Sindikat umirovljenika javno poziva na pljačku imovine radnika!

Oznake

drugi stup, Država, Linić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinsko, Mrsić, proračun, prvi stup, sindikat umirovljenika, SUH

Na pisanje ovog teksta potaknulo me otvoreno pismo Sindikata umirovljenika Hrvatske upućeno ministru Liniću a propos neodrživosti mirovinskog sustava. Preporučam da to pismo pročitate.

Sindikat zastupa interese umirovljenika (u teoriji), a time ujedno zastupa i vlastite interese, odnosno uživa odobrenje za vlastito postojanje i djelovanje. Sindikat smatra da se razdvajanjem mirovinskog “fonda” na prvi i drugi stup (oba su obvezna) naštetilo kako postojećim tako i budućim umirovljenicima. Tu štetu mogu jednostavno objasniti. Naime prije razdvajanja u postojeći “fond” uplaćivalo se 20% bruto plaće radnika. Novac prikupljen od tog oporezivanja, ili ustege na plaću (isto je), dijelio se među postojećom masom umirovljenika.

Poslužit ću se jednostvanim računom za ilustraciju:

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 1000
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 1 HRK

Razdvajanjem fonda u dva neovisna krenulo se smjerom respektabilnosti kapitalizirane individualizirane štednje. To znači da je vlast odlučila građanima, radnicima, priznati pravo da sredstva koja odvajaju od vlastitog rada tijekom života doista pripadnu njima samima u starosti, u ograničenoj mjeri naravno, jer razdvajanjem fondova oni nisu dobili pravo uživati u cijelosti u plodovima vlastitog rada već i dalje imaju obvezu prvi stup, državni, financirati sa 15% svoje bruto plaće. Za vlastitu kapitaliziranu štednju iz koje će imati osiguranu mirovinu odvajaju neznatnih 5%.

Kako se razdvajanje manifestiralo na prvi stup?

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 750
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 0,75 HRK (-25%)

Manji postotak uplate u prvi stup (smanjenje s 20% na 15% od bruto plaće) doveo je do 25%-tnog smanjenja svake pojedinačne mirovine isplaćene iz prvog stupa.

No je li?

Zapravo i nije. Postojeći umirovljenici nastavili su primati mirovine prema ostvarenim pravima što je dovelo do nedostatnih sredstava u novčanoj masi za isplatu mirovina. Razlika koja je nedostajala počela se u većoj mjeri pokrivati direktno iz državnog proračuna, dakle mirovine su postale obveza radnika i na strani oporezivog iznosa njihovih dohodaka ali i od drugih poreza poput PDV-a, kojeg će plaćati dijelom svoje neto plaće, pa i kroz porez na dobit tvrtki koje te radnike zapošljavaju.

Lošije uvjete ostvarit će oni umirovljenici koji su počeli primati mirovinu iz prvog stupa nakon razdvajanja. Ovime se stvorila određena razina socijalnog jaza između starih i novih umirovljenika. Mnogi dojučerašnji kolege, koji su ostvarivali iste osobne dohotke, te su se u istoj mjeri odricali vlastitih prihoda u korist mirovinskog fonda, sada će primati različite mirovine. Često i znatno različite.

Negativan učinak razdvajanja manifestirao se dakle isključivo kao nepovoljniji položaj novih umirovljenika u odnosu na ranije umirovljene koji također svoja prava ostvaruju iz prvog stupa, međutim prebacivanjem znatnog dijela troška isplata mirovina na državni proračun (gotovo 50% mirovina isplaćuje se iz njega, a ne iz mirovinskog “fonda”) osiguralo se da te mirovine budu i dalje znatno više nego što bi bile da se prebacivanje troška na državni proračun nije desilo.

Generalizacija Sindikata, da se drugim stupom učinila šteta mirovinskom sustavu i umirovljenicima, uz prijedlog da se sredstva iz njega “vrate” u prvi stup, odnosno da se on zamrzne, a izdvajanje u prvi stup vrati na 20%, nije točna ali prava umirovljenika koja se žele sačuvati predloženim metodama jesu način kako se tim umirovljenicima može pomoći da podignu vlastiti standard života.

