane cijene hrane takvom kakva jest – jer u protivnom, prebacivanjem troška jela na onoga tko jede, država izgleda čini atak na njegovo pravo da se istovremeno i besplatno obrazuje, ruši temelje društva znanja, potkopava sustav obrazovanja budućih generacija uljuđenih etatista.

Ne priznaju studenti činjenicu kako “besplatno” ne postoji jer sve sasvim očito plaćaju porezni obveznici. Argument koji za uzvrat nude jest kako nisu oni krivi poreznim obveznicima što se i sami ne koriste tim sustavom, što se također ne obrazuju “besplatno” jer prilika im je dana.

No može li se doista svatko tko želi obrazovati besplatno? Na jednog studenta dolazi 10-ak poreznih obveznika koji njegovo obrazovanje financiraju kroz porez. Za svakog novog studenta potrebno je naći novih 10-ak poreznih obveznika koji će izdvajati za njegovo obrazovanje, a da pri tome sami ne koriste tu mogućnost jer u suprotnom opet treba novih 10 koji će financirati itd.. Logično je da u takvom sustavu raspodjele troškova ne postoji matematička računica kojom bi se zadovoljilo očekivanje “besplatnog” obrazovanja svim zainteresiranim poreznim obveznicima. Uostalom da bi se na javnim učilištima taj broj kontrolirao uvedene su kvote kojima se određuje tko će otpasti i postati marginalizirani porezni obveznik, a tko povlašteni student. Dakle 1% (karikirano) u ovom slučaju su studenti koji se obrazuju, jedu, stanuju i voze se gradskim prijevozom na račun mase svojih sugrađana pri čemu kao dodanu vrijednost stječu komparativnu prednost nad njima. I većina tih studenata će pri tome reći kako je to njihovo pravo, kako je to demokratski i na koncu konca normalno (čast iznimkama koje shvaćaju problem).

Populaciju srednjoškolaca i osnovnoškolaca nisam ni dotakao, no i oni su tu, obrazuju se “besplatno” jer tako kaže država u Ustavu koja ove zadnje navedene na školovanje čak i obvezuje pod prijetnjom kaznenog progona. U takvoj okolini sasvim sigurno će prije netko u zatvor nego što li će država ukinuti tu obvezu.

Što je s primateljima poticaja? Uklapaju li se i oni u ovu priču? Država je u određenom trenutku odlučila dati povlastice jednima na račun drugih. Tako su mnogi preko noći postali poljoprivrednici i mljekari, stali koristiti obilate poticaje iz državnog proračuna namaknute poreznom presijom države prema poreznim obveznicima, te pri tome kao i studenti licemjerno govoriti o tome da svi imaju jednake prilike i da su si sami krivi što je nisu iskoristili.

Vidite, i da odmah razjasnimo, imati priliku za izvlačenje koristi putem države na direktnu štetu sugrađana koje država terorizira tako da im novac otima pa daje vama, nije isto što i imati priliku na slobodnom tržištu i od države neometano pokušati vlastitim radom stvoriti nešto što bi drugim ljudima bilo korisno. Stvoriti onim ljudima koji pri tome imaju punu slobodu odlučiti sami hoće li vam za to vaše proizvedeno dobro dati svoj novac ili ne. Ovo zadnje poprilično utječe na to kako ćete razmišljati, jer ukoliko znate da ne postoje državna jamstva u slučaju vašeg neuspjeha (jamstva plaćena novcem poreznih obveznika) tada ćete se svojski potruditi da poštenim i predanim radom zaslužite svoj kruh i da to što radite bude drugima od osobite koristi. To je tržišni princip i kapitalistički način razmišljanja. Za razliku od ovoga što čini država kroz sipanje prava, povlastica i garancija povlaštenim skupinama na račun poreznih obveznika, ovdje nema apsolutno ničega za što bismo mogli reći da je nevaljalo.

Danas u Jutarnjem još jedan primjer ustanka revoltiranih pripadnika skupine “hrvatskih 1%” – Liječnici i medicinske sestre zaposleni u javnim bolnicama u borbi za svoja prava iz kolektivnog ugovora (ovo je jedan oblik garancije koje sam kratko spomenuo u prethodnom pasusu, dakle oblik “prava bez obzira na sve”). Javne bolnice financiraju se novcem poreznih obveznika i kao što već vidimo ponovno ista kategorija problema. Megalomanski, neučinkoviti, rastrošni i korumpirani državni zdravstveni sustav je na koljenima. Samo ove godine kreditima se saniralo 5 milijardi HRK nastalog duga. Pokušava sada država uskratiti povlaštene za prethodno dana prava i naravno da je naišla na dreku. Prekasno je za reforme u smislu smanjivanja radničkih prava. Koliko prekasno? Pet milijardi kuna prekasno.

S obzirom da je pitanje zdravlja i zdravstvenog osiguranja prilično škakljiva tema, jer se ljudi lako dižu na zadnje noge na sam spomen državnog zdravstva u negativnom smislu možda je dovoljno za sada priupitati se koliko točno liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u privatnim poliklinikama i specijalističkim ordinacijama kreće u štrajk? Ni jedan? Nadam se da je jasno na što aludiram.

Da spomenem umirovljenike čiji penzioni fond je pokrala država pa sada njihove mirovine također namiruju porezni obveznici? Bolje ne. Diram u osinje gnijezdo. Sve je jasno. Očito je da većina građana smatra da je država alat za ostvarivanje pogodnosti na tuđi račun i kako je demokracija percipirana kao sustav tiranije i preglasavanja u borbi za te pogodnosti. Tu ideju potkrijepljuje i činjenica kako se na vlasti konstantno izmijenjuju samo dvije političke opcije, a građani naginju čas jednoj pa čas drugoj s obzirom na to koja im ponudi više “besplatnih” stvari (free shit) na račun skupine koju treba preglasati. Nakon izbora većina u pravilu ostane posrana, a slatkorječivi političari uhljebljeni na tronu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac