Malverzacije u poticanju zapošljavanja – iznimka ili pravilo?

Oznake

1600 kuna, mjere, Mrsić, politika zapošljavanja, posao, poticaji za zapošljavanje, pripravnički, Romi, ugovor o radu, volontiranje

Osim po ekonomskim rezultatima, koje prosuđujemo kroz makroekonomske pokazatelje, urođenu nesposobnost države da planira možemo vidjeti i u brojnim drugim stvarima. Primjerice u politici zapošljavanja.

Država, odnosno vlast, osmislila je politiku aktivnog zapošljavanja pa kroz desetak mjera pomaže povezati radnika i poslodavca. To čini u pravilu tako da proračunski novac poklanja poslodavcima da zaposle radnike kandidate. Osim što pri tome troši novac poreznih obveznika, dakle kanibalizira nečiji produktivan rad i zbog čega taj netko (porezni obveznik) ima lošiji životni standard, država na ovaj način doprinosi stvaranju lošije plaćenih radnih mjesta, na kraći rok, iako bi na tržišnim osnovama ti radnici ostvarivali znatno bolje uvjete. Preduvjet tome je, naravno, bolji standard građana koji započinju poduzetnički poduhvat, a bolji standard u našim okolnostima postiže se smanjenjem, a ne povećanjem poreznog opterećenja (što čine sve Hrvatske Vlade, bez obzira na boju).

Jedan čitatelj bloga, koji će za ovu priliku ostati u potpunosti anoniman, za što jamčim vlastitim integritetom u svakom pogledu, poslao je zanimljiv e-mail u kojem govori o svojem iskustvu zapošljavanja u jednoj udruzi, a posredstvom državne politike aktivnog zapošljavanja. Unatoč tome što je ugovor između HZZ-a i udruge zaključen, a on dobio posao, uz mizernu plaću ali eto bar nekakvu za početak, taj ugovor je obična malverzacija jer je zbog nedostatka sredstava u optimalnoj kategoriji (javni radovi) on zaposlen na konto Nacionalnog programa za zapošljavanje Roma iako nije Rom, pa je ovime država realno uskratila posao jednom pravom Romu.

Uostalom pročitajte sami i pogledajte sken ugovora (za ovaj slučaj bitno je zaglavlje):

Mlad san čovik, iman dva faxa i nikako o posla. Amo tamo. Ne pišen ovo zbog žaljke neke. Uglavnon od 9 miseca dobija san ti posa priko javnih radova u jednu Udrugu ka stručni suradnik. Daj šta das eli. Bolje i 2400 nego mater i ćaću pitat za cigarete. Uglavnon nisan iša za tin kad san nikidan otkrija nešta na šta san popizdija:

Za javne radove poslodavac i HZZ sklapaju ugovor o financiranju eli. I onda tek poslodavac s menon sklapa ugovor o radu na određeno. Sve bi bilo ok da u Ugovoru između HZZ-a i mog poslodavca ne stoji da je financiranje ovog radnog mista za javne radove ustvari iz fonda za Rome. I tako san ti ja posta Cigan (nemoj krivo svatit, neman protiv nji ništa). Uglavnon caka je da prednost pri zapošljavanju na sredstva javnih financija imaju međuostalin i pripadnici manjina. Samo se tribaju pozvat na zakon o nac. manjinama ali nisu dužni dokazivat pripadnost.

Uglavnon ja nisan pripadnik Romske manjine, niti san ikad igdi to izjavija niti san se ikad pozva na tu zakonski predviđenu prednost pri zapošljavanju. HZZ me deklarira Romon, baš lipo. Na stranu na to šta su ovi ugovori javno dostupni na traženje stranke pa neko jednog dana me može prozvat za to, a državno odvjetništvo more me također i kazneno goniti po više osnova (ne bi sad nadugo o tome, ali viruj mi da more po više točaka vise zakona). Stvar je da je ovo pronevjera i nenamjensko trošenje javnih šoldi.

Kad san to sve reka u firmu popizdili su da seren i da nek mućin jer da ce popušit radnike koji su potribni našin članovima, a ja nisan jedini koji je preko ovih financ sredstava zaposlen (naša san još 3 slučaja ljudi koji trenutno radu priko sredstava za Rome). A kad bi iša kopat siguran san da bi naša još masu takvih slučajeva.

Nisan bisan na poslodavca nego na jebeni socijalistički mentalitet koji promiče državno financiranje zapošljavanja dajući ogroman prostor za malverzacije (osobno znan za bar 5-6 slučajeva razno raznih Udruga di se ljudi fiktivno zaposle preko javnih radova),ali ovi slučaj šta ti san ti opisa di san ja je jos gori.

Ovaj neposredni primjer pokazuje stvarne (neočekivane i neželjene) efekte politike poticanja zapošljavanja odnosno što država (vlast) čini da zaobiđe nedostatak vlastite sposobnosti da sagleda sve moguće scenarije politike koju stavlja na snagu i tako izbjegne neželjene posljedice. Iako bez obzira na scenarije koje sagleda uvijek će se naći jedan kojeg je izostavila. Nemojte ovo krivo shvatiti, društveni procesi su isuviše kompleksna stvar da bi se mogli projektirati. Tvrdnje vlastodržaca da to mogu uspješno činiti su lažne i obmanjujuće. Zbog navedenog, uvjereni u nadljudske sposobnosti i poštenje političara (čitaj: proračunatih nitkova) koje zbog tog uvjerenja građani montiraju na vlast, iznova svjedočimo debaklima koji te iste građane posljedično vrlo skupo koštaju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Gubitak perspektive kao posljedica mjera aktivne politike zapošljavanja

Oznake

1600 kuna, Mrsić, nezaposlenost, samozapošljavanje, staž, volontiranje, zapošljavanje

European Youth Guarantee je program europskih socijalističkih i socijaldemokratskih ministara kroz kojeg se jamči mladima do 25 godina starosti da će u roku 4 mjeseca od završetka školovanja dobiti posao, šegrtsko naukovanje ili daljnje obrazovanje. Garancija vrijedi i u slučaju otkaza, dakle u roku od 4 mjeseca socijalistički program nalazi vam novi posao.

Dio te učmale socijalističko-utopističke priče je i ministar Mrsić zajedno sa svojim programom volontiranja za 1600 kuna mjesečno te drugim oblicima potpora namijenjenim zapošljavanju i samozapošljavanju. Problem sa tom pričom navodno nastaje sada kada se proaktalo da se rebalansom proračuna prepolovio budžet namijenjen programu za ovu godinu. U nedostatku novca program se do daljnjega obustavlja.

Ovo je dobar trenutak da se prisjetimo one antologijske izjave Margaret Thatcher:

“Problem sa socijalistima je što na kraju ostanu bez tuđeg novca kojeg mogu trošiti”

A trenutak je dobar i da se podsjetimo na to da država nema svoj novac. Država na raspolaganju ima jedino novac koji kroz oporezivanje i kažnjavanje građana, ili zaduživanjem na račun građana, namakne u državni proračun. Taj novac naknadno planski redistribuiraju vlastodršci.

U trenucima kada novca nema dovoljno da se realizira sve što su si zamislili zaluđeni vlastodršci (uključujući i zaluđeno biračko tijelo) prvo će ga pokušati prelijevati od jednog proračunskog korisnika prema drugome, odnosno žonglirati proračunom uskraćujući novac onima koji se bune manje i davajući ga onima koji se bune više.

S obzirom da se građani koji su bili dio ovog programa bune najmanje, ili se uopće ne bune, logično je bilo za očekivati da će njima uskratiti ta sredstva kako bi s druge strane nahranili one najglasnije proračunske korisnike. Da je, primjerice, uzeto parsto milijuna kuna umirovljenicima u korist poticanja zapošljavanja mladih svjedočili bismo znatno većoj halabuci (od ove sada koje realno nema) skupine koja je fokusirana i navikla na svoj status proračunskog korisnika. Također, da je uskraćeno zdravstvu, školstvu ili drugom statusnom proračunskom korisniku u prvi plan bi iskočili sindikati i zaprijetili Vladi novim prosvjedima, štrajkovima i blokadama.

Mediji unatoč gorkoj činjenici neodrživosti socijalističke kalkulacije nekako žaluju (tu, tu…) što ova mjera zastaje (barem dok EU ne upumpa lovu iz zajedničkog proračuna). Govore kako je kroz nju zaposleno više od 30.000 mladih, što ne smatraju eksploatacijom u ime ostvarenja ciljeva koje su zadali socijalisti, već uspjehom u politici zapošljavanja. Činjenice govore na štetu socijalistima i planskoj politici zapošljavanja. Od 2008. godine na ovamo broj nezaposlenih građana povećao se sa 236.741 na 381.330 (+61%), a otkako je Mrsićev program na snazi više od 60.000 građana ostalo je bez posla. Dičiti se pozitivnim učincima planske politike zapošljavanja i zagovarati nastavak takvog pristupa zapošljavanju očito je obično licemjerje.

Kako ne biste pomislili da sam namjerno ili nenamjerno učinio logičku pogrešku (non sequitur) treba biti svjestan jedne bitne stvari. Od 2008. godine na ovamo javni dug, dakle količina novca kojeg su političari zadužili na račun građana Hrvatske, se uduplao. Točnije od 100 milijardi kuna duga doveli su nas na više od 200 milijardi kuna duga u ovom trenutku. Javni dug u tom razdoblju rastao je brzinom od 20 milijardi kuna godišnje. Svakog građanina Hrvatske vlast je u tom periodu zadužila za okvirno 23.650 kuna! Uključujući i radno nesposobne, dakle djecu, trudnice, invalide te stare i nemoćne građane, registrirane i neregistirane nezaposlene građane, a osobito porezne obveznike koji nose taj teret na svojim leđima.

Mladi ovim potezom Vlade nisu izgubili samo spornih 177 milijuna kuna. Oni su uslijed poteza Vlade u proteklih pet godina (i dulje), objedinjeno gledano, izgubili čak 100 milijardi kuna! To je novac koji im je u startu uskraćen zajedno sa prilikom koju bi nedvojbeno stvorili (kao novi poslodavci ili novi radnici na tržištu) da su ga imali pravo zadržati. Mladi to sada osjećaju na vlastitoj koži, na vlastitim novčanicima, kroz pad standarda, a osobito kroz sasvim opipljiv gubitak perspektive.

Za kraj primjer iz osobnog iskustva. Moja supruga je “nedavno” diplomirala predškolski odgoj. Na zadnjoj godini studija počela se raspitivati po dječjim vrtićima o uvjetima stažiranja te je odabrala vrtić koji joj je ponudio pripravničku plaću od okvirno 4000 kuna. Nedugo nakon toga nastupila je Mrsićeva mjera volontiranja za 1600 kuna čije štetnosti smo postali svjesni onog trenutka kada je supruga diplomirala i pokucala na vrata ravnateljice vrtića kako bi najavila svoj dolazak. Plaća više nije bila 4000 kuna već 1600 kuna. Zašto? Zato jer je zahvaljujući Mrsiću sada mogla legalno biti plaćena toliko malo, ili preciznije rečeno umjesto da je plaćena onoliko koliko vrijedi na tržištu ponuđeno joj je onoliko koliko vrijedi po mišljenju birokrata. Spuštanje cijene rada proizvelo je nestašicu nove radne snage u toj branši, a to je povrh sve veće nezaposlenosti tek jedan od problema koji nastaje petljanjem politike u tržište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac