Djeca nisu dužna ništa, obrazovanje su im platili roditelji kroz porez

Oznake

Ljilja Vokić, medicina, obrazovanje, porez, radna obveza, studij

Ljilja Vokić odlazi u mirovinu. Ne bih se uopće osvrtao na tu vijest da na naslovnici Večernjeg nije popraćenja strahotnom izvjavom koju je tom prigodom izrekla, a pero novinara ovjekovječilo:

“Diplomiranim studentima uvela bi obvezu da u Hrvatskoj odrade onoliko godina koliko su besplatno studirali. Medicina je, na primjer, skup studij, puno košta hrvatsku državu, oni ga završe i odu iz zemlje. Mislim da trebaju odraditi ono što im je država platila”

Prije svega, država niti jednom studentu nije platila ništa. Obrazovanje djece i mladeži plaćaju porezni obveznici. Mehanika financiranja njihovog obrazovanja otprilike je ovakva:

Produktivan radnik ili tvrtka (porezni obveznik), a to su oni subjekti koji rade profitabilne poslove od kojih društvo ima mjerljivu korist (mjerljivu kroz ekonomske pokazatelje ali i kroz subjektivan osjećaj blagostanja), pod prijetnjom prisile, koju nad njima provode u tu svrhu stvorene institucije države (porezna uprava i inspekcija, policija itd.), uplaćuju dio svojeg zasluženog osobnog dohotka ili dobiti u državni proračun. Tim novcem potom gospodari vlast na način koji sama smatra primjerenim, što gđa. Vokić sasvim sigurno zna jer je sama bila dio vlasti. U ovom slučaju jednim dijelom novca kojeg oporezuje produktivnom sloju građana financira obrazovanje djece i mladeži.

Usput rečeno, djecu osnovnoškolske dobi prisilno se obrazuje, a njihovim roditeljima dana je lažna mogućnost izbora te oni, s obzirom da plaćaju porez (pod prijetnjom prisile), najčešće upisuju svoju djecu upravo u javne škole koje se od tog novca financiraju. Tek rijetki mogu svojoj djeci prišutiti dodatan trošak privatne škole i pomiriti se s činjenicom da iznos kojeg su morali platiti za financiranje javnog obrazovanja više nikada neće vidjeti u vlastitom novčaniku (moguće je izabrati privatnu školu za svoje dijete, ali javnu se bez obzira mora platiti).

S obzirom da se ovo društvo sastoji, usuđujem se reći, većinom od neproduktivnih građana i gomile gubitaških tvrtki koji se redom financiraju od proračunskih transfera po sistemu: produktivan radnik (ili profitabilna tvrtka)>proračun>neproduktivan radnik (ili tvrtka gubitaš), mogu zaključiti da se prijedlog gđe. Vokić može odnositi samo na onaj neproduktivni dio građana, jer doista dobar dio pučanstva uživa u besplatnom školovanju koje plaća produktivni sloj. Taj produktivni sloj je manjina. Pa ako je to prijedlog, da se na plaćanje prisile oni koji su se školovali na tuđi račun, oni kojima roditelji kroz porez NISU platili školovanje jer i sami žive od proračunskih transfera, tada mora da se gđa. Vokić obraća samo tom neproduktivnom dijelu građana. Jedino u tom slučaju nitko ne bi mogao prigovoriti konzistentnosti prijedloga. Jer kakav bi to bio način tražiti od djece čije obrazovanje su roditelji platili kroz porez da još jednom plate taj trošak.

Ova izjava mogla bi se istovremeno shvatiti i kao priznanje iznad opisane podjele i kao poziv onom sloju građana koji živi od proračunskih transfera da podmiri troškove obrazovanja svoje djece. No čemu stati na tome? Tu je i zdravstvo, tu je kultura, tu su ceste i brojne druge stvari koje za njih također plaćaju porezni obveznici s druge strane proračuna.

Ipak bojim se da gđa. Vokić ni u jednom trenutku nije pomislila da u ovom društvu postoji takva vrsta podjele među građanima, da jedni financiraju, a drugi troše. Ali to je tako. I s obzirom da je u citiranoj izjavi predložila jednu strahotnu vrstu represije mogu samo zaključiti u skladu s time da će ta represija, ako bude zakonom blagoslovljena, biti usmjerena jedino prema onima koji su I TRENUTNO žrtve represije, a to je produktivni sloj građana. To znači da je vjerojatnije da ćemo ipak prije vidjeti produktivne građane kako još jednom plaćaju ono što su platiti nego one koji žive od proračunskih transfera kako sami podmiruju taj i sve druge troškove koje stvaraju.

Na izjavu u kojoj nakon svega kaže: “Ne volim nametanja bilo koje vrste, ne volim stegu” i ja nakon svega jednostavno nemam što reći. Također, što ako u Hrvatskoj za njih posla ne bude, što je sasvim opravdana pretpostavka s obzirom na okolnosti? Što će vlast onda učiniti sa svojim novopečenim robovima? Tu se represija koju predlaže gđa. Vokić savršeno sljubljuje sa Mrsićevom “garancijom za mlade“. Nema sumnje da i lijevi i desni vlastohlepci imaju dobrog znanja kako od jednog friško diplomiranog doktora medicine načiniti lojalnog birokrata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Isplati li se u Hrvatskoj školovati? UNEDITED

Oznake

diploma, doktor, fakultet, Hrvatska, medicina, mirovina, odljev mozgova, plaća, plaća liječnika, plaća SSS, posao u inozemstvu, prosječna plaća, specijalizacija, srednja škola, studij, sveučilište, Štednja, školovanje

Tekst u reduciranoj verziji objavljen je u današnjem Jutarnjem listu.
Slijedi needitirana, puna verzija članka:

Hrvatska je prema mnogim parametrima idealna država za školovanje. Osnovno i srednje školovanje građanima je u potpunosti plaćeno sredstvima iz državnog proračuna, a tako je u većoj mjeri i u visokom školovanju gdje prednjače državna sveučilišta i uz njih vezani fakulteti. Osim osnovnog troška školovanja na konto proračunskih sredstava subvencionira se učenički i studentski smještaj, prehrana, javni prijevoz kao i brojne druge komocije osmišljene u cilju stvaranja uvjeta za lakše studiranje. Navedene metode financiranja u skladu su s idealom „društva znanja“ koji se pred građane postavlja kao ultimativni cilj i civilizacijski doseg.

No ipak za očekivati je da obrazovanje jednom građaninu donese i određene kompetencije koje također u određenim uvjetima može i kapitalizirati. Uslijed dugogodišnje krize, rasta nezaposlenosti kao i sve većeg raskoraka između obrazovanja kakvim ga vide nacionalni obrazovni stručnjaci i realnih potreba tržišta, pa i očekivanja građana da bi po završetku školovanja automatski trebali dobiti posao „u struci“, s pravom se pitamo –  isplati li se u Hrvatskoj školovati?

Na usporednom primjeru jednog građanina srednje stručne spreme te liječnika specijalista vidjet ćemo kako Hrvatska pruža isplativo školovanje, s obzirom da se financira direktno iz proračuna, ali stečena znanja i diplome tim građanima isplativo je u potpunosti kapitalizirati tek izvan hrvatskih granica.

Građanin SSS je rudarski tehničar zaposlen u naftnom sektoru, zapošljava se u 19.  godini, radi do 65. uz prosječnu plaću od 7200 kuna. Tijekom radnog vijeka ostvario je iznos akumuliranih primitaka  od 3,7 milijuna kuna nakon plaćenih doprinosa (bez uključenih osnovnih troškova života tijekom prvih 11 godina rada zbog usporedbe sa spec. Liječnikom koja slijedi). U mirovinu odlazi sa 47 godina staža, a zadovoljit će se sa 1860 kuna mirovine mjesečno iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Liječnik specijalist zapošljava se u 26. godini kao stažist. Hipotetskom srećom on odmah kreće sa specijalizacijom iz krirurgije, a tijekom petogodišnjeg perioda zaposlen je u bolnici uz prosječnu plaću od 6100 kuna. Po završetku specijalizacije plaća mu sukladno propisima raste na 9800 kuna. Do mirovine će raditi ukupno 40 godina uz prosječnu plaću od 10500 kuna uz povremeno krpanje kućnog budžeta dodacima na dežurstva i staž. Uz sreću da je specijalizirao na trošak državnog proračuna do kraja radnog vijeka akumulirat će 5 milijuna kuna. U mirovini će se zadovoljiti sa 2400 kuna iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Iznos mirovine izračunat je uz uvjet godišnjeg rasta plaće od 1% te prinosa fonda od 2%. Međutim ukoliko je troškove specijalizacije tijekom petogodišnjeg razdoblja bio primoran podmiriti naknadno namjenskim kreditom, kao i troškove života tijekom jedanaestogodišnjeg perioda studija, koji zbrojeni rastu i do 400.000 kuna, računica pokazuje problematičnom, što ćemo vidjeti niže u tekstu.  

Vrijedi spomenuti i poreze na dohodak kojih će, uz prosječnu plaću, SSS rudarski tehničar za života platiti oko 725 tisuća kuna, a liječnik specijalist 1,2 milijuna kuna. Dodamo li tom iznosu doprinose na plaću, kao i mirovinsko osiguranje, iznos ustega na plaću raste u slučaju SSS na ukupno 2,82 milijuna HRK (69% od neto prihoda), a liječniku specijalistu na ukupno 3,6 milijuna kuna (82% od neto prihoda). Ova ilustrativna razrada, temeljena na realnom stanju, govori osim o ukupnim primicima i ustegama na plaće tijekom radnog vijeka građana i o problematici progresivnih poreza koji demotiviraju potencijalno produktivne građane od prakticiranja realno produktivnih aktivnosti jer se viši primitak kažnjava većom stopom poreza, naravno u ime solidarnosti i na račun financiranja države socijalnog blagostanja. Ukoliko razmislimo o poziciji SSS rudarskog tehničara jasno je kako on iz pozicije poreznog obveznika, što postaje već u 19. godini, kroz porez na vlastiti dohodak financira obrazovanje doktora u trajanju od najmanje 6, a najviše 11 godina ukoliko mu se povrh financiranja školovanja na medicinskom fakultetu odobri specijalizacija na račun državnog proračuna.

Nema sumnje kako SSS zahvaljujući takvom sustavu iz nepovoljnijeg osobnog položaja silom poreznih zakona potpomaže povećanje komparativnih prednosti i vjerojatnosti za prosperitetniji život jednog liječnika koji je još jučer možda bio i njegov školski kolega u osnovnoj ili srednjoj školi. Ali prosperitet liječnika nažalost nije moguć u Hrvatskoj.

Liječničko zvanje je po prirodi i zahtjevnosti specifično. Počevši od mukotrpnog školovanja te kasnije mukotrpnog i odgovornog rada uz kojega je neizostavno i konstantno usavršavanje uslijed nužnog praćenja trendova u medicini. Trošak školovanja jednog liječnika na hrvatskim medicinskim fakultetima procijenjuje se na 300.000 kuna (50.000 kuna po godini). Ukoliko novopečeni doktor medicine ima sreće tada će ugrabiti specijalizaciju na trošak državnog proračuna, o čemu odluku donosi ministar zdravlja u okviru potreba zdravstva za kadrovima iz pojedinih specijalističkih grana medicine. U slučaju da se na specijalizaciju odluči o vlastitom trošku, dakle privatno, na što ga može navesti nemogućnost specijalizaciranja na račun proračuna, morat će izdvojiti minimalno 30.000 kuna po godini specijalizacije – ukupno najmanje 120.000 kuna. Uz ukupne troškove života za vrijeme studija koje će podmiriti naknadnim kreditom ukupan iznos duga penje se i do 500.000 kuna. Dug može vratiti nekim komercijalnim nenamjenskim kreditom što znači da će rata kredita njegovu neto plaću tijekom slijedećih 20 godina smanjiti za dodatnih 4500 kuna, dakle na prosječno 6000 kuna mjesečno. Do kraja života će u tom slučaju kapitalizirati tek 3,56 milijuna kuna ili 140 tisuća manje od SSS-a. „Grijeha troškova studija“ oslobodit će se tek u 51. godini života. Primjer troška moguć je tek u marginalnom broju slučajeva no dobro ilustrira nesrazmjer između plaće koju u konačnici doktor može očekivati ukoliko sam podmiri troškove specijalizacije i života u periodu ukupnog trajanja studija. No i uz stipendiju na račun državnog proračuna njegova plaća u konačnici neće biti motivirajuća.

Držati trošak čim bliže mjestu njegovog nastajanja je poželjno, no očito je kako će nedostatak računice demotivirati nove studente da krenu put studija medicine čak i unatoč tome što u primjeru zanemarujem činjenicu kako cijeli šestogodišnji studij medicine vrijedan 300.000 kuna student dobiva na račun poreznih obveznika.

Otvaranjem granica prema EU svjedočimo novim trendovima, nepovoljnima za građane koji žele kvalitetnu zdravstvenu skrb, na čemu liječnicima ne treba zamjerati jer tek koriste danu mogućnost kao što su je koristili i za vrijeme studija i specijalizacije koju su uglavnom financirali novcem poreznih obveznika. Naime već u prvom mjesecu članstva Hrvatske u EU primijećen je odljev 36-ero liječnika. Nastavi li se odljev istim tempom očito je kako će godišnje iz Hrvatske odlaziti broj liječnika usporediv sa brojem koji u istom razdoblju diplomira na hrvatskim medicinskim fakultetima. Hrvatskoj prema okvirnim procjenama već u ovom trenutku nedostaje 1200 liječnika specijalista, a da do ovog trena nitko nije ozbiljno razmotrio mogući problem odljeva mozgova.

Što preostaje?

Uvoziti jeftinije doktore školovane u zemljama ispod hrvatskog standarda dok ćemo istovremeno na trošak hrvatskih poreznih obveznika financirati školovanje hrvatskih doktora za izvoz?

Ako je takav scenarij kome uvredljiv kako onda sprječiti odlazak liječnika? Represivnim zabranama u maniri totalitarne države koja ne dozvoljava svojim građanima da ostvare puni potencijal u potentnijim državama Svijeta kao i pravo na bolji život i prosperitet? Ili možda tek neznatno manje represivnim uvođenjem ugovorne klauzule studentima medicine kojom bi se doktore medicine po završetku studija zakonski obvezalo da ostanu raditi u Hrvatskoj narednih deset ili koliko već godina ili da u protivnom vrate sredstva uložena u njihovo obrazovanje? Pitanje je u tom slučaju koliko bi se studenata uz tu klauzulu uopće odvažilo studirati medicinu.

No i nedostatak domaćeg stručnog kadra ne bi bio gori scenarij od trenutnog, gdje odlučno školujemo građane koji potom odlaze iz države, jer bismo izbjegli trošak školovanja doktora u većoj mjeri i bili prisiljeni krenuti sa organizacijom zdravstvenog sustava prema tržišnim načelima što znači i dopuštanje stranim doktorima da konkuriraju svojom praksom unutar hrvatskih granica.

Priljev radne snage i otvaranje granica idu i ministru Mrsiću na ruku, naime on je svjestan depopulacijskog problema, kamena spoticanja državnog mirovinskog stupa, s kojim će se suočiti u vrlo bliskoj budućnosti. Hrvatskoj u ovom trenutku nedostaje više od milijun produktivnih radnika koje će iskorištavati za podmirivanje obveza umirovljenicima i brojnim drugim korisnicima privilegija koje omogućuje država socijalnog blagostanja. No niti prihvaćanje tržišnih načela u tom „srednjem putu“ neće uspješno riješiti motivacijski problem radne snage koju želi privući iz manje razvijenih država, vjerojatno s jugoistoka Europe.

Domaće liječnike bi od emigracije sasvim sigurno demotivirale veće plaće? No kako im iste omogućiti s obzirom da je državni proračun tek jedan veliki lonac iz kojega se ministarskom rukom jednima dijeli čas više čas manje dok se istovremeno neke zbog toga zakida pa se brže bolje podižu u prosvjedničke povorke. Veće plaće stoga se mogu osigurati lukavijom planskom redistribucijom proračunskih sredstava ili većim poreznim opterećenjem prema građanima. Valja pri tome znati kako su porezni obveznici danas tek manjina sa sve nižim stupnjem tolerancije pred novim financijskim presijama „u ime državnih usluga“.

Bez obzira na vrstu školovanja i stupanj stručne spreme koji građanin dosegne u Hrvatskoj nema dvojbe kako daljnjim radom unutar hrvatskih granica može ostvariti tek fragment potencijalnih primanja. Što je školovanje dulje tim je računica ostanka nepovoljnija, o čemu osobito svjedoči primjer liječnika specijalista.

Čak i SSS građaninu ne može biti u interesu biti porezni obveznik u Hrvatskoj i financirati školovanje doktora kada je sasvim izgledno da će taj doktor po završetku studija i specijalizacije otići iz države i neće mu biti na dispoziciji. Postoji mit kako građani porezima ulažu u izgradnju javnog zdravstva kako bi nam služilo kada zatrebamo. Koliko vidimo u praksi naša očekivanja ne koreliraju sa odljevom mozgova. Uz odljev mozgova suočavamo se s upropaštenim kapitalom poreznih obveznika. Stoga se i tom SSS-u nakon završetka školovanja isplati preseliti primjerice u Njemačku i zaposliti u nekoj renomiranoj naftnoj kompaniji, plaćati manje poreze, ostvariti veći osobni dohodak i višu mirovinu u starosti. Prosječna plaća će mu u tom slučaju biti najmanje duplo viša nego u Hrvatskoj, a liječnika specijalista više od tri puta. Dovoljan razlog za pakiranje kofera.

No mogu li se trendovi okrenuti?

Idealno rješenje moglo bi se iznaći u smjeru liberalizacije, kako usluga zdravstvenog osiguranja i razbijanja državnog monopola nad zdravstvenim sustavom, tako i u liberalizaciji obrazovnog sustava, a naročito njegovog visokoškolskog segmenta. Možemo se u tom smislu povesti modelom jedne europske države koju građani Hrvatske često idoliziraju – Švedskom!

Švedska je još 1982. godine privatizirala obrazovni sustav i uvela voucher kao model financiranja. Voucherima država umjesto da financira same škole, čime riskira neracionalno trošenje sredstava, financira njene polaznike. Taj model doveo je do okretanja škola tržišnom načinu razmišljanja gdje se za naklonost polaznika valja izboriti kvalitetnijim programom i dobrim glasom. Država je zadržala pravo na izradu nacionalnog kurikuluma te inspekcijski nadzor škola. Školama je pak ostavljeno da u tom okviru osmišljaju obrazovni program i metode uz jednako pravo na upis svih polaznika (nema bodovnih kriterija) i bez mogućnosti naplaćivanja dodatne cijene školovanja.

Rezultat te reforme vidljiv je u prosperitetnoj državi odgovornih i svjesnih pojedinaca sa dominantnim privatnim ekonomskim sektorom koji prosperira zahvaljujući racionalnijem usmjeravanju građana još u školskoj dobi. Unatoč visokim porezima, koji su u usporedbi sa hrvatskim porezima i doprinosima ipak niži, Švedska još uvijek stoji visoko na ljestvici najprosperitetnijih država Svijeta.

Vrijedi još napomenuti kako je idejni tvorac modela vouchera od mnogih omraženi nobelovac neoliberal Milton Friedman. Dakle ukoliko su građani za „švedski model“ imaju i moju punu podršku!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalniji pogled na visokoškolsko obrazovanje

Oznake

fakultet, MZOS, obrazovanje, reforma, stipendija, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, upisi, Zdravstveno osiguranje, škola, školarina, školovanje

U današnjem Jutarnjem tekst o neučinkovitosti i rastrošnosti državnog sustava visokoškolskog obrazovanja koji je postao takav uslijed obilatih beneficija koje su dane studentima. Troškovi studija redovnih studenata pokriveni su do 26. godine starosti, a tijekom tih sedam ili osam godina studija oni uživaju pogodnosti poput subvencioniranog smještaja u studentskim domovima, prijevoz, diskontnu cijenu prehrane, zdravstveno osiguranje, ulaznice u muzeje i mnoštvo drugih bogomdanih luksuza. Studenti će reći da su to minimumi civilizacijskog dosega i samim time oni na njih imaju pravo.

No upravo zbog tih civilizacijskih dosega većini studenata nedostaje motiva da se zapravo bave studijem. Tako tek 5-10% njih završi studij u roku. Preddiplomski studij završi tek 50% upisanih i to uz 50% dulji rok studiranja. Očito je kako se novac poreznih obveznika nemilice razbacuje. No o tome se ne govori. Tekst Jutarnjeg se zapravo bavi iznalaženjem boljeg modela ali i njegovog financiranja jednakom silinom.

Novi model tako pretpostavlja uštedu od 1,4 mlrd HRK ukoliko bi se financiralo samo studije dovršene u petogodišnjem roku. Ta ušteda potom bi se mogla ulupati u neke druge projekte unutar samog sustava od izgradnje i opremanja sve većeg broja novih državnih škola, do uvođenja obilatih novčanih stipendija za predane studente pa čak i kupovinu 10 godišnjih zaliha iPadova (kao analogija).

Tekst tako na indirektan način ukazuje na činjenicu kako se jednom uvedeni porez naknadno ne namjerava smanjiti ili ukinuti. Premda su prvi porezi modernih država uvedeni kao nužno zlo, za pokriće tek osnovnih troškova državne administracije, razvojem ekonomije i prosperitetom jačala se i uloga same države kao ponuđača sve šireg spektra usluga (monopola) što je dovelo do suludo visokih nameta za porezne obveznike. Od ovog problema danas pati većina razvijenih država Svijeta, a osobito one sa usađenim kolektivističkim mindsetom potput Hrvatske.

Iako se u jednom dijelu teksta spominju voucheri, što je dobra stvar jer studentu daje mogućnost da njime plati i neki privatni fakultet (barem dijelom), ipak prednosti tog načina plaćanja nisu spomenute već se ponovno u priču uguralo još malo države.

Doprinos u tom pogledu svojim komentarom dao je dekan Građevinskog faksa iz Splita g. Harapin:

Umjesto da država plaća sveučilišta, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao. – Za to bi se trebala osnovati državna banka, poput HBOR-a. To bi moglo ubrzati studiranje, a i fakulteti bi na taj način bili zainteresiraniji da studentima ponude bolje programe

Za ovu politiku naravno nije potrebna nikakva banka pa ni državna koju kolega Harapin smatra nužnom osnivanja. Tu politiku može provesti i postojeći sveučilišni sustav odnosno Ministarstvo obrazovanja. Već sama činjenica da se novac za izgubljenu godinu mora vratiti iz vlastitog džepa pomogla bi u najmanje dvije stvari:

1. smanjila bi broj studenata
2. povećala bi prolaznost upisanih

Vrijedi ukratko obrazložiti. Naime nije svakome suđeno da bude formalno visokoobrazovan. Nažalost tabula rasa je teorija koja u stvarnom životu pada u vodu. S njome pada u vodu i “društvo znanja” na kojem se ideološki inzistira. Ukoliko je tko sposoban dosegnuti viši intelektualni nivo tada će on sam stremiti ka tom cilju, onaj manje sposoban neće. Ključni uvjet u kojem će oba pojedinca postupiti racionalno jest da odluku o pitanju vlastitog školovanja donose u potpunosi autonomno i o vlastitom trošku. Upisanih studenata tako bi bilo više iz kategorije intelektualno snažnijih individua, što bi nužno dovelo i do veće konačne prolaznosti, dok bi one manje sposobne svoje kompetencije morale dokazivati van sveučilišta u nekoj drugoj društvenoj sferi i ekonomskim aktivnostima.

Ono što čini ovaj pogled na problem osobito pravednim jest kako bi studenti u tom slučaju sami snosili trošak svojeg studija, a ne bi putem države, njenih institucija i poreznog sustava trošak prebacivali na porezne obveznike koji su zakinuti za studij (intelektualno, financijski…) – kao što je sada slučaj. No i sadašnji slučaj vrijedi potkrijepiti činjenicom kako se za zadržavanje prava na besplatni studij i vezane pogodnosti glasno bore upravo one skupine građana koje zapravo nemaju intelektualni kapacitet niti sposobnost završiti fakultet već uživaju u nadrealnom životu na tuđi račun. Njih naravno ne treba kriviti za sudjelovanje u igri, u koju ih je navuklo ideološko vodstvo države, već im rasvjetliti zabludu o “društvu znanja”.

A što bi pomoglo fakultetima? Naravno, voucheri. Voucheri su u ovoj priči sinonim za konkurenciju. Konkurencija na slobodnom tržištu, kamo školovanje spada po prirodi stvari iako se građane uči da je školovanje monopolističko pravo države (pa i crkve), djeluje stimulirajuće na fakultete koji će svjesni postojanja konkurentskih fakulteta za naklonost studenata nuditi bolje obrazovne programe i nižu cijenu. Oba parametra su ključna za dobro studenata, fakulteta, a osobito poreznih obveznika i društva u cjelini. Dakle za opće dobro. Nažalost ono što bi pomoglo fakultetima ne bi nužno pomoglo fakultetskim usidjelicama organiziranima u profesorsko klanovlje. Kvalitetni profesori, predani svojem pozivu i željni prenošenja znanja tako bi dobili veće šanse. Utaborene usidjelice razvoj stvari u tom smjeru neće gledati prekriženih ruku i na sam spomen takve reforme začuli bi glasnu i jasnu kritiku.

Što bi pomoglo poreznim obveznicima? Naravno, niži porez, više prava u donošenju odluka za osobnu korist te odgovornost za vlastite postupke u tom pogledu. Osobito ukoliko tko nema sposobnosti ili ambicije studirati tada bi vlastiti novac, kojeg sada mora putem poreznog sustava davati za financiranje studenata, mogao iskoristiti za neku drugu svrhu za osobnu korist.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatskih 1%

Oznake

1%, Država, hrana, iksica, occupy, porez, poticaji, povlastice, prosvjedi, stipendije, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, zdravstvo

Ne čuje se u zadnje vrijeme vrlo popularna paradigma o 1% jednih koji žive na račun 99% drugih. Jučer i danas prisjetio sam se iste zahvaljujući dva neposredna primjera i došao do zaključka o tome tko su zapravo 1% u Hrvatskoj, barem grubo ilustrirano.

Od jeseni šok za studente u Zagrebu! Cijena menija u menzama poskupljuje s 4,40 HRK na 6,50 HRK! Uzjogunili se momentalno studenti, stali kritizirati sveučilište, SC, državu i zazivati pravdu u kojoj bi ta ista država trebala po demokratskom načelu stisnuti porezne obveznike i osigurati sredstva za održanje subvencionirane cijene hrane takvom kakva jest – jer u protivnom, prebacivanjem troška jela na onoga tko jede, država izgleda čini atak na njegovo pravo da se istovremeno i besplatno obrazuje, ruši temelje društva znanja, potkopava sustav obrazovanja budućih generacija uljuđenih etatista.

Ne priznaju studenti činjenicu kako “besplatno” ne postoji jer sve sasvim očito plaćaju porezni obveznici. Argument koji za uzvrat nude jest kako nisu oni krivi poreznim obveznicima što se i sami ne koriste tim sustavom, što se također ne obrazuju “besplatno” jer prilika im je dana.

No može li se doista svatko tko želi obrazovati besplatno? Na jednog studenta dolazi 10-ak poreznih obveznika koji njegovo obrazovanje financiraju kroz porez. Za svakog novog studenta potrebno je naći novih 10-ak poreznih obveznika koji će izdvajati za njegovo obrazovanje, a da pri tome sami ne koriste tu mogućnost jer u suprotnom opet treba novih 10 koji će financirati itd.. Logično je da u takvom sustavu raspodjele troškova ne postoji matematička računica kojom bi se zadovoljilo očekivanje “besplatnog” obrazovanja svim zainteresiranim poreznim obveznicima. Uostalom da bi se na javnim učilištima taj broj kontrolirao uvedene su kvote kojima se određuje tko će otpasti i postati marginalizirani porezni obveznik, a tko povlašteni student. Dakle 1% (karikirano) u ovom slučaju su studenti koji se obrazuju, jedu, stanuju i voze se gradskim prijevozom na račun mase svojih sugrađana pri čemu kao dodanu vrijednost stječu komparativnu prednost nad njima. I većina tih studenata će pri tome reći kako je to njihovo pravo, kako je to demokratski i na koncu konca normalno (čast iznimkama koje shvaćaju problem).

Populaciju srednjoškolaca i osnovnoškolaca nisam ni dotakao, no i oni su tu, obrazuju se “besplatno” jer tako kaže država u Ustavu koja ove zadnje navedene na školovanje čak i obvezuje pod prijetnjom kaznenog progona. U takvoj okolini sasvim sigurno će prije netko u zatvor nego što li će država ukinuti tu obvezu.

Što je s primateljima poticaja? Uklapaju li se i oni u ovu priču? Država je u određenom trenutku odlučila dati povlastice jednima na račun drugih. Tako su mnogi preko noći postali poljoprivrednici i mljekari, stali koristiti obilate poticaje iz državnog proračuna namaknute poreznom presijom države prema poreznim obveznicima, te pri tome kao i studenti licemjerno govoriti o tome da svi imaju jednake prilike i da su si sami krivi što je nisu iskoristili.

Vidite, i da odmah razjasnimo, imati priliku za izvlačenje koristi putem države na direktnu štetu sugrađana koje država terorizira tako da im novac otima pa daje vama, nije isto što i imati priliku na slobodnom tržištu i od države neometano pokušati vlastitim radom stvoriti nešto što bi drugim ljudima bilo korisno. Stvoriti onim ljudima koji pri tome imaju punu slobodu odlučiti sami hoće li vam za to vaše proizvedeno dobro dati svoj novac ili ne. Ovo zadnje poprilično utječe na to kako ćete razmišljati, jer ukoliko znate da ne postoje državna jamstva u slučaju vašeg neuspjeha (jamstva plaćena novcem poreznih obveznika) tada ćete se svojski potruditi da poštenim i predanim radom zaslužite svoj kruh i da to što radite bude drugima od osobite koristi. To je tržišni princip i kapitalistički način razmišljanja. Za razliku od ovoga što čini država kroz sipanje prava, povlastica i garancija povlaštenim skupinama na račun poreznih obveznika, ovdje nema apsolutno ničega za što bismo mogli reći da je nevaljalo.

Danas u Jutarnjem još jedan primjer ustanka revoltiranih pripadnika skupine “hrvatskih 1%” – Liječnici i medicinske sestre zaposleni u javnim bolnicama u borbi za svoja prava iz kolektivnog ugovora (ovo je jedan oblik garancije koje sam kratko spomenuo u prethodnom pasusu, dakle oblik “prava bez obzira na sve”). Javne bolnice financiraju se novcem poreznih obveznika i kao što već vidimo ponovno ista kategorija problema. Megalomanski, neučinkoviti, rastrošni i korumpirani državni zdravstveni sustav je na koljenima. Samo ove godine kreditima se saniralo 5 milijardi HRK nastalog duga. Pokušava sada država uskratiti povlaštene za prethodno dana prava i naravno da je naišla na dreku. Prekasno je za reforme u smislu smanjivanja radničkih prava. Koliko prekasno? Pet milijardi kuna prekasno.

S obzirom da je pitanje zdravlja i zdravstvenog osiguranja prilično škakljiva tema, jer se ljudi lako dižu na zadnje noge na sam spomen državnog zdravstva u negativnom smislu možda je dovoljno za sada priupitati se koliko točno liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u privatnim poliklinikama i specijalističkim ordinacijama kreće u štrajk? Ni jedan? Nadam se da je jasno na što aludiram.

Da spomenem umirovljenike čiji penzioni fond je pokrala država pa sada njihove mirovine također namiruju porezni obveznici? Bolje ne. Diram u osinje gnijezdo. Sve je jasno. Očito je da većina građana smatra da je država alat za ostvarivanje pogodnosti na tuđi račun i kako je demokracija percipirana kao sustav tiranije i preglasavanja u borbi za te pogodnosti. Tu ideju potkrijepljuje i činjenica kako se na vlasti konstantno izmijenjuju samo dvije političke opcije, a građani naginju čas jednoj pa čas drugoj s obzirom na to koja im ponudi više “besplatnih” stvari (free shit) na račun skupine koju treba preglasati. Nakon izbora većina u pravilu ostane posrana, a slatkorječivi političari uhljebljeni na tronu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac