Harač na internet!

Oznake

autoriteti, BUG, internet provider, ISP, Mađarska, Orban, porez, porez na internet, satelitski internet, sloboda, telekom

Vjerujem da u ovom trenutku zahvaljujući postojanju interneta, možda najvećeg ljudskog izuma ikad, imamo jedinstvenu priliku uživati u dosad nezamislivoj razini slobode. Neki tu priliku obilato koriste, a drugi je nisu ni svjesni. Ta sloboda je na prvi mah vidljiva u enormnoj količini dostupnih informacija koje internet stvara. Zahvaljujući internetu čovjek ima priliku ne ovisiti o autoritetima poput države i vlasti, crkve, fakulteta ili škola. Znanje, ako je to ono što je čovjeku bitno i čemu teži, dostupnije je, jeftinije i bolje nego ikada prije.

Ali ne radi se ovdje samo o znanju. Suština interneta je u tome što povezuje ljude. Internet je sredstvo novog i boljeg načina komunikacije; medij zahvaljujući kojemu je tržište dobilo sasvim novo značenje, a ljudi priliku da surađuju neposredno. Malo je toga danas, ako uopće išta, za što bi se čovjek trebao obraćati autoritetima. Bez obzira govorimo li o stjecanju znanja i kvalifikacija, pronalaženju ili stvaranju posla ili pak nabavci robe ili usluga. Sve je na internetu, ili bolje rečeno zahvaljujući internetu sve je nadohvat ruke. Autoriteti se posljedično pretvaraju u suvišne figure. Ali ne samo suvišne nego i štetne.

I probajte pogoditi kome ovakav razvoj događaja najmanje odgovara? Točno! Autoritetima! Prije svega državnim autoritetima, zakonodavcu, regulatoru. Međutim ne samo njima. Ne odgovara i svima onima koji i dalje bezpogovorno slijede te autoritete i ovise, ili žele ovisiti, o njihovim odlukama, dekretima, postupcima. U zaostalim zemljama poput Hrvatske, gdje povijest ne bilježi razdoblja vladavine prava i slobode tržišta, mnogo je takvih koji nisu spremni mijenjati paradigmu i koji svim sredstvima nastoje sprječiti ili barem maksimalno ograničiti slobodu onih koji ne žele pristati dijeliti istu poziciju. Ta razlika je u stanju svijesti, u mentalitetu.

Naši susjedi Mađari, odnosno njihovi autoriteti, odlučili su obračunati se sa neposlušnima, ograničiti slobodu interneta, onemogućiti makar malo neometanu suradnju ljudi putem tog medija. Predlažu porez na internet. Za razliku od Amerikanaca koji su svojevremeno donijeli zakon o neoporezivanju interneta, onomad uvelike svjesni njegove neutralnosti i važnosti za slobodu ljudi, mađarski autoriteti djelovali su u drugačijem smjeru i to ex-post; nesvjesni značenja slobode u trenutku kada je internet nastajao sada, kada je on gotovo utkan u genetski kod svakog novorođenog čovjeka, slobodu koju pruža naprasno ograničuju jer ona ugrožava njihovu ulogu autoriteta.

Najslabija točka interneta, po mom skromnom mišljenju, su ISP-ovi (pružatelji pristupa internetu). Upravo će na njih biti usmjerena svaka represivna akcija autoriteta jer oni su najslabija ali ujedno i ključna karika. U slučaju Mađarske vlast predlaže oporezivanje svakog gigabajta prometa sa (preračunato u kune) 3,75 HRK, što je enorman iznos (što ne znači da je bilo koji manji iznos ikako opravdan ili smislen). Kao i u svakom drugom slučaju kada vlast pokušava opravdati novu represiju koristi se argumentom korisnosti za državni proračun, a to čini kako bi aktivirala proračunske konzumente i zbila ih u prvu liniju obrane svojeg nemoralnog nauma.

Nemoral? Heh. Ako znamo da je broj ljudi koji se izravno ili neizravno hrane od državnog proračuna znatno veći od broja onih koji pune taj isti proračun tada postaje jasno zašto javnost tako blagonaklono dočekuje svaku ideju autoriteta o jačanju porezne represije. One malobrojne koji se takvim namjerama usprotive etiketira se kao radikalni element, no očito je kako su to tek ljudi kojima je dosta represije i koji još nisu naučili kako da joj se učinkovito odupru.

Drugi argument mađarskih autoriteta nužno je usmjeren ka ostvarivanju (ekstra) profita telekom tvrtki koje su istovremeno i ISP-ovi. Propaganda će uvjeriti građane kako će ISP-ovi amortizirati ovaj namet u svojoj bilanci jer ionako zarađuju previše (a osim toga su i pretežito u stranom vlasništvu). Međutim dovoljan je i površan pogled da bi se vidjelo kako ova teorija ne drži vodu. Naime ako vjerujemo izjavama autoriteta da ISP-ovi nakon uvođenja poreza neće povisiti cijene usluga svojim korisnicima, a u konačnici to ipak učine (što će se sasvim sigurno u izvjesnoj mjeri desiti) onda je svatko tko vjeruje u priču o ekstraprofitu dužan objasniti kako to da te pohlepne tvrtke već sada ne povise cijenu svojih usluga barem u mjeri u kojoj će ih povećati nakon uvođenja poreza! Također, zašto bi te pohlepne tvrtke stale samo na tom razmjernom povećanju cijene? Zašto ne povećaju cijenu usluge, ne znam, 80%? – Odgovora su 2: a) zato što je njihov profit zapravo marginalan, a ne ekstra b) zato što je priča o ekstraprofitu produkt pokvarene i nemoralne propagande državnih autoriteta. U konačnici, zašto su mađarske vlasti odlučile uvesti ovaj porez? Zato jer mogu! Tehnološki to je danas moguće izvesti i zato će to izvest. Srećom tehnologija još ne omogućuje kontrolu i distrubuciju slobodnog zraka kojeg udišemo jer bi u tom slučaju sasvim sigurno oporezivali i zrak.

Hrvatski autoriteti svojevremeno su opisali fiskalizaciju kao “autohtoni hrvatski proizvod”. Izvozni proizvod. I kada nam kažu da su se europski autoriteti njome oduševili nemam razloga ne vjerovati u to. To je nešto što će naši autoriteti lako “prodati” autoritetima u drugim državama. Na isti način mađarski autoriteti mogu “prodati” porez na internet našim autoritetima. Oni trguju idejama kako učinkovitije eksploatirati produktivne građane, za razliku od produktivnih građana koji trgujući znanjem i resursima, te zadovoljavajući osobne ciljeve, spontano i neplanirano podižu standard društva i omogućuju napredak.

Što sa slobodom (pa i mađarskog) interneta? Imam veliko povjerenje u produktivne ljude koji su sušta suprotnost autoritetima i onima koji se autoritetima dodvoravaju po cijenu vlastite slobode. Produktivni ljudi naći će (i nalaze) načine kako da zaobiđu svaku prepreku koju im pred noge bacaju smutljivci. Bez obzira jesu li to male lukavštine kojima će izbjeći ovaj porez, recimo zaobilaženjem domaćih ISP-ova, spajanjem putem satelita, ili će to biti razvoj neke nove vrste mreže preko koje će se pristupati internetu ili će pak u dogledno vrijeme internet u potpunosti promijeniti svoj oblik (izgledati poput svojevrsne mesh mreže), nebitno je. Iznalazit će načine. I kako će ih iznalaziti tako će autoritetima život postati sve nepodnošljiviji, a nemoral, kojeg danas prikrivaju svjetlom općeg dobra, sve više izlaziti na svjetlo dana. Nadam se da će u tom trenutku naći snage da se promijene, ako ni zbog čega drugoga onda zbog vlastite sramote.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

U obranu telekom operatera – pohlepna država obmanula medije i građane!

Oznake

HAKOM, mobitel, naknada, raskid ugovora, telekom, ugovorna obveza, Zakon o elektroničkoj komunikaciji

Mediji su danas krenuli u napad na telekom operatere, kako bi navodno zaštitili pretplatnike od plaćanja viših cijena usluga, da bi time, vjerujem nesvjesno, zauzeli poziciju zagovaratelja nepoštivanja ugovonog odnosa pa čak i samih zakona koji vrijede u ovom nakaradnom zakonskom okviru kakav je izgrađen u RH. Jutarnji u ofenzivi ovdje, a Index ovdje, Večernji ovdje, Dnevnik.hr ovdje… svi redom prenose (dez)informaciju Hine. Nema sumnje, navukli su svoje čitatelje na bijesne reakcije. Vidjet ćemo i sasvim neopravdane.

Dakle, Kapitalac u obrani telekoma u ovom slučaju, a osobito u obrani imovinskih prava i ugovornih odnosa koji su zasnovani na dobrovoljnom odnosu telekoma i pretplatnika. O čemu se radi?

Država, takva kakva jest, pohlepna za novcem poreznih obveznika, odlučila se na novi namet (naknadu za uporabu radiofrekvencijskog spektra te naknadu za uporabu adresa i brojeva) koji neminovno vodi do povećanja troškova poslovanja telekom operaterima. Država je u propagandi koja je uslijedila uvjeravala građane kako se navedeno neće odraziti na povećanje cijene usluga krajnjim korisnicima. Tko je u to povjerovao je u najmanju ruku naivan.

Cijene telekom usluga sasvim sigurno će u izvjesnoj mjeri ići gore. S obzirom na kakvo-takvo postojanje konkurencije na tržištu za očekivati je da će to poskupljenje biti najmanje moguće, jer niža cijena ponovno će po načelima konkurencije privući korisnike k onom operateru koji će biti spreman to poskupljenje minimizirati odnosno ponuditi cijenu nižu od konkurencije, a unatoč trošku koji proizlazi iz novog nameta.

Ono bitno jest da cijene ne idu gore zbog gramzivosti telekom operatera već zbog troška koji proizlazi iz novog nameta, a baš taj namet mogli bismo opisati kao gramzivost države za vašim novcem. Proračun je prazan, sjećate se?

Međutim nema koji čas kako je Hakom izdao stručno mišljenje o najavljenim promjenama cijena korištenja usluga u mobilnim mrežama u kojemu pojašnjava kako novi namet ne može biti opravdanje za više cijene usluga te kako telekom operateri, ukoliko se ipak odluče povisiti svoje cijene, moraju omogućiti pretplatnicima raskid ugovora bez naknade. U tom stručnom mišljenju Hakom kaže da je izmjena ugovora bez suglasnosti pretplatnika moguća tek u tri slučaja. Tri slučaja među koje nova naknada navodno ne spada:

1. posljedica regulatornih obveza koje proizlaze iz ZEK-a,
2. posljedica izmjene poreza na dodanu vrijednost,
3. posljedica izmjene veleprodajnih cijena na koje operator javnih komunikacijskih usluga
nema utjecaja.

E pa stručno mišljenje Hakoma je ništa drugo do li pravno pogrešno! Ali ipak dovoljno da se na njega naivno navuku mediji, a nakon njih vjerujem i gomila gnjevnih pretplatnika. To je bilo dovoljno. Odgovornost skrenuti sa pohlepne države na telekome. Pravilnik kojim je regulirano uvođenje nove naknade donesen je na temelju Zakona o elektroničkim komunikacijama i kao takav odgovara upravo podebljanoj točci 1., a to znači da telekomi ipak imaju zakonsko pravo naplatiti naknadu za raskidanje ugovora pretplatnicima koji bi se zbog poskupljenja usluga odlučili na raskid.

Bilo kako bilo raskid ugovora se ne plaća niti sada. Naknada za raskid, ili penal, plaća se isključivo u slučaju postojanja ugovorne obveze, a takva se uglavnom odnosi na obvezno trajanje pretplatničkog odnosa (12, 24 mjeseca) na koje se pretplatnici odlučuju kako bi po povoljnijim uvjetima kupili kakav mobitel (često i za simboličnu 1 kunu).

Do sada je nadam se postalo jasno gdje se nalazi povreda ugovornog odnosa – država novom mjerom utječe na već zaključene ugovore – pravna retrogradnost je jedan od najjačih demotivatora u poslovanju, te povreda imovinskih prava – država daje mogućnost pretplatnicima da bez naknade (penala) raskinu ugovor odnosno da se izvuku iz ugovorne obveze iako ta obveza proizlazi iz kupnje mobitela po povlaštenoj cijeni, a ne iz cijene telekom usluga na koje je utjecala ova nova naknada!

Ovo je samo još jedan primjer nedorečenosti hrvatskih zakona i koliko se njima lako manipulira ukoliko ste na poziciji. Takvi zakoni imaju samo jedan cilj – stvoriti povoljniji položaj zakonodavcu (vlasti, proračunu), ali kao posljedicu donose mnoge loše stvari za građane, prije svega donose pravnu nesigurnost, mažu oči medijima, a bijes građana okreću u krivom smjeru. Pa ti živi i posluj u takvoj državi!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ne vjeruj državi dok nudi porezne olakšice

Oznake

Banke, Država, dug, kredit, Linić, olakšice, oprost, telekom, vlada

Scenarij 1:

Čovjek želi mobitel. Pronalazi optimalnog telekom operatera i ponudu. Zasniva ugovorni odnos s njime (često kako bi iskoristio pogodnost nabave optimalnog mobilnog uređaja uz otplatu tijekom 24 mjeseca). Nakon nekog vremena shvaća da ne može podmirivati ugovorene obveze i prestaje plaćati račun. Slijedi opomena, tužba, ovrha. Čovjek se obraća društvima za zaštitu potrošača, piše pisma nadležnim državnim institucijama, javno govori protiv telekom operatera.

Scenarij 2:

Čovjek želi automobil. Pronalazi optimalnu banku s kojom potpisuje optimalan ugovor o kreditu s kojim će kupiti optimalan automobil. Nakon nekog vremena shvaća da ne može podmirivati ugovorene obveze i prestaje plaćati dospjele rate kredita. Slijedi opomena, tužba, ovrha. Čovjek se obraća društvima za zaštitu potrošača, piše pisma nadležnim državnim institucijama, javno govori protiv banke.

Državne mjere:

– Poticanje telekom operatera da otpisuju dugove prema svojim klijentima na način da im vlast smanjuje poreznu osnovicu u iznosu potraživanja. Navedeno znači da će neki drugi porezni obveznici silom prilike preuzeti na svoja leđa obvezno financiranje države socijalnog blagostanja (mirovine, zdravstvo, školstvo, birokracija…)
– Poticanje banaka da otpisuju dugove prema svojim klijentima na način da im vlast smanjuje poreznu osnovicu u iznosu potraživanja. Navedeno znači da će neki drugi porezni obveznici silom prilike preuzeti na svoja leđa obvezno financiranje države socijalnog blagostanja (mirovine, zdravstvo, školstvo, birokracija…)

Pitanja:

1. Tko je pogriješio?
2. Tko je pohlepan?
3. Tko je gubitnik?
4. Tko je dobitnik?
5. Tko je platio račun?
6. Što je problem i kako ga riješiti?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Plaćamo skupo zbog regulacije tržišta!

Oznake

cijena impulsa, HAKOM, HT, internet, optika, telekom, tržište

Navod iz naslova može se objasniti ukratko na aktualnom primjeru HT-a koji je izgubio pred pravosuđem, zahvaljujući prigovoru HAKOM-a, mogućnost da optičke kablove koje samostalno i na svoj trošak položi u kanale ujedno i samostalno koristi za prijenos signala krajnjim kupcima HT-ovih usluga, širenje vlastite mreže te ostvarivanje dobiti od te investicije.

HAKOM je prigovorio sudu da će HT, ukoliko mu se dozvoli investicija, stvoriti značajnu tržišnu prednost te doslovno pomesti konkurenciju i povratiti monopolistički položaj, te da je isto nužno sprječiti zbog Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. To je bilo dovoljno sudu da prigovor prihvati i da HT odustane od modernizacije kablovske infrastrukture – ne odbacujem a priori mogućnost da će HT ući u investiciju ali nekako sumnjam da će htjeti potrošiti svoj novac pa dozvoliti drugima da se samo “zakvače” i zarađuju koristeći tuđu investiciju.

Da li je Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja zaštitio tržište?
Prije svega moram reći da je spomenuti zakon gotovo u potpunosti zbir relativnih besmislenih restrikcija tržišnog natjecanja, izvolite koristiti referencu na isti i pogledati,  primjerice u članku 12., koji govori o pojmu “vladajući položaj”, zakon de facto zabranjuje poslovanje tvrtci koja u Hrvatskoj nema konkurenciju (u ovo vjerojatno ulaze i nove inovativne industrije jer drugačije ne piše, dakle zakon je relativan). Nadalje se koristi restriktivni termin “značajna” tržišna snaga koji je raščlanjen na razne elemente, a ni jedan nije konkretno opisan niti su određeni ikakvi opipljivi elementi razgraničenja temeljem kojih bi ikoja tvrtka mogla pretpostaviti da će svojim djelovanjem činiti suprotno zakonskim odredbama te posljedično biti ograničena od strane regulatornog sustava države. Što je to “značajno” i kome je dozvoljeno da određuje veličinu toga i u kojem momentu ako već nije u zakonu definirano?

Zbog navedenog sada trpi i HT. Prigovor Hakoma temeljen je na ovom zakonu i njegovim relativističkim člancima iako nema nikakvog dokaza da bi HT ulogom u optiku na ikoji način naštetio konkurenciji u ikojem smislu. Nema niti dokaza da bi se investicija na tržištu oplodila, osnosno da bi HT našao dovoljan broj korisnika na tržištu da se cijeli ulog povrati i stvori dobit za sebe i svoje dioničare – što samo po sebi nije nikakvo kriminalno djelo već zdravo poduzetničko nastojanje.

Zakon je prema tome sprječio tržišno natjecanje, nije ga zaštitio jer očito je da HT sada neće ući u investiciju polaganja optike. Posljedično to znači da će građani ove zemlje, zahvaljujući “zaštiti” ostati na neko vrijeme zakinuti za mogućnost korištenja nekih novih oblika telekomunikacijskih usluga ili poboljšanje postojećih te će istovremeno plaćati neatraktivne cijene jer druge nisu spomenutim zakonom dozvoljene.

E sad, zašto sam napisao da zbog regulacije ovog tipa te ovakve zakonske regulative plaćamo skupo? Bitno je znati da regulator, ostajem na primjeru HT-a, sprječava svim davateljima telekom usluga da cijene spuštaju ispod određene granice, ne bi li ušli u tzv. “price dumping” zonu čime bi kroz izvjesno vrijeme iscrpili resurse konkurencije i na taj način ih se riješili te nadvladali na tržištu.

Za koga je dobro u tom slučaju da cijene ostaju visoke? Za krajnjeg kupca? – Nikako! Svaki kupac volio bi platiti manje za to što kupuje pa tako i za cijenu impulsa ili za fiksnu naknadu za super brzi internet i flat rate promet. Mislim da će se tu svi složiti. Tko se ne slaže s ovime evo može u svakom trenutku uplatiti donaciju na žiro račun bilo koje tvrtke i povećati im dobit – to je dozvoljeno koliko znam.

Da li je visoka cijena dobra za operatere? Možda – ako je cijena viša moguće je reći da će i profit biti veći, i to je dobro za vlasnike i dioničare tvrtke kojima je u interesu ostvarenje veće dobiti na korist uloga svojih sredstava u taj posao (oplođena investicija). No visoke cijene usluga stvaraju manjak potražnje, tako da istovremeno mogu reći da kada bi cijene bile niže operateri bi imali znatno više korisnika. Istovremeno mogu reći da bi se objektivno povećao standard većem broju ljudi jer bi bili u mogućnosti koristiti neki oblik modernog telekom proizvoda. Iako je i sada broj korisnika telekom usluga vrlo velik i gotovo svaki čovjek ima barem mobitel, zasigurno bi se broj postojećih korisnika masovnije proširio i na druge usluge poput super brzog prometno-neograničenog interneta, digitalne televizije ili voip-a. Ovdje ne navijam za HT, dapače, navijam za sve operatere i mogućnost kreiranja nižih cijena prema vlastitom osjećaju – neka kupac izabere što želi i od kojeg operatera.

Da li je visoka cijena dobra za državu? U svakom pogledu – prije svega na usluge se obračunava porez na dodanu vrijednost pa će na svaku sekundu ili byte korištenja neke usluge krajnji korisnik državi ostati dužan 25% poreza. Istovremeno država računa da će od više cijene operateri ostvariti veću dobit koja će se proporcionalno tome i više oporezovati. Njima super jer si pune proračun od kojeg jačaju kao što karijes jača od šećera na dječjim zubima.

U tom smislu država ne vodi ni najmanju brigu o svojim građanima iako bi joj trebalo biti u interesu da oni žive lakše i da vlast svoje djelovanje bazira na tom idealu. U primjeru telekoma nebriga vlasti proizlazi iz činjenice da bi HT zaista mogao niskim cijenama, pojačanim investicijama u mrežu te razvojem novih i boljih usluga istisnuti konkurenciju iz igre te posljedično zakinuti državu za dio harača koji uzima od njih – jer onda ih ne bi bilo, a HT bi u sumi vjerojatno ostvarivao manju dobit nego što je sada ostvaruje cijelo tržište zajedno – tako da se vlasti to ne isplati i u tom smislu ne dozvoljava tržišno natjecanje na korist krajnjih kupaca i niže cijene, već pod krinkom zakona radi na štetu kako građana i tvrtki tako i vlastitu.

Bilo bi lako ispraviti probleme tržišne regulacije kada bi se radilo samo o ovom slučaju, no cijeli sustav cijena u Hrvatskoj je krajnje devijantan upravo zbog širine regulative i istu treba sustavno ukidati ukoliko se želimo ikada pokrenuti. Cijelo hrvatsko tržište je regulirano i to zbog što lakše manupulacije od strane vlasti i zbog njihovog jedinog cilja – a to je otuđenje novca (imovine) privatnim i pravnim osobama, dijeljenje istog svojim odabranim skupinama lobista (informatički lobi bi primjerice u budućnosti mogao imati koristi od oporezovanog novca kroz poticaje) i konstantna potrošnja prema vlastitim preferencijama i ambicijama bez mogućnosti da građani o ičemu odlučuju – iako smo tobože demokratska zemlja gotovo da jedva imamo koju karakteristiku tranzicijske.

Za kraj ću citirati jednog mladića koji je prebjegao u Kanadu krajem prošle godine, pa piše i zanimljiv blog o tome (Kanadizacija), koji u svojem postu poso-hostel-birtija kaže:

… Kad sam rekao da mi placamo oko 50% stopu doprinosa na place i 25% PDV ljudi su zinuli i obicno nakon oporavka od soka pitaju “a kako vi to prezivljavate?”…. Mislim da to nikome nije jasno. Gori smo od stakora koji prezive radijaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac