Odgovor na ORaH-ovo opetovano protivljenje Uberu

Oznake

Konkurencija, licence, ORaH, Taxi, tržište, Uber

Nije prošlo ni mjesec dana otkako je ORaH objavio priopćenje u kojemu je izrazio svoje protivljenje dolasku Ubera u Hrvatsku, kad evo još jednog priopćenja o istoj stvari, sa istim argumentima i zaključcima. Prvo priopćenje potpisao je izvjesni Dražen Vlahovski, predsjednik zagrebačkog ogranka ORaH-a, a ovo današnje Sead Festić , član Glavnog foruma istočne regije. Nadam se da će nas ORaH poštediti mogućnosti da svaki član stranke objavljuje vlastito priopćenje o Uberu jer bilo je jasno i nakon prvoga što misle o stvari.

Komentirat ću to današnje priopćenje, po segmentima. Citirano je stav ORaH-a, ispod je moj komentar.
Najavom dolaska kompanije za taxi usluge Uber, sa sjedištem u San Franciscu, te objavom da traže managere u RH javlja se zabrinutost taxi obrtnika i malog i srednjeg poduzetništva – prijevoznika putnika.

1. Zabrinutost je evidentna. Radi se o manifestaciji straha od dolaska konkurencije na tržište. S obzirom da je ova konkurencija nešto dosad neviđeno, ponajprije u tehnološkom smislu, jer je Uber predvodnik tzv. digital disruption ere, strah je utoliko veći jer Uber ne pristaje poslovati prema postojećim “pravilima igre” već igri pristupa iz temelja drugačije. Taj novi pristup otkrit će nam i pravi smisao postojećih zakona i regulative kojima država, lokalna vlast i taxi karteli modeliraju tržište ne prema potrebama potrošača, već prema vlastitim potrebama.

Uberov vozač može postati svatko s položenim vozačkim ispitom i bilo kojim vozilom sa četvero vrata, bez ishođenja dozvole, licence ili koncesije 

2. Tako je. Relativno je jednostavno postati Uber vozač. Ipak, Uber pred potencijalne vozače postavlja određene zahtjeve, pa osim vozačke dozvole traži i potrvrdu o nekažnjavanju, vozilo novijeg godišta (od 2006. pa čak do 2012. godišta, ovisno o tipu Uber usluge) (ne znam koji je prosjek starosti vozila postojećih taksista?), najmanje 21 godina starosti, a potrebno je zadovoljiti i na intervjuu u Uberu. Isto tako relativno je jednostavno postati Uber putnik. Potreban vam je smartphone, besplatna Uber aplikacija i kreditna kartica. Ukoliko imate osigurane ove minimalne uvjete otvorena su vam vrata Uber prijevozu. S obzirom da je Uber prijevoz jeftiniji vidimo da ćete lakše postati Uber putnik nego putnik postojećeg taksija.

za razlliku od postojećeg taxi prijevoza, gdje vlasnici obrta moraju imati svu spomenutu dokumentaciju i moraju zadovoljiti svojim vozilima kriterije za udobnu i sigurnu vožnju. Na kraju svega toga, moraju izdavati i fiskalne račune, što kod Ubera nije slučaj, jer se radi o naplati putem mobilne aplikacije, odnosno iznos se naplaćuje s mobilnog broja.
3. Da. Postojeći taxi prijevoznici moraju ispoštovati regulativu, koja je skupa, i platiti dodatni danak cehu ukoliko žele biti njegov član. Članstvo u cehu je privilegija jer je broj taksi licenci ograničen (zaslugom gradskih vlasti). Ograničenjem broja licenci postigla se viša krajnja cijena usluge odnosno ograničilo se doseg tržišta. Tako su se taksijem nekada vozili ljudi malo jačeg imovinskog statusa, pa kada su u igru došle nove tvrtke poput Cammea, a broj licenci povećan, vidjeli smo pad cijena te je usluga postala dostupna ljudima nešto slabijeg imovinskog statusa. Došlo je do širenja tržišta. Uber, u tom pogledu, širi tržište do krajnjih granica. I to je dobro. U interesu je svih ljudi, osim taksi kartela i političara koji bi rado zadržali svoje rente, da se tržište širi i da kvalitetnu uslugu mogu dobiti po što povoljnijim uvjetima. Kriteriji udobne i sigurne vožnje kod Ubera su vrlo jasni, a je li vožnja bila udobna i sigurna ocijenit će svaki putnik individualno kroz Uber aplikaciju.

Za razliku od taksimetara Uber aplikacija nije fiskalizirana. Transakcija se obavlja isključivo između putnika i vozača, s jednog računa na drugi, mjesto za državu ovdje nije predviđeno. Govorimo o win-win značajci slobodnog tržišta. Iznos se ne naplaćuje s mobilnog broja već s kreditne kartice putnika koja je registrirana u Uber aplikaciji.

Na taj način izbjegavaju troškove goriva, održavanja, osiguranja putnika, mirovinskih i zdravstvenih davanja, nemaju PDV niti prirez lokalnoj samoupravi.
4. Korištenjem Ubera vozači ne mogu izbjeći troškove goriva, održavanja, osiguranja putnika, PDV-a, pa čak ni prireza lokalnoj samoupravi (barem jednog dijela te stavke). Naime vozila uberovih vozača također moraju trošiti gorivo, osim ako se odluče kupiti Teslu pa voziti na struju, održavati svoja vozila te ih osigurati prilikom registracije. Osiguranje putnika je u tom pogledu obavezno. U cijeni registracije postoje izvjesne stavke koje predstavljaju prihode lokalne samouprave. Na sve navedeno vlasnik Uberov vozač platit će određenu stopu PDV-a.

Mirovinskih i zdravstvenih davanja nema. A teško je u današnjim okolnostima radišnom čovjeku zamjeriti na tome. Zašto? Pa zato jer je porezni obveznik u Hrvatskoj dio manjine. U biračkom tijelu tek je 28% poreznih obveznika. S druge strane imamo 72% birača koji žive od transfera koje im je osigurala država po principu iz džepa poreznog obveznika u njihov džep, bilo izravno u novcu, bilo u obliku neke usluge brojnih javnih monopola. Tako naš porezni obveznik, kada zatreba, mora čekati da dobije ono što je preplatio nesebično dijeleći s drugima, a kada i dobije to što je zatrebao često zaključuje kako isto ne vrijedi cijene koju je morao platiti kroz porez i davanja. Tako je to kada mu na leđima parazitira većina članova društva.

Uberov vozač, kao i svaki drugi vrijedan i marljiv čovjek, volio bi imati mogućnost da sam odlučuje o tome koji oblik štednje za mirovinu mu je najprihvatljiviji, kao i liječnik odnosno zdravstveno osiguranje. Ono što je potrebno u tom pogledu jest liberalizirati tržište. Dozvolimo nastanak novih mirovinskih i zdravstvenih osiguranja i neka se natječu za osiguranike.

Kompanija plaća uredno porez u San Franciscu, tako da RH ne uplaćuju niti lipe PDV niti prireza.

5. Ako se ne varam Uber će registrirati tvrtku u Hrvatskoj kako bi mogao legitimno poslovati te će kao i svaka druga tvrtka plaćati porez na dobit, PDV i ostala davanja.

Samo tarifiranje usluga vožnje ovisi o nekoliko faktora: brzine kretanja vozila do 18 km/h, preko 18 km/h ili o trenutnoj potražnji, gdje cijene rastu peterostruko kao u Londonu za vrijeme štrajka vozača u javnom prijevozu.

6. Tako je. Ovisno o uvjetima na tržištu cijena se prilagođava. Cijenu određuje potražnja tako da je besmisleno ljutiti se na nepoznat broj putnika koji uz mene traže i spremni su platiti prijevoz prema uvjetima na tržištu. Cijena prijevoza će vam ipak biti poznata u svakom trenutku pa ukoliko vam je previsoka imate punu slobodu koristiti se alternativnim oblicima prijevoza, pa i pješačiti ako želite. Ono na što u slučaju Ubera nemate pravo jest dobiti uslugu po uvjetima koji nisu tržišni. ORaH izgleda smatra da bi vas netko trebao prevoziti od točke A do točke B po uvjetima koji mu idu na štetu, dakle da vas časti prijevozom. ORaH izgleda ne mari mnogo za zdravlje, mirovinu ili gladnu djecu Uberovog vozača.

Definitivno, narudžbom taxi usluge ne znate da li isti vozač nije u alkoholiziranom stanju, pod utjecajem droga ili mentalno bolesna osoba, jer kriterija nema osim da niste kažnjavani.

7. Ako je nešto definitivno onda je to ORaH-ovo bulažnjenje. Niti danas ne znate hoće li vozač taksija biti alkoholiziran, pod utjecajem droga, mentalno bolesna osoba ili pak kriminalac. Ono što znate jest da svaki Uber vozač zna da putnik u svojem džepu ima smartphone sa Uber aplikacijom u kojoj možete pritiskom kažiprsta alarmirati Uber 0-24 i prijaviti problematičnog vozača. Također, ako ste preživjeli put do željene adrese, imate mogućnost ocijeniti uslugu i na taj način eliminirati s tržišta svakoga tko je propustio priliku u potpunosti zadovoljiti vaša očekivanja. Uber takvim vozačima raskida ugovor i blokira aplikaciju. Također, isto čini i nepromišljenim putnicima. Briljantno. Kako ono danas putnik rješava iste probleme?

Registrirani taxi vozači ili taxi kompanije u RH uredno moraju zadovoljiti sve kriterije vozača, vozila i moraju ishoditi svu dokumentaciju da bi dobili licencu za obavljanje djelatnosti tako da tvrdnje pojedninih političkih stranaka o padu cijena radi konkurencije nisu na mjestu, jer je ovo nelojalna konkurencija što bi trebala potvrditi komisija za ravnopravnost tržišnog natjecanja.

8. Uber je nelojalna konkurencija sustavu koji je, budimo realni i iskreni, postavljen na kleptokratsko-kronističkim temeljima. Dakle imamo ceh koji je da bi se zaštitio od konkurencije isposlovao od lokalnih vlasti zaštićen položaj, ograničio broj licenci, postavio gomilu besmislenih i skupih pravila pred svakoga tko se drzne uhvatiti volan u ruke, i sada je na kušnji. Nije problem u konkurenciji koja želi doći kako bi služila potrošačima već u sustavu koji služi partikularnim interesima. Ako je sustav problematičan, a meni se čini da jest, onda ga treba mijenjati (dopustiti Uberu da dođe pa cijelu regulativu spustiti na tu minimalnu razinu), a ne se pozivati na legalizam dok branimo nešto tako nakaradno i nepravedno kao što je postojeći sustav.

O fiskalizaciji ne treba trošiti vrijeme a posebno ulaskom lojalne konkurencije u taxi prijevozu cijene su stabilizirane, tako da ORaH smatra da gradske vlasti grada Osijeka, te OBŽ trebaju na vrijeme reagirati i zaštititi dignitet, opstojnost te poslovnost svih auto taxi udruženja i poduzeća koja pružaju takve usluge jer time štite i sebe. Postojeće taxi službe podmiruju obveze PDV-a i prireza uredno prema državi i gradu, što bi se dolaskom UBERA i njihovim dampinškim cijenama, ugrozilo isto kao i sigurnost u cestovnom prometu.

9. Povećanjem broja licenci u igru su ušli novi igrači, cijene su pale, a usluga je postala dostupnija širem sloju građana. To isto sam napisao u odgovoru na treći. citat. Ako Uber dođe na hrvatsko tržište ponuda usluga će se proširiti, a cijene će dodatno pasti. Moguće je čak da Uber način pružanja usluge taksi prijevoza u potpunosti izbaci iz igre postojeći način pružanja usluge. Naglašavam još jednom, Uber izbacuje postojeći način i uvodi novi način pružanja usluge. On nije usmjeren na izbacivanje iz igre ljudi s imenom i prezimenom već na način pružanja usluge. Postojeći sustav ne valja jer služi samo kartelima i vlastodršcima, a šteti tržištu (putnicima). Svatko je dobrodošao u novi sustav.

Slijedom svega navedenog ORaH poziva sva taxi udruženja, poduzetnike i kompanije (Ecotaxi, Cammeo) da se udruže u svom stavu prema vlastima lokalne samouprave sa stavom da ne dozvolimo dolazak Ubera u RH a tako i u našu regiju.

10. S obzirom da je ORaH politička stranka puna ambicioznih političara željnih vlasti ovakvo priopćenje ne možemo shvatiti nikako drugačije nego kao otvorenu potporu postojećim kartelima, što znači i apel za glas na izborima. Ako vas postojeće stranke odbiju zaštititi glasajte za nas, mi ćemo odbiti tržište i zaštititi vaš kartelski položaj. To je poruka za postojeće taksiste. To što će putnici nastaviti plaćati višu cijenu no što bi je plaćali u tržišnim uvjetima, te što si dio populacije i dalje neće moći priuštiti taksi usluge, političarima i postojećim taksistima nije nikakav problem.

Uber je djelovanjem sindikata zabranjen u Bruxellesu, Berlinu, Münchenu i Madridu, a u Francuskoj je donesen zakon o zabrani rada.

11. Ovo je da znate kako je i izvan Hrvatske protivljenje ideji usluge dostupne većem broju ljudi stvar normalnosti. Tržište se guši, potiču se karteli. U službi toga su zakoni.

Ne dozvolimo dolazak kompanije čiji je moto i krilatica „Ideja je moja – sve ostalo je vaše“, jer će nam ostati samo socijalni slučajevi

12. Za kraj ORaH se koristi emocionalnim argumentom, u slučaju da sve prethodne nebuloze nisu doprle do onog dijela vašeg mozga koji će odlučivati o odabiru broja na glasačkom listiću. No taj emocionalni argument zapravo je refleksija i opis postojećeg sustava, kojeg ORaH želi zaštititi, u kojemu je ideja o očuvanju taksi kartela i ograničenom broju licenci njegova, a sve ostalo je vaše (recimo vaš novac kojeg ćete za taksi uslugu trebati izdvojiti više nego što biste trebali u slučaju podrške Uberu).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sapun socijalizam

Oznake

aktivizam, imovina, Lush, sapun, slobodna trgovina, socijalizam, tržište, TTIP

Lush je internacionalna kompanija koja posluje u 46 zemalja Svijeta, ima preko 700 trgovina i 6 manufaktura (jedna od njih je u Hrvatskoj). Proizvode kozmetiku, uglavnom bez ili sa vrlo malo konzervansa, pritom koriste vrlo skupe sastojke poput apsoluta od jasmina, vjeruju u profit, sretne zaposlenike, ne testiraju proizvode na životinjama (ali podržavaju testiranje na ljudima) te podržavaju i/ili financiraju brojne aktivističke udruge (borce za prava životinja, protivnike nuklearnih programa, protivnike sječe stabala i dr.).

U Hrvatskoj Lush podržava socijalističke aktiviste i pomaže im u širenju propagande tako što u papirnatu vrećicu uz kupljeni proizvod (čija proizvodnja je, usput rečeno, za okoliš daleko štetnija od proizvodnje jedne plastične vrećice, i koja podrazumijeva sječu stabala) ubacuje njihove antikapitalističke pamflete.

Tako sam i ja u svojoj Lush vrećici dobio “Stop TTIP” pamflet, iako ga nisam tražio niti želio dobiti. Iskreno žalim što sam u Lushu potrošio gotovo 500 kuna jer dio tog novca postaje Lushov profit. Problem nije u profitu, dapače, već u tome što dio profita potom koriste da bi podupirali aktiviste koji zagovaranju najgore društvene vrijednosti i politike koje se ogledaju u kolektivizmu kao vrhunaravnom obliku društvenog uređenja čiji cilj je, znamo, konačno obespravljenje pojedinca, malog čovjeka. Takve ideje odbijam podržavati vlastitim novcem. Da sam znao što me čeka u vrećici, ne bih u Lushu kupio ništa i zaobišao bih ga u širokom luku.

Lush također vjeruje da je kupac uvijek u pravu (što je točno). Tako da sam ja, kupac, odlučio više ne kupovati Lushove proizvode. I to je ok. Smatram da Lush ima pravo na ovu vrstu diskriminacije*. Time priznajem Lushovo pravo da svojim postupcima odlučuje o profilu ljudi koje smatra dostojnim kupnje svojih proizvoda. Lushovi proizvodi su Lushova imovina. Priznavanjem prava na diskriminaciju Lushu priznajem pravo da rapolaže vlastitom imovinom kako ga volja. Ne znam jesu li u Lushu svjesni da se aktivisti koje podržavaju ne slažu s ovim načelom.

Stoga nisam siguran koliko će se Lush usrećiti s kupcima koji se protive internacionalnim kompanijama, ideji slobodne trgovine i profitu, s obzirom da je i sam dio tog svijeta. Bilo kako bilo kupci će odlučiti o njihovoj sudbini, bilo vlastitim novcem u slobodnoj tržišnoj razmjeni dobra za dobro, ili u politički uvjetovanoj redistribuciji po principu “svakome sapuna po potrebi” – za što se posljedično zalažu aktivisti koje potpomažu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*ista vrsta diskriminacije, odnosno na prvi pogled nešto izravnija, javlja se primjerice u slučaju slastičara koji ne žele peči torte za gay vjenčanja

Monopol nad silom i sprega monopola

Oznake

Država, monopol, porez, prisila, tržište

Da bi nekome pomogao ne moraš imati pištolj za reverom niti monopol nad silom kojeg dokazuješ značkom. Nekome su pomogli, drugoga će izbatinati do smrti, u marginalnim slučajevima i bez razloga. Kao što vidimo u video kompilaciji iznad.

Međutim ako odlučiš nekome učiniti zlo onda se pištolj za reverom i monopol nad silom pokazuju kao kardinalan problem. Problem kojeg moraju bolje sagledati svi oni koji podržavaju ideju monopola nad silom.

Monopol nad silom predstavlja nadmoć jedne skupine građana nad drugom kojoj se istovremeno brani služiti sredstvima sile čak i u svrhu zaštite vlastite imovine i vlastitog života. Upravo je zbog ljudske naravi iluzorno očekivati da će pojedinac s ekskluzivnim pravom nošenja vatrenog oružja uvijek i bez iznimke raditi za opće dobro. Iluzorno je i zbog činjenice da se njegovo djelovanje ne financira dobrovoljno već također kroz prisilu (porez). Ne platiti porez, odnosno pokušati izbjeći tu vrstu prisile (binarna intervencija), za sobom povlači izravno uplitanje monopola koji će provesti čistu silu nad subjektom. Monopol postoji i moguć je samo zbog takvog ekskluzivnog izrabljivačkog odnosa. Monopol sile je u tom slučaju usmjeren na imovinu subjekta jer mu je to u izravnom interesu. Život subjekta na tom putu predstavlja tek neznatnu prepreku jer, činjenično, subjekt je već izlišen prava na obranu vlastite imovine i vlastitog života, odnosno sila je prepuštena u ruke monopola.

Stoga monopol sile nikada neće raditi u interesu građana (njihovog prava na imovinu i prava na život), niti je ikada radio, već isključivo i jedino u vlastitom interesu. Red i mir, ta često spomenuta floskula uz koju je lakše odobriti monopol nad silom i potisnuti njegove brojne negativne ishode, u tom pogledu bitni su za očuvanje i stabilnost financiranja tog monopola ali i drugih vrsta monopola koji djeluju u sprezi vis a vis države. Za primjer da je tome tako vidimo kako je država promptna u pitanjima naplate ili utaje poreza, gdje propisuje iznimno kratke i neodgodive rokove plaćanja (odmah ili u najboljem slučaju 8 dana, za neke kazne ili razlike poreza), nadalje u brojnim slučajevima gdje se zbog lipe-ili-dvije viška u blagajni zatvaraju obiteljska poduzeća uz ispisivanje novih poreznih kazni, dok u suprotnom slučaju, kada od države očekujemo da djeluje za korist građana, vidimo enormnu inerciju, nezainteresiranost i u mnogim slučajevima nekonzistentnost (primjerice na povrat preplaćenog poreza građani čekaju pola godine pa i više).

Enormno velik broj neriješenih sudskih sporova između građana još je jedan primjer iz kojega se može spoznati stvarni odnos države i građana. Kada se dva građana spore za imovinu, a država je sudac, država je nezainteresirana jer od predmeta tog spora nema ništa. Jedini interes države u tom slučaju je oduljiti rješavanje spora koliko je god moguće i pritom naplatiti što je više moguće raznoraznih dadžbina. U obrnutom slučaju, gdje je država zainteresirana strana, sporovi države prema građanima rješavaju se po hitnom postupku jer i u tom slučaju njen interes je usmjeren izravno na imovinu građana, baš kao i u slučaju oporezivanja.

Koji god slučaj monopola da krenemo razmatrati u prvom ćemo planu uvijek vidjeti državu u lovu na imovinu građana. Upravitelji monopola, prije svega Vlada, prodaje građanima visoka očekivanja spram tako organiziranih podržavljenih usluga, njihova očekivanja koreliraju s izrečenim u političkoj propagandi, rijetki kritičari se marginaliziraju, da bi u konačnici, nakon realizacije planova, vidjeli ponudu oskudnih monopolističkih usluga često beznačajne vrijednosti, daleko niže od onoga što građani smatraju da bi trebali dobiti za porez kojeg su bili prisiljeni platiti. No kao i u slučaju monopola nad silom, koji izlišava ostale primjene sile i koji se sam silom služi da bi naplatio vlastiti rad, i u ovom slučaju vidimo koja je svrha i smisao monopola kao takvog.

Bitno je naglasiti da se ovaj opis odnosi isključivo na monopole koje proizvodi država i koji su brojni dok za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer (npr. često se koristi Microsoft kao primjer tržišnog monopola, međutim ta tvrtka zapravo nikada nije imala monopol već je bila tržištni lider i to zbog inovativnih proizvoda koje su ljudi prepoznali kao vrijedne te ih kupovali u potpunosti dobrovoljno). S obzirom da primjera tržišnog monopola nema besmisleno je baviti se hipotetskim, relativnim kritikama istih. Tek napomena u tom smislu, kada bi takav tržišni monopol i nastao to bi značilo da je netko uspio u nastojanju da superiornu ideju, često daleko ispred vremena, materijalizira i ponudi ljudima u obliku koristi koja nadmašuje njenu tržišnu cijenu, i stoga je takav monopol, u uvjetima dobrovoljne razmjene što znači bez utjecaja države na uvjete i ishode razmjene, u potpunosti zaslužen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Države su nesavršene, često puno više nego tržište

Oznake

Država, ekonomija, kapital, nejednakost, porez, resurs, tržište, Vuković

… jedan je od zaključaka Vuka Vukovića u tekstu za Banku. Pročitajte, dobar je.

No ja bih rekao ovako: države su nesavršene, U PRAVILU puno više nego tržište.

Nije u pitanju može li država ostvariti neki cilj, političkim planiranjem, oporezivanjem i redistribucijom, već koja je cijena toga.

I Hrvatska bi, primjerice, mogla u svemir. Nemojte sumnjati u to. Pitanje je također “koja je cijena toga”. Resursi koje bi politika trebala aktivirati u tu svrhu ostavili bi 99,9% (i više) stanovništva zakinutim za zadnju koricu kruha. Visoka cijena. Ali ostvarivo. Istovremeno i sasvim jasno – nemoralno. Barem iz libertarijanske perspektive.

Ništa manje problematična od hipotetskog projekta “Hrvatska u svemiru” nije ni suma stotina i tisuća državnih projekata i projektića u čije ime robujemo danas. Ne vidimo rezultate istih jer rezultata, pogađate, nema. Ogromna količina oporezovanog novca građana koji je vis a vis državnog proračuna postao državna potrošnja ne vraća se oplođen natrag u džepove građana. Čak ni kao subjektivan osjećaj boljitka. Novac pod paskom politike U PRAVILU propada. Resursi se nepovratno rasipaju. No nemojte se zavaravati time da nekoga ipak ne dopadne kakva korist. Od planske redistribucije vašeg novca korist nedvojbeno imaju političari i kronisti koji taj novac koriste za realizaciju (U PRAVILU) besmislenih projekata i ideja koje na slobodnom tržištu u 99,9% slučajeva ne bi postojale. Jer ako se ideja ne oplodi, ako ne donese dobit, to znači da se njenom realizacijom uništava resurs. Tržište U PRAVILU odbija takve ideje.

Na godišnjoj razini svakog poreznog obveznika državna redistribucija košta više od 15.000 kuna. To je 15.000 prilika koje je država oduzela poreznom obvezniku u startu, da sam pokuša učiniti nešto za vlastito dobro.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zabranjene minimalne cijene – osim kada ih propisuje država!

Oznake

AZTN, Država, kazna, minimalne cijene, natjecanje, regulacija, tržište, zabrana

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ima fetiš na sporazume trgovaca kojima ovi dogovaraju minimalnu cijenu robe kojom međusobno trguju i koju stavljaju na tržište. Zadnje žrtve su Kraš i NTL, prošli mjesec to su bili Carlsberg i KTC, u kolovozu Dukat, Konzum, Kutjevo itd.

Dakle postoji odredba u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja (čl.8.), koja kaže da su zabranjeni sporazumi između dva ili više poduzetnika kojima se izravno ili neizravno određuju kupovne ili prodajne cijene odnosno drugi trgovinski uvjeti. U primjeru to bi značilo sljedeće: da Krašu nije dozvoljeno da NTL-u proda čokoladu uz sporazumni dogovor kojim se NTL obvezuje da jedan komad te čokolade neće prodati ispod, primjerice, 5 kuna. Kaže AZTN da tako Kraš onemogućava NTL da slobodno formira cijenu i da je to protivno interesima kupca, što je notorna glupost jer očito se radi o bilateralnom sporazumu u kojem je NTL ravnopravan sudionik. Interese kupca, pak, štiti nešto drugo.

Srećom, Kraš i NTL nisu jedine tvrtke na tržištu koje proizvode i prodaju čokoladu pa tako kupci mogu svoje interese zadovoljiti kupujući čokoladu drugog proizvođača, kod drugog trgovca, ukoliko smatraju da ih je tandem Kraš-NTL zakinuo za neko hipotetsko pravo, primjerice pravo da u NTL-u kupe Kraševu čokoladu po cijeni od 4,99 HRK.

Zakonska odredba o zabrani dogovaranja minimalne tržišne cijene nema nikakvog smisla kada govorimo o tržišnom natjecanju ili dobrobiti kupaca. Recimo da spomenute tvrtke predstavljaju jedinog proizvođača čokolade i jedinog trgovca na tržištu, dakle da su svojevrsni monopolisti u kartelskom odnosu, ova odredba nema smisla jer bi i bez nje, sasvim prešutno i bez izvedivog dokaza ovaj tandem mogao definirati cijenu koja bi bila u izvjesnoj mjeri viša od tržišne, na koncu i na štetu kupca. Jedina učinkovita stvar koja kupca štiti na tržištu jest konkurencija. Tako dogovor o najnižoj maloprodajnoj cijeni čokolade, kakvog je u ovom slučaju sklopio tandemu Kraš-NTL, neće imati nikakvu težinu sve dok kupac tu istu čokoladu može pronaći po nižoj cijeni u nekoj drugoj trgovini. Shvaćanje ovoga je gotovo intuitivno.

Smisao Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja je u naravi nešto drugo. On omogućuje državi da kroz AZTN upravlja tržištem i resursima koji nisu njeno vlasništvo tako što će sudionicima na tržištu (arbitrarno) određivati što jest, a što nije prihvatljiva cijena za robu koju stavljaju na tržište. Jutarnji u naslovu članka kojim je popratio ovu vijest čak kaže: “prodavali su po zabranjenim cijenama”. Država ovime ne dokazuje svoju namjeru da zaštiti interese kupaca već da smatra kupce, hrvatske građane, budalama nesposobnim da donose odluku o tome što će kupiti za vlastiti novac.

Država ubire pozamašne iznose na konto ispisanih kazni čak i kada ne može pronaći dokaz o primjeni “problematičnog sporazuma”, što i jest slučaj u priči o Krašu i NTL-u. Da, oni su kažnjeni preventivno i za primjer svim drugim poduzetnicima u Hrvatskoj koji su odlučili sami definirati koliko košta roba koju proizvode i stavljaju na tržište. Njihova roba, njihove cijene, u ovoj državi nisu pojmovi koje se uvažava. O tim stvarima, smatra AZTN, odlučivati bi trebala (i očito odlučuje) država.

Zakonski definirana minimalna plaća, tzv. “minimalac” osobito je degutantan primjer državne regulacije cijena. Dok je privatnom poduzetniku zakonom zabranjeno da zaposli radnika ispod minimalne cijene rada (3017,61 HRK bruto) država je sama sebi dozvolila da zapošljava za 1600 HRK. Na redovitoj osnovi još se i hvale koliko su uspješni u tome. Također, sukladno osnovici i koeficijentima plaće državnih službenika poznato je kako je minimalac u državnoj službi veći od zakonom propisanog i tako državni službenik na minimalcu dobiva na ruke 60-ak kuna veću neto plaću od radnika na minimalcu zaposlenom u privatnom sektoru. Tako u jednom primjeru imamo državu koja djeluje u dvije krajnosti, okreće ploču na stranu koja joj u danom trenutku više odgovara, odnosno kako više odgovara političarima, kreatorima nakaradnih zakona.

Osim na primjeru minimalca državno određivanje minimalnih cijena, ili općenito cijena, možemo vidjeti i na primjerima zakonski definirane minimalne cijene liječničkih usluga, zakonski propisane cijene javnobilježničkih i odvjetničkih naknada, zakonski propisane cijene energetskih certifikata, minimalne cijene nastavnog sata u autoškolama i gomile drugih na koje svakodnevno nailazite i plaćate, a da ih često, ili bolje rečeno u pravilu, niste niti svjesni. A idu vam na izravnu štetu jer je država propisivanjem njihovog minimuma onemogućila djelovanje konkurencije što bi vam omogućilo iste po nižoj cijeni.

Ili kako se ono kaže, što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu iliti da u Hrvatskoj ima vladavine prava onda državi ne bi bilo dozvoljeno da radi ono što brani građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto je poskupio limun?

Oznake

cijena, kontrola cijena, limun, Ministarstvo poljoprivrede, poskupljenje, tržište, vlast

Limun je poskupio.

Razlog tome su prilično nepovoljne vremenske prilike koje su ovog ljeta zadesile zemlje mediterana. Posljedično, urod limuna je manji nego što je očekivano. Drugim riječima, ponuda limuna ne zadovoljava potražnju i stoga cijene rastu. Rast cijena nije posljedica pohlepe kapitalista. Prije će biti da mnogi među njima upravo sada mole Boga da ih još jedno takvo ljeto u nizu ne odvede u bankrot. Špekulirati o pohlepi kapitalista osobito nema smisla kada je riječ o djelatnostima koje su nabrijane žestokom konkurencijom. Rast cijena proizlazi iz potrebe da se troškovi proizvodnje limuna namire prodajom (neočekivano i neplanirano!) manje količine limuna.

Ilustracije radi, ako troškovi proizvodnje limuna iznose 100 novčanih jedinica, a voćnjak donese 100 kilograma limuna vidimo da je minimalna moguća cijena 1 kilograma limuna 100/100 odnosno 1 novčana jedinica. Ako pak loše vremenske prilike smanje urod sa 100 na 75 kilograma tada se trošak proizvodnje od 100 mora namiriti prodajom 75 kilograma pa vrijedi 100/75 te iz rezultata postaje jasno da cijena jednog kilograma ne može biti manja od 1,33 novčanih jedinica. Poskupljenje u ovom primjeru je 33%. Toliko je otprilike poskupio limun u Hrvatskoj u odnosu na prošli mjesec dok je poskupljenje u usporedbi sa 2011. godinom oko 1,4x.

Dramatičnim insinuacijama koje danas odašilju mediji ovdje nema mjesta. Tržište ne divlja već reagira na realno stanje opisano iznad, na ponudu i potražnju robe. Uzrok rasta cijene limuna je očito vrlo jednostavan, razumljiv, gotovo intuitivan. Dok vremenske prilike (nadajmo se iduća sezona) ne omoguće jeftiniji limun predlažem da se zadovoljimo konzumacijom grođža ili kupusa čije cijene su pale jer su proizvedene veće količine i potražnja za njima je manja. Zadovoljstvo tim odabirom bit će veće od zadovoljstva koje bi nam donijela intervencija vlastodržaca koje se na neki način sada doziva da “korigiraju cijene”. Vlast tako nešto može učiniti jedino novcem kojeg nam s druge strane oporezuje.

Dakle punu cijenu limuna bismo platili u svakom slučaju, međutim cijena bi bila utoliko veća zbog nepotrebnog plaćanja troškova birokratskog angažmana. Držimo državu i birokrate dalje od tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Može li tržište obavljati poslove policije?

Oznake

Big Rig Bounty Huntery, History Channel, imovina, Libertarijanizam, Lovci na kamione, tržište

Neki dan sam na History Channelu nabasao na zanimljivu seriju – Lovci na kamione (orig. Big Rig Bounty Hunters). Serija je zanimljiva zbog toga što na svojevrstan način dočarava kako bi funkcionirala zaštita imovine u hipotetskom libertarijanskom društvu.

Lovci na kamione, kao što i sam naziv govori, bave se pronalaženjem i vraćanjem ukradenih kamiona (i drugih vozila) njihovim pravim vlasnicima. Lovci na kamione su poduzetnici, djeluju kao mali i efikasni timovi, najčešće dvojica muškaraca, a plaćeni su po obavljenom poslu, što znači samo ukoliko vrate vlasniku otuđenu imovinu. U tom poslu nemaju policijske ovlasti, a većinu otuđene imovine vrate tako što je “otuđe” lopovu ili pregovarajući s lopovom. Lopov u ruke lovaca često dobrovoljno preda vozilo koje je ukrao kako bi izbjegao mogući sukob s njima što znači da u trenutku kada se nađe s lovcima oči u oči procjenjuje da mu se više isplati predati vozilo i sačuvati živu glavu nego riskirati.

Zanimljivo je kako su lovci uopće nastali, jer koliko znamo postoji i policija čija osnovna zadaća, u idealnom smislu, jest da štiti imovinu građana. Lovci i policija nisu u međusobnom sukobu ali su na neki način u sukobu interesa. Razlog tome što su lovci uopće nastali nalazi se u efikasnosti policije i općenito pravnog sustava države. Kada policija traži i pronađe ukradeno vozilo ono po sili zakona bude zaplijenjeno. Vrijeme koje vozilo provede na policijskom deponiju, tijekom kojega se pokreće pravni postupak u cilju razrješenja cijelog događaja, vlasnicima vozila je neprihvatljivo dugačko. To istovremeno znači i skupo, primjerice kamion koji 3 mjeseca čeka na deponiju vlasniku stvara trošak umjesto da stvara profit prevozeći teret (mnogima je ovo pitanje pitanje života ili bankrota). Tržište, koje je prepoznalo ovaj problem, reagiralo je nastankom lovaca. Oni vlasnicima ukradenih vozila nude mogućnost da uz prihvatljiv trošak, manji od troška koji nastaje tijekom stajanja vozila na deponiju, izbjegnu skupe pravne komplikacije. Ovo je osobito lako razumijeti na primjeru otuđenih kamiona koji su sredstvo rada i stvaranja profita kamiondžijama.

Lovaca na kamione, ili timova istih, ima mnogo te na tržištu djeluju prema načelu konkurencije. To omogućuje vlasniku da svoju imovinu povrati u najkraćem mogućem vremenu i uz najmanji mogući trošak. Profiti timova su iz tog razloga minimalni. Često utroše znatno vrijeme na pronalazak ukradene imovine, također je često ne uspiju vratiti, ili je prije njih pronađe policija, ili je uopće ne pronađu. Ulog vremena i novca u tu vrstu poduzetničkog poduhvata očito je iznimno rizičan. Efikasnost je esencija uspjeha u tom poslu, a najmanji propust jednog tima lovaca kaznit će drugi, efikasniji tim.

Krajnji cilj svega je zaštita imovine građana. Ovaj način, tržišni način, očito je vrlo efikasan. Bitno je shvatiti kako je glavni (i jedini mogući) pokretač društva – profit. Uz ovako efikasan način zaštite imovine građana pitanje koje se samo po sebi nameće jest – može li tržište na jednak način obavljati i druge poslove koji spadaju u domenu policije? S obzirom na ovaj primjer pretpostavljam da može. I to sa vrlo pozitivnim posljedicama. Konačan zaključak je možda nemoguć zbog nemogućnosti anticipiranja ishoda ovako kompleksnih društvenih procesa, ali je zbog toga istovremeno jednako nemoguće zaključiti da tržište nije u stanju preuzeti poslove policije. Stoga bi bilo u najboljem interesu na ova pitanja odgovarati postepeno, odnosno kao i u slučaju nastanka lovaca polaganim povlačenjem uloge policije te prepuštanjem tržištu jedne po jedne uloge koju obavlja.

History Channel ima još zanimljivih serija kroz koje se čovjek može upoznati sa libertarijanskim načelima koje promovira ovaj blog. Tu su svakako Zvijezde zalagaonice (The Pawn Stars), preporučam odličan libertarijanski komentar sa Mises.org, te još jedan na temu Američkih sakupljača (American Pickers), također sa Mises.org gdje autor, mladi ekonomist, opisuje stvar iz perspektive Austrijske škole ekonomije i klasičnog liberalizma.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Slobodno tržište je lijek za sve oblike diskriminacije!

Oznake

cijena, diskriminacija, nacionalnost, politika, potrošačko društvo, spol, tržište, vjera

Potrošačko smo društvo. No što to uistinu znači? To znači da živimo u svijetu koji je baziran na dosad neviđenom, iznimno visokom stupnju podjele rada. Podjela rada, uz slobodu tržišta, omogućuje rast standarda sve većeg broja ljudi širom svijeta. Banane iz Ekvadora, satovi iz Kine, čarape iz Samobora ili “samo” kruh iz lokalne pekarnice, uz druge nebrojene plodove tržišnih mehanizama, dostupni su svima. Ali osim što trošimo ta dobra, mi ih istovremeno i proizvodimo (birokracija izuzeta). Podjela rada i slobodno tržište donijeli su čovječanstvu tolike blagodati da mnoge od njih mic po mic svrstavamo u domenu ljudskih prava. S tim “pravima”, o kojima u posljednjem tekstu na svojstven način govori i Katkapital, treba biti pažljiv, jer ona unatoč našim htijenjima ipak imaju realnu cijenu. Stoga ne preskačimo stepenice, jer bismo mogli krivo doskočiti pa polomiti nogu, i dozvolimo da se tržište razvija i pobrine za navedeno.

Slobodno tržište i podjela rada najbolji su saveznici u borbi protiv svih oblika diskriminacije među ljudima. Ne vjerujete? Razmislite o slijedećem: dok u svoj automobil utačete gorivo na benzinskoj crpki razmišljate li o boji kože, nacionalnosti, vjeroispovjesti, političkim uvjerenjima, spolu ili rodu svih redom ljudi koji su vam omogućili da to gorivo sada utačete u rezervoar svog automobila? Jel li pištolj benzinske crpke kojeg u tom trenu držite u ruci izradio Kinez ili Španjolac? Jel on musliman? Crnac? SRBIN? Koliko nacionalnosti, vjera i ostaloga je ugrađeno u sve redom dijelove vašeg automobila? Realno, pojma nemate, i to je u potpunosti nebitno.

Jesam li u pravu? Ono po čemu sudite sve redom ljude koji su zaslužni za to gorivo (ili automobil) jest vrijednost koju su oni svojim radom proizveli za vas. To dobro nagrađujete dobrom. Ta poruka putuje tržištem i djeluje poput stimulansa.

Maločas sam na Facebooku naišao na jednu komičnu fotografiju s hrvatske obale. Kad sam je ugledao stvarno sam se od srca nasmijao 🙂 ali vrlo brzo sam i u njoj prepoznao svu divotu stvari o kojoj govorim. Tržište ne diskriminira niti na osnovi pismenosti. Koliko god da je poruka na ovoj tabli nepismena ona je ipak vrlo jasna, štoviše egzaktna. Ona poziva na razmjenu dobra za dobro.

S druge strane, i suprotno prirodi stvari, gomila negativnih komentara ispod fotografije. Za neke je tako čovjek iza poruke retardiran, a za neke nije “građanski odgojen”. Neki se pitaju kako nepismen čovjek uopće ima pravo iznajmljivati nešto pa i zarađivati, čak i kada je očito riječ o njegovoj vlastitoj imovini. Takvi pak često, udruženi, putem države i pod prijetnjom kaznenih sankcija teže nametati standarde. Na nemoralu i nametljivosti uostalom sami profitiraju. Taj uvrnuti pogled na svijet predstavlja stalnu opasnost po slobodu građana, tržišta i podjelu rada i usudio bih se reći da je na ovim prostorima dominantan. U skladu s uvrnutim svjetonazorom doneseni su bezbrojni propisi kojima tržište djeluje usprkos, ili možda u inat, no nažalost niti blizu onoliko dobro koliko bi djelovalo bez njih. Paradoksalno takve propise donose oni koji slobodno tržište najviše trebaju, gotovo ovisnički, jer bez njega nemaju na čemu parazitirati.

Dodatak: gotovo istovremeno Katkapital obrađuje temu diskriminacije iz perspektive pojedinca i njegovih prava da samostalno odlučuje s kime će surađivati, a s kime neće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O deportiranju umirovljenika – Komuna za Švicarce

Oznake

deportacija, desničar, Država, komuna, Nekretnine, parlament, Sabor, tržište, umirovljenici, Švicarska

tema nije o CHF-u već o prijedlogu švicarskog parlamentarca, desnog opredjeljenja, da se razračuna sa siromašnim švicarskim umirovljenicima koje vidi kao socijalni teret državi… zapravo samo želi više novca poreznih obveznika za sebe… no moglo bi biti interesantno i čitateljima koji su baš u CHF-u podigli stambene kredite, skučili se i sada krpaju kraj s krajem, a da realno nisu ni svjesni kakav kraj im mogu priuštiti voljene državne institucije.

Uglavnom, kako u Švicarskoj živi izvjestan broj siromašnih građana koji su na neki način teret državnom proračunu, vjerojatno zbog toga što je Švicarska država socijalnog blagostanja per se i financira sve i svakoga po rođenju, tako je genijalac iz parlamenta došao na ideju da državnim novcem financira izgradnju nekakve komune u Maroku u koju bi preselio te marginalizirane građane. Naravno, za njihovo dobro jer kaže da bi tamo za iznos svojih socijalnih primanja mogli znatno ljepše živjeti. Država bi se o njima nastavila brinuti i u izgnanstvu.

Osim što bi se rado riješio nepoželjnika vjerojatno je računao i kako im u Maroku ne treba niti toliko novca pa će usput i socijalna davanja za njih smanjiti. Prednost vidi i u revitalizaciji tržišta nekretnina koja bi uslijedila jer pretpostavlja da bi u slučaju odlaska oni prodali svoje nekretnine u Švicarskoj. Što će im takva kad su jelte trajno odselili? Genijalac.

Naravno, logika stvari nalaže da kada bi toj skupini građana u Maroku bilo uistinu toliko bolje živjeti tada bi oni već odavno sami tamo odselili. No očito je kako osim što posjeduju nekretnine u Švicarskoj, iako su pripadnici socijalnih skupina (percepcija siromaštva je svakim danom sve bizarnija), oni uživaju dovoljno drugih pogodnosti zahvaljujući socijalnoj skrbi da ovome kažu odlučno – NE!

Tako je moguće preseliti ih tek silom. Ne znam kako ih u tom pogledu štiti njihova direktna demokracija ali znam da bi u Hrvatskom slučaju nekim demokratskim preglasavanjem, potaknutim referendumom, vrlo lako odplahutali iz države.

I sada se, dragi robovi CHF stambenjaka, stavite u poziciju tih umirovljenika. Život vas je “mazio i pazio”, ugazili ste samovoljno u aranžmane iznad vlastitih mogućnosti no ipak nekako probavili taj kamen, dočekali starost i oslobođeni grijeha prošlosti odmarate pod stare dane u zlatom plaćenim stanovima. I tada, pojavi se dobronamjerni ministar i deportira vas primjerice na jugoistok Albanije, učini od vas zatvorenike u nepoznatoj sredini i kulturi, proda vam nekretninu kako bi “oživio” tržište nekretnina, tamo nastavite živjeti i do smrti budete ovisni o socijalnoj pomoći koju će vam ministarstvo slati, naravno sve za vaše dobro.

Genijalno. A mislio sam kako država uopće ne razmišlja o dobrobiti građana. Naivac.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Crvena akcija i zdrav razum?

Oznake

besplatno zdravstvo, Crvena akcija, liberalizam, neoliberalizam, revolucija, socijalizam, tržište, vlada

Crvena akcija jučer je objavila tekst Bolest neoliberalizma u sustavu zdravstva u kojemu krive vlast za provođenje neoliberalnih reformi u zdravstvu.

Vrijedi za početak podsjetiti kao su na vlasti socijal-demokrati među kojima će većina od njih sami reći da su socijalisti (primjerice ministar Mrsić za EPSCO prilikom usvajanja European Youth Guarantee programa zapošljavanja mladih) što u potpunosti korelira sa njihovim politikama i sredstvima ostvarivanja cilja izgradnje socijalne države blagostanja. Naime mi imamo sustav “besplatnog” zdravstva od pamtivijeka. Svi domovi zdravlja i bolnice su državni, zdravstveno osiguranje je obvezno, a financira se kroz zakonsku ustegu na plaće radnika (13% od bruto plaće) te se na taj način prikupljen novac slijeva u državni proračun iz kojega potom planskom redistribucijom odlazi prema HZZO-u, a on pak kao državni monopolist upravlja sustavom zdravstvene skrbi. Zdravstvo RH bazirano je na političkom centralističkom sistemu upravljanja.

Kao što vidimo ništa liberalno niti neoliberalno niti “neo” u tome, barem ne na onu stranu na koju pažnju skreće CA. Njihova kritika je samim time pogrešna i besmislena što je i očekivano s obzirom na ono što kažu na samom početku i samom kraju teksta:

Malo što nam je važnije od našeg zdravlja…

…borba za zdravlje može imati samo jedan zahtjev: potpuno besplatno zdravstvo dostupno svima…

Crvenoj akciji zdravlje je očito vrlo važno, kao i sustav zdravstvene skrbi, no ipak ne toliko važno da bi platili trošak liječenja (lijek, liječnika, bolničku skrb…).

Da nema ništa neoliberalno u hrvatskom zdravstvu ipak shvaćaju i oni sami:

Razum nažalost ne vlada među odgovorima ili je stvar u tome da oni koji odlučuju o sustavu isti ni ne koriste, jer su ionako dovoljno bogati da se liječe po privatnim klinikama i u inozemstvu. To je privilegija koju ne dijeli većina u našoj zemlji.

Dakle jasno je kako privatne klinike u inozemstvu pružaju bolju zdravstvenu skrb od nacionaliziranog sustava zdravstvene skrbi u RH, pa se privilegirani ljudi (u pravilu socijalistički političari na vlasti) liječe u njima na račun radničke klase. Nažalost radnička klasa RH nema tu privilegiju jer podsjećam njihov novac za zdravstvenu skrb se otima s njihovih plaća i upumpava u državni sustav. Tako je zamišljeno od političkih planera. Radnici su prisiljeni tražiti pomoć od sustava kojeg prisilno financiraju. Oni za drugo ni ne znaju.

Kako bi se takvo stanje održalo, zajedno sa općim neznanjem građana o tome što im politika čini na njihovu vlastitu štetu, u RH nije omogućen sustav zdravstvene skrbi u kojem bi se po tržišnim načelima bolnice, klinike, poliklinike, ambulante mogle boriti za naklonost pacijenata pružajući im kvalitetniju, jeftiniju i humaniju zdravstvenu skrb. Zdravlje građana nažalost ovisi o tome što država i politika osmisle i taj status quo je zaštićen zakonskim propisima, poreznim sustavom i željom političara da vladaju i kontroliraju nad građanima.

No jasno je do čega je to dovelo. O tome sam rekao manje više sve u tekstu Potpuna istina o propasti HZZO. Ukratko, državno zdravstvo je građanima poskupilo svoje usluge 4x u posljednjih 17 godina. Isti broj građana 1994. plaćao je zdravstvo 5,5 milijardi HRK, a 2011. čak 22 milijarde HRK. Istovremeno državno zdravstvo stvorilo je dug od 5,7 milijardi HRK koji je Zakonom o sanaciji javnih ustanova prebačen na plaćanje poreznim obveznicima nad kojima se danonoćno vrši porezna presija zbog potrebe financiranja socijalne države blagostanja i ideoloških ciljeva političara na vlasti (socijalista, nacionalista, svejedno).

Crvena akcija svojim tekstom naravno ne predlaže ništa već samo inzistira na besplatnoj i pristupačnoj zdravstvenoj skrbi za sve. Taj poklič ne govori ništa o sredstvima za ostvarenje tog cilja, no kao što vidimo u praksi socijalizam iza kojeg odlučno stoje očito ne može osigurati provedbu te ideje. Ali ne može ni kapitalizam. No razlika između ta dva pogleda na problem jest u tome što vas socijalizam putem zakona i politike prisiljava da vlastitim sredstvima financirate pokušaj ostvarenja tog cilja, dok kapitalizam uopće ne postavlja takve ciljeve. Kapitalizam vam daje za pravo da vaša plaća bude vaša plaća, da s njome slobodno raspolažete, da preuzmete odgovornost za vlastito zdravlje u svoje ruke i odlučite gdje ćete u slučaju zdravstvenih problema potražiti pomoć. Zato je važno da država dozvoli tržišno natjecanje. Kapitalizam ne odbacuje državno zdravstvo kao sustav koji može pružiti kvalitetnu zdravstvenu skrb, već ideju da se isti financira prisilnim oporezivanjem građana, pa ukoliko je državno zdravstvo superiorno alternativnoj privatnoj zdravstvenoj skrbi, kao što tvrdi CA, tada bi se građani i bez zakonske prisile odlučivali plaćati tu skrb, dakle dobrovoljno. Političari tada također ne bi imali razloga odlaziti liječiti se u privatne klinike zemalja koje su prihvatile više tržišne logike u rješavanju problema.

Primijetit ćete unutar teksta CA nekoliko fotografija poput ove:

Teško mi je povjerovati kako se iza njihovih ideja i akcija krije išta plemenito s obzirom da sprejevima s lak bojom, proizvedenima vjerojatno u nekoj kapitalističkoj tvornici, nagrđuju pročelja naših zdravstvenih ustanova koje požrtvovno i poslušno financiraju radnici. U ovom slučaju već vidim kako će vlastodršci odlučiti da se pročelja saniraju, raspisat će javni natječaj na kojem će pobijediti ponovno nečiji rođak ili kum (financijer partije), a trošak će platiti pogađate – požrtvovni i poslušni radnik, porezni obveznik.

Svako dobro,
vaš Kapitalac