A što bi Hrvatska učinila s viškom zaposlenih?

Oznake

biro, burza, nezaposlenost, Njemačka, posao, višak, zaposlenost, zapošljavanje, zavod

Zbog rekordno niske nezaposlenosti od samo 4,8% njemačka vlast odlučila je otpustiti 17.000 zaposlenika državnog zavoda za zapošljavanje. Vijest je u Hrvatskoj prepoznata kao paradoks i čini mi se ništa više od toga. Osim što je stvar propušteno komentirati kao izuzetno racionalnu (Vlast može donijeti racionalnu odluku? Wow!) propušteno je komentirati i još jednu, jako važnu stvar – za razliku od hrvatske vlasti, pa i refleksa koji su razvijeni u nas, Nijemci izgleda nemaju problema s time “što će ti ljudi raditi i od čega će živjeti” nakon što im uruče otkaz.

U slučaju Hrvatske nema sumnje da bi se na prvu naznaku tako radikalnog napada na uhljebljene prvi javili njihovi sindikati, a rješenje bi se iznašlo u nekoj vrsti preraspodjele, iliti “utapanja” gomile nepotrebnog kadra u moru drugih državih službi. Sjetimo se samo slučaja Državnog inspektorata koji je uz šok i nevjericu javnosti ukinut (efekt je bio nešto u stilu “ajme, ta tko će nam sada upadat u firme i tlačit nas?”), kadrovi preraspodjeljeni po resorima, da bi u konačnici efekt bio povećanje opsega inspekcija no tako disperziran daleko teže saglediv. Na koncu konca Hrvatska vlast već 25 godina nije u stanju u javnost izaći sa točnim brojem zaposlenih na državnom proračunu.

Bilo kako bilo u Hrvatskoj se čovjeka oduvijek tretira kao stoku, nesposobnu za samostalan život pa otuda i ona “što će raditi i od čega će živjeti”. U Njemačkoj čovjek očito slovi za nešto inteligentnije biće, barem utoliko inteligentnije da je sposobno snaći se i još k tome poboljšati vlastiti životni standard čineći ono što zna i umije, te da mu se ta sposobnost prizna, a ne podvrgne politici. Recimo da ovo spada u domenu uvažavanja elementarnih sloboda i ovdje vidimo koliko se po tom pitanju razlikuju Hrvatska i Njemačka, Hrvati i Nijemci.

Njemačka je ovim potezom rasteretila porezne obveznike, uvjetno rečeno jer “ušteđena” suma plaće tih radnika neće postati porezno rasterećenje već će se alocirati drugdje pa i u socijalne naknade za te iste bivše zaposlenike zavoda za zapošljavanje, a bitnije od svega jest što zadržavanjem nepotrebnog kadra nije stimulirala nastanak novih birokratskih procedura kojima bi se opravdavala nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika čije obavljanje i smisao izravno štete tim istim poreznim obveznicima.

Dakle dio otpuštenih državnih zaposlenika, vjerojatno veći dio, asimilirat će vitalno tržište dok će ostatak biti ono što i jest – socijalni slučaj. I za to će dobiti fantastičnu naknadu.

Za slučaj Hrvatske recimo ovako – bilo bi isplativije svim redom hrvatskim uhljebima dati otkaz i potom im nastaviti plaćati mjesečnu socijalnu naknadu u punom iznosu plaće koju su dobivali prije otkaza. Taj trošak bi opravdala sama činjenica da više ne rade ono što rade sada; postavljaju kajle pod noge građana na čiji račun žive. 99% birokratskog postupka je totalni nonsens kojim se opravdava uhljebništvo, stimulira stranačka lojalnost (osvaja vlast) i održava svojevrstan feudalni odnos prema građanima koji osim što bivaju limitirani u svojim postupcima za isto plaćaju i obilati harač. Jednom oslobođeni uhljebničkog diktata nema sumnje da bismo i mi krenuli put prosperiteta i sreće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mjere za poticanje zapošljavanja su nepotrebne – ukinimo minimalac!

Oznake

burza, HZZ, minimalac, mjere za poticanje zapošljavanja, neradni petak, nezaposlenost, poslovi, poticaji, radna mjesta, zavod

Mnogi ne shvaćaju da se ukidanjem minimalca mogu postići najmanje dvije stvari:

1. sačuvati radna mjesta i
2. zaposliti izvjestan broj nezaposlenih građana

Ponuda rada (radne snage) na tržištu već je dulje vrijeme veća od potražnje za radom (poslodavci). Unatoč tome Vlada raznoraznim intervencionističkim mjerama održava cijenu rada na razini relativno višoj od one po kojoj bi poslodavac zaposlio radnika (ili bi se nezaposlenom isplatilo da se samozaposli). Poslodavci tako ne zapošljavaju nove radnike, jer si ih ne mogu priuštiti, što posljedično utječe i na negativne vrijednosti ekonomskog rasta.

Gomila nezaposlenih s druge strane ostaje trajno nezaposlena i ovisna o socijalnoj pomoći koju su sukladno zakonima i posredstvom državnog proračuna dužni podmirivati preostali (i sve malobrojniji) porezni obveznici. Sretni mogu biti tek oni (iako je sreća relativna stvar) koji imaju posao. No među zaposlenima najmanje razloga za sreću imaju oni koji rade za minimalac. Prilikom idućeg povećanja minimalca njihova radna mjesta su ugrožena.

Na današnjoj sjednici Vlade predložen je Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta koji jednu od postojećih intervencionističkih mjera (neradni petak) u tom kontekstu proširuje i na četvrtak (čl.2 st.7). Mjera neradni petak omogućuje poslodavcu da trošak radnika za jedan dan u tjednu (po novom zakonu i još jedan dan) prebaci na državni proračun, odnosno porezne obveznike. Trošak koji bi za proporcionalni dio (ne)radnih sati time bio pokriven iz državnog proračuna ne smije prelaziti visinu minimalne plaće, a mjeru bi se moglo koristiti najviše šest mjeseci. Po mojem mišljenju to je šest mjeseci previše od optimalnog trajanja.

Ovaj zakon, i mjere koje se njime predlažu, radnu politiku nedvojbeno prebacuje u sferu socijalne politike. Osim toga on stvara nove birokratske zavrzlame zainteresiranim poslodavcima kojima bi bilo pametnije da se koncentriraju na vlastiti biznis nego na sakupljanje bezbrojnih papira i trčanje po državnim uredima, a sve kako bi se dočepali besplatnog novca. Taj novac, ponavljam, država nema. On je oporezovan nekim živim bićima s druge strane proračuna kojima je zbog toga i u proporcionalnom iznosu uskraćeno pravo na vlastitu imovinu (novac). Krajnje je nemoralno na taj način ostvarivati osobnu korist, a nemoral u tom smislu nije ništa manji zato što je u krađi posredovala država koristeći se izmišljenim i nakaradnim zakonskim propisom.

Sve do jedne mjere za poticanje zapošljavanja trebalo bi ukinuti, a u istom koraku i Zakon o minimalnoj plaći. Efekti na zapošljavanje bili bilo znatno bolji, a trošak nepotrebne birokracije značajno smanjen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radno mjesto zdravstvenog radnika opasnije od gradilišta!?

Oznake

bolovanje, HZZZSR, Mrsić, ozljeda, ozljeda na radu, posao, prijelom, rad, sigurnost, zavod, zaštita na radu, zdravlje

Kada ne znaš kako opravdati smisao postojanja neke državne agencije tada je najbolje osmisliti još jednu koja će ispravljati navodne nedostatke prve. Ili bismo posljednju ideju ministra Mrsića mogli razmatrati kroz uzrečicu koja kaže kako je dobar birokrat onaj koji stvori posao za još jednog birokrata?

Na ministrov prijedlog djelovanje Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu (HZZZSR) pojačat će se osnivanjem još jednog zavoda sa potpuno istim zadatkom (poboljšanjem zaštite na radu) ali opet, prema ministrovim riječima, njihove nadležnosti neće se preklapati. Motiv za osnivanje novog zavoda ne nalazi se u izmišljanju poslova za nove birokrate, naravno, već u crnim statistikama koje govore o 333 tisuće ozljeda na radu tijekom posljednjih dvadeset godina te 767 poginulih radnika. U prosjeku navedenog razdoblja to je 16.650 ozlijeđenih radnika te 38 poginulih godišnje.

Na stranicama HZZZSR-a mogu se pronaći detaljne analize ozljeda na radu od 2009. godine na ovamo. Iz njih se može doznati kako je prosječan broj ozlijeđenih i poginulih na radnom mjestu manji nego u spomenutom dvatesetgodišnjem razdoblju ili preciznije od 2009. do 2012. godine zabilježeno je u prosjeku 14.400 ozlijeđenih radnika godišnje te 18,5 poginulih. Vrijednosti su dakle pale sa prosječno 16.650 ozljeda godišnje na cca 14.076 ozljeda u 2012. godini u kojoj je broj poginulih bio 14 (63% manje od prosjeka koji je motivirao Mrsića na osnivanje još jednog zavoda). S obzirom da i HZZZSR-ovi podaci ulaze u spomenuti dvatesetgodišnji prosjek zaključujem kako upravo svjedočimo trendu smanjenja broja ozljeda i smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Pitanje je kome li se uopće mogu pripisati zasluge za ovaj trend, HZZZSR-u koji se prema Zakonu o zaštiti na radu bavi praćenjem stanja, analizama, politikama i drugim povezanim poslovima administrativne naravi, Inspekciji rada koja vrši nadzor na terenu ili možda samim poslodavcima i radnicima kojima je u direktnom interesu da sigurnost na radu bude na što većoj razini kako bi se očuvala produktivnost i kontinuitet poslovanja?

Razinu odgovornosti poslodavaca i radnika možemo provjeriti u posljednje objavljenoj analizi HZZZSR-a, onoj za 2012. godinu. U sektoru graditeljstva inspekcijskim nadzorom je utvrđeno kako je čak 96% radnika na radnom mjestu koristilo propisanu zaštitnu opremu. U sektoru javne uprave, za usporedbu, propisanu zaštitnu opremu koristilo je tek 38% radnika. Prilično velik nesrazmjer između privatnog i državnog sektora kada govorimo o odgovornosti poslodavaca i radnika o pitanju zaštite na radu.

U analizi ima još zanimljivih podataka. Prema načinu nastanka ozljede možemo vidjeti da su ozljede najčešće uzrokovane padom. U svim djelatnostima ta vrsta ozljeda ima udio od 35%.

No državni djelatnici u prosjeku padaju i ozlijeđuju se češće od djelatnika u privatnom sektoru. Djelatnici javne uprave ozlijeđuju se padom u 42% slučajeva dok djelatnici u sektoru graditeljstva, za usporedbu, u bitno manjih 35% slučajeva. Približno jednak postotak (34%) vrijedi i za djelatnost “prijevoza i skladištenja”. Međutim djelatnici javne uprave nisu statistički najgori u postotku ozljeda uslijed pada. Statistički najgori su djelatnici zdravstvene zaštite i socijalne skrbi. Oni se u padu ozlijeđuju u čak 47% slučajeva. Zanimljiva je još jedna kategorija nastanka ozljede – sudar radnika s predmetom (“pad predmeta na radnika” je zasebna kategorija, dakle ovdje se radi o naletu radnika na predmet). Zdravstveni i socijalni djelatnici sudaraju se s predmetima, i pritom ozlijeđuju, u 25% slučajeva. Za usporedbu, djelatnici u sektoru prijevoza i skladištenja, za koje bismo zbog prirode djelatnosti mogli očekivati veći postotak sudara s predmetima, bilježe tek 15% ozljeda tog tipa. U tome ih nadmašuju čak i djelatnici javne uprave sa 17%.

Uostalom možda je najbolje pogledati navedeno u tabličnom prikazu:

U odnosu na broj zaposlenih u navedenim sektorima broj ozlijeđenih na 1000 zaposlenih u graditeljstvu iznosi 14, u prijevozu i skladištenju 18, javnoj upravi 12 te zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 15. Evidentirani broj ozljeda na radu u sektoru graditeljstva manji je od broja ozljeda u sektoru zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.  No dok radnici na gradilištu ozljede ćešće zadobivaju zbog pada nekog predmeta na njih radnici u zdravstvu češće padaju sami ili se pak zalijeću u predmete kojima su okruženi. Zanimljivo.

Ukupan broj ozlijeđenih u 2012. godini u sektoru graditeljstva bio je 1111, u prijevozu i skladištenju 1112, javnoj upravi 1325, a zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 1307. Državni sektor očito prednjači kako u relativnim tako i u apsolutnim vrijednostima povezanim uz ozljede na radu.

Osnivanje novog državnog zavoda teško može pomoći radnicima državnog sektora da njihova radna mjesta postanu sigurnija, jer i novi bi zavod, statistički gledano, spadao u djelatnost zdravstvene zaštite i tako sam postao dijelom loše statistike. Državnom sektoru možda bi mogla pomoći inspekcija rada tako da pomogne uočiti i ispraviti nedostatke. Podatak o tek 38% zabilježenog korištenja zakonom propisane zaštitne opreme trebao bi biti dobar povod za konkretan inspekcijski nadzor. Možda bi zaštitne rukavice i štitnici za koljena popravili tu crnu statistiku? No i inspekcija rada je državna institucija koja i u ovom trenutku ima mogućnost da intervenirati ali unatoč statističkim vrijednostima koje u usporedbi sa privatnim sektorom značajno odskaču (u negativnom smislu) ona to ne čini. Teško da će svoj svome ići kaznu pisati. Lakše je udarati po privatnom sektoru što se toga tiče.

Što bi dakle bio motiv za osnivanje novog zavoda? Nema sumnje, to je stvaranje umjetne potrebe za državnom intervencijom u određeno pitanje pri čemu postoji značajna vjerojatnost da će biti zaposleni novi, nepotrebni birokrati koje će se namjestiti na nova, nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika.

HZZZSR prema podacima objavljenim na web stranici zapošljava 46 radnika, većinom VSS. U 2013. godini iz državnog proračuna financiran je sa 8,26 milijuna kuna (trošak po zaposlenom veći je od 14.000 kuna mjesečno). Za zdravstvenu zaštitu na radu u 2013. iz državnog proračuna potrošeno je više od 103 milijuna kuna. Nema sumnje kako je dobar dio tog iznosa potrošen na liječenje i odštete za ozljede nastale popikavanjem ili zalijetanjem u uredski inventar. Za rad Državnog inspektorata, dijelom kojega je donedavno bila i inspekcija rada, potrošeno je dodatnih 129 milijuna kuna.

Niti dodatnih 100 milijuna kuna povrh navedenog, kao ni dupliciranje zavoda za zaštitu na radu, neće pomoći u rješenju osnovnog problema. Besmisleno je pri tome tražiti način kako postojeće institucije optimizirati (jer to i Mrsić kaže da čini osnivanjem novog zavoda) i natjerati ih da rade bolje ono zbog čega postoje. To bi bio diskurs srednjestrujaša, populista te nadobudne opozicije. Ali jednako besmisleno bilo bi govoriti i o tome kako bi sve redom institucije povezane s problemom trebalo ukinuti, što ćete čuti od malobrojnih libertarijanaca. Jer Osnovni problem je to kako jedan ministar može gotovo nevjerojatnom lakoćom obmanjivati javnost, time si znatno olakšati ostvarenje svog skrivenog nauma, pri tome prikrivati činjenice koje mu ne idu u prilog, a provući se neopaženo i netakuto od oštre kritike javnosti.

U ovom trenutku jedino što bi valjalo učiniti jest sprječiti ministra Mrsića u ideji da osnuje još jedan zavod za zaštitu na radu! Uz to on ima i moralnu odgovornost i obvezu da objasni građanima svoju poziciju i namjere u ovom slučaju. Osobitu odgovornost on ima prema poreznim obveznicima koji će uz dva radnika javnog sektora koje svaki od njih nosi na svojim leđima teško naći mjesta za još jednoga, i pri tome ostati stajati na svojim nogama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac