Kuda ide Hrvatska?

Oznake

BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz

U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.

Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.

Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.

Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.

Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.

Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.

Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.

Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.

Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.

Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…

Što bi trebalo učiniti?

1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm

O degeneraciji hrvatskog agrara i gospodarstva općenito

Oznake

agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz

Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).

Istina je sljedeća:

Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.

Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.

Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.

Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.

Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.

Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:

Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.

Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…

Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.

Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).

Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.

S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?

Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.

Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Može li Hrvatsku spasiti merkantilizam?

Oznake

carina, cijena, domaća roba, izvod, kontrola uvoza, kupujmo hrvatsko, merkantilizam, polarni medvjed, potrošačka košarica, uvoz, Vidošević

Iako smo se ulaskom u EU odmaknuli od one školski definirane merkantilističke pozicije, makar EU birokrati i dalje reguliraju “slobodnu trgovinu” (npr. kvote za šećer), priče o merkantilizmu ipak nikad dosta!

Poslovni.hr na primjeru proizvodnje češnjaka danas ponavlja izraubanu tezu o tome “kako nepotrebno uvozimo, a mogli bismo sami proizvoditi” samo da je, valjda, razumnih i poduzetnih političara. Pa dokle ćemo reciklirati taj mit gospodo?

Hrvatsku je preplavio taj uvozni češnjak, uglavnom kineski (bacite oko na deklaraciju kada ga kupujete), i koliko god da je Kina daleko, a Hrvatska blizu, pa i unatoč carinskim nametima kojim ga se sprječava da dođe do lonaca hrvatskih domaćica, on je ipak tu i jeftiniji je od domaćeg češnjaka. Upravo zbog zadnjeg je i češći odabir trgovaca-preprodavača i sasvim jasno hrvatskih domaćica koje ga kupuju (za svoj novac).

No straha u tome nema, žutu opasnost možete izbjeći! Domaći češnjak možete kupiti! Dade ga se pronaći po trgovinama (u trgovinama zdrave hrane gotovo uvijek) no morate biti spremni platiti razumno višu cijenu.

To razumno znači da ćete kupujući taj skuplji češnjak poticati ručnu proizvodnju, pri čemu ćete stimulirati posao radnika na hrvatskim poljima češnjaka, umjesto kineza na kineskim poljima (koja su i tehnološki superiornija). To razumno znači i da ćete pomagati poljoprivredne zadruge i tvrtke u razvitku da plate sve dadžbine državi, kojih ima mnogo baš kao i propisa koji zahtjevaju zapošljavanje dodatnih ljudi koji će se baviti njihovom uskladom i administracijom. To znači i da ćete stimulirati rad državnih monopola poput zdravstva, školstva i drugih, kojima, vidite to i sami, ne ide baš dobro. Ako ih toliko želite imati vi jednostavno morate pristati platiti razumnu višu cijenu domaćeg češnjaka i prestati kupovati uvozni jeftiniji češnjak. Naravno, ne odnosi se to samo na češnjak već na svu uvoznu jeftiniju robu koju trebate zamijeniti domaćom skupljom robom.

No istovremeno se morate pomiriti s činjenicom da više nećete imati dovoljno novca da napunite tu mizernu potrošačku košaricu od koje preživljavate iz mjeseca u mjesec – netko s manje, a netko s više kruljenja u želudcu.

U paketu s merkantilizmom neizbježno dolaze novi birokrati i sposobni političari ali i korupcija koja izbija iz svih pora državnih institucija. No pretpostavljam da je to mala cijena u odnosu na korist od istog koju zagovaraju domaći proizvođači i političari koji donose zakonsku regulativu.

Jedan poznati hrvatski lovac na polarne medvjede svojevremeno je pokrenuo
soft-merkantilističku kampanju “Kupujmo Hrvatsko”, vjerujem da vam je ista poznata, a u njoj je između ostalog korišten i slogan “Ne okrećite leđa Hrvatskoj”. Ako smatrate da je stvar “okretanja leđa Hrvatskoj” u odabiru jeftinijeg uvoznog proizvoda tad poslušajte lovčev savjet, okrenite leđa uvoznom proizvodu i odaberite skuplji domaći proizvod.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na stranim tablicama kroz pakao carine

Oznake

carina, carinik, pločice, porez, registracija, strano vozilo, uvoz, vozila

Zanimljiv članak u Autoklubu. Preporučam da ga pročitate kako biste vlastitim očima posvjedočili apsurdu postupanja birokracije vezano za korištenje vozila sa stranim registracijskim pločicama u Hrvatskoj.

Ukratko, Hrvatima nije dozvoljeno unutar Hrvatske voziti vozila sa stranim registracijskim pločicama i isto se načelno tretira kao nezakonita uporaba. Svatko tko se nađe zatečen za volanom takvog vozila, prema riječima carinika, naći će se u velikim problemima. Zašto je tome tako? Nemam pojma. No postoje iznimke od pravila koje vođene birokratskim postupkom otkrivaju niz krajnje besmislenih i otežavajućih koraka za domaćeg vozača stranog vozila.

Osnovni problem jest u tome što ste ušavši stranim vozilom u RH dužni o istome obavijestiti Carinu, jer “ulazak” podrazumijeva pokretanje postupka carinjenja za koje u ovom slučaju nema osnove. Dužni ste u roku pet dana, od dana ulaska u RH, podnijeti svojevrstan zahtjev za izuzećem od plaćanja posebnog poreza na motorna vozila.

No stranim vozilom možete ući u RH isključivo ako ste zaposleni negdje u EU ili tamo imate registriranu djelatnost, a vozilo je u vlasništvu te djelatnosti tj. pravne osobe. Međutim birokrate zanima i da li ćete vi to vozilo koristiti isključivo u svrhu obavljanja kakvog posla u RH. Ukoliko tome nije tako vi nezakonito uporabljujete vozilo sa stranim registracijskim pločicama i prema riječima carinika, naći će se u velikim problemima. Zašto je tome tako? Nemam pojma. Kako biste dokazali Carini da vozilo namjeravate voziti isključivo zbog potrebe obavljanja kakvog posla u RH dužni ste dostaviti joj hrpu izjava i dokaza:

• pisanu izjavu vlasnika motornog vozila iz koje je nedvojbeno da je motorno vozilo prvenstveno namijenjeno za obavljanje zaposlenikovog posla izvan područja Republike Hrvatske
• pisanu izjavu podnositelja zahtjeva da će se motorno vozilo u pretežitoj mjeri koristiti izvan područja Republike Hrvatske
• ugovor o radu, potvrdu o zaposlenju ili drugi dokaz o stvarnom zaposlenju kod poslodavca  u drugoj državi članici Europske unije (ili)
• dokaz o registriranom obrtu ili slobodnom zanimanju u drugoj državi članici Europske unije
• dokaz da je podnositelj odgovorna osoba, partner, dioničar ili član trgovačkog društva ili poduzeća registriranog u drugoj državi članici Europske unije
• presliku prometne dozvole

i za kraj jedna užasavajuća stvar:

• druge dokaze koje Carinska uprava smatra potrebnim s obzirom na okolnosti slučaja

Postupak koji morate proći da biste opravdali to što vozite vozilo sa stranim registracijskim pločicama dovodi vas i do situacije u kojoj možete potpasti pod milost i nemilost Carinske uprave, odnosno imenom i prezimenom nekog carinika koji odluči od vas zatražiti kakav god dokaz smatra potrebnim s obzirom na okolnosti vašeg slučaja. To može biti primjerice vjenčani list, ukoliko idete u posjet vlastitoj obitelji, može biti i potvrda o prebivalištu osoba koje namjeravate posjetiti, potvrda o nekažnjavanju vas i svih članova obitelji koje namjeravate posjetiti, a možda i dokaz da ste u stanju napraviti 20 sklekova ili u protivnom pribavljajte nalaz kolonoskopije. Carinik vas može zatražiti što god želi.

Koliko god da je ovaj postupak besmislen i skup (birokraciju plaćaju građani, porezni obveznici)  trebao bi imati jasan okvir bez mogućnosti da njime manipulira neki carinik prema vlastitoj volji. Nažalost tome nije tako, na štetu vozača stranih vozila, a na sreću birokracije i carinika. Naime ovime je sasvim sigurno otvorena nova koruptivna točka.

Ukoliko ste vozilo unajmili u EU i krenete na odmor u Hrvatsku također morate carini prijaviti ulazak i izložiti se mogućnosti pribavljanja dodatnih dokaza po volji carinika. Rok prijave za unajmljena vozila je kraći i iznosi tri dana od dana ulaska u RH.

Bilo da se radi o vozilu vašeg poslodavca ili o unajmljenom vozilu dužni ste napustiti Hrvatsku najkasnije petnaestog dana od dana ulaska, jer inače ste u nezakonitoj uporabi i prema riječima carinika, naći će se u velikim problemima. Zašto je tome tako? Nemam pojma.

Nakon isteka tog roka, u slučaju da ste vozilo uzeli na leasing, istim vozilom ne smijete ponovno ući u RH u narednih dvanaest mjeseci. Zašto je tome tako? Ponovno nemam pojma.

Ali znam da ovi postupci znače manje slobode u postupanju građana uz istovremenu kriminalizaciju benignih radnji poput vožnje automobila (samo zbog toga što je registriran u EU), pokoravanje suludim zakonima i pravilnicima, rast birokracije koja će te postupke nadzirati i u kontaktu sa građanima provoditi vlastitu volju – i kakva god da ona bila bit će u skladu sa zakonom koji im daje odriješene ruke.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Je li Hrvatsku otrovalo “hrvatsko mlijeko”?

Oznake

aflatoksin, BIH, inspekcija, mljekari, mljeko, uvoz

Ukoliko ste kojim slučajem jučer pogledali neke od TV vijesti ili pratili hrvatske news portale (npr. Jutarnji) svedočili ste novom teatru apsurda u režiji Vlade, mljekarskih udruga, medija i građana koji su se uključili u javnu diskusiju. Tema: otrovno hrvatsko mlijeko!

Zadnje ću prokomentirati samo u kratkim crtama. Bosanska inspekcija je prilikom kontrole kvalitete mlijeka uvezenog iz Hrvatske ustanovila prisutnost aflatoksina iznad razine dozvoljene nekim pravilnikom. Navodno je dozvoljena vrijednost tog parametra 0.05µg/l, a izmjeno je 0.079µg/l. Za usporedbu, mediji su dali i informaciju kako je u nekim državama Svijeta, primjerice u SAD, dozvoljena količina cak 10x viša.

Na obznanu vijesti reagirala je Vlada informacijom o povlačenju s tržišta mlijeka nekih domaćih proizvođača jer je ono “otrovno”, na što su skočili dementni predstavnici mljekara – da, to su oni koji su već u nekoliko navrata mlijeko prolijevali na cestovnim barikadama i pred ministarstvom poljoprivrede. S tim istim ministarstvom su svojedobno dogovarali velebnu strategiju razvoja hrvatskog mljekarstva nakon čega je registrirano više od 60.000 proizvođača (!) koji su s osmijesima od uha do uha isposlovali milijune kuna poticaja i povoljnih kredita kojim se do dana današnjeg financira ta farsa, a njihovi predstavnici (barem tvrde da to jesu), da nastavim, sada Vladu prozivaju da im je okrenula leđa, za veleizdaju, za prodaju interesa nekakvom imaginarnom neprijatelju kojeg nazivaju “uvoznički mljekarski lobi”.

Prilično licemjerno ako mene pitate, a postat će i još licemjernije kada ih slijedeći puta čujemo da traže od Vlade da izmuze još novca građanima i pokloni im ga u obliku novih mlijekarskih poticaja.

Diskusija u ovom stilu imate na svim news portalima koji su pisali o otrovnom mlijeku, no ja bih napomenuo nešto po mojem mišljenju znatno problematičnije i otrovnije, a da o tome pisao nije baš ni jedan od tih medija. Barem ne kritički.

Ministar Jakovina na vijest o otrovnom mlijeku reagirao je u maniri pravog socijal-apsolutista te obećao hitno uvođenje strogih kontola kako uvoznog tako i hrvatskog mlijeka. Kontrole zapravo postoje već i sada, a provode ih kako sami mljekari tako i otkupljivači i prerađivači mlijeka. Obećanje ministra stoga će u praksi značiti samo povećanje nepotrebne i besmislene birokracije te troškova koji kao i uvijek plaćaju građani, a to odgovara i samom ministru i ministarstvu kojemu pripisivanje nove uloge u autokratskom stilu nedvojbeno jača položaj.

Možda trošak bude naplaćen prerađivačima ili mljekarima no i u toj varijanti on će se opet prelomiti na džepu građana kroz višu cijenu konačnog proizvoda kojeg će zbog toga kupovati manje. Manje kupljenog mlijeka znači više neprodanog proizvoda čija jedinična cijena raste zbog troškova otplate poticajnih kredita koje mljekari moraju i dalje otplaćivati ako žele održavati svoje velebne farme-balone, a to ih po n-ti put kvalificira za blokadu prometnica i tako spiralno u sve goru situaciju.

Dokle god postoji mogućnost da se Vlada dodatno zaduži u ime i na račun poreznih obveznika ona će upumpavanjem posuđenog novca održavati ovo neodrživo stanje kao i sebe na položaju, a to im uspijeva isključivo zbog toga što su građani ove zemlje oduvijek bili pod protektoratom vlasti, zapravo nesvjesno u njihovoj milosti, te oni i dalje očekuju da se Vlada bavi ekonomskim pitanjima i rješava probleme – koje sama stvara jer se petlja u ekonomiju (ovo građani u većini još nikako da shvate).

Mljekari možda i polako shvaćaju kako su navedeni na sudjelovanje u utopističkom projektu izgradnje bogatog hrvatskog sela, kako ih je vlast pretvorila u dužničke robove isposlovavši im nerealno jeftine kredite, no i dalje ne shvaćaju kako posljedice te vlastite nepromišljenosti i povodljivosti moraju snositi sami. Glavu će u konačnici morati pognuti i priznati poraz, nažalost. To me nimalo ne veseli, no nemoralno bi od mljekara bilo da i dalje ustraju u tome da koriste vlast kao alat kojim će se domagati novca svojih sugrađana, a još nemoralnije pri tome govoriti kako je to za njihovu dobrobit. Ovo bi barem u nekoj mjeri trebalo dokazati građanima kako je petljanje vlasti u ekonomiju katastrofalno i u konačnici trpe ne samo oni kojima se poticajima izlazilo u susret već porezni obveznici u cjelini, ali i sama država kojoj ostaje teret golemog duga i čvrsto ustoličene političke elite kojih se nikako ne možemo otarasiti.

Mislim da vrijeme promjena još nije došlo, još će biti dogovora Vlade i mljekara koji čuvaju svoje balon-mljekarstvo te je njihovo obrušavanje na Vladu povodom ove teme zapravo dobro osmišljena lobistička kampanja koja će im ići na ruku u dogledno vrijeme. Još će neko vrijeme čvrsnuti vlast, bit će još novih apsurdnih zakona i afera. Promjene će doći kada nestane novca u proračunu. Samo nije jasno kakve će te promjene biti, usmjene konačno na izgradnju slobodnog društva u konceptu klasičnog liberalizma ili će se slobodu opet gurati pod despotski okvir neke nove ambiciozne kolektivističke vlade.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

EDIT: par sati nakon što sam postao ovaj tekst evo i prvih najava blokada prometnica od strane revoltiranih poljoprivrednika. Traže što? Naravno, poticaje: http://www.jutarnji.hr/seljaci-sutra-prosvjeduju-zbog-loseg-stanja-u-agraru/1084365/

Ekonomija iz perspektive političara

Oznake

ekonomija, izvoz, Linić, strategija, uvoz

O novoj strategiji Vlade nazvanoj “smanjimo uvoz” pročitajte na ipress.hr

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

O dumpingu i monopolu

Oznake

Cijene, izvoz, poticaji, price dumping, uvoz

Jedan komentator teksta o inspekcijama postavio je dobro pitanje pa isto prenosim, kao i odgovor;

“Ako ukinemo poticaje, kako se zaštititi od robe koja je proizvedena koristeći poticaje, čime te države u neku ruku idu s damping cijenama?”

1. nižim porezima
2. carinom
3. zabranom uvoza te robe.

Niži porezi su po meni pravi smjer jer jačaju konkurentnost domaćih proizvođača, djeluju poticajno na spuštanje cijena i omogućuju ulazak novih poduzetnika na tržište, također i povećavaju šansu za bolju izvoznu stopu.

Dakle dok politika zemlje iz koje dolazi takva roba svoje građane oporezuje kako bi mogla poticati gospodarstvo posljedično dovodi svoje građane u sve lošiji financijski položaj i takvo stanje nije dugoročno održivo. Klin se klinom ne izbija u ovom slučaju, na jeftinu (poticanu) uvoznu robu, domaća politika mora kontrirati nižim oporezivanjem građana i pojačati im kupovnu moć, dakle povećati zonu financijske autonomnosti unutar koje sami mogu odlučiti čak i kupiti skuplju domaću robu (domaći kupci) ali i pojeftiniti proizvodnju domaće robe (domaći proizvođači). Kontriranje poticajima je sasvim sigurno krivi smjer, smjer koji su dosadašnje vlasti odabrale i zbog toga smo danas nekonkurentni i život baziramo na dugu, baš poput Amerikanaca i baš suprotno od Južno-koreanaca.

Treba razumijeti da se ukidanjem poticaja direktno povećava kupovna moć građana. Poticaji su doista novac građana i ako im se on ne uzme to sasvim sigurno djeluje na njih pozitivno. Godišnje Hrvatska ubere od građana 11mlrd HRK koje onda daje za poticaje, da bi se na toj politici stvarale ogromne anomalije, primjerice politika poticaja stvorila je više od 50.000 mljekara. Zašto? Čija vizija je to bila i u kakvu utopiju je vjerovao kreator tog balona? Mislim da taj primjer dobro ilustrira problematiku poticaja. Još gora stvar je bila s maslinovim uljem. Obje sam spomenuo i u tekstu.

Kada govorimo o price dumpingu, o čemu zapravo govorimo? (retoričko pitanje). Govorimo o spuštanju cijena, a to je pozitivno jer građani koji kupuju proizvod ili uslugu to mogu za manje novca. Okrenimo na drugu stranu, zašto bi bio cilj građana da se bore za višu cijenu nečega?

Recimo sada imamo višu cijenu mlijeka, zbog poticajne politike koja je stvorila bazu za ogromne troškove koje sada mljekari imaju u proizvodnji, pa stalno traže višu cijenu kako bi mogli platiti tu utopiju na koju su nagovoreni od vlasti, dok istovremeno na tržištu imamo ponuđeno jeftinije i jednako kvalitetno mlijeko iz zemalja u okruženju u kojima nema takvih poticajnih politika i porezi su niži, cijene niže, a građani imaju više novca (plaće, štednja itd.)

Kada govorimo o monopolima onda je državni monopol u pravilu uvijek najštetniji mogući monopol koji se koristi kao sredstvo ucjenjivanja građana bez mogućnosti izbora (primjerice monopoli u energetici), no kada govorimo o tržišnom monopolu koji nije nastao na državnom intervencionizmu već na izvrsnosti proizvoda onda govorimo o nečemu što je očito uz tu izvrsnost prepoznato od kupaca koji to nagrađuju kupujući proizvod. Primjerice Appleov iPhone je na početku bio apsolutni vladar tržišta smartphoneova i neću pogriješiti ako kažem da je u tom momentu imao status tržišnog monopolista – ali to je opravdano očekivanjima kupaca.

Što se dalje dešavalo s iPhoneom i njegovim statusom? Trebalo je neko vrijeme potencijalnim konkurentima da nađu način kako parirati Appleu, trebalo je razviti pandan iOS operativnom sustavu, dakle cijela mašinerija globalnog tržišta morala je spontano raditi na poboljšanju alternativnih sustava ne bi li danas Apple imao pravog konkurenta u Android platformi, a o Samsungovim smartphoneovima da ne govorim. Časopisi koji obrađuju tematiku mobilnih telefona govore kako je Samsungov telefon znatno bolji i napredniji od najnovijeg Appleovog. Dakle priča se posložila, no za to su trebale suze, krv i znoj nebrojenih ljudi, a ne politika državnih poticaja.

Cilj i jedne i druge tvrtke je dostaviti kupcu što kvalitetniji uređaj za što manje novca. I to je dobro, oni se moraju međusobno natjecati za naklonost kupaca.

Dumping, koji primjerice HAKOM sprječava u domaćim telekomunikacijama, također je loš za građane. Kako? Možemo reći da osim dumpinga cijena postoji i dumping usluga tj. netko može ponuditi na tržištu uslugu kakvu konkurencija nije u stanju ponuditi.

Tako je i HT bio u stanju omogućiti građanima najnapredniju optičku tehnologiju i dostaviti najbrži internet svakome tko to želi, no HAKOM je to sprječio zbog uvjerenja da HT time ide na štetu konkurenciji. Nadam se da je apsurd HAKOM-ovog djelovanja vidljiv. Oni umjesto da se bave sprječavanjem malverzacija i lopovluka bave se razradom tržišnih scenarija, u kojima paze da jedan ne bi “naštetio” drugome na način da svojim korisnicima ponudi bolju uslugu. Definicija štete u pravilniku tog regulatora je očito kriva.

Vrijedi razmisliti da li je uopće moguće, da rušenje cijena (govorimo o istom proizvodu, iste kvalitete), u slobodnoj tržišnoj ekonomiji – neometanoj od bizarnosti metoda državnog intervencionizma i regulacije, poput primjera HAKOM-a, znači nešto loše?

Mislim da ne. Ako netko ponudi proizvod toliko jeftinije od konkurencije, da ih time izbacuje s tržišta zbog tolike neisplativosti daljnjeg bavljenja tim poslom, korisnici novog monopolista uživaju u istoj usluzi za puno manje novca, a razlika im ostaje u osobnom budžetu i djeluje pozitivno na njihovu kupovnu moć i poboljšava financijsku stabilnost.

I to je dobro i poticajno za korisnike. Ako se davatelj usluge “razbahati”, što i jest najčešća primjedba, pa podigne cijene, u slobodnom tržištu to je signal za ulazak konkurencije natrag u igru, dakle više nema dumpinga i korisnicima konkurencija opet nudi izbor.

Svako dobro,
vaš Kapitalac