Međutim sindikat je svjesno zanemario dati na ministru i javnosti na znanje, jer to se kosi s njihovim interesom i agendom, da zagovarajući te prijedloge za korist jednih istovremeno zagovaraju zlo i štetu drugima – onima koji štede za vlastitu starost u drugom stupu. Možda toga nije svjestan ali sindikat će očito do svog cilja preko leševa.

Kako se razdvajanje manifestiralo na drugi stup?

Poslužit ću se složenim kamatnim računom (konformnim) za jednog štedišu:

Iznos mjesečne štednje (B) = 1 HRK
Iznos godišnje štednje (BB) = B x 12
BB = 12 HRK

Vrijeme štednje (T) = 40 godina
Ukupni iznos glavnice (G) = BB x T
G= 480 HRK

Godišnji prinos fonda (K) = 5%
Ukamaćeni iznos (U) = BB x (1+K)^T-1
U = 80,46 HRK

Ukupan iznos štednje (Š) = G + U
Š = 560,46 HRK

Iz računa vidimo kako će se glavnica tijekom 40 godina štednje povećati sa 480 HRK na 560,46 HRK, odnosno za 16,77% (K je pretpostavka zbog ilustracije). Evidentno je da to ne može biti loše za onoga tko štedi.

Štoviše, osoba koja je štedjela na ovaj način, tijekom radnog vijeka, u starosti neće biti teret budućim generacijama radnika kao što je sada slučaj s međugeneracijskom solidarnošću. Drugi mirovinski stup je prilika da se kroz nekoliko desetljeća u potpunosti riješimo krimena nemarnih generacija koje su mu prethodile. U tome treba odlučno ustrajati.

Za razliku od ovog štediše, i razmišljanja o mirovini na način da se ona osigura individualiziranom i odgovornom štednjom za starost, osobe koje primaju mirovinu iz prvog stupa danas tijekom radnog vijeka nisu uštedjele baš ništa za vlastitu starost. Možda jesu kroz neke druge vidove štednje i ulaganja ali ovdje govorim o dediciranim izdvajanjima za mirovine.

Štoviše, mirovine današnih umirovljenika osigurane su na način da se postojeće radnike, koji za razliku od njih (dok su radili) sada razmišljaju o starosti i štede (za sebe) u drugom stupu, dodatno opterećuje obvezom da proizvedu sredstva za te mirovine posljedično se (i zakonski prisilno) odričući plodova vlastitog rada. Ono što se prezentira kao međugeneracijska solidarnost zapravo je propagiranje nebrige prema vlastitom životu koje se nastavlja podučavati mlađe naraštaje. Tome treba odlučno odolijevati.

Poznajem mnoge ljude kojima je briga o vlastitoj starosti vrlo nisko rangirana na listi prioriteta, a tu brigu licemjerno prebacuju na druge, kako bi valjda svu svoju pohotu mogli zadovoljiti sada u nekim dokonim materijalnim stvarima. Auto je važniji od vlastitog zdravlja pa neka o potonjem brigu vodi država i račun ispostavi onome “tko je bogatiji” (klasni neprijatelj je vrlo bitna komponenta u širenju kolektivističke vjere i nemorala), a isto vrijedi i za školovanje i mnoge druge tobože suštinski važne stvari o kojima oni koji ih zagovaraju zapravo ne mare.

Vlada bi doista i mogla zaštititi baš tu skupinu građana, prije svega zaustavljanjem uplata u drugi stup i njegovim smrzavanjem te vraćanjem uplata u prvi stup u punom iznosu, a s vremenom, kada se negativne reakcije na isto stišaju, i u potpunosti opljačkati tu štednju građana tako da je pretoči u državni proračun.

To zadnje navedeno je uostalom jedna od sugestija sindikata pa i razlog zbog kojega su se obratili eksponiranom i rezolutnom ministru Liniću umjesto kilavom ministru Mrsiću koji je zadužen za mirovinski sustav. Ako Linić uvidi mogućnost smanjenja proračunskog deficita pljačkom štednje iz drugog stupa lako će on uvjeriti kamerada Mrsića da pokrene kampanju o dobrobiti tog poteza na buduće umirovljenike.

Tvrdnja da bi ikome bilo bolje da ne razmišlja o vlastitoj starosti već da prepusti brigu o tom pitanju državi u ruke može značiti jedino da će država prebaciti tu brigu na naredne generacije, odnosno zadržati sustav onakvim kakav upravo i jest. Smatram to krajnje nemoralnim, iskonskim zlom prema sadašnjim i budućim generacijama sugrađana.

Sindikat se ovim otvorenim pismom otvoreno kocka novcem koji mu ne pripada te lobira Vladu da izvrši još jednu u nizu pljački građana.

Osim što se takvim lukavo zapakiranim potezima lobista i interesnih skupina treba žestoko suprotstavljati potrebno je i poticati građane da se odgovorno postave prema vlastitoj starosti, podignu to pitanje više na ljestvici osobnih prioriteta i djeluju proaktivno kako bi starost dočekali materijalno osigurani i mirniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Umirovljenici u socijalnoj ofenzivi

Oznake

mirovine, mirovinsko, radni staž, reforma, sindikat, socijalna država, SUH, umirovljenici, vlada

Sindikat umirovljenika Hrvatske od Vlade traži povećanje socijalnih privilegija. Moji komentari, namijenjeni njima, su ispod svake pojedine točke zahtjeva:

1. Prestanak krpanja mirovinskog sustava te analizu, komparacije, viziju, računice i simulaciju temeljem kojih će se sustav konačno zakrpati
   – sve dosadašnje reforme mirovinskog sustava temelje se na analizama, komparacijama, vizijama i simulacijama. Reforme su polučile neočekivane rezultate i mirovinski sustav se mic po mic našao pred kolapsom, sa brojem zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika manjim od jedan – ili jednostavnije rečeno potrebna su čak dva radnika da isplate jednu mirovinu. Bojim se da će i sve daljnje reforme koje poduzme socijalno zatupljena vlast dovesti do još poražavajućih rezultata, a takvi bi bili i da se povedu “pravim potezima” koje sada predlažu umirovljenici, što ćemo vidjeti kroz točke u nastavku.
2. Povećanje stope mirovinskog doprinosa za prvi stup tj. međugeneracijsku solidarnost
   – Naravno, mirovine su nedostatne i logično je da tražite više novca u blagajnu iz koje vam se isplaćuju, kako bi u jednoj od narednih točaka mogli tražiti paušalne povišice. Teška su vremena, no sindikalizirane umirovljenike to ne zanima. Treba samo naći nekoga da podmiri taj trošak. Gdje je ono nestao novac kojeg ste uplaćivali u mirovinski fond, za vlastitu starost, tijekom vlastitog radnog vijeka? Ah da, ulupan je u infrastrukturu jedne jednako socijalne države iz prošlosti čiju socijalnu logiku smo naslijedili i u samostalnoj Hrvatskoj. Dakle svoj novac ste dali prethodnoj vlasti, uspostavili sustav financiranja mirovina od tekućeg rada mlađih generacija i sada uživate privilegiju da vas se dvaput financira za istu stvar.
3. Ravnopravnu podjelu troška mirovinskog i zdravstvenog doprinosa između poslodavca i zaposlenog
   – Kompletan trošak mirovinskog i zdravstvenog doprinosa snosi poslodavac. Mirovinsko se naplaćuje od bruto plaće (15% za međugeneracijski fond, a samo 5% za mirovine onih koji vas sada svojim radom financiraju), zdravstveno se računa povrh bruto plaće i čini dio troška do bruto2. Neto ostaje radniku na ruke. Umirovljenici možda ne shvaćaju svu dubinu besmislenosti ovog zahtjeva jer ako poslodavac plaća 100% troška, a radnik 0%, što bi onda značilo ravnomjerno rasporediti isti? Misliti ofrlje na dobrobit radnika koji radi za vaše mirovine u ovom slučaju ispada beskrupulozno. Potpuno je svejedno u kojem dijelu razrade se iznos ustegne jer ga u svakom slučaju u cijelosti snosi poslodavac.
4. Utvrđivanje najniže osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Novca u fondu je već odavno premalo, a ovime predlažete da dio radnika s najnižim primanjima prestane uplaćivati mirovinsko. Divota. Jednoga dana to ih neće sprječiti da traže pravo na mirovinu koju im je uplaćivao netko drugi, baš kao što to sada radite vi.
5. Ukidanje najviše osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Žao mi je što ću vas razočarati ali ne postoji najviša osnovica. Ne morate strahovati da postoji netko tko zarađuje suludo visoku plaću, a da mu se s iste po solidarnom principu ne usteže vama namijenjenih 15%. Dakle što više ljudi s višim plaćama to je za vas trenutno bolje.
6. Postroženje sustava naplate mirovinskih doprinosa
   – Tako je, ne treba prepustiti slučaju da već odavno propali sustav propadne do kraja, da vam se mirovine snize na racionalnoj osnovi i da se postojeće radnike oslobodi obveze da dvije trećine svojeg rada poklanjaju vama, a za vlastitu mirovinu odvajaju tek trećinu. To bi bilo ravno katastrofi. Socijalizam bi izgubio smisao.
7. Razdvajanje mirovina prema općim propisima od onih prema posebnim propisima
   – Konkurencija je opasna stvar kada se hranite iz iste kopanje. U tom smislu shvaćam da je strašno gledati kako mirovinu iz iste blagajne primate vi, sa punim radnim stažem, i neki invalid rada sa tek dijelom staža.
8. Zadržavanje postojeće dobi za ulazak u mirovinu sve dok se prosječna dob Hrvata ne uskladi s europskim prosjekom, a i tada uz prijelazni period od 20 godina
   – a isto će se desiti možda nikad, a time i bolje za vas. A i ako se desi neka se to kuha još 20 godina. Pa što prijelazni period ne bi bio 100 godina, za svaki slučaj? Što kažu vaše analize u tom smislu? Ništa, jer ih nemate, a da ih i imate bile bi ravne značaju bacanja graha na procjenu vjerojatnosti.
9. Uvođenje redistributivnih elemenata zbog možebitne isprekidanosti radnog staža i neizvjesnosti rada
   – Odlično, pretpostavljam da se ovdje radi o još jednom obliku paušalne naknade za emotivne rizike koje proživljavate tijekom radnog vijeka. Istu će platiti također netko drugi.
10. Uvođenje socijalne naknade za sve starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu
    – Još jedan trošak za čije podmirivanje treba pronaći budalu. Kandidati, javite se na mail SUH-a, sigurno će vas s radošću dočekati.
11. Da godine staža budu samostalni uvjeti za ulazak u mirovinu (muški 40, a žene 35 godina radnog staža)
    – Ovaj zahtjev je kontradiktoran točki 8. Dakle ako je staž samostalan uvjet što onda znače peripetije s usklađivanjem prosjeka godina i prijelaznim periodima? Ništa. Kao ni ova točka. Svaki građanin trebao bi sam odlučivati kako o tome gdje će ulagati za svoju starost tako i sam odlučivati kada će se umiroviti. Neki će sakupiti dovoljno za lagodan ostatak života već nakon par godina rada, dok će neki raditi i do poodmakle dobi, sve ovisi o tome kojim poslom se bave i kakvu korist od istog ima društvo. Jer, ne zaboravimo, društvo je to koje nas nagrađuje novcem za posao koji obavljamo za njegovo dobro – Barem bi tako trebalo biti.
12. Da se zakonski zapriječi pad mirovina ispod dopuštenog minimuma zajamčenog Konvencijom Međunarodne organizacije rada
    – Zašto vas neki tamo minimumi zadovoljavaju? Jednako logično bilo bi i da zatražite najnižu mirovinu od karikiram 1000 EUR. Jednako tako sustav vam ne može nastaviti isplaćivati ni postojeće mirovine, jer nema dovoljno onih koji rade, tako da ni ovih 1000 EUR ne bi bilo posebno drugačiji ili veći problem kada govorimo o suludim očekivanjima.
13. Da se uvede varijabilna formula usklađivanja mirovina prema općim propisima i to s rastom plaća, a u slučaju da tog rasta nema, onda s troškovima života
    – Genijalna ideja – ako plaće radnika rastu onda vrijedi vezati i mirovine uz njih, a ako padaju onda okrenimo ploču naopako pa s rastom troškova života mirovine povećajmo. Upravo u ovom trenutku ploča je okrenuta naopako. Od kuda novac za povećanje mirovina ako radnicima padaju plaće? Prijedlog je stoga jednak ovome – sa padom plaća radnika mirovine rastu eksponencijalno. Pitanje je bi li vam i taj rast bio dovoljan.
14. Povećanje aktualne vrijednosti mirovine za 20 posto
    – Ma dajte, što ste sitničavi? Zatražite odmah povećanje za 100% pa nećemo više imati 2 radnika koji se znoje za jednu mirovnu, već 4 radnika. Samo, gdje su svi ti radnici? Da ih država uveze iz neke zemlje trećeg svijeta?
15. Uvođenje jedinstvene kategorije minimalne mirovine koja će biti ispod granice siromaštva
    – “Granica siromaštva” primjerice jedne Norveške. Ili može i rumunjska granica siromaštva?
16. Smanjenje izdvajanja za drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje s pet na tri posto u 2014.
    – Tih 5% su buduće mirovine radnika na koje sada šaljete vlast da ih ugnjetava za vašu sebičnu korist. Oni izdvajaju za vlastitu starost u drugi stup tri puta manje sredstava nego što izdvajaju za vaše tekuće mirovine (jer ste, podsjetimo se još jednom, svoje prodali za infrastrukturu bivše države pa sada ovisite o mladima i parazitirate). Tražite da ta mizerna izdvajanja još i smanje i da omjer ide u vašu korist umjsto tri puta čak pet puta? Fenomenalno.
17. Da se korisnicima drugog stupa omogući prijelaz u prvi stup ako je to povoljnije
    – 5% je očito manje od 15% pa je logično da je povoljnije. No drugi stup je jedino što onemogućuje vama da pojedete buduće mirovine sadašnjih radnika koje biste voljeli utopiti u prvi stup u tu svrhu. Tako nešto suludo ne treba se nikada desiti. Postojeće radnike treba osloboditi obveze da sudjeluju u prvom stupu, tzv. solidarnosti, i da ako to žele dobrovoljno uplaćuju u taj stup, a svoj novac da, kako i zaslužuju, uplaćuju gdje sami žele, a ne gdje vi ili vlast želite. Radi se o njihovoj imovini i njihovoj budućnosti. Znate, istoj onoj budućnosti koju ste vi prokockali vjerujući politici i jakoj državnoj ruci kojoj ste povjerili novac na brigu.
18. Reviziju invalidskih mirovina
    – Zaboravili ste navesti očekivanja od revizije. Što ako revizija pokaže da je sve pravilno? Ili da ima još invalida kojima pripada još mirovina? To je sasvim sigurno suprotno onome što biste vi željeli – manje izdataka za invalide, a više za vas umirovljenima po općim uvjetima.
19. Uvođenje kompenzacijskih instrumenata za žene i muškarce, sukladno europskoj široko rasprostranjenoj praksi
    – Potpuno nejasno što bi ovo bilo. Kompenzacije? Smrdi na još paušalnih prava koje želite nametnuti kao trošak poreznim obveznicima.

Prije nepunih 24 sata reagirao sam na izjavu ministrice Opačić na pitanje solidariziranja mladih sa starima u kojoj kaže kako je solidarnost pitanje mentaliteta i naslijeđa te da se ne može propisati dekretom. Doista, solidarnost se ne može pripisati dekretom ali socijalne države to uporno čine. Hrvatska k tome to čini iznad svake mjere i kroz takvu politiku ljude tjera da postanu proračunati nametljivci i socijalni narkomani umjesto da budu dobrovoljno solidarni.

Protiv socijalnih nametljivaca, među kojima prednjače sindikati, je svojevremeno bila stala jedina visokopozicionirana državna figura koju poznajem kao protivnika parazitizma – pokojna lady Thatcher. Neusporedivo blaži problem socijalne Velike Britanije onog vremena gušio se mučnim sukobima po ulicama britanskih gradova dok se socijalne privilegije tih istih skupina nisu smanjile.

Hrvatski problem je neusporedivo većih razmjera. Većina građana ima bilo manju ili veću korist od proračuna dok manjina građana svojim radom puni taj proračun i posljedično im omogućuje socijalne privilegije. Zamislite razmjere sukoba koji bi nastao u Hrvatskoj da vlast odluči uskratiti socijalna “prava” tom širokom sloju naučenih primatelja. Željni vlasti ne mogu si priuštiti tako nešto stoga će nastavkom propagiranja socijalizma, bilo lijevog ili desnog pola, osigurati pobjedu na narednim i inim parlamentarnim izborima, i za korist povlaštenih skupina povećavati represiju nad malobrojnim produktivnim građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac