A što bi Hrvatska učinila s viškom zaposlenih?

Oznake

biro, burza, nezaposlenost, Njemačka, posao, višak, zaposlenost, zapošljavanje, zavod

Zbog rekordno niske nezaposlenosti od samo 4,8% njemačka vlast odlučila je otpustiti 17.000 zaposlenika državnog zavoda za zapošljavanje. Vijest je u Hrvatskoj prepoznata kao paradoks i čini mi se ništa više od toga. Osim što je stvar propušteno komentirati kao izuzetno racionalnu (Vlast može donijeti racionalnu odluku? Wow!) propušteno je komentirati i još jednu, jako važnu stvar – za razliku od hrvatske vlasti, pa i refleksa koji su razvijeni u nas, Nijemci izgleda nemaju problema s time “što će ti ljudi raditi i od čega će živjeti” nakon što im uruče otkaz.

U slučaju Hrvatske nema sumnje da bi se na prvu naznaku tako radikalnog napada na uhljebljene prvi javili njihovi sindikati, a rješenje bi se iznašlo u nekoj vrsti preraspodjele, iliti “utapanja” gomile nepotrebnog kadra u moru drugih državih službi. Sjetimo se samo slučaja Državnog inspektorata koji je uz šok i nevjericu javnosti ukinut (efekt je bio nešto u stilu “ajme, ta tko će nam sada upadat u firme i tlačit nas?”), kadrovi preraspodjeljeni po resorima, da bi u konačnici efekt bio povećanje opsega inspekcija no tako disperziran daleko teže saglediv. Na koncu konca Hrvatska vlast već 25 godina nije u stanju u javnost izaći sa točnim brojem zaposlenih na državnom proračunu.

Bilo kako bilo u Hrvatskoj se čovjeka oduvijek tretira kao stoku, nesposobnu za samostalan život pa otuda i ona “što će raditi i od čega će živjeti”. U Njemačkoj čovjek očito slovi za nešto inteligentnije biće, barem utoliko inteligentnije da je sposobno snaći se i još k tome poboljšati vlastiti životni standard čineći ono što zna i umije, te da mu se ta sposobnost prizna, a ne podvrgne politici. Recimo da ovo spada u domenu uvažavanja elementarnih sloboda i ovdje vidimo koliko se po tom pitanju razlikuju Hrvatska i Njemačka, Hrvati i Nijemci.

Njemačka je ovim potezom rasteretila porezne obveznike, uvjetno rečeno jer “ušteđena” suma plaće tih radnika neće postati porezno rasterećenje već će se alocirati drugdje pa i u socijalne naknade za te iste bivše zaposlenike zavoda za zapošljavanje, a bitnije od svega jest što zadržavanjem nepotrebnog kadra nije stimulirala nastanak novih birokratskih procedura kojima bi se opravdavala nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika čije obavljanje i smisao izravno štete tim istim poreznim obveznicima.

Dakle dio otpuštenih državnih zaposlenika, vjerojatno veći dio, asimilirat će vitalno tržište dok će ostatak biti ono što i jest – socijalni slučaj. I za to će dobiti fantastičnu naknadu.

Za slučaj Hrvatske recimo ovako – bilo bi isplativije svim redom hrvatskim uhljebima dati otkaz i potom im nastaviti plaćati mjesečnu socijalnu naknadu u punom iznosu plaće koju su dobivali prije otkaza. Taj trošak bi opravdala sama činjenica da više ne rade ono što rade sada; postavljaju kajle pod noge građana na čiji račun žive. 99% birokratskog postupka je totalni nonsens kojim se opravdava uhljebništvo, stimulira stranačka lojalnost (osvaja vlast) i održava svojevrstan feudalni odnos prema građanima koji osim što bivaju limitirani u svojim postupcima za isto plaćaju i obilati harač. Jednom oslobođeni uhljebničkog diktata nema sumnje da bismo i mi krenuli put prosperiteta i sreće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Od danas trošak zapošljavanja veći za 1,7%

Oznake

bruto2, davanja, doprinosi, doprinosi na plaću, plaća, trošak poslodavca, zapošljavanje, zdravtsvo

S prvim danom travnja na snagu su stupile izmjene i dopune zakona o doprinosima. Najznačajnija promjena odnosi se na ranije najavljeno povećanje stope doprinosa za zdravstveno osiguranje sa 13% na 15%.

Povećanjem stope doprinosa troškovi zapošljavanja jednog radnika poslodavcima rastu za 1,7%. Na prvi pogled to izgleda malo ali u kriznim vremenima moglo bi se pokazati kao presudno za opstanak mnogih tvrtki i očuvanje radnih mjesta. Osobito zaposlenih na minimalcu. Vrijedi podsjetiti kako se u ovom slučaju ne radi o vraćanju na staru razinu troška zapošljavanja jer protuteža snižavanju doprinosa bilo je istovremeno povećanje stope PDV-a. PDV ovime nije vraćen na prethodnu vrijednost od 23% već je zadržan na 25%.

Prve plaće opterećene povećanjem doprinosa biti će isplaćene u svibnju. Negativne učinke na zaposlenost uslijed ove izmjene mogla bi prikriti nadolazeća sezona kao i zamrzavanje mjera aktivnog zapošljavanja. Nakon što DZS objavi statističke informacije o zaposlenosti i nezaposlenosti obratiti treba pažnju na podatke za travanj, gdje bi izmjena već mogla ostaviti traga na povećanju nezaposlenosti, te svibanj kao mjesec u kojemu još nisu toliko izraženi učinci turističke sezone. Usporedba podataka sa travnjem i svibnjem prethodne godine pojačat će zaključke.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Da je živ, Reagan bi ismijavao Mrsića i poslodavce koji čekaju poticaje!

Oznake

Hyperactive, lista čekanja, mjere, Mrsić, poticaji, Reagan, startup, zapošljavanje

Jedna tragikomična priča s Jutarnjeg.

Ukratko, informatička start-up tvrtka koja se bavi razvojem mobilnih aplikacija privukla je velikog ulagača, a da bi odradila posao, za koji im je na raspolaganje investitor dao golemi budžet, morala je zaposliti dodatnog stručnjaka. Našli su jednog takvog … i napravili kardinalnu pogrešku! Umjesto da čovjeka plate koliko im vrijedi odlučili su od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tražiti poticaj u okviru Mrsićevih mjera aktivnog zapošljavanja. Što da kažem na to, a da genijalce ne uvrijedim? Ne znam.

Uglavnom, zahtjev za poticaj zapošljavanja im se kuha u ladici nekog birokrata koji je, usput rečeno, pretrpan gomilom sličnih zahtjeva. Točnije 8000 zahtjeva za poticaje zapošljavanja trenutno je na čekanju. Čekaju tako poslodavci, čekaju radnici. Gomila čeka da im država bude posrednik u zapošljavanju. Tako eto izgleda država prepuna freetarda u svojem punom sjaju. U gotovo četiri mjeseca koliko čeka rješenje mladom poduzetniku se sada (neočekivano) desilo da je program poticanja zapošljavanja zamrznut. Nema dosta love za sve koji su se za lovom povampirili. U tome je ostao zamrznut i njegov zahtjev pa mu je palo na pamet nešto doista grozno, a to je da će na kraju, jadan, morati platiti stručnjaka onoliko koliko realno vrijedi. I drago mi je da je tako, zbog stručnjaka.

Tko ide u tal s državom stavlja glavu na panj i nepotrebno preuzima na vrat rizik disfunkcionalne države. A kako i ne bi bila disfunkcionalna kada gura svoj nos tamo gdje joj nije mjesto i još k tome gdje god stigne. Koliko toga je uzela pod svoje ne bi joj bilo dovoljno ni dva milijuna birokrata niti 10 milijuna poreznih obveznika da sve odradi u skladu s obećanjima i očekivanjima.

Međutim je li mladi poslodavac naučio lekciju? Naime, da se osobno odlučim investirati u njegovu tvrtku ne bih ni trenutka tolerirao takve špekulacije sa državom i sitnim interesima. Nekoliko tisuća kuna olakšice posredstvom države ne može opravdati višemjesečni zastoj u projektu kojeg ja financiram! Da ne spominjem njegovu izjavu gdje tolerira birokratski nerad, tobože jadni birokrati su zatrpani poslom… da ne povjeruješ! Pa što njih, skupa s tobom, motivira da budu dio ove krajnje glupe igrarije!?

Ah da, birokrate motivira želja za sigurnim poslom do mirovine, pa smišljaju nepotrebne ALI OBAVEZNE procedure u koje vas privlače povlasticama, a tebe, poduzetniče, to da trošak zapošljavanja ne platiš u cijelosti iz vlastitog džepa već da ga prebaciš malo na porezne obveznike.

Hehe, zato sam vam ja, dragi čitatelji, Pro-market, a ne Pro-business. 😉

Gomila od 8000 ljudi koja stoji u redu i čeka zaposlenje zbog milostinje koja proizlazi iz igre države i uskogrudnih poduzetnika me podsjetila Reaganovu šalu o ekspeditivnosti planske ekonomije i državne birokracije, a ne sumnjam da bi se ista mogla uz sitne promjene modificirati i za prigodu o kojoj je riječ:

Teško je dobiti automobil u Sovjetskom Savezu. Uglavnom ga posjeduju elitni birokrati, a obični građanin nakon što ga naruči u prosjeku mora čekati 10 godina da ga dobije. Procedura kupovine automobila je komplicirana, a platiti ga morate unaprijed. U konačnici tek jedna od sedam obitelji u prosjeku ima automobil.

I tako čovjek naruči automobil, a prodavač mu kaže:
– U redu, po automobil možete doći za 10 godina!
Na to mu čovjek odgovara pitanjem:
– Ujutro ili poslijepodne?
Prodavač ga začuđeno upita:
– Pa kakve veze to ima?
Čovjek proračunato odgovori:
– Ujutro mi dolazi vodoinstalater pa mi više odgovara poslijepodne!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Gubitak perspektive kao posljedica mjera aktivne politike zapošljavanja

Oznake

1600 kuna, Mrsić, nezaposlenost, samozapošljavanje, staž, volontiranje, zapošljavanje

European Youth Guarantee je program europskih socijalističkih i socijaldemokratskih ministara kroz kojeg se jamči mladima do 25 godina starosti da će u roku 4 mjeseca od završetka školovanja dobiti posao, šegrtsko naukovanje ili daljnje obrazovanje. Garancija vrijedi i u slučaju otkaza, dakle u roku od 4 mjeseca socijalistički program nalazi vam novi posao.

Dio te učmale socijalističko-utopističke priče je i ministar Mrsić zajedno sa svojim programom volontiranja za 1600 kuna mjesečno te drugim oblicima potpora namijenjenim zapošljavanju i samozapošljavanju. Problem sa tom pričom navodno nastaje sada kada se proaktalo da se rebalansom proračuna prepolovio budžet namijenjen programu za ovu godinu. U nedostatku novca program se do daljnjega obustavlja.

Ovo je dobar trenutak da se prisjetimo one antologijske izjave Margaret Thatcher:

“Problem sa socijalistima je što na kraju ostanu bez tuđeg novca kojeg mogu trošiti”

A trenutak je dobar i da se podsjetimo na to da država nema svoj novac. Država na raspolaganju ima jedino novac koji kroz oporezivanje i kažnjavanje građana, ili zaduživanjem na račun građana, namakne u državni proračun. Taj novac naknadno planski redistribuiraju vlastodršci.

U trenucima kada novca nema dovoljno da se realizira sve što su si zamislili zaluđeni vlastodršci (uključujući i zaluđeno biračko tijelo) prvo će ga pokušati prelijevati od jednog proračunskog korisnika prema drugome, odnosno žonglirati proračunom uskraćujući novac onima koji se bune manje i davajući ga onima koji se bune više.

S obzirom da se građani koji su bili dio ovog programa bune najmanje, ili se uopće ne bune, logično je bilo za očekivati da će njima uskratiti ta sredstva kako bi s druge strane nahranili one najglasnije proračunske korisnike. Da je, primjerice, uzeto parsto milijuna kuna umirovljenicima u korist poticanja zapošljavanja mladih svjedočili bismo znatno većoj halabuci (od ove sada koje realno nema) skupine koja je fokusirana i navikla na svoj status proračunskog korisnika. Također, da je uskraćeno zdravstvu, školstvu ili drugom statusnom proračunskom korisniku u prvi plan bi iskočili sindikati i zaprijetili Vladi novim prosvjedima, štrajkovima i blokadama.

Mediji unatoč gorkoj činjenici neodrživosti socijalističke kalkulacije nekako žaluju (tu, tu…) što ova mjera zastaje (barem dok EU ne upumpa lovu iz zajedničkog proračuna). Govore kako je kroz nju zaposleno više od 30.000 mladih, što ne smatraju eksploatacijom u ime ostvarenja ciljeva koje su zadali socijalisti, već uspjehom u politici zapošljavanja. Činjenice govore na štetu socijalistima i planskoj politici zapošljavanja. Od 2008. godine na ovamo broj nezaposlenih građana povećao se sa 236.741 na 381.330 (+61%), a otkako je Mrsićev program na snazi više od 60.000 građana ostalo je bez posla. Dičiti se pozitivnim učincima planske politike zapošljavanja i zagovarati nastavak takvog pristupa zapošljavanju očito je obično licemjerje.

Kako ne biste pomislili da sam namjerno ili nenamjerno učinio logičku pogrešku (non sequitur) treba biti svjestan jedne bitne stvari. Od 2008. godine na ovamo javni dug, dakle količina novca kojeg su političari zadužili na račun građana Hrvatske, se uduplao. Točnije od 100 milijardi kuna duga doveli su nas na više od 200 milijardi kuna duga u ovom trenutku. Javni dug u tom razdoblju rastao je brzinom od 20 milijardi kuna godišnje. Svakog građanina Hrvatske vlast je u tom periodu zadužila za okvirno 23.650 kuna! Uključujući i radno nesposobne, dakle djecu, trudnice, invalide te stare i nemoćne građane, registrirane i neregistirane nezaposlene građane, a osobito porezne obveznike koji nose taj teret na svojim leđima.

Mladi ovim potezom Vlade nisu izgubili samo spornih 177 milijuna kuna. Oni su uslijed poteza Vlade u proteklih pet godina (i dulje), objedinjeno gledano, izgubili čak 100 milijardi kuna! To je novac koji im je u startu uskraćen zajedno sa prilikom koju bi nedvojbeno stvorili (kao novi poslodavci ili novi radnici na tržištu) da su ga imali pravo zadržati. Mladi to sada osjećaju na vlastitoj koži, na vlastitim novčanicima, kroz pad standarda, a osobito kroz sasvim opipljiv gubitak perspektive.

Za kraj primjer iz osobnog iskustva. Moja supruga je “nedavno” diplomirala predškolski odgoj. Na zadnjoj godini studija počela se raspitivati po dječjim vrtićima o uvjetima stažiranja te je odabrala vrtić koji joj je ponudio pripravničku plaću od okvirno 4000 kuna. Nedugo nakon toga nastupila je Mrsićeva mjera volontiranja za 1600 kuna čije štetnosti smo postali svjesni onog trenutka kada je supruga diplomirala i pokucala na vrata ravnateljice vrtića kako bi najavila svoj dolazak. Plaća više nije bila 4000 kuna već 1600 kuna. Zašto? Zato jer je zahvaljujući Mrsiću sada mogla legalno biti plaćena toliko malo, ili preciznije rečeno umjesto da je plaćena onoliko koliko vrijedi na tržištu ponuđeno joj je onoliko koliko vrijedi po mišljenju birokrata. Spuštanje cijene rada proizvelo je nestašicu nove radne snage u toj branši, a to je povrh sve veće nezaposlenosti tek jedan od problema koji nastaje petljanjem politike u tržište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

I tvrtke bez zaposlenih su korisne tvrtke!

Oznake

30000, Maras, Poslovni uzlet, strane tvrtke, tvrtke bez zaposlenih, zakon, zapošljavanje

Vjerojatno ste čuli za ideju ministra Marasa da bi tvrtkama bez zaposlenih trebalo nametnuti zakonsku obvezu da zaposle barem jednog radnika. Tvrtki bez i jednog zaposlenog navodno ima 30.000. Kaže Maras – to bi moglo pomoći u zapošljavanju nekoliko tisuća ljudi. Osobiti naglasak on je stavio na strane tvrtke koje na taj način posluju na hrvatskom tržištu, kroz svoja predstavništva.

U ovoj priči osim jalovih teza vidim barem dvije problematične stvari: 1. ideju da će propisivanjem obveze zapošljavanja barem jednog radnika tvrtke doista to i učiniti 2. da u stranim tvrtkama ima nešto posebno problematično.

Iz zadnjeg priopćenja DZS-a o broju i strukturi poslovnih subjekata doznajem kako u Hrvatskoj postoji 134.923 društava s ograničenom odgovornošću, tzv. D.O.O tvrtki. Iz ovog i Marasovog podatka vidljivo je da 22% od ukupnog broja registriranih tvrtki u Hrvatskoj nema ni jednog zaposlenog.

Iz analize Bisnoda doznajem kako je svaka 10. tvrtka koja je predala financijsko izvješće za 2012. godinu u stranom vlasništvu. U nedostatku preciznijih podataka mogu zaključiti tek da je broj stranih tvrtki u odnosu na ukupan broj tvrtki u Hrvatskoj 10%, odnosno 13.492 ako taj postotak primijenimo na ukupan broj tvrtki. Kada bismo usporedili taj broj s Marasovih 30.000 vidimo da je udio stranih tvrtki bez zaposlenih tek 45% od ukupnog broja takvih tvrtki gdje se razlika od 55% odnosi na tvrtke u hrvatskom vlasništvu. No stvar je kudikamo gora za hrvatski postotak, naime 13.492 strane tvrtke zapošljavaju čak 112.240 hrvatskih građana odnosno svaka od njih u prosjeku 8,3 radnika.

Tek manji dio stranih tvrtki ne zapošljava ni jednog radnika ali služi kao karika koja nedostaje između nekog proizvođača s jedne strane i kupca s druge. Ona ih povezuje. U nedostatku preciznijih podataka može se tek konstatirati kako u skupu od 30.000 tvrtki bez zaposlenih također vrijedi pravilo “10% stranih” dakle ima ih najmanje 3.000 dok je najviše 27.000 u hrvatskom vlasništvu. Marasova priča o problemu stranih tvrtki koliko vidimo ne drži vodu. On toga ili nije svjestan, pa predlaže mjeru koristeći se krivom tezom (što je tim veći politički problem), ili je svjestan ali namjerno prikriva činjenice i obmanjuje javnost što ne bi bilo nikakvo čudo jer to rade i njegovi kolege poput ministra Mrsića (što je još veći politički problem).

Maras je, prema mojem mišljenju, motiviran isključivo novcem kojeg bi rado prikupio u državni proračun (potom i potrošio) na račun zapošljavanja radnika u tim tvrtkama. U idealnom slučaju to je 30.000 novih radnih mjesta za koja očekuje ubrati porez i doprinose. Ako bi svaka tvrtka zaposlila radnika na minimalnu plaću (neto = 2.383,77 HRK, bruto = 3.017,61 HRK, bruto 2 = 3.476,29 HRK) to bi državnom proračunu na godišnjoj razini donijelo 393 milijuna kuna, od čega bi 217 milijuna otišlo u mirovinski sustav, 165 milijuna u zdravstvo, a tek 10 milijuna na konto poreznih prihoda. Ideja je dakle da se prisiljavanjem na nepotrebno zapošljavanje osigura dodatan novac za socijalne transfere iz državnog proračuna.

Smisao ovoj hipotezi daju svima poznati financijski problemi mirovinskog i zdravstvenog sustava gdje se prvi već odavno krpa sa 50% proračunskih sredstava, a zdravstveno nešto manje iz proračuna no sve više kreditinim zaduživanjem (u siječnju se saniralo sa 5 milijardi kuna temeljem Zakona o sanaciji javnih ustanova da bi dva mjeseca kasnije doznali da nedostaje još 3,2 milijarde povrh prethodne sanacije).

No Maras ovom mjerom neće napuniti proračun kako u idealnom tako ni u bilo kojem drugom slučaju. Naime ako tvrtka funkcionira bez zaposlenih, što znači da tek posreduje između drugih tvrtki na domaćem tržištu, onda je za tvrtku to optimalan način poslovanja. Stvaranjem troška prisilnim zapošljavanjem radnika taj način poslovanja prestaje biti optimalan. U startu to je gotovo 42.000 HRK godišnjeg troška za isplatu minimalne plaće radnika, a da radnik uopće nije potreban.

Neke tvrtke možda će preuzeti tu žrtvu no neke bi se zbog toga mogle i ugasiti. Osobno vjerujem da će to biti više pravilo nego izmimka. Maras će u tom slučaju izgubiti na prikupljenom porezu na dobit. No šteta bi mogla biti daleko veća. Te tvrtke “posrednici” spajaju druge tvrtke (kupce). Prestankom postojanja tvrtki “posrednika” dolazi do pucanja veze između tvrtki koje preko njih surađuju. Samim time narušava se i njihov optimum poslovanja što će dovesti do otežanog poslovanja, većeg troška i posljedično smanjenja broja radnika koji su u njima zaposleni. Dakle logično je očekivati manje priljeve od poreza na dobiti te dohodak i kod tvrtki koje su povezane s tvrtkama “posrednicima”.

Da bi priča bila bizarnija Maras je svoju ideju najavio na predstavljanju projekta “Poslovni uzlet” te u istoj prigodi izjavio kako državni dužnosnik i privatni biznis moraju biti odvojeni s dva metra armiranog betona. Maras sebe smatra iznimkom od slučaja, ili se možda ne smatra državnim dužnosnikom. Pretpostavljam da je ovo prvo ispravnije gledište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prisiljavanje poslodavaca na zapošljavanje radnika

Oznake

blagajnice, Kapitalizam, Mrsić, trgovine, zakon, Zakon o trgovini, zapošljavanje, ZOR

Ingeniozna ideja iz naslova dolazi nam od ministra Mrsića, također poznatog pod nadimkom “Mr. zapošljavam za 1600 kuna dok pred druge poslodavce postavljam zakon o minimalnoj plaći”. Libertarijancima slabijeg želuca ne preporučam čitanje linkanog teksta s net.hr, prođite na brzinu kroz komentar u nastavku.

Fiskalizacija, kao instrument kontrole novčanog prometa među građanima, sve će se više koristiti ne samo kao sredstvo učinkovitijeg oporezivanja već i analitike u funkciji donošenja novih pravila po mjeri građana. U slučaju zapošljavanja u trgovini podaci prikupljeni fiskalizacijom pomoći će birokratima u iznalaženju novih standarda koje će poslodavci morati zadovoljiti ukoliko se žele baviti tom djelatnošću.

Tako pitanje zapošljavanja broja radnika više neće biti pravo onoga koji zapošljava i postavlja uvjete zaposlenja već će se ustanoviti nova zakonska regulativa. Zakonom o trgovini, čija dorada u tom smislu je u tijeku, će biti propisan minimalni broj zaposlenih prodavača po kvadratnom metru trgovine ili možda ovisno o prometu koji trgovina ostvaruje. Detalji još nisu specificirani.

Navedeno je naravno u ime borbe protiv eksploatacije radnika, a kad smo već kod nje i s obzirom da postoji široko uvjerenje da u voluntarnom odnosu radnika i poslodavca postoji neka eksploatacija preporučam da pogledate ovaj video koji će vam pomoći u razbijanju tog mita, ili vas možda potaknuti na kritičko razmišljanje:

Edgar the Exploiter (U prijevodu: Edgar izrabljivač):

Zanimljiv je podnaslov teksta s net.hr:

Prisila poslodavaca koji ne zapošljavaju dovoljno ljudi – još jedno prazno obećanje?

Dakle očito je da se implementacija ove mjere očekuje od vlastodržaca, a sumnja tek u “prazno obećanje” potvrđuje tezu o raširenosti mita o eksploataciji.

Ono što će radnici dobiti kao rezultat ove mjere jest manje posla (iliti više otkaza). Samo poslodavac bez mozga pristao bi zapošljavati više radnika nego što li je potrebno da bi se posao obavljao optimalno, a tvrtka poslovala sa pozitivnom računicom – no i takvom bi negativna bilanca uskoro razbistrila um. Ako mislite da će tko prisiliti vlasnika trgovine da se odrekne profita tada ozbiljno riskirate da vas ta zabluda sutra dovede u poziciju otkaza ugovora o radu. Cijenu rada efikasno određuje tržište, pogledajte još jednom Edgara izrabljivača, a uplitanje u taj proces posljedično će prouzročiti pad broja zaposlenih u trgovini kao i broja samih tvrtki koje se bave tom djelatnošću. O tome kako smo borbu za pravo na slobodno tržište već odavno izgubili pred nasilnom birokracijom da ne spominjem.

Kada se pretpostavke o štetnosti ove mjere pokažu istinitima to će tek biti dodatan povod za daljnje intervencije vlastodržaca. Od svih intervencija koje bi mogle uslijediti najviše me zastrašuje nacionalizacija. Linić je neki dan već probio led u tom smjeru prozvavši privatnike kako nisu u stanju pokrenuti gospodarstvo. A kako i bi kada sami ne mogu ništa uslijed uvlačenja politike u sve njegove pore?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv nezaposlenosti glancanjem kamenja

Oznake

legalizacija, Nekretnine, nezaposlenost, radna mjesta, Schiff, zapošljavanje

Kada bi vlast odlučila građane zaposliti na javnim radovima možemo jedino konstatirati da bi nezaposlenost pala. Ako razmislimo o korisnosti zapošljavanja ljudi na poslovima javnih radova vlast će vjerojatno gurnuti prst u uho, pokazati statistički pad nezaposlenosti i uzviknuti “ceteris paribus”! Nema veze ima li od tog posla ikakve koristi, za ljude same, bitno je što makroekonomski podaci govore uz istovjetno ignoriranje svih ostallih činjenica koje im očito ne idu u prilog.

Podsjetit ću ponovno na antologijski strip Irwina Schiffa “How an Economy Grows and Why it Doesn’t” (pdf) i dio u kojem vlada rješava enormnu nezaposlenost, uzrokovanu vlastitim prethodnim preambicioznim i pretjeranim uplivom, projektom “glancanja kamenja” na plažama hipotetskog pitoresknog otoka-države. Tom mjerom postižu punu zaposlenost i potpunu ekonomsku neproduktivnost.

Legalizacija nekretnina usporediva je primjeru projekta “glancanja kamenja”. Državna birokracija je konstatirala kako je za obradu svih pristiglih zahtjeva za legalizaciju nekretnina potrebno zaposliti gotovo 2000 ljudi i u tom smjeru se odlučno ide. Dnevnik.hr u legalizaciji vidi priliku za vojsku nezaposlenih. Prst u uho.

Ideje za slične projekte pljušte mi pred očima. Država bi mogla na sličan način zaposliti vojsku nezaposlenih inžinjera prometa kroz “doregistraciju osobnih vozila” (pustite mašti na volju što bi to moglo značiti), zatim prometne znakove mogli bi pridržavati ljudi umjesto da ih se fiksira za beton, nadalje more inspektora mogli bi ići po Hrvatskoj i gledati je li što “u funkciji” čega ili nije – primjerice, čovjeka koji gura bicikl po pločniku trebalo bi kazniti jer bicikl služi tome da se vozi, a ne da ga se gura (od postupka inspektor ima posla, proračun države se puni, a građane se disciplinira), zatim bi se moglo propisati obveznim zamijeniti stare registarske pločice na vozilima novim pločicama, sa EU obilježjima, čime bi se stvorila nova radna mjesta na šalterima policijskih uprava, a i samih šaltera bi trebalo biti više kako bi asimilirali velik broj zahtjeva što znači i dograđivanje postojećih objekata i posao za građevinski sektor, ili da skratim, gdje god danas postoji kakav administrativni proces može se uvesti još jedan korak zahvaljujući kojem će se zaposliti ljude.

Nema dvojbe da će zapošljavanje zbog legalizacije, koja će kao proces biti učinkovita (i potpuno nepotrebna, a time i štetna), dovesti vlastodršce do sličnih ideja.

Ukoliko ste među morem sugrađana koji se vesele vijestima o ovakvom načinu stvaranja radnih mjesta, pa se nakon nekog vremena stanete osjećati razočarano potezima vlasti, namagarčeno, porezima opterećeno, pravno nesigurno, osiromašeno i izigrano, neznajući u čemu je problem – glasujte na narednim izborima za suprotnu političku opciju (pa onda ponovno za suprotnu), a možda najbolje da ne izađete na izbore i samo gurnete prst u uho.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Minimalac u državnoj službi

Oznake

državna služba, minimalac, Zakon o minimalnoj plaći, zapošljavanje

Prema Zakonu o minimalnoj plaći tzv. “minimalac”, koji temeljem zakona predstavlja minimalan iznos plaće koji poslodavac mora isplatiti radniku za obavljen posao temeljem ugovora o radu, iznosi 2.814 HRK bruto (neto 2.245 HRK). Krajem godine, novom uredbom (ili bolje rečeno potpuno novim sistemom kojim će se umjesto zakonom minimalac moći brže redefinirati uredbama), taj iznos planira se dići na 2.984 HRK bruto. Argument vlasti je podizanje standarda zaposlenim građanima. Naravno da je to slatkorječiva glupost jer već štampanjem novca koje režira vlast, i koje je osnovni uzrok inflacije, u ovom trenu svi redom gubimo 4,9% vlastitog novca (podatak iz veljače, za godišnju stopu). Posljedično, minimalac sprječava mnoge ljude koji sada žive na rubu egzistencije da postanu zaposleni pa im ne preostaje ništa drugo nego prositi ili kopati po kontejnerima te se hraniti u javnim kuhinjama i spavati u javnim prenoćištima na trošak poreznih obveznika.

Htjedoh reći kako je ova uvriježena fraza “minimalac” polovična. Ukoliko ste zaposlenik u državnoj službi na vas se načelno ovaj zakon ne primijenjuje. Vi imate nešto mnogo povoljnije – Odluku o visini osnovice za izračun plaća korisnika državnog proračuna. Odluka kaže u svojem jedinom članku (ima ih dva doduše ali drugi se odnosi samo na početak primjene odluke) kako je osnovica za izračun vaših plaća 5.108,84 HRK. Na istu se primijenjuju koeficijenti, znači određen faktor kojim se množi osnovica i kojim se nastoji definirati konačna plaća ovisno o radnom mjestu, složenosti poslova i stručnoj spremi. Te koeficijente možete vidjeti ovdje. Oni se kreću od maksimalnih 3,395 (bruto plaća 17.344,51 HRK tj. neto 10.811 HRK) do minimalnih 0,601 (bruto plaća 3.070,41 HRK tj. neto 2.425 HRK).

Minimalac kao takav potrebno je ukinuti, a o plaći i ostalim uvjetima slobodu pregovaranja moraju imati radnik i poslodavac. Poruka za socijalne dušebrižnike: Ono što nekome izgleda kao nemoralno niska plaća drugome je rješenje egzistencijalnih problema.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Garancija socijalističkih ministara mladim EU stanovnicima

Oznake

EU, mladi, Mrsić, socijalizam, zapošljavanje

No comment

Vijest prenesena sa Facebook profila ministra Mrsića
https://www.facebook.com/Mirando.Mrsic/posts/401655556598061

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Spriječimo odlazak turista uz pomoć stalnih sezonaca

Oznake

Mrsić, PDV, poticaji, rad nakon ljeta, stalni sezonac, turziam, zapošljavanje

Budalaške mjere koje Vlada RH provodi u svojim gospodarskim politkama jednostavno nemaju granica. Ne kažem “budalaške” zbog toga što smatram da su krive (njihovo postojanje je krivo samo po sebi) već zbog toga što jako dobro ilustriraju općenitu nemoć vlasti države da upravlja ekonomskim pitanjima i da kroz njih koristi građanima u onoj mjeri u kojoj bi možda i željela – svima. Vlada unatoč poražavajućim rezultatima svake prethodne politike ustraje u nametalju novih i dorađenih politika istog tipa kojima pokušava izvući ljude iz ponora gospodarske neaktivnosti, nezaposlenosti i siromaštva.

Napori Vlade RH u iznalaženju funkcionalnih ekonomskih politika mogli bi se usporediti s naporima nekog čovjeka da jednu običnu ribu, koju je more izbacilo na obalu, održava na životu na način da rukama grabi vodu koja se nalazi na korak do ribe umjesto da ribu baci u vodu. Ribi je tako jedina šansa neka plima, za koju nitko ne zna da li će i kada naići, a kada eventualno naiđe čovjek će si slavodobitno pripisati zasluge za spašavanje ribe, ustvrditi da je to što je radio bilo dobro te i druge pozvati da u slučaju ribe na obali čine isto.

Turizam je najveća gospodarska grana ove zemlje. I političari to znaju. Znaju i da niži porezi djeluju stimulativno pa su PDV u turizmu spustili na 10%. Isti stimulans pokazao bi se koristan i u svakoj drugoj gospodarskoj grani, ali ne, povlastice dobivaju samo oni koji se uklapaju u gospodarsku politiku i strategiju Vlade, ostali dobivaju frišku figu i masku magarca koju moraju nositi na glavi – a s magarcima načelno nitko ozbiljno ne računa. Računajući na možebitno manje prihode od turističkog PDV-a (“možebitno” jer ako cijene usluga porastu onda će uprihoditi i više poreza) Vlada osmišlja ambiciozne ali maloumne mjere za produljenje turističke sezone.

“Stalni sezonac” – ova oksimoron mjera koju je osmislio ministar Mrsić, also known as “Mr. zapošljavam za 1600 HRK dok svi drugi poslodavci moraju platiti minimalac od 2800 HRK, i baš sam velika faca”, trebala bi od sada omogućiti sezonskom radniku da ostane zaposlen i van sezone na način da troškove njegovih doprinosa plate porezni obveznici, a plaću poslodavac. Sasvim sam siguran da baš ni jedan poslodavac koji nema posla van sezone neće pristati na ovaj deal. Zašto? Ako ne ostvaruje prihode onda ne može isplatiti ni kune tom “stalnom sezoncu” za posao koji se van sezone ne radi.

Ova mjera na isti način neće imati nikakav utjecaj na produljenje sezone jer o tome koliko dugo će tko boraviti na Jadranu odlučuje onaj tko boravi na Jadranu. Suludo bi bilo vjerovati da turisti odlaze s Jadrana zato jer hoteli zatvaraju svoja vrata, dok s druge strane turisti dolaze, a turistički djelatnici okreću pločice na svojim vratima sa “otvoreno” na “zatvoreno”. To jednotavno nije slučaj. Sezona stagnira početkom rujna i malo po malo jenjava do kraja listopada. Prijelaz u rujnu se odnosi na početak novih aktivnosti koje donosi jesen (početak škole zahvaća i strane turiste, ne biste vjerovali), dok umirovljenici čine najveći dio vansezonske populacije koja preuzima štafetu, da se tako izrazim, i sklona je čubljenju na obali dok ih vremenske prilike ili ini razlozi ne demotiviraju od daljnjeg ostanka.

No mjera nije samo maloumna iz perspektive poslodavca već i iz perspektive radnika. Ukoliko pristane na ovaj aranžman radnik ima OBAVEZU prihvatiti posao kod istog poslodavca i naredne godine, dakle dok “vansezona” završi, a ukoliko to ne učini dužan je vratiti u državni proračun novac za uplaćene doprinose (novac zapravo ni u jednom trenutku nije napustio proračun, ali dobro). Radnici uglavnom neće prihvatiti ovaj deal, a razloga za to su barem dva: 1) radnik želi imati otvorenu mogućnost da se zaposli kod drugog poslodavca van sezone ili odlučiti nešto treće i samo njemu poznato, 2) ne želi riskirati vraćanje novca za doprinose jer novac možda neće niti imati.

Digresija na poslodavca, i on ima uvjet! Ukoliko odluči plaćati radnika van sezone te koristiti mogućnost da mu država plaća doprinose dužan je zaposliti na neodređeno minimalno 20% “stalnih sezonaca” zaposlenih prethodne godine. Dakle osim što van sezone nema prihode od tog posla sada bi tobože bilo logično da radnike zaposli i na neodređeno vrijeme? Pa i ne baš. Odbojnost prema ovom prijedlogu pojačava niz drugih zakona, a u nekima se neisplata plaće tretira kao kazneno djelo pa poslodavac može lako završiti i iza rešetaka.

U provođenju ove mjere biti će potrošeno više novca poreznih obveznika na konto birokratskih troškova nego na konto doprinosa radnicima ili izmjereno kao korist poslodavcima, a i da to ne bude slučaj (što je apsurdni scenarij) opet se postavlja pitanje koliko je moralno financirati uspjeh jednih novcem drugih ljudi koji nisu dio te priče i imaju vlastite probleme (porezni obveznici).

Postoji i još jedna mjera “rad i nakon ljeta” koja se bavi problemom nemogućnosti isplate plaća turističkim djelatnicima, a osnovni alat za rješavanje tog problema su naravno subvencije do 50% iznosa bruto plaće uz određene uvjete koje doista nije bitno nabrajati. Detaljnije možete pročitati na Indexu.

*prema obrazloženju ministra ova plaža bi u vansezonskom razdoblju mogla uspješno zaposliti 6 spasioca, 10 konobara i 4 djelatnika na čišćenju snijega kako bi turisti ranom zorom mogli lako odložiti svoje ručnike i zauzeti najbolje mjesto.

Svako dobro,
vaš Kapitalac