Ako ne glasaš itekako imaš pravo kritizirati!

Oznake

demokracija, glasanje, izbori, manje zlo, vladavina prava

Većina birača smatra, iako vjerujem da ni sami ne znaju objasniti zašto, da oni koji su odlučili ne glasati nemaju pravo, niti moralno, žaliti se na izborni rezultat niti kritizirati okolnosti koje će posljedično usljediti. Ti isti birači u pravilu tvrde kako u nedostatku dobra treba glasati i za zlo. Makar i ono “manje zlo”. Birači čiji kandidat gubi izbore tvrde kako ne glasanjem, ili pak šaranjem po biračkim listićima, glas odlazi pobjedniku izbora čime je njihovom “manjem zlu” načinjena nepravda.

Sve navedeno su naravno notorne, u naravi formalističke gluposti.

Čovjek koji ne glasa zapravo je u daleko boljoj poziciji da kritizira, naročito kada govorimo o moralu i ideji o biranju “manjeg zla” koju zagovaraju predani glasači, a osobito ako smo spremni uvažiti to da su okolnosti u kojima živimo upravo izravna posljedica svih dosadašnjih izbora jalovih politika i biračkog biranja. Čovjek koji ne glasa svoj glas ne daje nikome, niti pobjedniku, niti gubitniku.

Onih koji nisu glasali u ovom slučaju bilo oko milijun i pol. Onih koji su pošarali svoj listić preko 60.000. Taj drugi broj je u slučaju jučerašnjih izbora navodno rekordan (duplo više nego 2009. godine).

Sa milijun i pol glasova, kao i ovih 60.000 pošaranih, i jedna i druga opcija mogu kalkulirati do mile volje i ne donijeti smislen zaključak. Naravno, jer govorimo tek o broju ljudi koji su imali pravo glasa, međutim nisu glasali. Njihov glas stoga ne postoji i nije otišao nikome. Osim u računici izlaznosti to kvantitativno pravo glasa ne može se iskoristiti ni u koje druge svrhe, a najmanje u svrhu špekuliranja o drugačijim ishodima biranja, bilo da je riječ o tanašnoj pobjede Ive Josipovića, koja je mogla biti ostvarena “samo da je onih 60.000 zaokružilo njega”, bilo da je riječ o premoćnoj pobjedi bilo kojeg kandidata u slučaju da su na birališta izašli svi do jednoga i glasali upravo za njega.

Htjedoh reći da je stvarna odgovornost za posljedice biranja isključivo u rukama birača. Nisu i ne mogu biti krivi za zlo oni koji odbijaju birati zlo, a to čine jer su svjesni da demokratski proces itekako može biti kompromitiran, već oni koji to zlo svjesno i opetovano biraju, jer veće značenje pridaju formi nego sadržaju.

Ono što bi mene motiviralo da ponovno odem na biralište jest najava ustavne i pravosudne reforme, i to onakve reforme kroz koju će se kristalno jasno definirati uloga i smisao države uz osobiti naglasak na konačnost njenog utjecaja na život građana. Reforme kojom će se obuhvatiti i radikalno pojednostavljenje zakonskog i regulatornog okvira od kojega očekujem da državu učini mojim slugom, a ne obrnuto kako je sada, te da je u pitanjima koja se dotiču sigurnosti i rješavanja sporova pretvori u strogo proceduralni mehanizam bez ikakve mogućnosti da njime svojevoljno upravlja neki državni birokrat. Prije mog ponovnog odlaska na biralište naš ustav i zakoni moraju ponovno naučiti (zapravo nikada taj ispit nisu položili) što zapravo znači vladavina prava i kako se na njenim načelima temelji demokratsko društvo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Stvarni problemi iza demografskog pitanja

Oznake

demografija, Država, mortalitet, natalitet, reforme, socijalna država, vladavina prava

Svako toliko na dnevni red dođu demografske teme. Danas je izašlo godišnje priopćenje DZS-a o migraciji stanovništva RH za 2013., u kojem je očit negativni saldo migracije s inozemstvom (-4884 stanovnika), a značajno je i raseljavanje unutar granica, u pravilu iz ruralnih u urbana područja. Genaralno, ljudi idu trbuhom za kruhom pa ako u ovom kontekstu inzistiramo na kakvom problemu onda bi njega trebalo adresirati na konto lokalnih samouprava koje očito ne znaju kako zadržati stanovništvo. Sijanjem proračunskih para to očito više ne ide, jer ih ima sve manje, a podizanjem sloboda građana, pri čemu prvenstveno mislim na manje poreze i prireze kao i rezanje birokratskih procedura, očito nije birokratski oportuno.

Eurostat prije par dana objavljuje izvješće o populaciji EU28 u kojem se i ove godine može potvrditi negativan prirast populacije Hrvata. O toj činjenici, s kojom smo suočeni dugi niz godina, jučer piše i TPortal u poprilično dramatičnom tonu no mediji općenito propuštaju argumentirati tu dramatiku. Stoga vrijedi jednom zauvijek objasniti zašto je demografsko pitanje na ovim prostorima toliko problematično i zašto bi stručnjaci rado “uvozili ljude” u Hrvatsku.

Odgovor je jednostavan – zbog socijalne države u poodmaklom stadiju. Pri tome se mogu komotno zadržati na tek dvije funkcije koje su institucionalizirane u okviru socijalne države: Zdravstveni te mirovinski sustav. Oba sustava financiraju se iz državnog proračuna i u masi proračunskog novca čine gotovo 60 milijardi kuna. Taj iznos predstavlja gotovo 50% ukupnog proračuna države. Istovremeno oni se promoviraju kao besplatni i solidarni no kada demografski stručnjaci zavrište kulise se ruše. Kroz alarmantnu demografsku situaciju manifestiraju se razmjeri, te slabost i nedostaci socijalne države.

Za razumijevanje problema stavljam naglasak na naš mirovinski sustav tj. sustav međugeneracijske solidarnosti. Građane se sustavnom indoktrinacijom uvjerilo (i uvjerava) kako je tijekom života potpuno normalno, štoviše očekuje se, od vlastitog produktivnog rada podmirivati troškove mirovina drugima uz istovremeno očekivanje da će istu stvar za nas jednom, u dane naše starosti, činiti neki još nerođeni ljudi, naša djeca. Stoga nastaje problem kada se ta djeca odjednom prestaju rađati u onom broju koji bi zadovoljio naše apetite. Apetite koji rastu iz dekade u dekadu zajedno sa idejom socijalne države koja pod svoje skute teži smjestiti sve veći broj građana i dati im sve veća prava za, logično, sve veću cijenu koju će platiti > generacije koje, paradoksalno, se ne rađaju niti će se roditi. Ovdje dolazimo do drugog paradoksa, onog obiteljske naravi, naime u okviru socijalne države obitelji su prestale funkcionirati na način na koji su funkcionirale do njenog uzleta. Više ne postoji potreba za rađanjem tolikog broja djece jer država preuzima dio socijalne funkcije obitelji. Djecu prestaje biti briga za vlastite roditelje jer tu su institucije države koje su odavno prešle razumnu mjeru pružanja socijalnih usluga, što zbog ideoloških razloga, a što zbog konformiteta kojeg je omogućio općeniti gospodarski uzlet tijekom prošlog stoljeća. Ovdje vidimo i kako je socijalna država nepotrebno preotela ulogu djece u dohranjivanju i skrbi o starijima, prvenstveno vlastitim roditeljima, kako bi u tom procesu proizvela tek nedostatak empatije i solidarnosti između skupina građana na suprotnim stranama vremenske crte.

U zadnje vrijeme se javlja strah od uvoza liječnika iz zemalja trećeg svijeta i to uslijed činjenice kako se hrvatski liječnici sve češće odlučuju svoje karijere nastaviti (ili započeti) izvan granica Hrvatske. Usput rečeno, školovanje je također jedna od funkcija socijalne države, često vrlo skupa (iako u propagandi besplatna) pa tako za liječnika specijalista porezni obveznici izdvoje i do 1.000.000 kuna… da bi ovaj s diplomom jednostavno otišao preko granice i bio na dispoziciji nekome drugome. Ono čega bismo se zapravo trebali bojati nije striktno vezano uz “treći svijet” već uz dolazak nekompetentnih kadrova koji u pronalaženju posla nisu uspjeli preskočiti Hrvatsku. Tako bi Hrvatska mogla postati deponij za trećerazredni kadar, i to zahvaljujući ideji o (tobože) kontroliranoj imigraciji.

Ipak, smatram da je Hrvatska danas toliko neatraktivna za ovakve ideje da praktički straha i nema. Jedino što bi u Hrvatsku moglo privući ljude jest radikalna promjena u temeljima države. Nju treba sazdati na načelima izonomične vladavine prava, s imovinskim pravima građana na prvom mjestu, gdje uloga institucija treba biti minimalna, strogo kontrolirana i kristalno jasna, uz krajnje jednostavan porezni sustav (flat tax, jer tako i građanin s četiri razreda osnovne škole može izračunati što je “dužan” državi, pa biti i kritičan prema njoj, s pravom), dok slobodno tržište mora postati kategorički imperativ. U tom bi slučaju i demografsko pitanje kojim su opterećeni Hrvati postalo sasvim beznačajno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

O kažnjavanju, prosperitetu i vladavini prava

Oznake

EU, kazna, pravila, totalitarizam, vladavina prava, zakon

U posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata (i od različitih ljudi) čuo konstatacije tipa “u Njemačkoj nema šanse da učiniš ovo ili ono jer te država žestoko kazni” i prisjetio se da su Hrvati, od kojih ćete u pravilu čuti ovakve izjave, zapravo opsjednuti kaznenim aspektom društva. Prema mišljenju nekakve većine Hrvata, a to pak zaključujem empirijski, država je tu da kažnjava i bavi se progonom građana.

S obzirom da u Hrvatskoj zakonima nije regulirano baš sve što bi se prosječnom Hrvatu prohtjelo zna se desiti da on pronađe neku situaciju koju druga država regulira (i kažnjava), a kako Hrvatska to ne čini često će reći da živimo u neurednoj državi gdje se ne zna tko pije, a tko plaća (ili svatko radi što hoće) pa će često ovom društvu dodjeljivati anarhične etikete (što se pak u pravilu miješa s kaosom), a to se pak lako kalemi na ideju o slobodi pojedinca pa i slobodi tržišta kao donositelja prosperiteta. No dobro.

Konfuzija nastaje kod dovođenja kaznenog aspekta nekog zakonskog okvira sa prosperitetom građana ili države. Bojim se da ljudi ovdje nekako smatraju da je količina kaznenih odredbi u zakonima usko povezana s prosperitetom. No ono što čini Njemačku prosperitetnom, za razliku od Hrvatske, je upravo nešto drugo. Tradicija njemačkog pravnog sustava je dugačka i uz Englesku možemo reći da je ona sazdana na temeljima vladavine prava (Rechtstaat). Tu vladavinu prava je osobito važno naglasiti jer ona umjesto da se bavi primjerenim kažnjavanjem građana, što istovremeno podrazumijeva postojanje autoriteta (države) nad građanima i s većim pravima od građana, ona se bavi upravo zauzdavanjem autoriteta (ponovno države). Ono što je potrebno za ekonomski prosperitet građana, a posljedično i cijele zajednice (države) jest izjednačavanje individualne i zajedničke pozicije u pravnom pogledu. Ako pojedincu nešto nije dozvoljeno onda to nije dozvoljeno niti državi. Mogu usred noći nabrojati barem deset stvari koje su jednom Hrvatu zabranjene ali Hrvatskoj (državi) dozvoljene. U toj činjenici nalaze se uzroci mnogih naših nevolja, osobito onih ekonomskog i socijalnog predznaka.

Njemačka je poučena nedostacima weimarskog ustava i razvojem nacionalsocijalizma svoj pravni okvir učinila rigidnijim, otpornijim na totalitarizam. Državu su vratili u okvir koji mogu dobro nadzirati. Međutim pošasti modernog doba doskočile su i tome. Tako danas uz Njemačku i ostale države, članice EU, razvijaju specifične oblike totalitarizma i represije. Počevši od unije koja je u začetku zamišljena kao unija slobodne trgovine da bi se do danas, a osobito nakon donošenja maastrichtskog odnosno lisabonskog sporazuma, većina odluka donosila umjesto u parlamentima domicilnih država u bruxelleskom parlamentu, u kojeg pak svaka država članica bira svoju predstavničku vlast (vlada iznad vlade?). O rastućem poreznom opterećenju širom EU, javnom dugu kojeg stvaraju vlade (otplaćuju porezni obveznici) i koji se iz dana u dan nošen krilima interesnih skupina (sindikata i drugih žderača proračunskog novca) strelovito uspinje, pa i kolosalnom regulatornom okviru ili pak ideji o uvođenju bankarske unije, da ne govorimo. Čini mi se da ni jedna država članica EU nema zakonski okvir koji je u stanju prepoznati postepeni razvoj nekog novog oblika totalitarizma. Totalitarizam se tragično poistovjećuje s kakvim despotom koji zauzima tron države, no ovaj današnji, moderni oblik totalitarizma, nedvojbeno proizlazi iz pera birokracije. Države u razvoju, poput Hrvatske, i bez ikakve tradicije kada govorimo o vladavini prava, danas su osobito ugrožene, odnosno ugroženi su njihovi obespravljeni i (“legalno”) pokradeni građani.

Vladavina prava možda je oduvijek neshvaćena, ili se za nju ne mari onoliko koliko bi trebalo, a danas je, mogli bismo reći, tek mrtvo slovo u ustavima svih redom država EU.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Model referendumskih promjena Ustava i zakona po mjeri interesnih skupina

Oznake

GONG, Hrvatska, Pravo na grad, referendum, sindikat, Ustav, ustavne promjene, vlada, vladavina prava, vlast, zakon

Jedno od pitanja koje je potaknuo skorašnji referendum jest svakako način na koji se referendumom može utjecati na ustavna i zakonska pitanja.

Svoje viđenje na to pitanje dala je družba raznoraznih sindikata i nevladinih organizacija (realno radi se o produženoj ruci vlasti, NGO-ovima, koji potpomažu samovoljne vlastodršce, a da toga nisu ni svjesni) koje je javno predstavio GONG i dokumentirao ovdje.

Osim što bi rado pojednostavili način na koji se pokreće referendum i kako su opisali dokumentom tako bi rado i da se o nekim pitanjima ne može ni u kojem slučaju raspravljati. Prilično oprečna logika družbe koja navodno propagira ravnopravnost građana i direktnu demokraciju. Ta pitanja su sljedeća:

• pitanja kojima se ugrožavaju najviše vrednote ustavnog poretka definirane u članku 3. Ustava RH „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav”
• pitanja kojima se ugrožava nacionalna sigurnost i obrana
• pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze
• obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma
• pitanja koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora

Mišljenja sam kako ni jedno od navedenih pitanja nije pitanje koje bi trebalo isključiti od propitkivanja pred građanima. Za neka pitanja to smatram u cjelini, a za neka u pojedinim elementima (primjerice prvo, koje se odnosi na članak 3. Ustava, gdje većina pojmova nije nigdje egzaktno definirana, primjerice “socijalna pravda”, pa su podložni svačijem tumačenju, želji za interpretacijom i manipulacijom u okviru subjektivnog, a realno prepušteni na samovoljnu definiciju i odluku vlastodršcima u danom trenutku).

Nadalje sva pitanja iza toga također idu na ruku prije svega vlastodršcima koji zabranom javnog referendumskog odlučivanja o tim pitanjima postaju apsolutni vlasnici odluka nad tim pitanjima. Dakle političarima će se prepustiti da određuju pitanja nacionalne sigurnosti i obrane, pa ako oni odluče obračunati se sa hipotetskim unutarnjim neprijateljem tada će imati apsolutno pravo da to čine kako god i kada god žele, kao i da definiraju pojam ugroze nacionalne sigurnosti (to može biti sasvim legitiman zahtjev mase da vlast odstupi koji će se tada moći kategorizirati kao napad na državu).

Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma su obveze koje su preuzeli ti isti ljudi u ime građana, i u pravilu na račun građana iz kategorije poreznih obveznika. Ako se na preuzete obveze ne može utjecati tada političari također dobivaju apsolutno pravo da definiraju sporazume u međunarodnoj politici ili preuzimaju obveze iz postojećih bez prava građana da ih ospore. Isto vrijedi i za pitanja imenovanja u nadležnosti Sabora, gdje dati bianco ugovor za zapošljavanje birokrata birokratima u ruke može biti od koristi samo birokratima. Nismo li dosad već nešto naučili o tim stvarima?

Osobito sporna su pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze. Naime sam Ustav u svojem članku 51. kaže:

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje. Naime ministar Linić ispred ministarstva financija kao i porezna uprava vrše sustavni progon mnogobrojnih poreznih obveznika – poreznih dužnika. U skladu s ustavom tog progona ne bi smjelo biti, a vlast bi kao nositelj javnih financija trebala financije države usklađivati sa mogućnostima njenih građana da plaćaju porez.

Kako je moguće da vlast ne usklađuje financije države i da istovremeno vrši progon iscrpljenih poreznih obveznika kada znamo da oni više nisu u mogućnosti nositi taj teret? Tako što zakoni nadilaze ustavne odredbe s jedne strane, a vlast vrši samovolju s druge strane.

Zagovaranjem zabrane mogućnosti referendumskog glasovanja o pitanjima proračuna i poreza udruženi sindikalci i NGO-ovi također čine nedvojbenu uslugu vlastodršcima, a poreznim obveznicima nedvojbenu štetu kojoj u ovom trenutku svjedočimo promatrajući posrnulo hrvatsko gospodarstvo, osiromašene i apatične građane, i koja objašnjenje nalazi u prethodnom pasusu.

Zašto udruženi sindikati, s obzirom na navedeno, zagovaraju sve navedene zabrane, a među njima ključnu vezanu za financiranje države? Upravo zbog toga što su sami dio tog okvira kojeg bi voljeli očuvati. Naime većina sindikata sudjeluje u kreiranju i izmjenama zakona i u pravilu je vrlo bliska vlastima. Oni se kao i vlast financiraju novcem građana koje asimiliraju pod sobom. To je u njihovom slučaju članstvo zatočeno kolektivnim i granskim ugovorima, a u slučaju države to su građani, porezni obveznici. Sindikati su produžena ruka vlasti.

NGO-ovi se, kao indirektni interesni partneri, u velikoj mjeri financiraju novcem poreznih obveznika. Iako ih većina zagovara političku neovisnost i nepristranost zapravo bez skrupula primaju novčane potpore iz državne blagajne. Odlučivanjem o pitanjima proračuna i poreza otvara se mogućnost da građani odluče suprostaviti se neracionalnom trošenju javnog novca (realno novca kojeg im država otima pod okriljem poreznih zakona i zanemarivanjem ustavnog članka 51.) što predstavlja opasnost prestanka financiranja njihovih aktivnosti novcem tih istih građana. Građane stoga treba sprječiti da odlučuju o načinu na koji se i u kolikoj mjeri troši njihov vlastiti novac.

Tako pitanje trošenja novca građana kao i uvođenja novih poreza postaje apsolutno pravo vlastodržaca i povezanih interesnih skupina koje stoga predlažu zabranu referendumskog propitkivanja tog problema. Upravo u ovom trenutku svjedočim lakoći promjene poreznog zakona. Naime ministar Linić najavljuje obavezno podnošenje porezne prijave za sve fizičke osobe koje ostvaruju drugi prihod počevši od 2014. godine. Prenosi Vlada na svojem Twitter profilu:

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH3h

Linić: Uvodi se obveza podnošenja godišnje porezne prijave za fizičke osobe koje u poreznom razdoblju ostvare drugi dohodak #proračun

Na jednak način i bez sumnje jednakom lakoćom interesne skupine mogu izlobirati, a vlast donijeti odluku da se bilo koji postojeći porez povisi te uvede novi, a građane koji o tome nemaju pravo odlučiti – dotatno financijski eksploatira. Kakav sjajan primjer jednakosti.

Udruženi sindikati i NGO-ovi koji predlažu ovaj model i ograničenja mogu predlagati što hoće no građani, osobito porezni obveznici, trebali bi biti vrlo oprezni u odobravanju tih prijedloga i istima pristupiti vrlo kritički. Uostalom u samom uvodu dokumenta oni kažu kako zabrana navedenih pitanja proizlazi iz ustavnih vrijednosti. Već negiranje članka 51. u praksi govori kako mogućnost prepuštanja pitanja proračuna i poreza pod apsolutnu kontrolu vlasti nije ustavna vrijednost, a iz sličnih razloga, možda ovim tekstom manje objašnjenih jer sam se želio zadržati na primjeru proračuna i poreza, niti su ostala pitanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (43)

Oznake

kleptokracija, kolektivizam, kronizam, Liberalna misao, nacionalizam, slobodno tržište, socijalizam, vladavina prava

Kleptokracija i kronizam se ne liječe socijalizmom, nacionalizmom ili nekom drugom usporedivom kolektivističkom doktrinom. Ali sve navedeno liječi se vladavinom prava, poštivanjem građanskih sloboda, privatnog vlasništva te slobodne i neometane suradnje ljudi koju nazivamo – tržište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Danas iz stanova izvlače vaše mačke, sutra vašu djecu

Oznake

AS-EKO, azil za životinje, eutanazija, Marjan, mačkarice, Mačke, policija, sanitet, Split, sterilizacija, vladavina prava, Šibenik, šinteraj

Policajac i socijalna radnica: “Dobar dan!”
Roditelj: “Dobar dan…[zbunjeno]… Izvolite?”
Socijalna radnica: “Dobili smo prijavu da u vašem stanu često plače malo dijete. Imate li djece?”
Roditelj: “Da, imamo bebu, ali ne razumijem. Kakvu prijavu? Od koga?”
Socijalna radnica: “Ne mogu vam reći ništa više osim da postoji prijava o mogućem zlostavljanju djeteta. Gdje je dijete?” [zagledava se u stan]
Roditelj: “Dijete spava. Što je ovo?”
Socijalna radnica: “Dijete će vam biti privremeno oduzeto dok se ne ustanovi razlog djetetovog plača.”
Roditelj: “Ma kakvo oduzimanje djeteta, o čemu vi to…”
[upada u riječ] Socijalna radnica (policajcu): “Molim vas da mi omogućite privremeno oduzimanje djeteta.”
Policajac odmiče roditelja, nastaje naguravanje, socijalna radnica odnosi uplakano dijete u Centar za socijalnu skrb, roditelj završava u policijskoj postaji gdje će prenoćiti uz prekršajni nalog zbog napada na službenu osobu.

Priča je naravno fiktivna, nekome možda i nije, bebina probava se još uvijek razvija pa često ima kolike no to je nebitno. Susjed, uznemiren ili iznerviran djetetovim čestim plačem, alarmirao je državne službe koje su intervenirale u skladu sa svojom agendom. Susjed je svoj problem riješio, a posljedično stvorio problem tamo gdje ga nema niti ga je trebalo biti. Institucije države kakvu poznajemo zapravo često i doprinose takvim neprirodnim scenarijima i zapletima, a tome je tako jer postoji uvjerenje kako svatko ima pravo gurati nos u tuđe dvorište ne bi li tamo nanjušio nešto što nije u skladu s pravilima i običajima u njegovom dvorištu.

Uzbuna u Splitu

A sada stvarna priča. Susjed, iziritiran mačkama koje se okupljaju oko stambene zgrade, prijavljuje susjedu mačkaricu (mačkarica je osoba koja se iz ljubavi brine o mačkama “lutalicama”). Policija i tvrtka AS-EKO d.o.o. ulaze u njen stan, temeljem sudskog naloga i zahtjeva veterinarske inspekcije, te odnose dvije mačke koje tamo nalaze. Spomenuta tvrtka, koja se bavi sanitarnom zaštitom čovjekove okoline, dobit će od Grada Splita 1920 HRK za obavljenu uslugu (960 HRK po mački).

Mačke će završiti u azilu spomenute tvrtke koja se na svojim web stranicama hvali “NO KILL” načelom, dakle ne ubijaju životinje, da bi ipak nakon 60 dana boravka bile eutanazirane iliti ubijene iz milosrđa.

Krajem rujna, kada je na Marjanu prvi puta odrađena čistka mačaka, ponovno u aranžmanu dvojca Policija+AS EKO, na prosvjedu su se okupili mnogobrojni građani iznervirani demonstracijom sile (IMHO radi se o fašizmu) među kojima su bile i mnogobrojne mačkarice. A mačkarice ponovno ističem jer kada govorim o njima zapravo upućujem na činjenicu kako upravo one vodeći brigu o dobrobiti mačaka u njihovoj neposrednoj blizini zapravo vode brigu o sanitarnoj zaštiti čovjekove okoline, a da o tome primarno niti ne razmišljaju. Mačkarice su u konačnici toliko svjesne i brižne da čak o svom trošku te mačke vode veterinaru na sterilizaciju kako bi sprječile njihovo prekomjerno razmnažanje (više u linkanom tekstu).

Organiziranje javne službe koja se upliće u odnos mačkarica i mačaka dakle može biti tek dokaz nepotrebnog uplitanja države u postupke građana iz kojih ne proizlazi nikakva šteta, štoviše njihovi postupci su korisni upravo u takvom obliku, a prestaju biti korisni uplitanjem institucija i njihovih kronističkih poltrona. Institucije i kronisti su svojevrstan mrtvi teret mačkaricama i drugim poreznim obveznicima čijim novcem se financiraju njihove aktivnosti no najveći problem jest upravo sprega policije i prvatne tvrtke čije aktivnosti se osiguravaju pod prijetnjom čiste sile. Država koja prakticira vladavinu prava takvu praksu ne poznaje.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kronizam na brzaka

Oznake

Država, hobotnica, korupcija, kriza, kronizam, liberalizacija, Pogodovanje, politika, vladavina prava, vlast

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Morski pozdravi – izonomija i ja

Oznake

godišnji odmor, Hayek, izonomija, Jadran, more, vladavina prava

Izonomija i ja – prijatelja dva! Od kvalitetnog štiva se ne odvajam niti na godišnjem odmoru s kojeg sve srdačno pozdravljam!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Besplatnomanija

Oznake

besplatni prijevoz, besplatno, električni automobili, Estonija, EV, javni prijevoz, punionice, vladavina prava

Estoniju ponekad znam navesti kao primjer države koja se u pogledu ekonomskih sloboda uspinje na ljestvici najslobodnijih zemalja svijeta, te kao zemlju koja je uspješno odvojila pravosudni sustav od vlasti i uspostavila vladavinu prava koja primarno služi da zaštiti imovinska i vlasnička prava građana.

No pitam se, kada vidim ovakvu ili ovakvu vijest, koliko su oni zapravo shvatili vladavinu prava i koliko su građani uvjereni da je vlast ograničena u svojim postupcima kroz koje nameće svoju volju i oduzima izbor građanima.

Piše PoslovniPLUS, i čestita gradskim vlastima Tallinna na tome što su građanima omogućili besplatan gradski prijevoz, a estonska vlast i besplatno punjenje električnih automobila (onima koji ga imaju, a nekako vjerujem da više takvih vozila imaju pravne nego fizičke osobe, no to je moje naklapanje i neprovjerena informacija, u konačnici nebitno).

Za one kojima nije jasno što je u ovoj vijesti diskutabilno – ne postoje besplatne stvari niti usluge, naročito kada govorimo o uslugama koje vlast omogućuje svojim građanima.

Tako i u ovom slučaju trošak izgradnje mreže punionica te trošak struje kojom će se puniti električni automobili platit će građani kroz porezne i rentu. Osim toga estonska vlast, poput mnogih drugih, subvencionira kupnju električnih automobila, također novcem iz proračuna. Dakle većina sponzorira manjinu koja kupuje high-tech autiće. Estonska vlast, osim što pomaže jedne na račun drugih, vrlo jasno tvrdi da želi biti globalni lider u infrastrukturi za električna vozila.

Hoće li građanima estonije biti jasno koja je veza između realnog troška tih vladinih “besplatnih” vizionarskih projekata i podizanja stope poreza? Sumnjam. To je problem zamazanih očiju koji muči i Hrvate, a s obzirom da imamo jaku tradiciju i iskustvo u tome mislim da neće shvatiti niti kada im voda dođe do grla.

Ista stvar je i s javnim prijevozom, čak i gora, navodno su prodajom karata za javni prijevoz uspijevali pokriti tek 1/3 troškova pa su odlučili što > učiniti gradski prijevoz besplatnim (?????). Ono što su realno učinili, jer druge opcije nema, jest prebacili trošak gubitaške tvrtke u potpunosti na stanovnike Tallinna koji doprinose prirezom na dohodak u gradsku blagajnu.

PoslovniPLUS svojim tekstom prenosi “briljantnu” ideju gradonačelniku Zagreba koji ima iste probleme sa gubicima ZET-a. Kako bi građane natjerali da koriste javni prijevoz, jer onaj koji ga koristi načelno se nema što buniti na cijenu (tako smatraju vlasti Tallinna, a i naše vlasti misle isto), odlučili su ograničiti korištenje osobnih vozila u gradu. Zaista briljantno. Busanje o prsa zaštitom okoliša samo je dobrodošao bonus.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Rješenje krize u Hrvatskoj

Oznake

ekonomski plan, Hayek, Hrvatska, Keynes, kriza, nezaposlenost, vladavina prava

Postoje područja u kojima Hrvatska bez dvojbe bilježi značajan rast. Ta područja su: porezno opterećenje, nezaposlenost, siromaštvo, cijene/inflacija, broj zatvorenih tvrtki i obrta, deficit državnog proračuna uz istovremeni rast državne potrošnje i birokracije, neučinkovitost državnog i javnog sektora, dugovi javnih tvrtki, dugovi socijalnih i zdravstvenih ustanova države, javni dug kojega na račun građana kreiraju političari na vlasti, političke afere, broj neriješenih sudskih predmeta, rast zakonodavnog i regulatornog okvira.

Raste i opće nezadovoljstvo građana situacijom u kojoj se nalaze kao i pritisak kojeg stvara ukupna neizvjesnost i nedostatak perspektive. Iako će mnogi zamjerati svojim sugrađanima na nedostatku protesta, ipak građani su do danas protestirali u više navrata. U izbornoj 2011. godini održano je desetak prosvjeda kroz koje su građani ojačali zajedništvo i ukazali na mogućnost zajedničkog djelovanja. Prosvjedi su bili okarakterizirani kao “anti-vladini” no zapravo se radilo o socijalnim prosvjedima. Ono što je nedostajalo u tom trenutku bila je artikulacija suštinskih problema te se vladajuća stranka održala na vlasti do kraja godine i parlamentarnih zbora.

Nakon godine dana djelovanja nove koalicijske vlasti stanje u Hrvatskoj je neusporedivo gore nego početkom 2011. Registrirana nezaposlenost građana bliži se brojci od 400.000, što je povratak na razinu iz 2001. godine. Državni proračun je u odnosu na 2001. uvećan 2 puta, a javni dug čak 2,5 puta. Dalje nije nužno nabrajati, pogoršanje svih parametara je očito te se sasvim sigurno nalazimo u najtežem razdoblju od završetka Domovinskog rata.

Prosperitet ne dolazi od “ekonomskog plana” nametnutog iz vrha, već s ekonomskom slobodom građana koji sami odlučuju o tome kako će i pod kojim uvjetima korisiti svoj rad, znanje i ideje te rezultate istih koji predstavljaju njihovo neprikosnoveno vlasništvo. Da li je možda problem u konstantnom očekivanju građana da vlast ponudi plan za rješavanje problema koje bi načelno trebali rješavati građani sami?

Sloboda od materijalne odgovornosti tj. sklonost prepuštanju te odgovornosti drugome na brigu (vladajućoj stranci) prilično je problematičan koncept. U konačnici građani izgube kako materijalnu sigurnost, koju su očekivali ostvariti kroz realizaciju političkog plana, tako i osobnu slobodu. Problem je to kojeg su građani Hrvatske zadržali i nakon osamostaljenja. Umjesto tranzicijskih promjena iz socijalizma u slobodno društvo, te u ekonomskom pogledu zamjene planske ekonomije slobodnim tržištem, odlučilo se i dalje podržavati odluke vlastodržaca i pokoravati se njihovom političkom planu.

Geneza ovog konstantnog problema nalazi se u povijesti. Počevši od izučavanja marksističke dogme unutar socijalizma u građanima se postepeno oblikovala svijest o nužnom podređivanju interesima kolektiva, a interese kao takve definira i njima manipulira političko tijelo. Keynesova ekonomska računica, kao opće prihvaćen pogled na ekonomiju širom Svijeta, bio je idealan model kojim se nastavilo upravljati općim ekonomskim parametrima društva. On podrazumijeva dominantnu ulogu države (vlasti) u kontroli ekonomskih agregata i za krajnji cilj ima multiplicirati ekonomski rast kroz manipulaciju vrlo malim brojem danih parametara (poput agregata proizvodnje, potrošnje i investicija).

Dok se hrvatski, europski i svjetski političari zabavljaju Keynesovim manipuliranjem ekonomskim agregatima, osmišljavanjem ekonomskih, poreznih, fiskalnih i monetarnih politika, kao nužnog instrumentarija za podršku ideji trajnog ekonomskog rasta, očito je da rezultati tih napora odvode u sasvim suprotnom smjeru od očekivanog.

U promašenim rezultatima nalazi se konstantno opravdanje i motiv da se pogreške ispravljaju dodatnim politikama unutar istog okvira te se, u posljednje vrijeme, krize javljaju sve češće, bivaju sve teže, a javni dug kojeg političari stvaraju na račun građana premašuje sve granice racionalnog postupanja, odgovornosti i morala. U tom suludom procesu prosperiraju samo oni koji se nađu u milosti političara i razvojnog plana, što je dodatno ojačalo nastojanja pojedinaca i lobista da svoje interese nametnu putem države kao dio općih razvojih strategija i podrške provođenju plana. Primjerice, u Hrvatskoj je u usponu IT industrija koja dobiva sve veću pozornost i potporu vlasti dok problemi ostatka građana ostaju izvan fokusa.

A što je s građanima? Oni su izgubljeni, kako u lošim potezima političara, tako i u vlastitim očekivanjima prema njima ili općenito prema onome što misle da im država treba pružati. Kroz digresiju na motive prosvjeda mogao bih reći kako građani i dalje od države očekuju prosperitet, posao, materijalno i socijalno blagostanje ili jedostavnije rečeno – konačno riješenje svih problema, pri čemu tek rijetki vide da su vlastodršcima uslijed toga potpali u milost ili nemilost. Je li moguće uopće dizajnirati društvo, postaviti konačne parametre djelovanja svakog čovjeka i time utjecati pozitivno, jednakom mjerom, na sve članove društva i osigurati ekonomski rast?

Različitost današnje polarizacije lijevih i desnih političkih stranaka u biti je svedena na irelevantne detalje. Iz perspektive građana potpuno je svejedno hoće li biti podređeni vodstvu lijevih ili desnih jer podređeni će biti u oba slučaja, uz minimalne različitosti u planu i istu šablonu.

Istinska polarizacija nalazi se između skupina ljudi koji drže vlast alatom za ostvarenje materijalnih i socijalnih prava (osobni cilj = materijalna sigurnost ispred materijalne odgovornosti), te skupine ljudi koja smatra da navedeno predstavlja moralni hazard, stimulira korupciju i guši građansku slobodu koja je nužna za ostvarenje maksimalnih potencijala društva kroz slobodno tržište.

F.A.Hayek (1899.-1992.), kao jedan od predvodnika Austrijske škole ekonomije, klasični liberal i nobelovac, bio je najistaknutiji Keynesov oponent i kritičar. Njihova neslaganja definirana su u nalaženju subjekta koji upravlja općom ekonomijom, te u njegovom optimalnom načinu djelovanja. Dok je Keynes zagovarao jaku kontrolu i nadzor ekonomije putem politike i države Hayek je ukazivao na nemogućnost dizajniranja i optimizacije takvog sustava, a ponajviše na latentnu opasnost uslijed jačanja političke moći, počevši od korupcije pa do krajnje radikalnih posljedica, na štetu građana (knjiga Put u ropstvo – “The Road to Serfdom”).

Ne podsjeća li Hayekovo razmatranje na današnju realnost? Vrijedi sada spomenuti da je Hayek svojeg “Nobela” 1974. godine zaslužio na ekonomskoj opservaciji nastanka “Velike depresije 1929. godine” dokazujući uzroke i problematiku državne intervencije u monetarnoj i ekonomskoj politici kao i nemogućnost iznalaženja konačne ekonomske računice u planskoj ekonomiji koju zagovaraju socijalisti. (http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/economics/laureates/1974/press.html).

Kao najbolje sredstvo za ekonomsku alokaciju resursa Hayek zagovara slobodno tržište, unutar kojega građani kroz socijalni kontakt i razmjenu informacija spoznaju svoje realne potrebe, grade ekonomiju i društvo bazirano na zadovoljenju tih potreba, pri čemu se služe cjenovnim signalima kao surogatima znanja. Istovremeno, polazi od čovjeka kao neracionalnog bića koje nije sposobno spoznati sve uvjete i činjenice unutar kojih se odvija ekonomska aktivnost, već svoje odluke donosi uslijed ograničene količine informacija s kojima raspolaže u danom trenutku i u tom smislu postupa maksimalno racionalno ukoliko to čini slobodno i na dobrovoljnoj osnovi.

Kako bi u konačnici prosperirali, građani Hrvatske trebali bi preispitati vlastita očekivanja prema državi i političarima. Ukoliko konačno žele slobodu i autonomnost u donošenju odluka za vlastitu korist, vrijedi insistirati na:

• Reformi pravnog okvira kojeg treba izgraditi na temelju Vladavine prava (eng. “The Rule of Law”, grč. “Isonomia”) – (http://www.jurlandia.org/rol.htm) s nezavisnim, nepristranim sudstvom i pojednostavljenim zakonima,
• Smanjenju volumena i dosega državne vlasti, političara, institucija i birokracije, te usluga koje se financiraju paušalno iz državnog proračuna tj. oporezovanim novcem građana,
• Smanjenju poreza, nameta i ograničavajućeg regulatornog okvira,
• Nepovredivosti i neotuđivosti imovine građana,
• Slobodnom tržištu na kojem će građani neometano zadovoljavati međusobne potrebe,
• Neotuđivosti prava na javno izražavanje mišljenja

Ove pretpostavke temelj su slobodnog društva, a države Svijeta koje ih nastoje prakticirati ostvaruju najvišu zabilježenu razinu ekonomske slobode, pravne sigurnosti i zadovoljstva građana.

U “Indexu ekonomskih sloboda” (http://www.heritage.org/index/), kojeg godišnje objavljuje The Heritage Foundation (http://www.heritage.org/), možete vidjeti razinu ekonomskih sloboda 185 država Svijeta. Među najslobodnijim državama svijeta su Hong Kong, Singapur, Australija, Novi Zeland i Švicarska. U one najrepresivnije spadaju Sjeverna Koreja, Kuba, Zimbabwe i Venezuela.

Hrvatska se nalazi na 78. mjestu, među umjereno slobodnim zemljama, a kao osobito problematična istaknuta je visoka razina korupcije unutar pravosudnog sustava, koji potkopava nužne reforme i onemogućuje uspostavu Vladavine prava, kao i korupcija u javnim tvrtkama, sveučilištima, poslovima javne nabave i zemljišno-knjižnim poslovima. Od ostalih opaski tu je visoko porezno opterećenje, visoka državna potrošnja, prereguliranost tržišta, tromost birokracije, rigidni radni zakoni, itd.

Dok nas mediji svakodnevno zabavljaju trivijalnim temama, oni suštinski problemi teže se razabiru, no pomaka u tom smjeru ipak ima. Nadam se da je ovaj tekst pomogao u nekoj mjeri prebaciti fokus na suštinske probleme koje treba rješavati. Iako je opće stanje građana Hrvatske teško, ono nije bezizlazno i promjene sa pozitivnim ishodom su moguće. Pozivam građane da po prvi puta podrže društvene promjene u smjeru željno iščekivane građanske slobode i prestanka dugotrajnog političkog diktata i represije koju smo naslijedili iz prošlosti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac